Nakon Apua iz kultnih “Simpsona” i Pepea Le Pewa iz “Looney Tunesa”, i to zbog navodnog poticanja kulture silovanja i seksualnog uznemiravanja, nova meta tzv. nove političke korektnosti i njezinih jakobinaca je i naš Ivan Meštrović, odnosno njegov veličanstveni “Spomenik Indijancima” u Chicagu, koji je navodno “neprikladan zbog romantiziranog i reduciranog prikaza Indijanaca”. Meštrović je skulpture Indijanaca, Strijelca i Konjanika, radio u Zagrebu, a u Chicagu su postavljene 1928. Likovni kritičari ove spomenike smatraju jednima od najboljih ostvarenja spomeničke plastike.
SAD kao nekadašnji bastion slobodnog svijeta i demokracije sve se brže pretvara u mjesto ogavnog šovinizma i isključivosti. Po svojoj definiciji politička korektnost predstavlja izbjegavanje izraza ili postupaka koji mogu izgledati kao da se njima nastoji izolirati, marginalizirati ili uvrijediti ljude koji su socijalno ugroženi ili diskriminirani.
Iako ambiciozno zamišljena kao neka vrsta dodatne zaštite ranjivih i ugroženih manjina od diskriminacije u širem smislu, politička korektnost jasno pokazuje svoje urođene mane pretvorivši se u dominantni način razmišljanja (i izražavanja) prisutan u svim sferama javnog života. U odnosu na govor mržnje, diskriminaciju i nasilje kao legitimne granice slobode govore, nova politička korektnost prenaglašava emotivno stanje preosjetljivih i bazira se na subjektivnim i krajnje manipulativnim emocijama. Granice više ne postoje, kontekst je postao nevažan. Ovaj novi (anti)diskurs tzv. nove političke korektnosti, koji sve više podsjeća na osvetu loših učenika zdravom razumu, samo je jedan u nizu trikova iz političkog podzemlja. Desetljeća nastojanja čišćenja samog jezika od tzv. neugodnih riječi nisu donijela blagostanje, pravdu ili smanjenje tenzija među različitima. Ovaj izraz postao je opće mjesto za jalovost, političko licemjerje, ali i prikriveni šovinizam, koji s vremena na vrijeme postane vrlo vidljiv.
Riječ je o novom obliku kolektivističkog ludila koji, slično kao i kolektivizmi iz 20. stoljeća, u ime kolektivne pravde, udara na temelje ljudske slobode, prava i razuma. Jedina je razlika što se to sad ne čini u ime nacije ili radničke klase nego u ime “ugroženih skupina”, koje, usput rečeno, ni ne znaju da su ugrožene. I dok se tako već godinama igramo političke korektnosti, stvarni nas problemi, koje smo godinama gurali pod tepih, polako ali sigurno dostižu. Rezultat takve borbe je i činjenica da su većinu terorističkih napada u Europi izveli – Europljani, odnosno druga ili treća generacija doseljenika, koji su unatoč prenaglašenoj jednakosti i sveprisutnoj političkoj korektnosti cijeli život ostali na marginama društva.
Za razliku od SAD-a i Europe, Hrvatska se (još) ne suočava izravno s izazovima terora nove političke korektnosti. Naša politička kultura utemeljena je na općoj nekorektnosti, pa bi zabrinutost zbog političke korektnosti u RH bila svojevrsni paradoks. Ako je u našoj javnosti manje-više uobičajeno susresti se s govorom mržnje, izljevima seksizma, diskriminacije i nacionalizma, onda se sintagma “politička korektnost” može opravdano odbaciti kao oksimoron.
Dovoljno je prisjetiti se što smo kao država i društvo napravili liku i djelu Vojina Bakića (1915-1992), kojeg svjetska kritika ubraja među najvažnije europske predstavnike modernizma te smatra jednim od najvećih kipara 20. stoljeća. Politička korektnost u izvedbi HDZ-a (i RH) početkom devedesetih rezultirala je uništavanjem socijalističko-modernističke kulturno-umjetničke baštine, kojom su dominirala upravo Bakićeva djela (“Bjelovarac”, “Spomenik palim borcima”, “Spomenik na Petrovoj gori” itd.). Ovakvo nasilje nad spomenicima kulture zapravo je ritualnoga karaktera. Ono nije “proizvodnja zaborava” (John Bodel) nego osveta nad prošlošću. I to zbog sadašnjosti. Nije toliko važno da spomenika ne bude koliko da ga upravo ja srušim ili oštetim. Poput svake osvete, i ova bi morala djelovati terapeutski i donijeti nam kakvo-takvo olakšanje. No, poput svake osvete, i ova je nedjelotvorna i nedovoljna, pa gledamo što je sljedeće na listi za rušenje. Snebivati se nad terorom lažne političke korektnosti u SAD-u i istodobno prešućivati sustavni kulturocid u Hrvatskoj početkom devedesetih godina u najmanju je ruku licemjerno.
U tom duhu, živjela nova politička nekorektnost! Uzrok svih naših problema upravo je u tome što nedovoljno govorimo budalama da su budale, lopovima da su lopovi, iako oni tvrde da se “ne sjećaju” (hint: slučaj braće Mamić i dvojice heroja nacije), a licemjerima da su licemjeri.
