Majstorski politički balet pape Franje u središtu islama

Četverodnevni posjet Iraku jedan je od najizazovnijih duhovno-političkih putovanja pape Franje te istodobno povijesni posjet jednog pape ovoj kolijevci civilizacije smještenoj u ravnici između Eufrata i Tigrisa pogođenoj mnogim nevoljama. Irak je 25 godina čekao na ovaj trenutak. Posjet Iraku prvotno je bio planiran 2000. u vrijeme mandata Ivana Pavla II. u sklopu Papina obilaska biblijskih zemalja, ali sve te planove odlučno je sabotirao Sadam Husein. 

Građani Iraka rimskog su biskupa dočekali otvorena srca. Prihvatili su ga kao dobronamjernoga gosta sa Zapada koji je iskreno došao graditi mir i pružiti im ruku nade i pomirenja. Papa Franjo u arapskom svijetu slovi ne samo kao jedan od vjerskih poglavara nego kao neprikosnoveni svjetski autoritet čija riječ ima težinu. Prvi posjet jednog pape Iraku dogodio se pod prilično teškim uvjetima: zemlja je već godinama žrtva konstantnog nasilja, a odnedavno i sve prisutnijeg virusa. Brojnim Iračanima kojima bombe i neugodni zvuci rafala još odzvanjaju u ušima ovaj Franjin posjet došao je kao melem na ranu ionako podijeljenog i ranjenog društva. 
Franjo je na svojoj turneji pod neviđenim policijsko-vojnim osiguranjem obišao četiri grada, uključujući razoreni Mosul kao bivši bastion tzv. Islamske države. Održao je međureligijski susret u drevnom gradu Uru Kaldejskom kao Abra(ha)movu rodnome mjestu i važnom simboličkom izvoru svjetskog monoteizma, slavio misu na stadionu u Erbilu te se susreo s ocem Aylana Kurdija, nesretnog dječaka koji se utopio pokušavajući se domoći europskoga kopna te tako postao simbol migrantske krize. Franjo se u Iraku još jednom pokazao kao nenadmašan majstor snažnih simbola te još važnijih riječi.

Putovanje pape Franje u Irak kao “hodočasnika mira” imalo je dvostruki cilj: nastojanje da se ohrabre drevne, ali skoro pa zaboravljene kršćanske zajednice u ovom dijelu svijeta, te unapređenje dijaloga i odnosa kršćanskog s islamskim svijetom. Franjo je do sada pokazao da se ne boji susreta i razgovora s najrazličitijim ljudima. Ne moramo se u svemu slagati, ali razgovarati možemo uvijek – njegova je misao vodilja. 

Nakon brojnih susreta s predstavnicima sunitskih muslimanima, uključio je u ovu priču i šijitske muslimane te se u Najafu susreo s velikim ajatolahom, 90-godišnjim Alijem al-Sistanijem, koji je za Franju kao jedan od najvećih autoriteta u šijitskom svijetu bio nezaobilazna postaja ovog putovanja. Svjestan činjenice da u podijeljenom islamskom svijetu susret s predstavnikom šijita može pogoršati odnose sa sunitima i obrnuto, Franjo u svojoj izgradnji mostova između posvađanih struja nerijetko podsjeća na slona u prodavaonici porculana. No čini se da se u toj neveri dobro snalazi. S velikim imamom poznate džamije i sveučilišta Al-Azhar u Kairu, Ahmadom al-Tayyibom, u međuvremenu se već sprijateljio. Prije dvije godine u Abu Dhabiju potpisali su zajedničku “Deklaraciju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot”. Ovaj dokument nije (bio) samo prekretnica u odnosima između kršćanstva i islama nego je poruka s jakim utjecajem na međunarodnu političku scenu. No u izgradnji mostova između Katoličke crkve i islamskog svijeta nedostajao je jedan ključan korak, a to je bio upravo susret s predstavnikom šijitskog islama, koji je već najavio svoj posjet Franji u Rim. 

Pored projekta međureligijskog dijaloga, Franjo svjetsku pozornicu pruža i staroj napaćenoj kršćanskoj zajednici u Iraku. Od oko 1,5 milijuna kršćana godine 2003., danas ih u Iraku živi jedva 250.000. Izgubili su svoju domovinu, a nerijetko i vlastiti život. Egzodus kršćana iz Iraka počeo je već Iransko-iračkim ratom 1980., a posebno se pojačao pojavom ISIL-a na geopolitičkoj sceni. ISIL je sustavno uništavao sve što je imalo poveznicu s kršćanstvom: spomenike kulture, crkve i hramove te – što je najtragičnije – mnoštvo ljudi. Da su prije nekoliko godina ovi ubojice i koljači znali da će u ožujku 2021. čovjek u bijelom stajati usred bivšega glavnoga grada Kalifata, koji su oni pretvorili u otužnu ruševinu, te moliti za mir i suživot, vjerojatno bi već tad počinili kolektivni harakiri. Franjo je u Iraku izravno kritizirao i međunarodnu zajednicu, koja s jedne strane licemjerno moralizira i iščuđava se nasilju na Bliskom istoku dok s druge strane istodobno odobrava prodaju oružja sukobljenim stranama. Europa i svijet promatrali su kako ISIL-ovci kolju Jezide i kršćansku manjinu kao janjce pred sv. Antu i napravili ono što najbolje znaju – šutjeli.

Papa Franjo u Iraku nije iznio nekakve spektakularne stavove nego je samo govorio o uzajamnoj podršci kršćana i muslimana te se usprotivio fundamentalizmu, nasilju, strančarenju i korupciji. Franjin govor o suživotu i prijeko potrebnom dijalogu u jednom vremenu u kojem se potencira stvaranje fronte između “starosjedilaca” i manjina snažan je udarac populistima koji sve glasnije tvrde da suživot s muslimanima u “europskoj tvrđavi” nije moguć.