Top News
3984 prikaza

Napad na Bin Ladena se prenosio uživo na Twitteru na užas CIA

1/7
PIXSELL
P. W. Singer i Emerson Brooking napisali su dojmljivu studiju o opasnoj transformaciji društvenih mreža u ubojitu vrstu oružja. Izabrali smo najuzbudljivije dijelove knjige godine u izboru Foreign Affairsa i Amazona
Proglašena najboljom knjigom godine na ljestvici Amazona i časopisa Foreign Affairs, ova knjiga opisuje strelovitu genezu mrežnih ratova. Vođenje svjetske politike, od Donalda Trumpa i njegova glasovitog računa na Twitteru, preko stvaranja Islamske države, do proglašenja Islamskog Emirata Afganistan, nije više zamislivo bez angažmana na internetu. Pretvarajući društvene mreže u vrstu oružja, internet mijenja rat i politiku, baš kao što rat i politika mijenjaju internet. Teroristi uživo prenose napade, “Twitter-ratovi” odnose stvarne žrtve, a viralno širenje dezinformacija mijenja ne samo rezultat borbi nego i samu sudbinu država. P. W. Singer i Emerson Brooking bave se pitanjima koja se javljaju kad rat prijeđe na mrežu i kad zarati internetski svijet. Istražujući najmračnije zakutke mreže, “Rat lajkova” ocrtava novu, radikalnu paradigmu za razumijevanje i obranu od neviđenih prijetnji našem umreženom svijetu.
‘Bio je neobičan taj život kojim smo živjeli – neobičan način da se bude u ratu, ako se to moglo nazvati ratom.’
GEORGE ORWELL, Kataloniji u čast

 

Prvi dio feljtona možete pročitati ovdje:

FELJTON Top News Rat Lajkova: Blockbuster o transformaciji društvenih mreža u oružje

Drugi dio feljtona možete pročitati ovdje:

RAT LAJKOVA 2. DIO Top News Ubojstva, masakri... Sve je to ništa bez Instagram objave

 | Author: Fokus komunikacije Fokus komunikacije

Misija usmjerena na zaustavljanje Osame bin Ladena, bila je jedna od najtajnijih vojnih misija u povijesti. Kad je američki morski, zračni i kopneni tim ratne mornarice započeo tu operaciju 2. svibnja 2011., samo je nekoliko desetaka ljudi diljem svijeta bilo upoznato s njom. Jedna se skupina našla u središtu strogo povjerljive taktičke vojne operacije, a druga se okupila oko stola u Situacijskoj sobi Bijele kuće. Tamo su predsjednik Obama i njegovi savjetnici pratili napredovanje tima, i to na udaljenosti od više od 12.000 kilometara putem izravne videopoveznice koja je predstavljala jedini izvor podataka o misiji. Ili je tako barem trebalo biti. Nitko nije uzeo u obzir @ReallyVirtual.
@ReallyVirtual nije bio špijun, a ni novinar. Pravo mu je ime bilo Sohaib Athar, bio je Pakistanac zaluđen tehnologijom i vlasnik kafića, a u svom je opisu na društvenim mrežama naveo da je “informatički savjetnik na pauzi od borbe za prestiž, koji se sa svojim laptopima skriva u planinama”. Athar se nekoliko godina prije preselio iz užurbanoga grada Lahore u mnogo ugodniji gradić Abbottabad, planinski turistički centar i dom pakistanske Vojne akademije – kao i tada najtraženijeg čovjeka na svijetu. Nakon što je zaspao tijekom kasnonoćnog programerskog projekta, omeo ga je zvuk helikoptera u zraku te je napravio nešto što milijuni ljudi svakodnevno rade: okrenuo se društvenim mrežama kako bi se požalio. “Helikopter iznad Abbottabada u 1 ujutro (rijetka je pojava)”, objavio je na Twitteru.

