Prošlo je 35 godina od smrti Krste Đurovića, kontraadmirala Jugoslovenske narodne armije (JNA), koji je 5. listopada 1991. godine poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima u padu helikoptera, u prvim danima napada JNA na dubrovačko zaleđe, piše Human Rights Action Montenegro.
"Dok sam ja zapovjednik, budi siguran, nijedna granata na Dubrovnik pasti neće“, poručio je Đurović tadašnjem dubrovačkom gradonačelniku Petru Poljaniću u rujnu 1991. godine.
Zbog protivljenja napadu na Dubrovnik ostao je zapamćen kao primjer čojstva i ljudskosti za vrijeme intenzivne ratne propagande koja je pratila napad na Dubrovnik.
“Svi trebamo ustati i stati mirno kada se spomene njegovo ime”, rekao je Poljanić o Ðuroviću.
U svibnju prošle godine odbornici Skupštine Prijestonice su usvojili inicijativu nevladinih organizacija Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Antifašisti Cetinja da se u naselju Pod Granicom jedna ulica nazove po kontraadmiralu Krsti Đuroviću. Do kraja ove godine ulica će ponijeti njegovo ime, čuvajući sjećanje na njegov antiratni stav i podsjećajući buduće generacije na obavezu suprotstavljanja ratu.
'S Lovćena vila kliče...'
U samom gradu Cetinju većina se žestoko protivila ratu, navodi HRA - dva velika mitinga održana su na Titovom trgu, današnjem Dvorskom trgu, 31. srpnja 1991. i 1. veljače 1992. godine, kada se pjevalo “S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče!”.
"Posebno je važno da se sjećanje na otpor ratu koji je 90-ih postojao u Crnoj Gori prenosi novim generacijama, koje danas u školama o tome nemaju priliku da uče. Zbog toga pozivamo i druge opštine u Crnoj Gori da slijede primjer Cetinja i da javne prostore posvete onim ljudima koji su u vrijeme ratne, nacionalističke propagande imali svijesti i hrabrosti da joj se suprotstave", navodi Human Rights Action.
Istovremeno, ni poslije 35 godina nisu rasvijetljene okolnosti pogibije kontraadmirala Đurovića. HRA je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) u prosincu prošle godine obavijestila o podacima kojima raspolaže u vezi s tim događajem i zatražila da ispita - je njegova smrt bila posljedica ratnog zločina, koji ne zastarijeva.
"Protok vremena ne umanjuje obavezu utvrđivanja istine. Zahtijevamo da se konačno rasvijetle okolnosti smrti Krsta Đurovića i utvrdi eventualna odgovornost za njegovu pogibiju", navodi crnogorski HRA.
Nedugo poslije podneva 5. listopada 1991. godine, na području konavoskog sela Popovići kod Čilipa, pred nekoliko stotina svjedoka iz redova crnogorskih rezervista u uniformama JNA, srušio se helikopter "Gazela" Jugoslavenske vojske i Zrakoplovstva, pisao je bokanews.me.
U srušenom zrakoplovu, koji je pao s visine od nekoliko desetaka metara i zaustavio se u vinogradima, ali se nije zapalio i eksplodirao, bile su četiri osobe – tri su teško ozlijeđene, a prema službenim informacijama, jedna je u tom trenutku već bila mrtva. Život je izgubio zapovjednik 9. vojno-pomorskog sektora JNA sa sjedištem u Kumboru, kontraadmiral Krsto L. Đurović (61). Njegova uniforma nosila je oznake kapetana bojnog broda, jer još nije saznao da je dan ranije, ukazom Predsjedništva SFRJ, ovaj rođeni Cetinjanin izvanredno promaknut u čin kontraadmirala. Ironično, istim ukazom koji je potpisao potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, dr. Branko Kostić, osim Đurovića, koji je već jasno pokazao da je protiv rata u Hrvatskoj, izvanredno je promaknut i Ratko Mladić, koji je kasnije bio ozloglašen u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, iz čina pješačkog pukovnika u čin general-bojnika, navodi bokanews.me.
