Kako tumačite da su u Srbiji osuđeni ubojice Slavka Ćuruvije, a predsjednik, koji je tad bio ministar informiranja, kaže da on o tome nije znao ništa?
Veliki je pomak da su pojedini ljudi osuđeni, ali je ostalo nejasno tko je ta ubojstva inicirao. Pri kraju Miloševićeve vladavine s terora prema protivniku u ratu prešlo se na teror prema političkom protivniku u zemlji. Vrlo je ozbiljna činjenica da u Srbiji danas imate rehabilitaciju ljudi koji su osuđeni za zločine, koji su izdržali kazne koje su bile duge, dulje od deset godina. Da, govorim o Lazareviću. Vratili su se i sad su predavači na vojnim akademijama, Lazarević je vodio paradu za Dan pobjede. Imate ljude koji su tijekom rata bili aktivni u SPS-u, a vratili su se u politička tijela tih stranaka. Njihovi memoari su legitimni, ali su promocije tih knjiga nova mobilizacija ratnih programa. Mislim da si Srbija mora priznati da je ona ratove u 90-ima izgubila ako želi mijenjati sebe i stvarati uvjete za pomirenje u regiji.
Milošević se u 80-ima, ako sam vas dobro shvatio, pokazao kao predložak za oblikovanje autoritarnih vođa u Europi u 21. stoljeću.
Složila bih se s vama. On nije bio uzurpator jer, kako se vidi u knjizi jedne moje kolegice o suđenju u Haagu, Milošević je sjeo na već osedlanog konja, već je bio postignut sporazum oko promjene ustavnih principa Jugoslavije u SANU, u Crkvi, u medijima i trebalo je napraviti taj prodor u vladajuću Partiju. To je učinjeno s Miloševićem. On nije postao vođa Srbije, nego vođa svih Srba, čime je stekao 'legitimitet' da vodi ratove. Napisala sam u predgovoru te kolegičine knjige da ga već krajem 80-ih vidim kao anticipaciju onoga što će nastati u posthladnoratovskom dobu, kad će se u tranzicijskim zemljama pojaviti novi tip autoritarnih vođa.
Jeste li u svoje vrijeme vi i tadašnji vrh SK Srbije s jedne, Mika Tripalo i Savka Dabčević s druge, imali realnu šansu da ne dođe do rata?
Nastojali smo. Ljude koje spominjete nikad nismo smatrali ultranacionalistima, separatistima, nego da naprosto postavljaju pitanje uloge Hrvatske u novim okolnostima. Smatrali smo da su to učinili uz odobrenje Tita, koji se povukao uočivši reakciju iz cijele Jugoslavije. Mi nismo smatrali da je Karađorđevo dobar način obračuna s tim. Nastojali smo da na to ne odgovaramo poticanjem nacionalizma u Srbiji. Da, to vidim kao dio istog procesa, ali uz naglasak na drugim stvarima, u Hrvatskoj na nacionalnim pitanjima, u Srbiji na modernizacijskim procesima u ekonomskom i socijalnom životu, na postupnoj pluralizaciji društva. Zapravo, u Hrvatskoj se to dogodilo kao reakcija na uklanjanje nas u Srbiji kao liberala.
Odnosno, kako su vas nazvali, 'anarholiberala'.
Da, oni su rekli 'kvaziliberali'. Jer srpski liberalizam nije mogao biti na temeljima engleskog, nego liberalnija varijanta socijalizma, dovoljno udaljena od staljinističkog monizma. Vi ne možete u povijesti raditi ono što želite, nego ono što osjećate da je moguće u prilog jednoj pozitivnoj orijentaciji, a koja svoj kriterij nalazi u položaju prema narodu i prema pojedincima. To su bili ljudi jedne nove generacije, slobodne od staljinizma, koji su u Titovu balansiranju u Hladnom ratu tražili mogućnosti za prodor novih ideja i novih generacija koje su već bile tu. Mi jesmo uvažavali princip samoupravljanja, ali smo mislili i da je društvo zrelo za temeljne promjene, za pripreme za demokratizaciju poslije Tita.
Njihov pad u Zagrebu, vaš u Beogradu, Popovićeva ostavka u predsjedništvu... Kako biste vi nazvali to doba?
To je bio zaokret unazad, restaljinizacija. Tito je rekao na 6. kongresu da smo oslabili Partiju, da ona mora ostati ishodište i centar vlasti te je vratio ljude iz prethodne generacije. I moram reći, ono što se pokušalo kroz ekonomske reforme 65., ustavne reforme 71., 72., pa onda 74., sve je ispražnjeno. Došle su te stare ekipe koje su sve te okvire, zakonodavne i normativne, ispunile starim sadržajem. Uz tu stagnaciju išli smo prema 80-ima. I dok je nastupao Gorbačov i jedan eurokomunizam, ovdje smo nespremni dočekali promjene koje bi donijele jednu demokratsku evoluciju Jugoslavije. Ona bi se možda reorganizirala, raspala, ali da bi morala proći kroz takvo nasilje, takve užasne ratove, to nije bilo neizbježno.
Da nije bilo te sječe s početka 70-ih u Beogradu i Zagrebu, ne bi došlo do ratova?
Vodeći ljudi u cijeloj Jugoslaviji tad su, svjesni razlika i teškoća u zemlji, bili spremni razgovarati. I sigurno se ne bi latili oružja, ne bi pokušali mobilizirati Armiju, ne bi se Armija postavljala kao arbitar.
Danas opet imamo utrku u naoružanju Srbije i Hrvatske.
Ja to vidim kao ilustraciju dominacije još ratnih paradigmi. Ne možete reći da se naoružavate ne da biste bili agresor, nego da biste se branili. Nikezić je jednom prilikom upozorio Tita na toliko naoružavanje: 'Znate što? Previše je slab organizam za tako težak oklop'. Upozorio ga je da bi se to oružje jednog dana moglo upotrijebiti u druge svrhe.
Što je Tito na to rekao?
Ništa posebno osim onoga što je inače govorio. To zveckanje oružjem danas je vrlo opasno. Preopasno je uzgajanje tog ratničkog mentaliteta, rekla bih arhaičnog. Ali mislim da ova mlada generacija na to reagira. U Srbiji je u ratu postojao masovan otpor, mladi su odlazili i do 21. stoljeća nitko se nije vratio. Slijedila je egzistencijalna kriza, pa su i dalje odlazili. Danas je njihovo obrazloženje za iseljavanje to da im je postala nepodnošljiva ta atmosfera, a u tu atmosferu ubrajam i to naoružavanje. Što se Hrvatske tiče, čini mi se da postoji društveni pokret da se ljudi zadrže.
