U povijest Zagreba upisao se kao vjerojatno nijedan drugi njegov gradonačelnik - mada je Zagreb svakako imao ljude koji će se nesumnjivo pamtiti, što po dobrome, što onih koje sad treba preskočiti. U godini obilježavanja 70. godišnjice od povijesne odluke donesene na sjednici Gradskog vijeća Narodnog odbora Zagreba na kojoj je odlučeno da će se grad širiti na jug, treba se pak prisjetiti tog zaslužnog čovjeka koji nam je ostavio i gotovo poklonio najbolje od Zagreba - riječ je, dakako, o Većeslavu Holjevcu. U povijest se prvo upisao kao partizan, jedan od organizatora antifašističkog ustanka u Karlovcu u dobi od svega 24 godine, potom je djelovao kao komesar, pa vojni zapovjednik, da bi postao poslijeratni gradonačelnik Zagreba u tom za grad ključnom trenutku. Političar i oponent, vizionar i svakako sanjar - u sjećanju svoje djece je otac, humanist, čovjek od principa. Sposoban, autoritativan i nepokolebljiv. Upravo takvim ga opisuje njegova kći Tatjana Holjevac prisjećajući se velike ličnosti, svoga oca, uoči godišnjice njegova povijesnog pothvata. Stan u Nazorovoj ulici u kojemu me dočekuje jedan je od onih u kojima posvuda vise slike, u kojima su sobe prepune knjiga, s terase se nazire grad, a nestvarno je tiho. Takvi su stanovi u snovima o Zagrebu.
"Ovdje je prije živio Ostrogović, zato je tako prostrano. Srušio je unutrašnje zidove, pa stan izgleda veći nego što je!", kaže.
Nisu sve, daleko od toga, ali mnoge knjige jesu o njezinu ocu, o Zagrebu njezina oca. Na stolu me čekaju uredno posložene fotografije, nimalo joj ne smeta da ih pregledavam koliko me volja. Tu su obiteljske uspomene, tu su i arhivske fotografije trenutaka koje ćemo danas proglasiti povijesnima. Za nju, na njima je tata.
"Mi nikad nismo u hotelu ljetovali", jedna je od prvih stvari koje mi kaže. Da ne bi tko pomislio štogod drugo - nema u tome žalovanja, nije to prigovor. U toj je rečenici sažet odnos Većeslava Holjevca prema vlastitoj privilegiji i u tome je više nego u ičemu drugom njegova politika.
"Prvo čega se sjećam naš je odlazak iz Berlina", kaže mi.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Većeslav Holjevac bio je prvi komandant grada Zagreba. Nakon toga kratko služi kao zapovjednik Vojne uprave za Istru i Slovensko primorje te s obitelji jedno vrijeme živi u Opatiji. Potom odlazi u Berlin kao šef Vojne misije FNRJ. Te poslijeratne 1947. godine njegova je obitelj provela gotovo godinu dana u Berlinu. Holjevac, supruga i tad dvije kćeri. Najmlađeg su sina dobili kasnije. Živjeli su tamo lijepo, prisjeća se Tatjana Holjevac, njegova prva kći. Čitav pod prekriven dječjim igračkama, toga se sjeća. Ali i zatvaranja granica od strane Rusije, kad su ona i mlađa sestra ostale s majkom u Istočnom Berlinu, dok im je otac radio u Zapadnom.
"To je trajalo mjesec dana, za mamu je to bio veliki šok. Rekla je da joj je to bilo kao da je proživjela drugi rat."
Nakon što su otvorili granice, a otac se vratio, živjeli su obiteljsku idilu u lijepoj građanskoj vili. Kad je došlo vrijeme za odlazak za Zagreb, Holjevac je kćerima rekao: "Uzmite si svaka po jednu lutku! Djeca u Jugoslaviji nemaju više no jednu lutku". Tako je rekao i one su se morale tome prilagoditi.
