Od prvih demonstracija slovenskih studenata protiv okupacije Čehoslovačke u jesen 1968. godine pa do takozvanih biciklističkih protesta protiv autoritarnih poteza aktualne slovenske vlade u proljeće 2020. godine gotovo da i nije bilo prosvjednih okupljanja u Sloveniji koje svojim fotografskim aparatom nije zabilježio legendarni slovenski fotograf Tone Stojko. Nekadašnji urednik fotografije u kultnoj Mladini, danas 74-godišnji Stojko tijekom više od pet desetljeća duge karijere nije snimao samo demonstracije: njegov opus uključuje portrete slavnih i manje slavnih ljudi, aktove, kazališne i plesne predstave, koncerte, sportska događanja, umjetničku fotografiju, klasičnu novinsku fotografiju, snimke ratnih sukoba. Široj javnosti postao je poznat 1988. godine kad je potajice snimio uhićenje Janeza Janše: njegove snimke pripadnika tajne policije kako odvode Janšu objavljene u Mladini galvanizirale su pokret za zaštitu ljudskih prava u Sloveniji i ujedinile oporbu tadašnjem jugoslavenskom jednostranačkom režimu i JNA. Tone Stojko tijekom karijere imao je na desetke samostalnih i skupnih izložbi, dobio je niz važnih nagrada, snimio je stotine tisuća fotografija i videokamerom zabilježio više od 1800 kazališnih predstava. Fotografije prosvjeda okupljene u monografiji pod naslovom “Naša jeza je brezmejna: demonstracije 1968.-2020.” nedavno je predstavio na Sa(n)jmu knjiga u Puli - gdje je usput radio i portretne umjetničke fotografije svih autora i sudionika sajma – a tim smo povodom porazgovarali s tim velikim slovenskim majstorom fotografije.
Express: Nedavno vam je objavljena knjiga fotografija raznih prosvjeda i demonstracija snimljenih od 1968. do 2020., dakle tijekom više od 50 godina. Radili ste i portrete slavnih ljudi, aktove, snimali u teatru, ali ipak niste propustili nijedno prosvjedno okupljanje. Što vas je privlačilo demonstracijama? Koliko su se prosvjedi promijenili od 1968. do danas?
Počnimo s činjenicom da nam ljudska prava nikada nisu dana zauvijek. I upravo fotografije prosvjeda koje sam snimio u zadnje 53 godine pričaju priču o tome. Ako su studenti u Sloveniji 1968. godine napisali na transparent: “Zahtijevamo dosljednu osobnu odgovornost na svim razinama!” i ako danas ovi prosvjednici koji već osamdeset i šest tjedana svaki petak prosvjeduju i između ostaloga zahtijevaju to isto, onda bismo mogli reći da u svezi toga nismo baš napredovali. Štoviše, odgovornost ne poštuju ni vlada ni parlamentarni zastupnici koji su svojim biračima nešto obećali ali sada sve rade sasvim drugačije, bez moralne odgovornosti. I ako neki ministar slučajno napiše ostavku, predsjednik vlade neće je odbiti, nego pismo neće ni otvoriti, i ministar može po svojoj volji zamijeniti sve zapovjednike u policiji, čime policija postaje sve više vlasništvo jedne, po njihovom mišljenju jedine prave stranke. Više ne štiti ljude nego vladu i kapital. I nikad, ali stvarno nikad, nije bilo toliko prosvjeda kao sad! I nikad, ali stvarno nikad, ustav se nije tako malo poštovao kao sad, kad vladaju s uredbama, a ne po zakonu. Čak i kad si se pozivao na ustavno pravo na mirne prosvjede i na prosvjedu samo čitao ustav, bio si kažnjavan. Dok Ustavni sud nije poništio sve te neustavne uredbe. Međutim, ta tvornica uredbi svakodnevno proizvodi nove i nove.
