Na vječnu plovidbu otišao je vjerojatno najpoznatiji podmorničar u Hrvata

Podmornički komandant, viceadmiral Fridrih Moretti preminuo je u 92. godini života.  Gotovo dva i pol desetljeća vjerojatno najpoznatiji podmorničar u Hrvata i bivše države proveo je na podmornicama, u tamnim dubinama i „lutajući“ po površini, pažljivo osluškujući tko sve plovi morem. Tisuće sati i tisuće milja ostavio je iza krme… Mnogi u mornarici nisu imali godina života koliko Moretti iskustva. Po nekim procjenama, u morskoj tami proveo je ukupno pet godina! Za života bio je dragocjen svjedok vremena kada se hrvatska brodogradnja, preko jugoslavenskog državnog okvira, tehnički i tehnološki popela na sam tron europske brodogradnje, a preko podmorničkog programa bila je među globalnim velesilama koje su gradile podmornice, najsloženije strojeve koje je čovjek ikada sagradio.

Kažu oni koji su s Morettijem radili da bio je jednostavan, prirodan, normalan, nimalo uobražen, a istodobno, pun autoriteta koji je zračio poput aure. Tip za kojeg odmah osjetiš da bi ga rado imao za prijatelja, a nerado za neprijatelja, iako je bio prilično blag, bez zrna osvetoljubivosti. Izuzetno školovan. Radoznali intelektualac bez sovjetske rigidnosti kakva je bila česta među visokim časnicima ondašnje vojske. Takav je ostao i kada je obnašao visoke dužnosti Jugoslavenske ratne mornarice, od zapovjednika jugoslavenske podmorničke flotile '80-ih godina, do početka srpnja 1991. godine, kada prelazi na dužnost načelnika štaba komande Vojnopomorske oblasti u Splitu. Umalo Moretti postade i prvim zapovjednikom Hrvatske ratne mornarice… Skroman, iako je pripadao pomorskoj aristokraciji, podmorničarima. Elita elite svake ratne mornarice u svijetu. Visok, plav, elegantan, dostojanstven, plemićke pojavnosti k'o kapetan Von Trapp iz „Moje pjesme, moji snovi“, ni blizu grubog, čekinjastog profila 'jugogenerala'.

Podmorničku karijeru započeo je početkom davnih 1950-ih na Malti gdje su u sklopu tajne vojne suradnje s Titovom Jugoslavijom Britanci obučavali prvu generaciju podmorničara (mahom Hrvata) mlade socijalističke federacije. Kao mladi poručnik na eskortnom razaraču RE-51 „Triglav“, plovio je u pratnji Titovog „Galeba“ prilikom posjeta zemljama Azije i Afrike. U vrijeme općeg urbanističkog i privrednog procvata Splita, u doba nenadmašenih Mediteranskih igara 1979., Moretti je bio i član organizacijskog odbora. Od srpnja do kraja rujna 1991. godine vodi štab Zapovjedništva Vojno-pomorske oblasti i to u doba, kada je rat dobivao na divljem ubrzanju, bio je izbor predsjednika Franje Tuđmana za prvog zapovjednika tek ustrojene Hrvatske ratne mornarice.

"Predsjedniče, ja sam mornar, a ne pješadinac“

Dvorske intrige su odradile svoje, Morettijeva daljnja plovidba dobila je nešto drugačiji kurs, a na čelo HRM-a došao je, ravno iz penzije (tek kao treći Tuđmanova solucija) Sveto Letica-Barba. Usprkos tome što se odmah stavio na raspolaganju HRM-u, na Tuđmanov i Letičin nagovor, Moretti se zadržao u JRM-u koliko je god dugo mogao ne bi li svojim autoritetom kontrirao onima koji su sve radikalnije prizivali razaranje Splita i Dalmacije. Admiralu, koji se uvijek izjašnjavao Hrvatom, Tuđman je kasnije nudio i organizaciju obrane Vukovara. Međutim, kao inteligentan čovjek, zahvalio se riječima: „Predsjedniče, ja sam mornar, a ne pješadinac“.