Dok se misija američkog tima još nekoliko minuta odigravala, Athar je objavljivao niz pritužbi koje su poslužile kao novinska izvješća. Kada je otišao prvi helikopter, u kojem su se nalazili bin Ladenovo tijelo i tvrdi diskovi puni podataka o mrežama Al Qaide, Athar je na Twitteru objavio: “Odlazi, helikopteru, prije nego što izvadim svoj ogromni muhomlat :-/.” Kada su preostali članovi tima detonirali helikopter koji se srušio i nagurali se u pomoćni, Athar je podijelio novosti o eksploziji. “Prozori se žestoko tresu ovdje u Abbottabadu...” objavio je na Twitteru, “nadam se da se ne sprema nešto gadno :-S.”

 | Author: Twitter Sohaib Athar i tweetovi kojima je prenosio likvidaciju Osame bin Ladena bez da je toga bio svjestan Twitter

Osam sati poslije tradicionalni su informativni mediji napokon počeli pisati o jednoj od najvažnijih priča desetljeća. Na televizijskoj mreži NBC emitirala se emisija Slavni pripravnik. Dok je Donald Trump objašnjavao razloge zbog kojih je “ponovo zaposlio” pjevačicu La Toyu Jackson, došlo je do prekida emisije. Predsjednik Obama u tom je udarnom terminu najavio kako se u Pakistanu odvila strogo povjerljiva operacija i da je Osama bin Laden mrtav. “Pravda je zadovoljena”, zaključio je. Ljudi su plesali u gradovima diljem SAD-a, a Athar, koji je od njih bio udaljen tisućama kilometara, počeo je shvaćati što se dogodilo. “O ne”, objavio je na Twitteru, “sada sam postao tip koji je uživo prenosio operaciju Bin Laden, a da toga nije bio ni svjestan.” Kad je mnoštvo poruka počelo pristizati, u Abbottabadu je bilo vrijeme ručka. Kapi su se uskoro pretvorile u rijeku. Broj Atharovih pratitelja na Twitteru skočio je sa 750 na 86.000. Bio je zatrpan pozivima za intervjue i molbama obožavatelja, a lokalni su novinari pohitali u njegov kafić kako bi s njim porazgovarali u četiri oka. Zabrinjavajuća je bila činjenica da ga je bujajuća svjetina optužila da špijunira za američku ili pakistansku vladu. Smatrali su da je samo na taj način Athar mogao biti upoznat s toliko strogo povjerljivom vojnom operacijom. No istina je bila jednostavnija i dublja: Sohaib Athar bio je samo tip kojemu su računalo i društvene mreže bili pri ruci, a koji se slučajno našao u blizini nečega vrijednog medijske pažnje. Kada je internet devedesetih godina doživio procvat, teoretičari interneta najavili su da će umreženi svijet dovesti do vala nečega što su nazivali “dezintermedijacijom”. Opisali su kako će, kad se ukloni potreba za “posredničkim” službama, internet poremetiti rad brojnih sektora s dugom tradicijom. Dezintermedijacija je ubrzo preoblikovala niz domena koje su se kretale od maloprodajnih trgovina (zahvaljujući Amazonu) i prijevozničkih tvrtki (zahvaljujući Uberu) do pronalaska partnera (zahvaljujući Tinderu). Atharova je priča pokazala kako je područje prikupljanja podataka prošlo isti takav oblik dezintermedijacije. Novinski izvjestitelji više nisu trebali biti školovani novinari zaposleni u nekoj velikoj novinskoj agenciji. Novinar je mogao biti svatko tko bi se našao na pravome mjestu u pravo vrijeme. 


No ta se promjena nije odnosila samo na prenošenje vijesti već je također utjecala na sve ljude koji su se služili tim podacima, bila riječ o građanima, političarima, vojnicima ili špijunima. Nevjerojatna je priča Sohaiba Athara skrivala još jednu pouku koju mnogi tada nisu ni primijetili, no koja je promatračima iz obavještajne zajednice SAD-a bila više nego očita. Operacija Neptunovo koplje – jedna od najstrože povjerljivih operacija u povijesti – ipak je prenesena u stvarnom vremenu te je bila dostupna svim ljudima na svijetu. A do toga je došlo slučajno, i to u zemlji gdje je tada samo šest posto stanovništva imalo pristup internetu. Što će se dogoditi u budućnosti kada sve više i više ljudi bude dolazilo na mrežu? I što je još važnije, kako će se obavještajne službe snaći kada ne bude riječ o samotnoj noćnoj ptici koja nesvjesno otkriva tajne, već o organiziranim skupinama analitičara s ciljem otkrivanja skrivenih operacija koje su svima pred nosom s pomoću društvenih mreža? “Tajne su danas kratkog vijeka”, objasnio nam je jedan CIA-in službenik s popriličnim žaljenjem na licu.