Express: Radili ste kao urednik fotografije u Mladini tijekom burnih ‘80-ih godina i urušavanja komunističkog sustava, kad je taj časopis bio jedan od ključnih protivnika režima i u prvom redu borbe za ljudska prava i demokraciju u bivšoj državi. Kako pamtite te godine? Jeste li ponosni na ulogu Mladine u tim događajima?
Naš je san u osamdesetima bio drugačiji od ovog danas nakon trideset godina države. Ja sam kao fotograf samo bilježio promjene, istina sa strašću, jer mi se svaka fotografija činila povijesno važnom za budućnost, za generacije koje to neće doživjeti. Mislio sam, ako je nešto zabilježeno na slikama, onda je to neka objektivna istina koju ne možete krivotvoriti. Međutim, iste te fotografije mogu poslužiti i za krivotvorenje i prekrajanje povijesti. U osamdesetima, nakon Titove smrti, otvorio se novi prostor za smutnje u borbi za novog Tita. Nismo se mogli složiti oko nekakve modernije države koja bi mogla funkcionirati još stoljećima, nego smo se sve više dijelili na “plemena” koja će silom rješavati “nepravde” iz prošlosti. I to se i dogodilo. Žalim za svakom žrtvom balkanske zaslijepljenosti. Naravno da je kritika vlasti, onakve kakva je ona bila, tada bila nepoželjna, i Mladina je - posebno zbog kritike JNA – bila zaplijenjena i na tapetu ondašnje jednostranačke vlasti.
Fotografija uhićenja Janeza Janše
Express: Snimili ste u tajnosti fotografije uhićenja Janeza Janše 1988. godine. Te fotografije postale su simbol borbe za ljudska prava u Sloveniji. Opišite nam kako je došlo do tih fotografija!
Fotografija uhićenja Janeza Janše ima status prve fotografije nekog tajnog uhićenja u istočnim zemljama. Kao takva, s velikom pričom iza sebe, vrlo je zanimljiva. Ali kao fotografija, gledana sa strane, ona je dosadna. Tri tipa hodaju mimo automobila francuske marke. Pa što! Bio je utorak, 31. svibnja 1988. Toga sam dana posve slučajno došao u Mikroadu. Tražio sam knjigu Stane Kavčiča “Dnevnik i sjećanja (1972. – 1987.)” koju su objavili Janez Janša i Igor Bavčar u “Časopisu za kritiko znanosti” i pohranili je u Mikroadi. Stvarno je sve bilo slučajno. Već sam nekoliko tjedana prije htio potražiti knjigu u kojoj su bile fotografije čiji sam bio urednik, ali se uvijek nešto bilo ispriječilo. Kad sam ovoga puta došao po svoj primjerak, tamo su bili istražitelji koji su me htjeli zadržati. Postao sam znatiželjan - što toliko traže u uredima? To se događalo oko pola deset prijepodne. Kako nisu znali što da rade sa mnom, jer su ipak točno znali gdje je tajni vojni dokument koji su tražili, pola sata kasnije pustili su me. Obećao sam da nikome neću zucnuti ni riječi. I obećanje ispunio. Znatiželja mi, unatoč strahu od tajnih istražitelja, nije dala mira. Pošao sam po fotoaparat, uzeo najveći objektiv i zauzeo mjesto u susjednoj kući s pogledom na dvorište. Nakon što sam čekao dobrih sat vremena, dolje se počelo nešto pomicati i fotografirao sam sve što se micalo. Detalje nisam vidio jer sam bio predaleko, ali kad sam razvio film i uvećao slike, počela su se pojavljivati lica. Napravio sam seriju fotografija, sakrio je skupa s filmom, a sa sobom uzeo manje kopije. I kada sam u dva došao u Mikroadu vidim Bavčara kako telefonira na sve strane – na policiju, na sud, u bolnicu, zatvore - a Janše nema nigdje. Iz torbice sam izvukao svežanj fotografija i rekao: “Ovdje je!” Do tada sam samo u kazalištu u predstavama po Kafki fotografirao ljude koji su nestali zauvijek. Samo što Kafka nije predvidio fotografa koji može tajnu istragu napraviti javnom. Pokret za ljudska prava počeo je s tom fotografijom. Jedan od osnovnih zahtjeva bio je suđenje na materinjem, slovenskom jeziku na vojnom sudu svima okrivljenima za posjedovanje tajnoga vojnog dokumenta u kome je pisalo što mora napraviti JNA u Sloveniji dođe li do prosvjeda i socijalnih nemira. Je li vam to od nekud poznato? A povijest je nemilosrdna. Prošle su samo 33 godine, a na transparentu prosvjednika petkom vidio sam svoju fotografiju uhićenja sa sljedećim natpisom: “Tone, molim te, napravi još jednu takvu.”