Moretti je jedan od nepriznatih junaka iz sjene koji imaju velike zasluge što prije 30 godina grad pod Marjanom nije prošao veća razaranja. Neki drže da je Morettijeva uloga u osvit rata bila kontroverzna, ali stvarnost ih demantira. Kapetan bojnog broda u miru i jedan od osnivača HRM-a Stjepan Bernardić-Kula i ratni splitski gradonačelnik Onesin Cvitan živi su svjedoci koji su javno ukazivali na Morettijeve zasluge u očuvanju Splita i šire okolice. Istog časa kad je preuzeo uzde Vojnopomorske oblasti bio je 'na vezi' s hrvatskim vlastima. Tijekom Morettijevog vođenja Vojnopomorske oblasti, od 1200 oficira, koliko ih je bilo na brodovima JRM-a, otišlo je njih čak četiri stotine kojima je admiral dao potpunu slobodu odlaska. Od pet tisuća oficira VPO-a Moretti je njih dvije tisuće razriješio službe i pustio kućama. Veći dio bazirane ratne flote iz Lore prebačen je u akvatorij Visa. Svi ovi potezi presudno su ubrzali sablasni usud i raspad JNA na moru i tu su Morettijeve zasluge za Hrvatsku čvrste kao nehrđajući čelik.

Spriječio je razaranje Splita

Tijekom ratnih zbivanja na moru JRM nikad nije upotrijebila stalno spremne dalekometne raketne sustave Brom u čijem dometu su bili i Split i veći dio srednjodalmatinskih otoka i obale. Kninski korpus tadašnjeg pukovnika Ratka Mladića imao je te ratne jeseni udariti na Šibenik (preko Šibenskog mosta)i deblokirati vojarne JNA u Splitu. Tu je nastupio admiral Moretti izričito zabranivši Mladiću provođenje nauma. Srpski general je pred haaškim Tribunalom za ratne zločine izjavio da mu je Moretti „upropastio ulazak u Šibenik“. Zabranio je admiral i podizanje borbenih lovaca mostarske 97. aviobrigade koji su, prema nekim zamislima iz Beograda, trebali bombardirati Split. Sredinom rujna 1991. godine u obiteljskom stanu admirala Letice dolazi do konspirativnog brifinga s Morettijem gdje su dogovoreni potezi koji će otupiti oštricu armije i smiriti kaotičnu ratnu situaciju. Barem dok je Fric, taj naš saveznik s druge strane, u kamenoj palači mornaričke komande na splitskoj Zapadnoj obali …

Moretti je vjerojatno jedini visoki oficir JNA koji je sebi nadređenog saveznog sekretara za narodnu obranu generala armije Veljka Kadijevića muški pozvao da se ostavi loših savjetnika i oružja. Beograd mu sve to nije opraštao pa su mu je Dobrica Čosić, tadašnji predsjednik SFRJ, 18. studenog 1991. godine kurvanjski oduzeo čin viceadmirala „zbog samovoljnog napuštanja dužnosti i stavljanja na raspolaganje hrvatskim oružanim snagama“. Krajem rujna 1991. godine, sa solidnim štofom za memoare, Moretti odlazi iz zgrade VPO-a u mirovinu te od admirala Letice i šefa splitskog kriznog štaba, kasnijeg gradonačelnika, Zvonimira Puljića dobiva osiguranje na putu do obiteljskog stana.

Neki mu zamjeraju što se nakon napuštanja JRM-a nije pridružio obrani Hrvatske. Međutim, nije jedini koji je s visokog armijskog položaja pomagao u prvim, teškim danima obrane Hrvatske, ali je odlučio ostati po strani, izvan raspodjele moći, razvlastivši samog sebe. Realno, s nekima koji su stvarali HRM nije se moglo razgovarati. Nesuradljivi ekshibicionisti, bez širine, pajdaši koji su htjeli, silno ljubomorni, pošto-poto, biti prvi. Isplivalo je tada i bulumentaškog taloga i čoporaškog mentaliteta što je Morettiju, prvoklasnom, čestitom profesionalcu, poprilično išlo na živce. Nije bio grebator. Ondašnja arhitektura kadroviranja u HRM-u, s vječnim pitanjem – je l'' se moglo bolje, traži hladne glave i vremensku distancu.

Usprkos zdravstvenim problemima koji su zadnjih godina pratili admiralovu visoku životnu dob, uvijek je bio dobre volje. Šaljivđija i po. Sve do pred četiri, pet godina, dok ga je zdravlje još donekle služilo, svakog ljeta, rano ujutro, Fric, kako su ga zvali prijatelji, spuštao se do obližnje plaže Trstenik i disciplinirano odradio turu plivanja.

„Admirale, kako zdravlje?“

„Polako se približavam onoj la comedia e finita…“ – uzvratio je s osmijehom u proljeće ove godine, prilikom zadnjeg susreta sa svojim dobrim poznanikom, mlađim susjedom iz Boškovićeve ulice u Splitu gdje je živio mirno, nefantazirajući o sebi kao neki koji su münchhausenovski nakitili svoje salonske ratne uspomene.

Adio admirale, mirno vam more na putu prema Walhalli, rajskim dverima heroja…