Samo nekoliko minuta nakon pada helikoptera, poginuo je i mladi crnogorski rezervist Dejan Bogojević, koji je prvo potrčao prema srušenom helikopteru pokušavajući pomoći njegovoj posadi. Prema neslužbenim informacijama, poginuo je od tzv. "prijateljske vatre" koja je nasumično otvorena s položaja crnogorskih rezervista prema mjestu nesreće.
Sve okolnosti oko smrti kontraadmirala Đurovića nisu do danas u potpunosti razjašnjene, čak ni gotovo 25 godina nakon ovog tragičnog događaja, a što se tiče službene Crne Gore, još uvijek je na snazi službena verzija koju je 6. listopada 1991. objavilo Vrhovno zapovjedništvo JNA, koje je već bilo snažno angažirano u građanskom ratu koji je bjesnio u Hrvatskoj:
"Dana 5. listopada 1991. u 15:15 sati u širem području aerodroma Čilipi, u blizini sela Popovići… pogođen je i oboren helikopter ‘Gazela’ koji je prevozio… general-pukovnika Jevrema Cokića i kapetana bojnog broda Krstu Đurovića. Tom prilikom kapetan bojnog broda Krsto Đurović je teško ozlijeđen i preminuo od zadobivenih rana… General-pukovnik Jevrem Cokić i članovi posade, kapetan Nervin Tobunčić, pilot, i narednik prve klase Ilija Radulović, kopilot, ozlijeđeni su i nalaze se izvan životne opasnosti.“
Za jugoslovenski vojni vrh, vatra što je oborila “gazelu” došla je nesumnjivo sa hrvatske strane.
„Bilo nam je jako teško – i kao ljudima, i kao vođama, i kao podređenima. Ali, u ovoj situaciji, čini mi se, to je dalo dodatni poticaj operaciji. Kad drugovi i vođe ginu na takav način, volja boraca za ustrajnošću je još veća.“ – riječi general-majora Branka Stankovića, „koordinatora akcija u sektoru oko Čilipa“, prenio je već sljedeći dan nakon Đurovićeve smrti ratnohuškački bilten „Rat za mir“ titogradskog dnevnika „Pobjeda“. Novinari „Pobjede“ održali su hvalospjev pokojnom admiralu kao vještom vojniku koji u pet dana rata nije izgubio nijednog vojnika, ali je sam pao kao prva žrtva iz redova 9. pješačke pukovnije.
Tko je kriv za rušenje Đurovićevog helikoptera?
Helikopter u kojem su zapovjednik Dugogodišnje operativne skupine JNA, general Cokić, i njegov podređeni zapovjednik 9. VPS-a iz Boke, kontraadmiral Đurović, letjeli iznad područja gdje su se, od 1. listopada 1991., kada su jedinice JNA, pričuvnici, Teritorijalna obrana i Ministarstvo unutarnjih poslova Crne Gore prešle granicu kod Debelog Brijega i napale Konavle, pet dana borili s hrvatskim braniteljima, oboren je, međutim, na području koje su Crnogorci već uglavnom kontrolirali i gdje 5. listopada više nije bilo hrvatskih snaga. Službena vojna istraga nikada nije pokrenuta – Đurović je pokopan uz vojne počasti, Cokić je godinu dana proveo na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu liječeći se od ozljeda, a 1995. je umirovljen kao 80%-tni ratni invalid. Njih dvojicu na čelu Druge operativne skupine, odnosno 9. VPS-a, naslijedili su general Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić, a ratne operacije protiv Dubrovnika i njegovog zaleđa odmah su se znatno intenzivirale i dosegle vrhunac bombardiranjem opkoljenog grada 6. prosinca 1991., zbog čega su Strugar i Jokić kasnije pred Haaškim sudom osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.
