Otac je u obitelji postao sporedan, nije dobro da se generacija bez oca feminizira, djeci treba očinstvo koje svjedoči mušku ljudskost. U ovu jednu rečenicu mogle bi se sažeti mudre misli s božićne propovijedi nadbiskupa Barišića održane u splitskoj prvostolnici sv. Dujma. Iako je u postavljanju dijagnoze društvu i obitelji izrekao još nekoliko prigodnih bisera, samo u toj jednoj rečenici zrcali se izokrenuta slika društva u kojem živimo. Tragični gubitak doticaja s realnošću svećenika koji zauzima moralnu poziciju nad onima koji u obitelji zaista i žive, dok on o tuđim obiteljima samo priča, najčešće da bi osudio. Tri potpuno promašene teze o očevima, feminizaciji i ljudskosti koje ne mogu izdržati suočavanje s nekoliko nasumičnih slika svakodnevnog života i temeljima logike.
Uloga oca nije više ta da zbog njega pišaš od straha
Otac je u obitelji postao sporedan. Krivo. Otac kao osoba nije sporedan ni u jednoj obitelji, razlika je samo ta što se uloga oca, kakvu priželjkuje srednjovjekovni nadbiskup Barišić, nasreću mnogih obitelji ipak malo promijenila. Doduše, ostala je sporedna u onom u čemu ne bi trebala biti. Na primjer, otac više nije taj kojemu moraš prati noge u lavoru ako si mu kći ili snaha, kao što su to morale moja baka i majka, iako ih je mogao oprati sam. Stvar, čini se, nije bila u higijeni. Uloga oca nije više ta da se samo zbog zvuka njegova hrapavog, polupijanoga glasa upišaš od straha na putu kući jer si razbila njegov bicikl ili ta da na vlastitoj svadbi nećeš zapaliti cigaretu jer pred ocem, iako odrasla žena, još ne pušiš. Zbog oca danas najčešće više nećeš, kad uđe u sobu, dijete spustiti na pod, kao što je to činio moj otac dok je brat bio beba, jer bi ga u tom slučaju, njegov hiper otac Imoćanin, posprdno nazvao bapcem. Moj otac je htio nunati i grliti svojega sina, ali, naprosto, to bi naškodilo njegovoj očinskoj ulozi, pa je to radio potajno.
Taj iskonski strah od žena postaje paranoidan
Ocu je više priličilo uzeti kaiš u ruke i pokazati svoju muškost. Otac više nije taj koji će sjediti za stolom i jesti dok ženska čeljad stoji ili čuči unaokolo nakon što mu je poslužila ručak, nije više taj koji će ženi ili kćeri zabraniti da rade, da se školuju, šminkaju...
S druge strane, otac je i dalje vrlo često sporedan, kad treba ići na roditeljske sastanke, kad treba ustajati noću i previjati pelene, kad treba uzeti bolovanje i bdjeti nad bolesnim djetetom. Kad treba misliti nekoliko koraka unaprijed, skuhati, opeglati, pripremiti, poravnati, popraviti, pozvati, uglavnom baviti se banalnim stvarima koje život znače. Tu se otac, istinabog, nije još najbolje snašao, i iako nadbiskup Barišić, blago očinski, upozorava kako nije dobro da se generacija bez oca feminizira, imputirajući mu da je poženskastio, u njegovoj drugoj tezi nailazimo na dva problema. Prvi problem je taj što su, prema njegovu tumačenju, feminizacija, kao i feminizam, sami po sebi nešto loše. Taj iskonski strah od žena i njihovih obilježja u propovijedima hrvatskih biskupa često postaje paranoidan i jasno pokazuje kako su žene prihvatljive jedino kao drugotne, lošije i slabije od originala.
Društvo u kojem su na jedvite jade postavljene četiri žene u Vladu, u čijem je sazivu Sabora u zadnjih 25 godina žena manje nego ikad, društvo u kojem se izričito traži da se ženama zabrani pravo na odluku o vlastitom tijelu, sve je samo ne feminizirano. Društva koja su pogođena blagotvornim valovima feminizma izgledaju tako da su žene izjednačene s muškarcima u radnim i socijalnim pravima, da očevi ravnopravno koriste rodiljni dopust kako bi im, za njihovo dobro, bio poklonjen blagoslov empatije i uvid u odgoj djeteta, kućanske poslove i brigu za obitelj.
Društvo na koje se, da ostanemo u diskursu, izlio blagoslov feminizma progovorilo je o pitanjima nasilja u obitelji i silovanja u braku, seksualne eksploatacije i traffickinga, ženske solidarnosti i prava drugih manjinskih skupina od seksualnih do etničkih. Dao bog da nas pogodi. Treća nadbiskupova teza donosi nam nešto sasvim novo - djeci treba očinstvo koje svjedoči mušku ljudskost. Za početak, kako bi monsinjor Barišić uopće mogao znati što djeci treba ako sam nije otac, jedino ako griješim, pa je u istoj poziciji kao njegov nedavno prozvani kolega iz Đakova kojemu se zalomilo troje djece (ne blizanaca), pa ga je silno iznenadilo kad ga je Crkva izbacila iz sustava.
Potom slijedi drugi dio rečenice, maestralna sintagma o muškoj ljudskosti. Što ili tko je muška ljudskost uz najbolju volju nisam uspjela pronaći u arhivima ljudske misli, ali kad bismo je, po principima logike koja se uči u svakoj gimnaziji, pokušali raščlaniti otprilike kako se to radi na školskom satu, logika bi bila neumoljiva - ako je ljudskost svojstvena ljudima, a ljudi su po defniciji množina od čovjeka u značenju odraslog pripadnika bilo koje rase ili spola, kako onda čovjeku može biti svojstvena muška ili ženska ili crnačka ili azijatska ili aboridžinska ljudskost? Ako je pojam čovjeka nadređen pojmu muškarca ili žene, jednako kao što je nadređen pojmu crnca, bijelca ili Azijata, iz koje perspektive možemo govoriti o muškoj ljudskosti?
Očinsku muškost mogli bi zamijeniti za ljudskost
Nažalost, samo iz jedne, one koja ispada iz iz svakog kuta pojma humanizma, iz temeljne čovječnosti, a to je, na našu veliku žalost, šovinistička perspektiva. Perspektiva koja nas vodi do zadnje točke sramoćenja u božićnoj propovijedi u kojoj monsinjor Barišić konstatira da je konačno na gubitak uloge oca utjecao mentalitet koji se očituje u izjednačavanju neprirodnih zajednica s normalnom obitelji. Odrasla ljudska jedinka, opsjednuta tuđim obiteljima i ulogama koja dio vremena nosi odjevne predmete svojstvene ženama, koja ne živi u normalnoj obitelji, nego više u neprirodnoj zajednici muškaraca, koja konstruira pojmove suprotne kršćanskoj filozofiji jednakosti pred bogom, možda bi za početak željenu očinsku muškost mogla zamijeniti za običnu ljudskost.
