Neradna nedjelja, ili što ne shvaćaju premijer i biskupi

Nedostojno je i nemuževno od Andreja Plenkovića što, da bi se dodvorio Crkvi, nastoji zabraniti rad nedjeljom. Nedostojno je i od Crkve, djetinje, besposličarsko, neduhovno i budalasto, što takve darove prihvaća. I tu bismo mogli stati. Pa se vratiti u prošlost, i u vrijeme kada nedjeljom ništa nije radilo osim dežurnih kioska i apoteka, malobrojnih benzinskih pumpi i kina. 
Bilo je to sivih sedamdesetih, u socijalističkoj Jugoslaviji, baš kada je, nakon tridesetak godina prosperiteta, odmicanja od propasti, njemačke okupacije i godina strašnoga građanskog rata, sa slomom Hrvatskog proljeća i smjenom srpskih liberala vrijeme malo-pomalo poteklo unatrag. Vraćali smo se, a da toga još nismo bili svjesni, u 1941. Vraćali smo se nacionalizmu i klanju, premda se, još, svake godine živjelo bolje nego prošle. Rastao je nacionalni dohodak, Slovenija i Hrvatska po životnom su standardu bile blizu Zapadu, a Jugoslavija je još, u prosjeku, bila bogatija, recimo, od Italije. Ali vikend je izgledao ovako: radni je tjedan završavao u petak oko tri, pošto je uobičajeno radno vrijeme administracije, kao i prve smjene u tvornicama i radnim pogonima, bilo od sedam do tri. Samo su škole radile od osam ili od pola osam. Oko četiri bi se petkom punile kvartovske birtije, kavane i tombole - koje su, uz državnu lutriju, bile jedini legalni oblik kockanja, a narod se predavao dvodnevnoj besposlici.