 | Author: freddthompson/CC BY-SA 2.0 George Allen freddthompson/CC BY-SA 2.0

 “Pružimo dobrodošlicu ovom ’makaki’”, huknuo je krupni čovjek u plavoj košulji prstom pokazujući prema kameri. “Dobro došao u Ameriku i stvarnost Virginije.” Bio je kolovoz 2006., a senator George Allen držao je govor u jednom seoskom parku u Virginiji. Taj je miljenik konzervativaca Republikanske stranke već pokušavao preboljeti novi izborni poraz. Nedavno je bio na probnom putovanju u saveznim državama Iowi i New Hampshireu, gdje je ispitivao teren prije moguće predsjedničke kandidature. No iako Allen to još nije znao, tim mu je trenutkom završila politička karijera, a sve zahvaljujući načinu na koji se promijenio internet. Čovjek iza kamere bio je S. R. Sidarth, dvadesetogodišnji volonter Allenova protivnika, koji se bavio snimanjem Allenovih događanja. 

Sidarth je također bio Indijac – i jedino tamno lice među stotinu sudionika tog skupa. A “makaka”, kako ga je Allen upravo nazvao, portugalska je riječ za “majmuna”, koja se stoljećima upotrebljavala kao rasna uvreda. Povijest groznih ili glupih izjava i postupaka političara za vrijeme izbornih kampanja stara je koliko i sama demokracija. No za prelazak s lošeg trenutka na kobni pogrešan korak u prošlosti je na licu mjesta bio potreban profesionalni novinar koji bi ga zabilježio, a zatim bi taj trenutak trebao biti prenesen putem novina, radija ili televizijske postaje. Kako bi pogrešan korak stekao popularnost na državnoj razini, također su ga potom trebali prenositi drugi profesionalni novinari i distributeri njihovih vijesti. 


Na Allenovu nesreću, društvene su mreže izmijenile tijek potrebnih događaja te su se njegove riječi proširile izvan kontrole bilo kojeg političara ili novinara. Sidarthov je videozapis u trajanju od jedne minute ubrzo objavljen na YouTubeu, novoj platformi za dijeljenje videozapisa, koja 2006. nije bila stara ni godinu dana. U tadašnje je vrijeme to bila neuobičajena odluka zato što sporna videosnimka nije bila uređena niti povezana s nekom širom pričom. Ipak, bila je riječ o dovitljivom potezu jer je sama priroda snimke predstavljala dio njezine privlačnosti. Budući da ga je bilo lako pogledati i podijeliti, Sidarthov se videozapis proširio diljem svijeta. Stotine su ga tisuća ljudi samo pogledale na mreži, a informativni su se mediji potom nadovezali i prenosili vijesti o snimci. Allenovi su savjetnici bili vješti i iskusni u pogledu starog načina vođenja političkih kampanja, no u toj su situaciji bili potpuno zbunjeni. Prvo su poricali da je do tog incidenta uopće došlo. Tvrdili su da Allen nije ništa pogrešno učinio te objasnili da riječ “makaka” nije upotrijebio kao rasnu uvredu. Zatim su promijenili priču i počeli tvrditi da je Allen zapravo rekao “Mohawk” (irokeza) te da je pritom mislio na Sidarthovu frizuru. Svako je objašnjenje bilo problematično zato što su tada svi oni koji su htjeli imali priliku i sami vidjeti dokaze, što u prošlosti nije bio slučaj. Mogli su pritisnuti tipku “pokreni” i stalno iznova slušati tu ružnu riječ. Mogli su se uvjeriti da ju je Allen upotrijebio kako bi opisao jedinu tamnoputu osobu u mnoštvu bijelaca te da je želio reći da Sidarth nije “pravi” Amerikanac. Allenovo je vodstvo u anketama drastično opalo te je na kraju izgubio utrku u kojoj mu je pobjeda bila gotovo zajamčena. Umjesto da se kandidira za predsjednika, nikad više nije dobio nikakav mandat, a Sidarth je proglašen osobom godine elektroničkog časopisa Salon: “Riječ je o simbolu politike dvadeset i prvog stoljeća, novom hrabrom svijetu gdje se bilo koja videosnimka može odmah emitirati na bilo kojem mjestu i gdje dvadesetogodišnjak s kamerom može promijeniti svijet.” Ono što je postalo poznato pod nazivom “Pokret Makaka” predstavljalo je nagovještaj radikalne transparentnosti do koje je došlo zahvaljujući internetu i koja je taman počela mijenjati način na koji su se podaci prikupljali i dijelili, pa čak i samu prirodu tajnosti. Poprilično nova digitalna kamera koju je Sidarth upotrijebio za snimanje Allenovih sudbonosnih riječi ima oko devet milijardi nasljednika u obliku raznih digitalnih uređaja koji su, što je najvažnije, danas povezani na mreži. Taj će se broj do 2020. popeti do 50 milijardi jer će se internetu priključiti razni novi uređaji, od pametnih telefona do pametnih automobila i pametnih četkica za zube. Što je najvažnije, svi ti novi uređaji koji se pridružuju internetu imaju nešto što je nedostajalo računalima koje je upotrebljavao ARPANET, pa čak i onima koje Mark Zuckerberg upotrijebio kako bi stvorio Facebook – “senzore”, uređaje za prikupljanje podataka o svijetu izvan dosega računala. Neki su senzori očiti, kao što su kamere na pametnim telefonima, a ostali vrebaju u pozadini – primjerice magnometar i GRS, koji pružaju podatke o smjeru i položaju. Sve te milijarde uređaja povezanih s internetom imaju razne senzore te su na putu da stvore svijet s gotovo trilijun senzora. Također, svi podaci koje se objavljuju na mreži popraćeni su “metapodacima” nalik na digitalne žigove koji ukazuju na temeljne pojedinosti o mjestu nastanka i kretnjama podataka na mreži. Primjerice, svaki objavljeni tvit sa sobom nosi više od šezdeset i pet različitih elemenata metapodataka. 