"Morali smo imati sve isto kao i druga djeca u Jugoslaviji, tako smo bili odgajani - sestra i ja, pa onda i mlađi brat." Barem djeca u jednom manjem dijelu Jugoslavije, nadodajem. "Znači bio je empatičan?" pitam je.
"Da, uvijek! Tu nije bilo diskusije. Bila sam tad očajna, jer moja je lutka pala niz štenge i razbila se. Tako sam stigla iz Berlina u Zagreb bez ijedne lutke. Tako je bilo s njim."
Većeslav Holjevac rodio se pred sam kraj Prvog rata, 1917. godine u Karlovcu. U rodnom je gradu pohađao i gimnaziju - školovanje je morao prekinuti i zaposliti se kao trgovački pomoćnik da bi pomogao majci uzdržavati obitelj. U ljeto 1939. i deset dana prije početka rata primljen je u Komunističku partiju koja će mu u svakom smislu odrediti život.
Bio je članom Okružnog komiteta KPH za Karlovac, jedan od pokretača antifašističkog otpora u gradu. Pod kodnim imenom Franjo Kovač sudjelovao je u ustanku na Kordunu. Bio je studeni 1941. godine, kad je četa od ukupno 24 partizana odjevenih u otete domobranske uniforme ušla u okupirani Karlovac. Među njima je bio i Holjevac i tad još nije mogao znati za diverziju na centralu Pošte u Jurišićevoj u Zagrebu iste te godine, u kojoj je sudjelovala i jedna Nada Galjar. Poštanska radnica i zagrebačka ilegalka, tad u braku s drugom i ilegalcem Vilimom Galjarom, odigrala je ključnu ulogu u odsijecanju veza s ostatkom Europe. Njezin je zadatak bio toga dana telefonirati i obavijestiti sve radnike da je Pošta minirana i da na vrijeme napuste zgradu. Nakon uspješno izvršene diverzije ostala je mjesec dana u Zagrebu. Svaku je noć spavala u drugom stanu. Onda je otišla za drugovima sudionicima na Kordun i tamo ostala do kraja rata. I samo njezina bi ratna priča bila dostatna i za kakav epski film, kamoli članak. Dok su Nadi Galjar na Kordunu šišali dugu, u crno obojenu kosu, da ne bi dobila tifus, prošao je kraj nje jedan mladić, zagledao se i dobacio da je prava šteta šišati tako lijepu kosu! Predstavili su ga kao Franju Kovača. Vilim Galjar poginuo je u partizanima nedugo zatim. Nadu su četnici napali na spavanju, bila je pred amputacijom noge, teško ozlijeđena. O njoj se brinuo isti onaj koji nije prežalio njezinu kosu. Za njega se kasnije udala, uzela prezime Holjevac.
"Ona mu je puno pomagala u njegovoj politici. Bila je, kako bi se danas reklo, njegov PR. Ona je o svemu vodila računa, što se i gdje pisalo, tko je što rekao... Samo bi ga 'brifirala' doma za ručkom", priča mi njezina kći. Ipak, nije pristajala biti nezaposlena. Ženama rukovodioca se savjetovalo da ne rade, kako ne bi zauzimale radna mjesta. Nada Holjevac je htjela zaraditi svoju mirovinu, bila je svjesna labilnosti svakog sustava, bez obzira na jačinu uvjerenja i etiku pojedinca. Nastavila je raditi kao poštanska službenica, kasnije inspektorica. "Tako su i nas odgajali, morali smo sve moći sami. Tražili su i da budemo odlični đaci. Barem nas dvije kćeri, s bratom je bilo malo drugačije. Ali svi smo morali biti samostalni i sposobni."
