Top News
3626 prikaza

Nazoru su 'prišili' svašta - od toga da je bio gay pa do veličanja Pavelića

Ante Pavelić i Vladimir Nazor
Wikipedia
Nazor je uvijek bio sve pomalo i uvijek s velikim političkim apetitima

Vladimir Nazor veliki je pjesnik, jedan od hrvatskih klasika. Kao lirik, on možda nije cijenjen kao Tin Ujević ili AB Šimić, za mlađe čitatelje nije  popularan kao Slamnig  -  ali se spominje možda i češće od njih, jer je imao moćnu polugu, koju ovi nisu imali – politiku. Nazor je uvijek bio sve pomalo - HSS-ovac, režimlija, pristaša rojalističkih stranaka, Titov predsjednik Zavnoha. Danas po njemu nosi ime najveća nagrada za umjetnosti i kulturu u državi, Nazorova nagrada…

I dok je jasno zašto, npr., filmski režiseri skoro po prirodi stvari moraju biti režimski ljudi (film ne možete napraviti bez državnog novca jer je i najjeftiniji film odvratno skup) lirski pjesnik možete biti bez cvonjka u džepu. Svatko, naime, može napisati pjesmu, čak i gladan čovjek. Nazor je, međutim, uvijek imao i velikih političkih ambicija. 

Šuškalo se da je bio homoseksualac

Naslovi njegovih pjesama i pjesničkih zbirki govore o politički skoro neshvatljivoj širini - tu je ciklus Hrvatski kraljevi, tu je znameniti Veli Jože, Zvonimirova lađa,  ali i "Majka pravoslavna"; tu su Titov Naprijed, ali i pjesma Uz Maršala Tita (Uz maršala Tita, junačkoga sina/nas neće ni pakao smest'/Mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo/i čvrsto stiskamo pest/Ko drukčije kaže, kleveće i laže/Našu će osjetit' pest.)  no pravi je krimić tek navodna Nazorova oda Poglavniku, pjesma posvećena Anti Paveliću, jedna od najvećih misterija hrvatskog pjesništva uopće. 

Za Nazora se šuška i da je bio homoseksualac a hrpi zagonetki nedavno se pridružila još jedna, ne manja – teorija po kojoj su ga komunisti oteli i odveli u šumu, a nakon rata, otrovali,  ne dopustivši mu katolički pokop, premda ga je obitelj zahtijevala.

Akademik Nedjeljko Mihanović nedavno je, naime,  Vladimira Nazora opet ubacio u srce povijesne misterije. Mihanović  je u javnost izašao sa senzacionalnom pripoviješću o tome kako su Vladimira Nazora partizani, zapravo, ucijenili i faktički oteli. Mihanović je autoritativni poznavatelj Nazora, njegov biograf, bibliograf,  priređivač Nazorovih antologija i urednik Nazorovih Sabranih djela.

Družio se s mons. Rittingom

U ispovijesti koju je objavio Glas koncila, Mihanović kaže: 

"Krajem studenoga 1952. godine posjetio sam mons. Svetozara Rittiga, koji je u tadašnjoj vladi obnašao dužnost predsjednika Komisije za vjerske poslove. Bio sam kod njega zbog reguliranja moga školovanja i upisa na fakultet. Na kraju razgovora mons. Rittig me zamolio da odnesem jedan paketić za sestru Vladimira Nazora, gospođu Irmu, koja je tada stanovala u Gregorijančevoj ul. 36.  Usput me mons. Rittig zamolio da na neupadljiv način pokušam tijekom razgovora skrenuti na temu o Nazorovu sprovodu jer ga je to osobito zanimalo. Za Nazorova života mons. Rittig ih je češće posjećivao jer je prijateljevao s Nazorom, ali poslije njegove smrti nije više dolazio njegovoj sestri. I još je dodao da ga svakako dođem izvijestiti o posjetu i razgovoru. (…)"

Svetozar Ritig, osoba koja bi u hrvatskoj historiografiji zasluživala veće istraživanje, bio je najvažniji pripadnik Crkve u partizanskom pokretu.  Nakon prvoga susreta s mons. Rittigom Mihanović je stoga dana otišao Nazorovoj sestri Irmi. Razgovarali su više od sat i pol vremena. 

"Kad sam spomenuo da je moja obitelj iz Poljica, a odatle su bili podrijetlom i Nazorovi predci, to je još dodatno pridonijelo da je gospođa Irma bila u razgovoru srdačna" nastavlja Mihanović. " 

I spontano mi je počela pripovijedati kako je to bilo s odlaskom njezina brata u partizane. Navodim po sjećanju njezine riječi, koje su mi se duboko usjekle u pamćenje pa sam ih upamtio do danas. 