Svjedočenje Marka Zuckerberga | Author: LEAH MILLIS/REUTERS/PIXSELL LEAH MILLIS/REUTERS/PIXSELL

To mnoštvo senzora i popratnih metapodataka pretvara u stvarnost ideju koja odavno opsjeda (i plaši) čovječanstvo: sveprisutnog promatrača. Stari su Grci zamišljali Argusa Panoptesa, mitološkog diva sa stotinu očiju. U doba prosvjetiteljstva engleski je filozof Jeremy Bentham to čudovište zamijenio Panoptikonom – hipotetskom zgradom u kojoj je bilo moguće promatrati stanare, a da oni nikad ne vide one koji ih gledaju. Bentham je svoju ideju zloslutno predstavio kao prostor koristan za tvornicu ili zatvor. George Orwell je ideji sveprisutnog promatrača dodijelio još mračniji prizvuk u svom romanu 1984. Njegov je futuristički totalitarni svijet bio prepun “telekrana”, televizora ugrađenih u zid, koji su promatrali gledatelje koji su gledali u njih. Danas je kombinacija sveprisutnih senzora i društvenih mreža te neobične maštarije pretvorila u jednako neobičnu stvarnost. No umjesto bogova ili vladara, mi smo oni koji promatraju. Deset godina nakon što se Allenova karijera ugasila, svi političari koji znaju svoj posao mogli su, promatrajući gomilu od stotinu ljudi, razumno pretpostaviti da će se pojaviti u barem nekoliko videosnimki i na mnogo više fotografija, kao i u brojnim tekstovima i zvukovnim snimkama, te da bilo koji od tih sadržaja može izazvati mnoštvo reakcija na društvenim mrežama. Zapravo bi bili uzrujani kada o njihovim događanjima nitko ništa ne bi objavio na mreži. Kako bi osigurali da do toga ne dođe, vjerojatno bi to sami napravili. Uoči izbora za američki Kongres 2018. neki su kandidati na Facebooku objavljivali više od deset videozapisa dnevno. To ipak ne znači da se pogrešni koraci poput Allenova više ne događaju, kao ni da više ne dolazi do rasističkih komentara. Situacija je upravo suprotna. Budući da je sve moguće snimiti, sve je zabilježeno. Zapanjujuća je količina podataka koji se prikupljaju o svijetu oko nas i koji se potom objavljuju na mreži. Na Facebooku u minuti nastane 500.000 novih komentara, 293.000 novih statusa i 450.000 novih fotografija, dok se na YouTubeu objavi više od 400 sati videozapisa, a na Twitteru više od 300.000 tvitova. Osim toga, u njihovoj se pozadini nalaze milijarde podataka i metapodataka, poput onih o prijateljima označenima na fotografijama na Facebooku ili o sustavu koji označava preko kojeg je odašiljača i signala poruka prenesena. U Sjedinjenim se Američkim Državama veličina tog “digitalnog svemira” udvostručava otprilike svake tri godine. Podatke mogu pružati promatrači koji svjesno ovjekovječuju neki govor ili bitku, ali se mogu i nesvjesno podijeliti sa svijetom, kao što je bio slučaj s Atharom i prenošenjem operacije Neptunovo koplje i lovom na bin Ladena. Najdragocjeniji se podaci također mogu skrivati u pozadini. 