Tako su i sva ljetovanja bila kampiranja - Gorski kotar, Lividraga, kamp u Porozini, u Glavotoku... Birali su mjesta gdje nije bilo nikoga. "Učio nas je da postavljamo šatore. Pa bi rekao da ne valja, pa skidaj šator, postavljaj ponovno... Dizao nas je u četiri ujutro, čistili smo mreže, pa išli na ribarenje. Nikad nismo ljetovali u hotelu", ponavlja. Otac im je volio prirodu, nije to bio tek puki protest protiv elitizma, nego nešto njegovo, istinski osobno. "Zato smo naučili i ovisiti o vlastitom radu."
Prisjeća se, od djece u školi je čula da se otvara hotel na Plitvicama. Sva su djeca rukovodioca išla na otvorenje s obiteljima. "Došla me jedna prijateljica i pitala, dođete vi, veli, na otvorenje? I ja dođem doma i velim: Tata, idemo, otvara se hotel na Plitvicama, idemo i mi? Rekao je samo: Što ti pada napamet?! Mi idemo u Lividragu!". I nije bilo govora dalje, nikad nismo otišli u hotel.
Obitelj je živjela nedaleko od stana u kojem sjedimo nas dvije, u istoj Nazorovoj ulici, na broju 58a. U njega su često dolazili ključni ljudi tadašnjeg kulturnog i političkog života. Djeca toga naravno nisu bila svjesna. "Kad bi tko došao, bilo nam je dozvoljeno tek doći pozdraviti. I onda smo išli u svoju sobu, nismo mi slušali njihove razgovore."
Često su pak s ocem odlazili u dom Zdenka Kolacija i supruge mu Ljiljane. "Oni nisu imali svoje djece. Pa je teta Ljiljana onda nas podučavala jezicima. A tata i Kolacio su razgovarali o planovima za Zagreb, nekad su znali sjediti i do 4 ujutro!"
S Krležom i suprugom Belom odlazili su na izlete. "Ona je bila divna! Bila je jako povezana s mojom mamom. Tata je okupljao ljude pametnije od sebe. Nije htio tratiti vrijeme na nekakve prazne razgovore. To mu je bila vrhunska karakteristika", prisjeća se.
Nakon kojeg većeg kulturnog događaja svi bi oni dolazili kod njih u stan i ostajali tamo do kasno u noć. "Kad je 'Zrinski' prvi put postavljen nakon rata, još su satima tu pjevali!" Kultura je Holjevcu, govori njegova kći, bila itekako važna. Bilo mu je važno i upoznati kvalitetne ljude, omogućiti da dođu na prave pozicije. Nije dostatno tek izgraditi grad, potrebno ga je i živjeti.
Puno je toga o svom djetinjstvu i značaju svoga oca shvatila tek kasnije, kao i to koliko je Holjevčevo političko opredjeljenje bila svjesna i osobna odluka.
"Nije on to nikad s nama pričao, nije nam govorio o politici."
Tek je nakon njegove smrti saznala da mu je brat ubijen na putu za Bleiburg. "Bio je muzičar, svirao je za domobrane. I kada su svi počeli bježati, i njega su obukli u uniformu. To nismo mogli čuti kod kuće, o tome se nije smjelo govoriti. Tata brata nije mogao ni tražiti, svi bismo nastradali. Poraće je groznije od rata. Nikad ne znaš tko je tko." Nakon diverzije na centralu Pošte u Jurišićevoj, ustaše su došle po majku i sestru Nade Galjar, kao i po devetero braće Vilima Galjara. "Majka moje majke završila je u logoru u Staroj Gradiški, a sestra u Jasenovcu. Obje su srećom preživjele. Teta je oslobođena u zadnjoj razmjeni zarobljenika, imala je sreće. A baka je bila šnajderica. I kada su to otkrili, shvatili su da im može biti korisna, pa se tako spasila, šivala im je tamo. Strahote su to. A politika - politika je isto užasna stvar." Kao komandant Zagreba, Holjevac se opirao progonu djece i obitelji ustaša. Smatrao je, kaže njegova kći, da djeca nisu dužna plaćati za zločine svojih roditelja. "Sjećam se kad je iz CK izbačen Marijan Stilinović - otac umjetnika Mladena Stilinovića. Mi smo išli skupa u školu, bili smo susjedi. I onda sam od njega čula da kad je bio plenum, nitko nije htio sjesti pokraj Stilinovića. A moj tata je sjeo. Takav je bio, nije ništa govorio, ali sve smo mogli vidjeti od njega."