Nazora su partizani oteli

"Moj dragi Mihanoviću, bilo vam je to ovako", započela je gospođa Irma svoje opširno pripovijedanje. "Već početkom jeseni 1942. dolazili su tajni zagrebački suradnici partizana mome bratu na razgovor i nagovarali ga da ide u partizane. Bili su to Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković. Moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Znala sam koji put i prisluškivati njihove razgovore kad su vrata od sobe bila odškrinuta pa sam tako čula kako su ga upravo ucjenjivali. Prijetili su mu da će nam, kad oni dođu na vlast, oduzeti kuće. Imali smo dvije kuće, ovu u kojoj živim, a drugu smo iznajmljivali. On se branio i odupirao, da kako će ići kad jedva može hodati, da mu čak drugi nose tekstove u tiskaru itd. A mene bi stislo u prsima kad bih pomislila da bi on mogao otići. Nikad si nije ni jaje skuhao, cijela obitelj za njega se brinula, svi smo ga njegovali, a on sad da ode u šumu gdje se ne bi snašao. A bilo mu je tada već 66 godina! Potom su mu predbacivali što je na Hrvatsko Antunovo 13. lipnja 1942. primio od Pavelića državnu nagradu. Zbog te nagrade Marinković ga je ucjenjivao: kako će to opravdati kad oni dođu u Zagreb. To mu može biti opasno krivično djelo kad dođu na vlast itd. No moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Tih je tjedana u svojim nutarnjim mukama i nedoumicama smršavio čak 17 kilograma! Onda je ponovno došao Ivo Marinković, ali taj put sam. Bilo je to 29. prosinca 1942. u prijepodnevnim satima. Ja sam pripremala ručak. Nije se dugo zadržao, nego je rekao mome bratu kako mu se čini da ih slijede, da ih ustaški špijuni uhode, da ovdje nisu sigurni, pa je bolje da iziđu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje pa će u neku gostionicu sjesti i razgovarati. Moj Mihanoviću, ništa ne sluteći, moj je brat uzeo samo zimski kaput, šešir i šal, čak me nije ni pozdravio, ni poljubio, kako bi to uvijek činio kad je nekamo izlazio iz stana! Bio je uvjeren da će se brzo vratiti, kao što sam i ja mislila da će se vratiti, normalno, na ručak. Da je on odlučio otići, on bi to meni sigurno bio i rekao, jer ništa preda mnom nije tajio. A kad tamo, on se ne vraća. Prolazi vrijeme ručka, a njega još nema. Veoma sam se zabrinula i nisam znala što da poduzmem. Klopka je bila, međutim, dobro napravljena. Pred kućom je čekao auto u koji je moj brat naivno ušao, ne sluteći što će se dogoditi. I auto ga je odvezao u nepoznato…"

Nazorova sestra Irma  navodno je, dakle, rekla Mihanoviću da je slavni pjesnik uistinu otet. To je bila službena verzija priče i u Nezavisnoj Državni Hrvatskoj.  Rećimu je Nahzorov odlazak u patizane  zadao veliki simbolički udarac. 

Tješio sestru da se Tito brine za njega

"Cijelo poslijepodne bila sam u velikoj neizvjesnosti što se dogodilo s mojim bratom. Kad ono predvečer dolazi mi susjeda s gornjega kata i kaže mi: Je li vi znate što se dogodilo s vašim bratom? Evo, radio javlja da su ga partizani kidnapirali i odveli k sebi… Skoro sam u nesvijest pala! Ostala sam sva u šoku, kao da mi je netko nož u srce zabio. Da mi je rekao da odlazi, spremila bih mu odjeću i ostale potrepštine. Tek nakon dvadeset dana mogla sam mu poslati paket s rubljem. Međutim taj su mu paket okrali te je dobio samo četvrtinu od onoga što sam poslala – kako mi je javio mnogo kasnije. On je otišao na prijevaru. Poslije sam mu preko Marinkovića slala pakete, a on me je od vremena do vremena preko poruka umirivao kako se ne trebam ništa brinuti, kako je on na sigurnom, da se Tito za njega brine itd." 

