Mladenački san trebao ga je dovesti do mjesta pilota, strast za karateom u vrhunske sportaše, tolerantan stav do mjesta političara od općeg povjerenja, ali Oliver Ivanović tragično je izgubio život i to upravo nakon što je ponovno počeo živjeti nakon zatvora od tri godine.
Zatvora gdje je boravio zbog neutemeljene sumnje da je počinio ratne zločine 1999. i 2000. godine. Gotovo sedam mjeseci čekao je na optužnice, sud ga je osudio na devet godina zatvora, ali je na Kosovu Žalbeni sud u veljači prošle godine ukinuo presudu i naložio novo suđenje, ali Ivanović je bio u kućnom pritvoru i na kraju je dozvoljeno da se brani sa slobode.
Iz zatvora je izišao na treći rođendan najmlađeg sina, koji je tri godine odrastao bez pozornost svog oca, a kako je to izgledalo najbolje je sam svjedočio Oliver:
"Moj najmlađi sin je morao naučiti mnogo izraza koje djeca njegove dobi ne znaju, kao što je EULEX, sud, žalba. Zato nije naučio plivati, igrati košarku i šah. Sada moramo sve to brzo nadoknaditi."
U misiji roditelja zauvijek su ga zaustavili meci nepoznatih ubojica ostavljajući tragičan trag na životu čovjeka koji je vlastiti interes stavio u drugi plan, pokušavajući učiniti nešto za dobrobit naroda na Kosovu, unatoč činjenici da je i sam bio svjestan težine tog pothvata i opasnosti koja prijeti. U jednom je intervjuu sam sebe pitao: zašto sam ostao u Mitrovici kad je bilo mnogo lakše napustiti je; zašto je zatvorio tri dućana, od kojih je vrlo dobro zarađivao; zašto je govorio o potrebi pomirenja i postupno radio na tome kad je bilo lakše zagovarati tvrd stav među frustriranim, uplašenim i nepovjerljivim Srbima; zašto je prihvaćao razgovore sa svim međunarodnim predstavnicima, kada 90 posto Srba misli da su sve to "špijuni" ili "prijatelji Šiptara"...?
Njegovo stavljanje iza rešetaka, a sada i brutalno smaknuće, ubilo je nekoliko muha koje su neugodno zujale oko glave albanske strane, međunarodnih šerifa Kosova, pa čak i određenog dijela srpskog faktora - ne smijemo zaboraviti da on dugo vremena nije bio u milosti Beograda, osim onoj deklarativnoj.
Ivanoviću je spaljen automobil uoči lokalnih izbora na Kosovu u listopadu prošle godine nakon što je lider Građanske inicijative "Srbija, demokracija, pravda", najavio kandidaturu za gradonačelnika Kosovske Mitrovice.
Nikome u ovom politički nestabilnom području nije odgovarao čovjek kao što je Oliver Ivanović, koji je mislio svojom glavom, nije bio spreman na trule kompromise i čiji je politički kredo bio da kosovski Srbi sami najbolje znaju što im je činiti.
Ivanović, što nije tipično za političare sa sjevera Kosova, imao je osjećaj za probleme Srba južno od Ibra i bio je vrlo oprezan da im njegove političke aktivnosti ne štete.
Znao je pravi način za komunikaciju s međunarodnom zajednicom, a da ne prelazi jednu crtu ispod koje će ugroziti opstanak preostalih Srba. U to vrijeme on je shvatio da ignoriranje stvarnosti ništa ne postiže, međutim, zagovarao je srpsko sudjelovanje na izborima na Kosovu i bio je član Skupštine Kosova ispred koalicije „Povratak”, a on je bio angažiran i u strukturama vlasti u Srbiji.
Kako je i sam bio uvjeren, glavni razlog za njegovo uhićenje bilo je uklanjanje iz političkog života Kosova, ustupak EULEX-a Albancima kao lijep protuteža češćem otvaranju suđenja za albanske zločine.
Njegov dosje je pažljivo „pakiran” svih ovih godina tijekom njegove uključenosti u politički život Kosova i aktiviran je kada se procjenjuje da se može najbolje kapitalizirati ili kada je Ivanović mogao najviše zasmetati.
A bio je neugodan za suradnju jer je poznato da vodi racionalnu politiku, ali ne po cijenu interesa naroda na sjeveru Kosova, i kao takav je bio smetnja i brže provedbe Ugovora iz Bruxellesa, čija primjena briše i ono malo nadležnosti države Srbije barem u tom dijelu pokrajine. Dakle, smeta svima - na okidaču pištolja kojim je ubijen ostali su mnogi otisci i treba se bojati da će potraga za njegovim ubojicom i nalogodavcima ubojstva biti dug i zamoran. Ako se istina ikad i otkrije.
Ivanović bio je na glasu izuzetno hrabar, otresit i obrazovan političar koji je izvrsno govorio engleski i albanski jezik, a služio se i talijanskim. Činilo ga je to idealnim suradnikom "dečkima s mosta” koji su ga lipnja 1999. godine tražili da im pomogne u obrani, ali više jer "zna sa strancima". Zatim je nastalo i Srpsko narodno vijeće, a na čelu će se naći upravo Oliver Ivanović, ali će dvije godine kasnije i biti otpušten, navodno zato što je ignorirao većinu odluka i djelovao samostalno.
Iz svega što je Ivanović govorio nije se moglo naslutiti politikantstvo ili kalkulacije, mržnju prema političkim protivnicima, pa ni zlovolja čovjeka svjestan da je nevin u zatvoru. Nitko na Kosovu nikad nije čuo nikakve ružne riječi o njemu. Bio je vedar i pozitivan, koliko je to bilo moguće u nesretnoj kosovskoj zbilji. Vodio je tešku bitku u kojoj su neprijatelji bili brojniji i jači od potpore koju je imao. Upravo kao što je to i sam vidio svoju misiju: "Moj život je jedna velika igra - utakmica u kojoj se često ne igra po pravilima, uvjetima, nepravednih protivnika i nepoštenih sudaca... ali bitno je da je čovjek uvijek miran, objektivno procijeni situaciju, traži najbolje moguće rješenje, ne riskira previše, pogotovo ako o tome ovisi sudbina drugih ljudi ... "
Na žalost, riskirao je i ova teška igra završila je na najgori mogući način za njega. Koliko je ubojstvo tragedija za njegovu već dovoljno napaćenu porodicu, toliko je i gubitak za srpski narod na Kosovu. Sada je tamo još jedan glas razuma manje.