Kineski su građani jednom slučajno razotkrili tajnu o novom nosaču zrakoplova njihove mornarice, koji je bio u izgradnji u daljini, i to tako što su kao turisti fotografirali luku. Zanimljive pikanterije također se mogu pronaći u tehničkim pozadinama. Aplikacije za tjelovježbu slučajno otkrivaju razne podatke, od kretnji ubojica do CIA-inih lokacija za tajne operacije na Bliskom istoku (toplinska karta sastavljena praćenjem svakodnevnog rekreativnog trčanja agenata oko baze pružila je gotovo savršenu skicu jednog objekta). General Mark Milley, načelnik Združenog glavnog stožera američke vojske, 2017. je ukratko objasnio što to znači za vojsku: “Prvi put u povijesti čovječanstva gotovo je nemoguće biti neprimijećen.” Podsjetimo se da su Saveznici, pripremajući se za Dan D u lipnju 1944., prikupili dva milijuna vojnika i desetke tisuća tenkova, topova, džipova, kamiona i zrakoplova na Britanskom otočju. Iako su njemačke obavještajne službe znale da se savezničke snage nalaze ondje, nisu uspjele dokučiti odakle će ili kada napasti. Taj je podatak izašao na vidjelo tek kada su Amerikanci napali plažu Utah. Danas bi račun jednog vojnika na Facebooku bio dovoljan da otkrije cijeli plan. Zapravo bi čak i njegova digitalna šutnja mogla biti dovoljna da ga oda zato što bi rupe u inače sveobuhvatnom objavljivanju na društvenim mrežama bile primjetne. No ne otkrivaju se samo potezi vojske. Spomenute je podatke moguće upotrijebiti za određivanje geografskog položaja ljudi čak i u okolnostima kada oni ne bi htjeli da ih se pronađe. Primjerice, Ashley Madison je društvena mreža koja povezuje ljude koji razmišljaju o prijevari supružnika. Njezini algoritmi prikupljaju podatke s društvenih mreža kako bi dobili povratnu obavijest kada ljudi na poslovnim putovanjima pristignu u hotel (te je stoga vjerojatnije da će prevariti supružnika). 