Najbolja prijateljica Nade Holjevac iz rata bila je Štefica Đilas, supruga Milovana Đilasa. Nakon što se Đilas usprotivio Titu, ni njegova supruga nije bila dobrodošla u Zagrebu. U stan Holjevčevih dolazila je zato tajno. Nada je prvu kćer Tatjanu rodila pred sam kraj rata u partizanima. Teško ozlijeđena i nepokretna, nije se mogla sama brinuti o djetetu. Uz nju je cijelo vrijeme bila Štefica.
"Mamu su tad hranili vitaminima iz humanitarnih paketa. Rodila sam se s pet i pol kila, golema sam bila! Teta Štefica se brinula o meni, obožavala me." Za tih tajnih posjeta dvije su prijateljice plakale, kaže. Teško su podnosile razdvojenost.
Holjevčeva je karijera ipak bila prioritet njegovoj obitelji. A njemu? "Ljudi", kaže bez razmišljanja "On je samo htio brinuti o ljudima." Tako je i nastao Novi Zagreb, u htijenju da se radnicima koji se doseljavaju u Zagreb omogući adekvatan stambeni prostor i dostojan život. Sve je počelo s dvije zgrade, jednom za radnike Zagrebačke banke, a drugom za one PTT-a. Jedan ih je autobus vozio jutrom na posao, drugi popodne kući. I nije sve samo u stanogradnji - zalagao se prvenstveno za Velesajam, kasnije za sportske dvorane i komplekse, kulturne centre, izgradnju infrastrukture, ukratko sve ono što je grad činilo velegradom, a njegova stanovnika građaninom.
"Znate, on je bio dijete samohrane majke. Moja baka je imala troje djece, radila je u jednoj tvornici. Tako da je znao koliko ljudi teško žive. Uvijek se zalagao za slabije. I uvijek je govorio, da u slučaju rastave braka žena treba ostati u stanu s djecom, a muž - ti kofere i van! Tako je govorio. Ako bi vozio nekoga tko nije imao auto, uvijek bi ga dovezao skroz do kuće. Nije bilo govora da ga ostavi negdje usput ili blizu. Tako je i nas učio, rekao bi: 'Uvijek odvezi čovjeka do kuće!'. Takav je bio moj otac."
A politički stavovi, je li im govorio o tome?
Njegovo je političko opredjeljenje prvenstveno bilo - potpuno protivljenje privatnom vlasništvu.
"Nudili su mu vikendice i zemljišta, u Medvjeji, Moščenićkoj Dragi, pa u Crikvenici... On to ništa nije htio. Tako da mi nismo naslijedili ništa. Samo prezime na koje smo ponosni."
I to uopće nije malo, kažem, to prezime nikako nije malo nasljedstvo. Potvrđuje.
"Tatin ugled je bio najvažniji, morali smo na sve paziti, čim bismo izašli iz kuće mi smo predstavljali njega. Ali dobro smo se s time nosili. Nije nam bilo teško, to je bilo normalno", nastavlja.
Ipak, prisjeća se situacija i kad im nije bilo sasvim lako zbog očeva položaja. Kad je Holjevac krenuo s idejom gradnje Velesajma te 1954. godine, tome se izravno usprotivio "drugi čovjek države" Aleksandar Ranković, kojemu je u interesu bilo da prvi i primarni sajamski grad bude Beograd. Nada Holjevac je tad radila u Pošti, pa je pukom srećom saznala kako njezinoj obitelji prisluškuju telefone. Ipak, gradonačelnik se nije dao smesti - šetao se po Tuškancu sa Zdenkom Kolaciom, bivšim generalom Ivanom Rukavinom ili Krležom, dogovarao sve u tim šetnjama. Supruga se i dalje bojala, strahovala je od sudbine koju su doživjeli Hebrangovi.