Bivši poručnik JNA Ahmo Hajdarpašić, koji je 1991. služio u 179. brdskoj brigadi sa sjedištem u Nikšiću, ispričao je za bokanews zanimljivu priču o tome tko je kriv za rušenje Đurovićevog helikoptera. Hajdarpašić, čija je jedinica sudjelovala i u ratnim operacijama na dubrovačko-hercegovačkom bojištu, o kojem govori s gađenjem i odvratnošću, slomio je gležanj krajem kolovoza 1991., a u jesen te godine završio je na rehabilitaciji u Vojnoj bolnici Meljine.
„Ostao sam tamo nekoliko dana i upoznao pilota srušene „Gazele“, kapetana Nedžiba Tabučića, koji je bio potpuno slomljen. Tabučić je bio u Meljinama sa suprugom i šogorom, koji je bio porijeklom iz Fočaka. Budući da smo bili istog mišljenja u vezi s agresijom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, među nama se razvio prijateljski odnos, te smo malo otvorenije razgovarali o tragediji koja je zadesila našu zemlju i njezin narod. Tada je izrazio sumnju da ga nije srušila hrvatska strana, jer prema svim tadašnjim informacijama, Hrvati na području Konavala nisu imali nikakvo protuzračno oružje. Tada mi je rekao da s velikim stupnjem sigurnosti vjeruje da su ga srušile „naše“ snage, najvjerojatnije protuzračnim trocijevnim topovima kalibra 20 mm.
Hrvatski dužnosnici, uključujući tadašnjeg gradonačelnika Dubrovnika Petra Poljanića i generala Hrvatske vojske Nojka Marinovića, kasnije su negirali da su hrvatske snage imale ikakvu ulogu u rušenju "Gazele".
'Đurovića su brutalno pretukli'
“Helikopter se srušio u subotu 5. 10. 91, oko 12,45 sati u području Pridvorja. Pao je kod Draganjske Pale. Letio je iz smjera Cavtata prema Boki Kotorskoj. Letjelicu su oborili crnogorski rezervisti protivavionskim topom iz mjesta Livjera, jer naših snaga tamo (nažalost) nije bilo. JNA je optužila gardiste iz Popovića da su oborili helikopter, pa su cijeli dan nakon toga gađali minobacačima sela iz kojih se tobože pucalo na helikopter”, službeno je hrvatsko stajalište.
Poljanić je svoja saznanja i sumnje da su Đurovića ubili zapravo ljudi iz same JNA, iznio i svjedočeći pred Haškim tribunalom u procesu protiv Slobodana Miloševića, gdje je pored ostaloga, kazao mu je Đurović neposredno pred izbijanje rata jednom prilikom u povjerenju kazao: “Dok sam ja zapovjednik VPS Boka, možeš biti siguran ni jedna granata na Dubrovnik pasti neće”. General Nojko Marinović, u vrijeme rata 1991, komandant odbrane Dubrovnika u hrvatskim medijima je svojevremeno izjavio da je ‘usljed događanja 1991. godine, koji su rezultirali agresijom na Hrvatsku, Đurović zatražio smjenu i otpust iz JNA’.
Tada je Đurović navodno pozvao Marinovića na razgovor tokom kojeg mu je kazao da je “u Hrvatskoj proveo radni vijek, oženio Hrvaticu, te da njegova dva sina sa familijama žive u Hrvatskoj i da dok on bude komandant 9.VPS, Hrvatska neće biti napadnuta.” Marinović je čak ustvrdio i da je “prema informacijama koje su došle do Hrvatske vojske, Krsto Đurović umro od posljedica teških tjelesnih ozljeda koje su mu bile nanesene brutalnim batinanjem od strane pripadnika službe sigurnosti zato što je odbio zapovijedati napad na Hrvatsku” i da je helikopterska nesreća u stvari bila samo predstava za javnost i zavaravanje tragova.
Prema poslije rata objavljenim podacima, hrvatske snage u dubrovačkoj operaciji raspolagale su samo sa tri PVO topa kalibra 20 mm, od kojih nijedan 5.oktobra 1991, nije bio ni blizu mjesta gdje se srušio Đurovićev helikopter.
