Postalo je vrlo zahtijevno, ponekad i nemoguće, objasniti hrvatsku političku i društvenu stvarnost. Posebno ako se netko lati tog posla koristeći postojeći, tradicionalni pojmovnik i skale vrijednosti. Onaj tko to pokuša shvatiti, opisati i komentirati naći će se pred istom poteškoćom pred kojom su se početkom 20. stoljeća našli fizičari pokušavajući opisati atomsku fiziku. Naime, za ono što su otkrivali i s čime su se u svojem znanstvenom radu suočavali Niels Bohr i društvo nisu imali odgovarajući pojmovnik.
Na raspolaganju im je bio samo pojmovnik stare, klasične fizike, a on je bio potpuno nedostatan za taj zadatak. Slično tome, onaj tko danas prati događaje na hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni teško će pojmovnikom i skalama vrijednosti koje su mu na raspolaganju opisati što se, zapravo, događa u Hrvatskoj.
Recimo, kako opisati i objasniti aktualna zbivanja u općini Vrsi? Ondje je HDZ izgubio izbore, većinu u vijeću osvojio je Pokret mladih, njihov je i načelnik, no za njih tu počinju problemi. Naime, primopredaja vlasti još nije obavljena, bivša načelnica i zaposlenici općine isparili su bez traga, ne javljaju se na telefone, ali to još nije najgora stvar. U priopćenju za javnost koje potpisuje novi načelnik Luka Perinić stoji sljedeće:
“U općini sam zatekao prazna računala s kojih su, po mojim saznanjima, u izbornoj noći 2. kruga izbora, izbrisani svi podaci, tako da nisam imao uvid niti u jedan službeni dokument. Angažirao sam IT stručnjake, koji su nakon pet dana mukotrpnog rada uspjeli izvući oko 50.000 dokumenata u razdoblju od 2007. do 2017. godine! Slična situacija je i s registratorima, među kojima nedostaje brojna dokumentacija, a moji suradnici i ja možemo samo nagađati što se u njima nalazilo.
Moram napomenuti i to da je bivša načelnica Sandra Vukić na predizbornom skupu 31. svibnja 2017., dakle samo nekoliko dana prije održavanja 2. kruga lokalnih izbora, javno kazala kako je na računu općine čak 2,000.000 kuna. Istina je da sam preuzimanjem dužnosti i uvidom u račun općine zatekao manje od 80.000 kuna”.
Kako, nadalje, objasniti to što voditeljica Posebnoga stručnog povjerenstva za obrazovanje, Dijana Vican, poznatija kao aktivistica konzervativne udruge GROZD, pri izradi Akcijskog plana za provođenje reforme obrazovanja nije poštovala Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije koju je donio Sabor? Akcijski plan za koji je bilo zaduženo stručno povjerenstvo trebao je sadržavati samo korake za provedbu Strategije, no umjesto toga Vicanova se, na svoju ruku, bacila na radikalnu izmjenu Strategije.
Pa je iz nje izbacila 11 ciljeva, dodala je 12 novih o kojima nije bilo riječi u saborskom dokumentu, a dva je cilja modificirala. Na razini mjera koje predlaže Strategija, Vicanova je bila razigranija: izbrisala je 129 mjera, dodala 22 mjere, a 71 mjeru je modificirala. No ni to premijeru Plenkoviću nije bilo dovoljno da se zahvali Vicanovoj i omogući joj da se bavi onim što doista zna, borbom protiv građanskih prava i sloboda, građanskih vrijednosti i građanskog društva.
Kako, dalje, klasičnim jezikom i poznatim teorijama objasniti što se dogodilo s nekad razvijenom i ekonomski moćnom republikom SFRJ (od Hrvatske je razvijenija i bogatija bila samo Slovenija) da je danas, prema nekim pokazateljima, na posljednjemu mjestu među zemljama bivše SFRJ, pa tako i u Europi? Recimo, po udjelu prosječne mirovine u neto plaći, koji je 1987. iznosio 78,4 posto, a danas 37,7 posto (usporedbe radi, u BiH iznosi 42,5 posto, a na Kosovu 47 posto).
I kako, konačno, klasičnim jezikom i klasičnom psihologijom objasniti tupu pomirenost kojom hrvatski građani prihvaćaju naprijed rečeno i mnoge druge za njih neugodne činjenice? Na primjer, činjenicu da se pobjednici izbora prema javnim dobrima i intitucijama odnose kao prema plijenu. Dosadašnje iskustvo kazuje da vladajućim garniturama niti u peti nije da savjesno i odgovorno upravljaju javnim dobrima u interesu svih građana, nego ih komadaju, prodaju, međusobno dijele.
Kao što su nedavno rasprodali mediteranske plaže (koncesija je, ne zavaravajmo se, samo ljepši naziv za prodaju). Je li stvar u tome da je čovjek gotovo genetski predodređen da podcjenjuje zlo? Da misli kako vrag nije baš tako crn niti političar tako korumpiran i pokvaren kako izgleda, da će se, možda već sutra, situacija promijeniti nabolje, jer svakom zlu dođe jednom kraj.
Problem je, međutim, što ovome u Hrvatskoj nema kraja. Nepotizmu, korupciji i kriminalu, osnovnim sastojcima smrtonosnoga koktela koji je prožeo hrvatsko društvo i državne institucije, nema kraja. Možda bi za shvaćanje i opis hrvatskog slučaja pomoglo da se u sociologiju, psihologiju i politologiju uvedu elementi matematike kaosa, to jest geometrije fraktala.
Fraktali su geometrijski oblici koji ostaju nepromijenjeni koliko god ih povećavali ili smanjivali. Tako i u Hrvatskoj, koliko god bila velika neka institucija, Vlada, županija, Sabor, ministarstvo, policija, sudstvo, općina, svuda nailazimo na isti oblik, istu strukturu, sve je natopljeno spomenutim koktelom, i ponavlja se u beskraj.