Tim je riječima gospođa Irma opisala Nazorov 'odlazak', tj. njegovu otmicu. Marinkovića su veoma brzo nakon Nazorove otmice vlasti NDH otkrile, uhitile i strijeljale. Kad su 1945. došli na vlast, partizani su ga proglasili 'narodnim herojem'…

Akademik Mihanović tvrdi da mu je Irma ispričala još neke važne detalje. Prema njegovoj verziji priče, Nazor je želio imati crkveni sprovod, kojega bi mu vodio monsignor  Svetozar Rittig. Rittig je kontroverzna ličnost crkvene povijesti – za mladosti je bio pravaš, vjenčao je dr Antu Pavelića, no kasnije je završio u partizanima. 

No, prema tvrdnjama Nazorove sestre – ako ih Mihanović točno prenosi – komunisti su onemogućili Nazorov crkveni sprovod, a Mihanović tvrdi i da je njegova sestra vjerovala kako su ga – otrovali. 

Njegovoj sestri obećali državni sprovod

"Neupadljivo sam pitao kako je to bilo kad je umro. A gospođa Irma je nastavila svoje pripovijedanje: 'A što se tiče njegova sprovoda, to Vam je bilo ovako. Naš je obiteljski dogovor bio da kad moj brat umre, sprovod će mu voditi mons. Rittig. O tome smo ozbiljno razgovarali s Rittigom kad nas je dolazio posjećivati. I da bi sprovodni obredi bili u crkvi sv. Marka. To je bila izričita želja moga brata. Rittig je bio u boljem zdravstvenom stanju od moga brata. No, nažalost, dogodilo se drukčije. Kad su mi javili da je brat u bolnici umro, mislila sam da će odmah doći monsinjor Rittig da se dogovorimo za sprovod. Međutim on se nije pojavljivao. Umjesto njega došla su dva čovjeka u civilu i rekla mi: Znate, drugarice Irma, sprovod vašega brata bit će državni i vi s time nemate ništa. Mi ćemo sve organizirati. Rekla sam im da smo se mi u obitelji drukčije dogovorili i da je njegova želja bila da ima crkveni sprovod i da ga predvodi mons. Rittig. No oni se nisu na to obazirali. I što sam ja sama mogla napraviti – ništa! Bila sam sva u magli. Kasnije su mi rekli da me je brat tražio u bolnici, ali mi nisu dopustili da dođem."

'Oteli ga živog, oteli ga mrtvog'

"Pripovijedanje o smrti svoga brata" – završava Mihanović – "gospođa Irma završila je ovim potresnim i istinitim riječima, koje sam dobro zapamtio: 'Eto, moj Mihanoviću, ne samo da su mi ga oteli živoga, nego su mi ga oteli i mrtvoga! Nazorova smrt 1949. izaziva nedoumice i ostavlja otvorena pitanja. Dobio je grčeve u trbuhu pa je bio prevezen u bolnicu i ostao u bolnici do smrti. Ono što najviše izaziva sumnju jest činjenica da ni njegovoj rođenoj sestri gospođi Irmi nisu dopustili da ga dođe posjetiti, pa je počela ozbiljno sumnjati je li njezin brat normalno završio svoj život…"

To je dakle samo zadnja u nizu velikih tajni slavnog pjesnika i silom političara, Vladimira Nazora. Prema poluslužbenoj legendi, koja se desetljećima kolportira Zagrebom, a u dobroj joj je mjeri pridonio pokojni Ranko Marinković, Vladimir Nazor bio je "klasični hrvatski nacionalist, HSS-ovac, koji je u partizane otišao sa svojim ljubavnikom Ivanom Goranom Kovačićem". Tu je priču Marinković godinama pričao na pauzama predavanja na zagrebačkoj Akademiji za kazalište i film, i ona je živjela kao neka stvarna, neideologizirana istina. Usput se potiho dodavalo i kako "svi znaju da je Nazor napisal pesmu Poglavniku, kao što je Titov kipar Augustinčić napravio Pavelićevu bistu".

Volio je žene, a posebno udane

Čini se, međutim, da legenda o ljubavi Nazora i Kovačića nije istina, ili bar, nije puna istina. 

"Vladimir Nazor je volio žene, i one slobodne, ali posebno udane – s njima bi ljubovao bez obveze da ih ženi",  rekla je svojedobno za tjednik Globus Marija Gračaković, autorica Nazorove posljednje biografije,  objavljene pod naslovom "Tražim nekog dječaka". 

Ona je opisala razdoblje od 1920. do 1931. godine. U tom je razdoblju pjesnik, navodno,  imao tri velike ljubavi, a u životu je bio u vezi s barem još tri žene. 