Predstavnici Beogradskog sajma za to su vrijeme nudili stranim izlagačima niže cijene sudjelovanja u odnosu na one zagrebačke, obilazili su strana veleposlanstva i predlagali da po uzoru na zagrebački model izgrade svoje paviljone u Beogradu, a pojedinim su poduzećima stizale i prijetnje kojima se upozoravalo da ne izlažu u Zagrebu. Aerodrom u Zagrebu tad je bio još samo vojni. Tamo je iz Beograda sletio Holjevčev ratni prijatelj, general Jugoslavenske narodne armije, u to vrijeme i savezni ministar obrane Ivan Gošnjak. Odvezao je gradonačelnika Titu na Brijune. "Imaš dvadeset minuta s Titom", rekao je Gošnjak. Čekao je pred vratima četiri sata, koliko je Holjevac ostao kod Tita. Kažu tako, Tito je rekao samo: "Ja dolazim na otvorenje!". Po Holjevčevu povratku u Zagreb sva su prisluškivanja prestala i Velesajam je nagodinu otvoren, a Holjevac je još godinama poslije gradio Zagreb.
Kad nije bilo mostova preko Save, već su plovili skelama. General Rukavina poslao je vojsku 5. armijske oblasti da očisti teren i iskopa šoder-grabu Bundek.
"Tata je imao viziju. Kolacio ga je držao na mjestu, njegova je bila riječ struke."
Holjevčeva je zamisao bila i pozvati strane države da grade svoje paviljone na Velesajmu, pa tako i danas prepoznajemo onaj talijanski, kineski, sovjetski, u natruhama čehoslovački...
Prvi je televizijski prijenos na području Jugoslavije emitiran 1956. godine, upravo s otvorenja Velesajma. Tako je radiju pridodana i televizija, nastala je Radiotelevizija Zagreb, kasnije iz nje HRT.
Bilo mu je pritom svega 35 godina kad je postao gradonačelnikom Zagreba. Na toj je funkciji ostao do 1963. godine. I nakon toga ostao je politički aktivan i društveno angažiran. Nakon što mu je završio drugi mandat na čelu grada, ostao je u Saboru kao predsjednik Odbora za kulturu. Djelovao je kao predsjednik Matice hrvatskih iseljenika, napisao je knjige "Hrvati izvan domovine" i "Zapisi iz rodnog kraja". Zamjerali su mu taj aspekt njegova djelovanja, činjenicu da je koristio pridjev "hrvatski". Jedan od neostvarenih projekata mu je i pokretanje iseljeničke banke. Proglasili su ga nacionalistom.
"A što se tiče nacionalne pripadnosti, smatrao se Hrvatom?", pitam. "Da, naravno", odgovara. "To mu je bilo jako važno. Kao i Partija."
Jedan od razloga zašto se tako uporno zalaže za nasljeđe svoga oca je i to, ističe Tatjana Holjevac, što je pred kraj života bio partijski smijenjen, odnosno bio je primoran dati ostavku u Centralnom komitetu Saveza komunista nakon što je kao predsjednik Odbora za kulturu dodijelio Nagradu Božidara Adžije filozofima Milanu Kangrgi i Gaju Petroviću.