 | Author: Dreamstime Uništeni tenk u Ukrajini Dreamstime

U bitkama koje su 2014. počele u Ukrajini ruska je obavještajna služba na sličan način locirala pametne telefone ukrajinskih vojnika koji su pristizali na bojište. Baš kao što Ashley Madison upotrebljava podatke o geografskom položaju kako bi prikazivala reklame na mreži ljudima na putovanjima za koje postoji mogućnost da će se upustiti u prijevaru, Rusi su ih upotrebljavali za slanje poruka poput: “Vaša će tijela biti pronađena kad se snijeg otopi”. Zatim je topništvo počelo pucati po Ukrajincima. 
No ono po čemu se svi ti podaci posebno ističu nisu samo njihova ogromna količina i oblik nego činjenica da se uglavnom tiču nas i da ih mi iznosimo. Sve je to nedvojbeno počelo 2006. kad je Facebook uveo novi dizajn, koji je sadržavao mali tekstni okvir u kojem je bilo postavljeno jednostavno pitanje: “Što vam je na umu?” Otad mogućnost “objavljivanja statusa” omogućava ljudima da koriste društvene mreže kako bi s drugima podijelili što god požele o svojem životu, od svojih promišljanja i geografski označenih slika do videosadržaja uživo i naljepnica proširene stvarnosti. Posljedica toga jest činjenica da smo mi danas sami sebi najgora vrsta mitoloških čudovišta – nismo samo promatrači nego i osobe koje kronično pretjerano dijele sadržaj s drugima. Pišemo objave o svemu i svačemu, od malih događanja (popisa namirnica) do onih puno značajnijih (rođenja djeteta, koje je jedan od nas dvojice zapravo prenio uživo na Twitteru). Primjer toga je selfie, fotografija samog sebe, koja se dijeli sa što je više moguće ljudi na mreži. Ako zadrže trenutačni tempo, prosječni će milenijalci tijekom života snimiti oko 26.000 selfieja. Borbeni piloti fotografiraju selfieje za vrijeme borbenih misija. Izbjeglice fotografiraju selfieje kad slave što su uspješno stigli na sigurno. Jedna je žrtva otmice zrakoplova 2016. zbog selfieja s otimačem postala apsolutna pobjednica ovog milenijalskog natjecanja.

Naravno, takve objave predstavljaju naša osobna iskustva, ali danas također služe za iznošenje značajnih problema javnog poretka. Prvi svjetski vođa koji je upotrebljavao društvene mreže bilo je kanadski premijer Stephen Harper 2008., a ubrzo mu se pridružio američki predsjednik Barack Obama. Nakon deset godina priključilo im se još 178 vođa. Čak se i bivši iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad, poznat po tome da je zabranio upotrebu Twittera u vrijeme brutalnog suzbijanja prosvjeda, poslije predomislio u pogledu moralnosti i korisnosti društvenih mreža. Prvi se put pojavio na mreži u simpatičnom videozapisu na engleskom jeziku, u kojem je stajao pokraj iranske zastave. “Volimo jedni druge”, objavio je na Twitteru. Sve to ne odnosi se samo na svjetske vođe. Agencije na svim razinama i u svim vrstama upravnih tijela danas dijele svoje novosti s drugima, od oko 4000 državnih veleposlanstava do odbora učenika petog razreda osnovne škole Upper Greenwood Lake. I vojske su postale dijelom ovoga. U Sjedinjenim Američkim Državama vojska, ratna mornarica, zračne snage i marinci imaju službene račune na društvenim mrežama, a isto vrijedi i za njihove baze, borbene jedinice, generale i admirale. Danas se čak objavljuju i novosti o stanju pojedinih vojnih operacija. Kad je vrhovno zapovjedništvo vojske SAD-a 2016. proširilo operaciju Inherent Resolve protiv ISIL-a, korisnici Twittera mogli su sve uživo pratiti pomoću hashtaga #TalkOIR. Jedan se američki vojni časnik čak pridružio Redditu, forumu za raspravu, gdje je pokrenuo svoj znameniti podforum “Pitaj me bilo što”. Odgovorio je na desetke pitanja o stanju operacije usmjerene protiv ISIL-a, ali je diskretno odbio izraziti mišljenje Vojske SAD-a o novoj sezoni animirane serije “Archer”. Posljedica takva objavljivanja ogromna je bujica podataka i pogleda na svijet koja se beskonačno umnožava i koja nije važna samo sad i ovdje. Na mreži zapravo ništa ne nestaje nego se podaci samo sve više i više nakupljaju te samo čekaju pravi trenutak da se ponovno pojave. Po mišljenju profesora prava Jeffreya Rosena, revolucija društvenih mreža zapravo je označila “kraj zaborava”. Spomenuto masovno nakupljanje novosti, snimki i objava s vremenom nam pruža vlastita otkrića. Najjasniji primjer te pojave prvi je predsjednik koji se koristio društvenim mrežama prije nego što se kandidirao. Budući da je istodobno bio televizijska zvijezda i ovisnik o društvenim mrežama, Donald Trump ušao je u politiku s pozamašnim digitalnim iskustvom. Internetski arhiv sadrži zbirku više od tisuću sati videozapisa vezanih uz Trumpa, koju je prilično lako pregledati i preuzeti, a na svom je računu na Twitteru objavio oko 40.000 poruka. Nijedan predsjednik prije njega nije podijelio toliko podataka o sebi s cijelim svijetom – i to ne samo u obliku riječi nego i u obliku neuroza i specifičnih psiholoških tikova. Trump je čovjek – najmoćniji na svijetu – čija je sama srž utisnuta u internet. Tom Nichols, profesor na Vojnom učilištu američke mornarice, koji je u vrijeme hladnog rata surađivao s obavještajnom zajednicom, objasnio je dosad neviđenu vrijednost tog trezora informacija: “Riječ je o nečemu za što ne želite da vam neprijatelj ikad zna, ali je svejedno sve to oko nas... Riječ je također o pokazatelju načina na koji predsjednik obrađuje podatke – ili načina na koji ne obrađuje podatke koji mu se ne sviđaju. To su pouzdane, zlata vrijedne informacije”. Ruske obavještajne službe navodno su došle do istog zaključka, a Trumpov su račun na Twitteru upotrijebile kao osnovu za izradu psihološkog profila četrdeset i petog predsjednika SAD-a. Trumpov je internetski dosje prilično iscrpan iako obuhvaća samo deset godina, počevši od šezdesetih godina njegova života. Gotovo će svaki budući političar, general, vojnik ili birač imati mnogo veći skup podataka koji će obuhvaćati mnogo više godina njihovih života. Te neizbježne evidencije zapravo bi mogle uvelike promijeniti izglede onih koji bi u budućnosti htjeli postati vođe, baš kao što je Barack Obama rekao nakon što mu je završio mandat: “Kad biste imali slike svega onoga što sam radio u srednjoj školi, vjerojatno nikad ne bih bio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država”.