Iako su gay udruge pokraj njegova spomenika na Tuškancu postavile spomen ploču posvećenu navodnoj ljubavnoj vezi dvojice pjesnika,  njihova je teorija ipak upitna. 

"To nema veze s istinom. Vladimir Nazor je volio žene i glupost je da bio zaljubljen u Ivana Gorana Kovačića. I iz njegove poezije se vidi da je imao snažne osjećanje samo prema ženama", tvrdi dr. sc. Olga Perić, Nazorova pranećakinja. 

Nazor je bio fatalan za učiteljicu Mariju

Prema njoj, pjesnik je volio Zofku Kveder, slovensku književnicu koja je 1922. došla na ljetovanje u Crikvenicu a kasnije pisala u dnevniku Agramer Tagblatt. Njezine su unuke književnica Sunčana Škrinjarić i koreografkinja i plesna pedagoginja Tihana Škrinjarić. 

Zofka Kveder je umrla 1926. godine. Bile su tu još dvije žene, jedna učiteljica, i druga, anonimna Zagrepčanka. Za Mariju je Nazor, štoviše, bio fatalan. 

"Saznavši da Vladimir Nazor ljubi drugu, učiteljica Marija je 10. rujna 1923., u dobi od 36 godina, počinila samoubojstvo. Pronađene ja obješena u štali, što piše i u izvješću mrtvozornika, te je sahranjena na groblju u Krku", tvrdi biografkinja Gračaković. 

Treća njegova ljubav anonimna je Zagrepčanka. Najveća misterija vezana za Nazora njegova je, navodna, pjesma Poglavniku. Darko Sagrak, povjesničar koji je proučavao NDH, objavio je svojedobno i kako je našao dokaze da je Nazor napisao pjesmu u počast Anti Paveliću. 

Skrivena oda pronađena u vodećem ustaškom dnevniku

"Imao sam sreću", piše Sagrak, "da ove nedjelje na 'sajmu starina' na Britanskom trgu u Zagrebu nađem primjerak Hrvatskoga naroda, vodećeg ustaškog dnevnika u NDH s nadnevkom od 14. lipnja 1944. Za tim brojem tragali su mnogi (bezuspješno) dugo vremena. On nedostaje čak i u ono malo knjižnica koje uopće imaju komplete tog ustaškog dnevnika. Naime, već dugo se u hrvatskoj kulturnoj javnosti 'šuška' da je Nazor spjevao odu Poglavniku. Nu, osim nagađanja, nitko nije uspio pružiti uvjerljive i vjerodostojne dokaze. Istina, zagrebački dramski glumac Ljudevit Galić, koji je od 1942. do 1944. djelovao u Banjoj Luci, ali je povremeno dolazio gostovati i u Zagreb, pričao je jednom zgodom dr. Nedjeljku Mihanoviću (odličnom poznavatelju Vladimira Nazora i uredniku njegovih izabranih djela), da je jednom prigodom u Zagrebu na književnoj večeri u Radničkoj komori (današnjem Radničkom domu) u Zagrebu recitirao Nazorovu pjesmu 'Poglavniku'. Kako je prošlo mnogo godina, on je tekst zaboravio, a nije se mogao sjetiti odakle je potjecao tekst. Kada sam kod kuće pažljivo proučio taj svečani broj Hrvatskoga naroda, uvjerio sam se da imam u posjedu baš taj rijedak primjerak, koji nedostaje u mnogim kompletima... Ubrzo mi je bilo jasno – zašto! U sredini novina, na tzv. duplerici, bio je veliki članak pod naslovom "Opjevani poglavnik". Autor  (članka u kojem je bila i pjesma) bio je Vinko Nikolić (i sâm autor zapažene ode "Poglavniku"). Smisao toga jubilarnog članka u povodu Antunova, imendana poglavara NDH dr. Ante Pavelića, bio je da se objave najbolje pjesme posvećene Poglavniku. Odmah mi je upala u oči nepotpisana pjesma pod naslovom "Poglavnik". Odmah sam shvatio da bi to mogla biti tražena Nazorova pjesma. Jer koji bi to jaki razlog mogao biti da autor u tom svečanom broju ne potpiše svoju pjesmu? Nametao se jedini logički zaključak da je autor Vladimir Nazor, koji je u međuvremenu bio već više od godinu dana (kidnapiran?) u partizanima."

Poglavnik

Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.
I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.
Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.
A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!
Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!