"A kad je netko partijski smijenjen, onda te i svi ostali smijene u glavi. Tako je to išlo. Ostane tek uski krug pravih prijatelja." To ga je itekako pogodilo, i to je, vjeruje njegova kći, kaže mi to nešto tiše, to je vjerojatno jedan od razloga zašto je izgubio bitku s karcinomom u dobi od svega 53 godine. Tih nekoliko posljednjih bile su mu teške i tjeskobne. Puno je toga izgubio. I danas, unatoč slavnom imenu i aveniji veličanstvenoj poput ni jedne druge u gradu, unatoč svemu tome i dalje nema status čovjeka koji je uistinu sanjao o velegradu na način toliko ispravan i čist da nije mogao nego da ga izgradi,
"Govorio mi je uvijek da se držim tehnike i dalje od politike, ali na kraju nije tako ispalo", govori mi Tatjana Holjevac, koja je osam godina bila predsjednica Gradske skupštine Grada Zagreba kao nezavisna zastupnica. "Htjela sam studirati povijest umjetnosti, ali otac mi je govorio da s tim neću imati posao. Onda sam otišla na prijamni za Arhitektonski fakultet i nisam prošla. Pa sam upisala Elektrotehniku, s time je bio jako zadovoljan. Nije znao da će mi se kasnije dogoditi politika."
Okolnosti u kojima je sama djelovala u politici neusporedive su s onima iz vremena njezina oca. Nakon što bi došao s posla, stavio bi troje djece u auto i vozio ih po gradu. Da vide što su napravili, a što su obećali da ih još čeka. Ujutro bi to odmah rješavao. Postojao je problem s održavanjem Hrvatskog narodnog kazališta, bilo je zapušteno i u lošem stanju. Holjevac je ponudio ložu ili sjedeća mjesta svakoj firmi koja bi uložila u kazalište, razmjerno prema uloženim sredstvima.
A dovodio je u Zagreb i firme i industriju, pokrenuo gradnju Toplane, Plive, Chromosa, Kemike, tvornice Sljeme u Sesvetama, Katrana, slavne Prvomajske, neizostavna je bila i kultura, pa je doveo u Zagreb Jugoton, za njegova je vremena pokrenut i Jadran film. Zračna je luka prenamijenjena iz vojne u civilnu, dograđen je sportski kompleks na Šalati s klizalištem i zimskim bazenom, a dobio je sport svoje prostore i na Mladosti, danas kultnome mjestu studenata koji tek dolaze u Zagreb. Sveučilišna os, fakulteti i Pučko otvoreno učilište, Koncertna dvorana "Vatroslav Lisinski", zgrada Poglavarstva, ponovno Ostrogović, Palača pravde prekoputa, pa mostovi - prvi zagrebački mostovi... i čitav novi grad na ledinama južno od Save.
Čudesno i gotovo mitski, ali tako je bilo, Zagreb je zaista bio na korak do velegrada.
"Znao bi nas često uvečer staviti u auto, pa bi nas prvo vozio po gradu, a onda se zaustavio na Prekrižju. Gledali smo gdje Zagreb svijetli preko Save. Rekao bi: 'Vidite kako svijetli na desnoj strani? E sad moramo osvijetliti i lijevu!' Nitko mi to ne vjeruje kad pričam, ali na radiju je tad išla hrvatska himna. U 12 sati navečer na radiju. I to smo slušali, hrvatsku himnu i gledali na Zagreb."
Nakon one neslavne sjednice Centralnog komiteta na kojoj je smijenjen, Većeslav Holjevac je, kaže njegova kći, došao kući i rekao: "Oni ne razumiju da ja imam osjećaj za pravdu, etničku pripadnost i nacionalni ponos". To je to, klima glavom, to je bio njezin otac.
Sljedeći tjedan putuje u Berlin, ide vidjeti vilu u kojoj su živjeli poslije rata. Ustaje se i donosi mi fotografiju ulaza u vilu, to su te štenge, ne bi ih mogla zaboraviti, pokazuje mi.
"Tu mi je pala lutka!."
Reprezentativan ulaz u građansku vilu i svega nekoliko stepenica, odakle se zaista lako vratiti u kuću po još jednu lutku za dijete. Zaustim da ću to reći, ali jasno mi je, takav se čovjek nije mogao po išta vratiti.