Express: Osim mnogih demonstracija, snimali ste rat u Sloveniji. Možete li nam opisati neki trenutak koji je bio najdramatičniji tijekom tog rata?
Mislim da moraš kao ratni fotograf imati pravu mjeru svega: hrabrosti, straha, moraš biti dobro fotografski opremljen i fizički istreniran. Ako nedostaje bilo koji od ovih elemenata, već si u opasnosti. Želio bih opisati što mi se dogodilo 28. lipnja 1991. na aerodromu Brnik, gdje sam proživio nekoliko dana kratkoga rata u Sloveniji. Aerodrom je bio otvoren, mogli ste hodati gdje vas je bila volja. Sve su sobe bile otključane. Odmarao sam se u kožnoj sofi u direktorovoj sobi kad su mimo mene prošla dva mladića, stara dvadeset, dvadeset i dvije godine. Predstavili su se kao austrijski novinari Nick Vogel i Norbert Werner. Budući da sam ih već prije vidio kako se voze u lijepom Nissanu, opremljenom za safari, rekao sam im da je to što rade opasno. “U šumi nasuprot vas su tenkovi. Vas dvojica ih ne vidite jer su zamaskirani, ali oni vas imaju kao na dlanu. Vrlo je opasno.” Još su malo istraživali zgradu aerodroma i zatim otišli. Kroz sat vremena čujem tri rafala iz teškog naoružanja. Protrčim na otvoreno i vidim vatrogasca kako pokreće auto. Trčim do njega, ništa ne pitam nego samo uskačem u kabinu. Kaže mi da su oba mladića pogođena. Vozimo poprijeko, preko livada, i kad smo stigli do auta na pisti, vidim užasan prizor. Auto gori, a u njemu oba mladića. Nisu ni pokušali iskočiti iz auta. Fotografiram, vatrogasac gasi požar i kaže mi: “Bježimo. Ovdje ne možemo ništa više pomoći. Budući da nije ništa dogovoreno, možemo i nas dvojica završiti ovako.” Tek kroz tjedan dana Crveni je križ dobio dozvolu da odvede auto i ono što je ostalo od novinara. U Jugoslaviji su počela ubojstva novinara i fotografa! Dan ranije vojnici su u blizini Brnika tražili svoje kolege iz sad već demoliranoga tenka. Tenk se vjerojatno pokvario, a posadu su zarobili i prebacili u Ljubljanu. Sjećam se da su se svi skrivali u jarcima, a ja sam sa svoja dva Canona hodao nasred ceste kao da se ništa ne događa. Sreća da je to bilo u Sloveniji. Tako nisu pucali u mene već preko mene, kao upozorenje. Nekako sam se uspio izvući.
Express: Nakon rata u Sloveniji dali ste otkaz u Mladini kad se očekivalo da ćete za taj časopis nastaviti snimati sukobe u Hrvatskoj i BiH. Zašto ste donijeli tu odluku?