 | Author: John Angelillo/DPA/PIXSELL Američki politički i vojni vrh prati napad na Osamu bin Ladena John Angelillo/DPA/PIXSELL

Posljedice takva prekomjernog dijeljenja informacija na mreži prelaze granice prenošenja naših svakodnevnih aktivnosti i promišljanja. Društvene mreže također su iznenađujuće jasan pokazatelj naših psiholoških i neuroloških stanja. Luke Stark, istraživač s Odsjeka za sociologiju na fakultetu Dartmouth, objasnio je da skupovi objava na mreži pružaju “nešto što prilično nalikuje na medicinske ili psihijatrijske podatke”. Čak i najbanalnije pojedinosti mogu dovesti do neočekivanih otkrića. Primjerice, dosljedna uporaba crno-bijelih filtara na Instagramu, kao i objavljivanje fotografija na kojima se nalazi samo jedna osoba, prilično su dobri pokazatelji kliničke depresije. Iako je riječ o informacijama bez presedana, one nemaju veliku važnost ako s druge strane ne postoji netko tko bi ih cijenio – ili iskoristio. Baš kao što je promijenio količinu, izvore i dostupnost sadržaja, internet je dramatično izmijenio načine na koje se podaci upotrebljavaju.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • kovas 13:19 30.Rujan 2021.

    Kada su Ameri saznali da Bin Laden želi svijetu iznijeti istinu o tome kako sami Ameri osnivaju terorističke čelije, a sve u svrhu opravdavanja nekih svojih miroljubivih akcija, odnosno akcija za očuvanje navodnog mira u svijet, ubili su ga. Bin ... prikaži još! ladena su obučile američke obavještajne službe, financirale su ga i logistički pomagale u hardveru i softveru.

  • kovas 13:16 30.Rujan 2021.

    Bin Ladena su obučili Ameri. Dakle oni su stvorili alkaidu kao i issil. Kada su saznali da bi Bin Laden novinarima mogao iznijeti istinu o tome kako Ameri osnivaju terorističke čelije da bi imali izliku za neke, tobož akcije za ... prikaži još! očuvanje mira ubili su ga. No istina se kad tad sazna.

  • BESTpartizan 10:56 30.Rujan 2021.

    neka ga jer obama sredio taliban je ubio neduzne ljude