"Mene  je pjesma, piše Sagrak, "odmah podsjetila na "Titov - Naprijed!", koju sam više puta recitirao na 'dobrovoljnim' radim akcijama kao član Dramske sekcije RKUD 'Ognjen Prica'... Obje pjesme imaju isti ritam, vrlo sličan izričaj, slične riječi. Osobne zamjenice 'Mu', 'Ga', 'On' u jednoj su i drugoj pisane prvim velikim slovom. Već na prvi pogled, oda Poglavniku djeluje kao »kroki« kasnije napisanoj pjesmi "Titov – Naprijed!". Ta se moja raščlamba možda neće svidjeti niti onima koji Nazora štuju ni onima koji su ga u Plaškom pokušali obezvrijediti…."

Je li Nazor bio opčinjen Pavelićem?

Vlatko Pavletić iznio je drugačije mišljenje. Stručna bi ekspertiza, prema njemu, mogla eventualno ustanoviti da su elementi prozodije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorove inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem. 

Ugledni, pokojni književni teoretičar Zoran Kravar, analizirao je svaki stih poeme o Poglavniku, i usporedio ga s masom poznatih Nazorovih stihova. Zaključak mu je jednostavan – to nije Nazorova pjesma. Kravar kaže: 

"Istina, ni pjesnik Poglavnika nije prozodijski rigorist, o čemu svjedoče reci s naglašenom prvom i/ili sedmom dobom ('Poglavnik bdije, jer narod se bori'). Ipak, u njega je takvih redaka samo šest, a preostalih je 14 u skladu sa shemom. Jedanaestercem s toliko malo naglasnih sloboda Nazor nije pisao nikada... Pišući o istaknutim figurama iz sakralne i svjetovne domene, Nazor među njima nije pravio načelnu razliku. I ljudski predvodnički likovi postajali su u njegovim pjesmama kvazimitske figure, a obično ih je 'kadrirao' u situacijama u kojima se njihov izniman status i junački etos očituje u kakvoj simboličnoj gesti, za što primjera ima podjednako u Hrvatskim kraljevima (Kraljevo oranje, Olujin ženik, Po njivama) i u Legendama o drugu Titu (Zov, Titov Naprijed!, Obruč). Ničega međutim te vrste nema u anonimnoj pjesmi Poglavnik. Iza njezinih motivskih jedinica ne uspostavlja se nikakav mitski, kršćansko-eshatološki ili barem nacionalnopovijesni pano, oni se doimlju kao versificirane banalnosti kakve bi o prosječnu radnom danu ratnoga političkog vođe mogao zabilježiti bilo koji snishodljivi novinar...."

Dokazi protiv Mihanovićevih tvrdnji

Čini se da je, svim nagađanjima unatoč Vinko Nikolić ipak najautoritativnije tumačenje Nazorove famozne pjesme. Nikolić je i sam napisao jednu odu poglavniku,  a upravo je on autor teksta u kojemu se pojavila famozna anonimna pjesma.

"Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću" napisao je Nikoli. " […] Ja bih za nju trebao znati, jer sam za vrijeme NDH uredio antologiju rodoljubnog pjesništva Hrvatska domovina, a također i rodoljubnih prigodnica Lovori (1943), a takve pjesme nigdje nema. Tamo, u Lovorima, Nazorova je prigodna pjesma Poruka pjesnicima, koja je uperena protiv Talijana u Dalmaciji, gdje Nazor poručuje pjesnicima: Budimo barbari / Al budimo svoji. Ovu prigodnu pjesmu, napisanu u vrijeme NDH, neki ‘pamte’ [!] kao pjesmu Paveliću.

"Nismo ni tada, rekoh, razgovarali o tome, ali tu temu nismo izbjegli namjerno, ni ja, a siguran sam ni on. Jednostavno, izmaklo nam je, nismo se toga sjetili. A s obzirom na sve, ni ta činjenica nije baš sasvim nezanimljiva..." 

Ako tko zna, zna Nikolić. Uostalom, Nazorove pjesme o Titu i partizanima, od Čamca na Kupi do Titova naprijed, ne zvuče kao napisane pod prisilom i to je najjači dokaz protiv Mihanovićevih tvrdnji, mada se teza o tome kako su komunisti opsturirali katolički sprovod, čini sasvim vjerodostojnom. Pa Nazor im je bio jedan od tri, četiri najistaknutija dužnosnika, i bilo bi posve nelogično da su, u jeku kampanje protiv Crkve, priznali ingerenciju nad dušom svoga tada najistaknutijeg pokojnika.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.