Tijekom rata u Sloveniji, svaki dan bio sam na najmanje dva incidentna mjesta. Putovao sam uokolo, a na radiju sam slušao što se događa. Nismo imali ni putnih naloga ni nekih drugih papira. “Ovdje se osjećam kao kod kuće, ovo je naš rat i ništa mi se ne može desiti”, tješio sam se svaki dan. “Svaki čovjek ima određenu mjeru sreće”, rekao mi je sudac na kranjskome sudu kada sam svjedočio o smrti dvojice novinara. “I vi ste svoju već potrošili!” Doista jesam. Nisam napravio ni koraka u ratu za Hrvatsku niti u sukobima u Bosni i Hercegovini. Jer ne bih preživio.
Express: Kasnije ste se bavili kazališnom fotografijom i snimanjem kazališnih predstava.
Nakon rata nisam htio biti protokolarni fotograf kojem rukovanje dva utjecajna čovjeka predstavlja vrhunac fotografije. Nekoliko sam godina još proveo u Mladini i sve sam se više posvećivao kazališnoj fotografiji. Tehnologija je napredovala i s fotografijom sam zaradio dovoljno novca za videokameru broadcast betacam. Jednu sam bio posuđivao. Zajedno sa svojim sinom Simonom Stojkom Falkom počeo sam snimati cijele kazališne predstave. Do danas snimili smo više od 1800 naslova u broadcast formatu! Ali još prije toga, odlučio sam pomagati Simonu, koji je za vrijeme rata po pet i više sati trenirao BMX Freestyle Flatland. Kada bi svi otrčali u sklonište, Simon bi vježbao hitchikera (element u BMX Flatlandu) na igralištu i vojni zrakoplovi koji su nisko letjeli iznad naselja nisu ga uznemiravali ... Tako smo u devedesetima svake godine na natjecanjima proputovali oko stotinu tisuća kilometara po Europi, a Simon je bio tri puta svjetski prvak u svojoj kategoriji. Snimili smo jako zapažene filmove o BMX-u i skejtanju s europskih i svjetskih natjecanja ... I kada smo se Simon i ja 16. lipnja 1992. vraćali iz Kölna, u Jesenicama smo odmah nakon prelaska granice čuli vijest da je u Sarajevu poginuo moj prijatelj i suradnik iz Mladine Ivo Štandeker. Zanijemio sam. Tako dobrog novinara i ljubitelja stripova nikad nisam upoznao. K vragu i vojnik koji je iz tenka ispalio onu granatu! Ali jasno, on će reći da je samo obavljao svoj posao!
Express: Nakon višegodišnjih sporova oko granice, tijekom aktualne vlade Janeza Janše odnosi Hrvatske i Slovenije su se popravili. Kako to objašnjavate?
Pričekajmo. Ne znamo što bi se još sve moglo dogoditi. Međutim, znam iz iskustva da vlasnik beskrajno velike farme neće svome susjedu dati ni kvadratni metar zemlje za njegov pristupni put. Radije će ga motikom po glavi. Eto, ta mi je logika strana.
Express: Vi odavno poznajete premijera Janeza Janšu ...
Kad dobro promislim, Janez Janša dio je moje fotografske priče sve od uhićenja na dalje. Ne mogu reći da ga dobro poznajem i već su prošla desetljeća od kada smo posljednji puta razmijenili par riječi. Međutim, sjećam se događaja iz parlamenta početkom devedesetih godina. Bilo je neko glasanje, a Janša je uzeo kutiju s glasovima u sobu za prebrojavanje. Nitko još nije snimio taj događaj, a meni se činilo da bi mogao biti važan. Ušao sam u sobu za njim, a on se počeo derati na mene da je to zabranjeno. On se bio baš derao, a ja sam ga, jasno, fotografirao, i za tu je fotografiju dugo vremena vrijedilo da pokazuje njegovo pravo lice. Fotografirao sam Janšu i 1989. u zatvoru na Dobu, gdje je izdržavao kaznu koju mu je izrekao vojni sud, i nakon toga u lipnju 2014., kada je opet odlazio na Dob zbog afere oko mita kod nabavke borbenoga vozila Patria 8×8, a njegovi pristaše pripremili su mu veličanstveni oproštaj, uključujući i transparent: “Svjetlo na kraju tunela/Janša jest naš Mandela.” Sad mi se Janša pojavljuje ispred fotoaparata samo u obliku lutke ili karikature na transparentnima prosvjednika.
Express: Mnogi ga optužuju za autoritaran stil vladanja po uzoru na mađarskog premijera Viktora Orbana. Kako biste vi ocijenili stanje medijskih sloboda i demokracije u Sloveniji?
Sloboda je ta misteriozna riječ zbog koje nikad nisam htio postati članom nijedne stranke. Ovi koji su sada kao desni, bili su najgori komunisti. A nema goreg vođe od tih koji su bili nekakvi komunistički skorojevići, a sada su prešli na drugu stranu. U njima je vučja priroda koja graniči sa staljinizmom i fašizmom. I ništa ih ne može zaustaviti! U Sloveniji su prosvjednici izmislili riječ “janšizam”. Kad su već davno prije svega ovoga Spomenka i Tine Hribar napisali neku istinu o Janezu Janši, on je njih dvoje ispljunuo iako su bili teoretičari slovenskoga osamostaljenja. Tada mi je sve postalo jasno.
Express: Je li demokracija u Sloveniji u opasnosti?
Danas je nasilje sveopće. Nekad nisu dopuštali nošenje oružja milicajcima koji su čuvali prosvjednike, a danas policajce odijevaju u plastičnu robokopovsku opremu, s paprenim sprejevima, bacačima, suzavcem i gumenim mecima te najmodernijim digitalno upravljanim vodenim topovima. Policajci više nisu ljudi koji sami procjenjuju situaciju tijekom prosvjeda, oni više ne donose odluke nego samo provode naredbe. A najgore je da političari nadziru prosvjede u operativnim stožerima i vjerojatno igraju igre zbog kojih poslije plaču svi stanovnici Ljubljane – i oni na prosvjedima i oni kod kuće. Čisti raspad sustava. Od kulture, novinarstva, vladavine prava, zaštite okoliša, vode, do neovisnog školstva. Viktor Orban posredno pomaže toj podjeli nacije na ‘naše’ i ‘vaše’ financiranjem i kupnjom televizijskih kuća i drugih medija koji zastupaju samo jednu stranku i njezine satelite. Ne znam koji je plan, ali ne bih se čudio da jednom postanemo dio Velike Mađarske. Kažu da smo već upisani na spomeniku nekadašnjih mađarskih pokrajina. Ovo je stvarno ozbiljno vrijeme za demokraciju!
Express: Svoje formativne godine, kao i ključne profesionalne godine, živjeli ste u državi koja se zvala Jugoslavija. Nedostaje li vam jugoslavenski kulturni prostor? Jeste li imalo jugonostalgični?
Nisam jugonostalgičar. Možda će kulturnjaci biti toliko srčani pa u kulturi sagraditi zajedničke mostove. Politika za takvo nešto nije sposobna.
Express: Radili ste kao novinar, kao mladić objavili ste knjigu priča, ali kod vas je ipak prevagnula ljubav prema fotografiji. Što ste pronašli u fotografiji, a niste imali u novinarstvu i književnosti?
Sloboda je ona riječ koja je prevagnula na stranu fotografije. Zabilježba nečega u tisućinki sekunde, nešto što namjerno ili nenamjerno doživljavam svaki put kad fotografiram, daje mi onaj, možda čak lažni osjećaj slobodnog izbora, zapisanog na celuloidnu traku ili digitalnu karticu. Inače sam sanjar koji živi u krivom vremenu. Pitam se koje je vrijeme pravo, ako imam na raspolaganju samo ovo u kojem živim.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
nikad!!!