Ne sjećam se više kad sam pročitao neki novinski tekst koji progovara “iznutra” o hrvatskim provincijskim mjestima. Cijela Hrvatska je, barem se takav dojam stječe izvana, svedena na Zagreb, i to na Zagreb koji završava tamo dokle dopiru tramvajske tračnice. Ništa bolje nije ni u Bosni i Hercegovini, gdje je sve svedeno na tri naša “glavna grada”: Sarajevo, Mostar i Banju Luku. Govorimo, dakle, o jednom univerzalnom principu, gdje je sve osim “središta” potonulo u totalni medijski mrak. Izuzetak je, donekle, Split, bez obzira na to što se većina tamošnjih kolumnista više bavi Zagrebom nego Splitom, što je također razumljivo i što je možda najbolji opis naše “virtualne stvarnosti” po kojoj, u nedostatku vlastitog, živimo nečije tuđe živote. Vrijedi li još ona vizionarska teorija Marshalla McLuhana o svijetu kao globalnom selu? Čini mi se da ne vrijedi, da je svijet danas zapravo skup medijskih otočića u mrklome mraku oko njih.
Književnik Josip Mlakić i Vlatko Stefanovski
Sedamdesetih i osamdesetih, što ima svoje banalne i predvidive recidive i danas, o provinciji, odnosno “provinciji” se govorilo isključivo kao o Konstantinovićevoj “duhovnoj palanci”, koja je, po onim površnim i krivim čitanjima kultne Konstantinovićeve knjige, uglavnom smještana u duboku provinciju. Najbolji primjer te paradigme je onaj čuveni sarajevski šupljak o “raji i papcima”, gdje je uloga “papaka” pripala “seljačinama” koji su došli iz provincije, kojima se lakonski pripisivalo sve loše što se dogodilo u Sarajevu, pa i u Bosni i Hercegovini tijekom rata, paradigma koja je uhvatila duboko korijenje i u kvazilijevim krugovima u Hrvatskoj, gdje je čak ponegdje možete čuti danas, uglavnom kod onih samoproglašenih “ćevap eksperata” za Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na notornu činjenicu da je danas “papanluk” mnogo više prisutan u Zagrebu ili Sarajevu nego u našim polupustim “palankama”. Zbog čega je to tako? Nismo mi u provinciji, naravno, bolji od Zagrepčana. Međutim, “palanački duh” je, čini mi se, tijesno povezan sa sviješću o vlastitoj važnosti, nečega čega danas, za razliku od “metropola”, u provinciji naprosto nema. Kako, primjerice, stvoriti kolektivnu svijest o vlastitoj važnosti u sredini u kojoj živim, u kojoj život kao da je zamro? Da bih barem donekle predočio razmjere egzodusa iz tih malih bosanskih sredina, spomenut ću samo jedan podatak: prije 18 godina, 2005., u školama na hrvatskom jeziku s područja općine Gornji Vakuf - Uskoplje bilo je oko 150 prvašića. Ove godine ih je osmero. U tom slučaju možete razvijati isključivo svijest o vlastitom nestanku, što se zapravo i događa.
Kao povod za gornje razmišljanje poslužio mi je koncert Vlatka Stefanovskog i njegova Trija koji je održan prije petnaestak dana u Gornjem Vakufu - Uskoplju, u jednom prostoru koji je relikt nekih boljih vremena i koji u široj okolici ima gotovo kultni status, kad se nakratko, barem iz naše perspektive, oko nas “razišao medijski mrak”. Radi se o lokalu “Saloon”, koji svi znaju pod nazivom “štalica”, u kojem je od samog njegova osnutka puštana isključivo rock-glazba, što se očuvalo i do danas, kao svojevrsni fenomen. Radi se o klupskom prostoru u kojemu su se od njegova osnutka održavali rock koncerti. Na koncert, u klub u koji može stati nekoliko stotina posjetitelja, došli su ljudi sa svih strana: iz Ljubljane, Sarajeva, Mostara, Splita, Travnika, pa i iz Njemačke.
O samom koncertu se nema što reći. Perfekcija Vlatka Stefanovskog i njegova Trija, koje sam prvi put gledao uživo u Mostaru prije otprilike godinu dana, naprosto fascinira, pogotovo zbog činjenice da ga prate dvojica nevjerojatnih dvadesetogodišnjaka, basist Ivan Kukić i bubnjar Jan Stefanovski, Vlatkov sin. Nakon koncerta sam to spomenuo Vlatku Stefanovskom, na što mi je on rekao kako ima “najbolju ritam sekciju na svijetu” te mi ispričao kako je Jan sasvim slučajno počeo svirati bubnjeve, i to nakon što je kao 16-godišnjak doživio tešku prometnu nesreću, kad ga je na biciklu pokupio automobil. Jan je doživio višestruke prijelome i frakture te je gotovo dvije godine bio nepokretan, nakon čega je, u cilju rehabilitacije, nakon brojnih operacija, počeo svirati bubnjeve. Jedna nevjerojatna, gotovo holivudska priča, pogotovo kad vidite uživo da je Jan po sviračkoj virtuoznosti u očevu rangu. Isto bi se moglo reći i za fenomenalnog Vlatkova basista Ivana Kukića.
Drugi razlog zbog kojeg mi je koncert bio važan je taj što sam već ranije dogovorio da mi Vlatko Stefanovski bude jedan od govornika za moj dokumentarni film o šumama, što također ima određene veze s relacijama provincija - metropola. Prvobitni plan je bio da odemo s Vlatkom na planinu Vranicu, gdje bismo snimili taj razgovor, ali Stefanovski je tu večer imao koncert u Banjoj Luci, tako da je to otpalo. Stefanovskog sam htio u filmu iz razloga što je na jednom koncertu u Zenici, na snimci koju mi je ustupio graditelj gitara Mirza Kovačević, toliko lijepo i nadahnuto govorio o šumama, a u film sam uglavnom uključivao slične ljude. Gitare koje je Kovačević izradio za Stefanovskog, o čemu sam pisao u jednom svom ranijem tekstu, potječu od drva s Vranice, planine za koju mi je alpinist Stipe Božić, prije pet-šest godina, kad je bio gost tradicionalnog susreta planinara na planini Vranici, rekao otprilike sljedeće (navodim po sjećanju): “Vi nemate pojma što imate. Bio sam gotovo na svim svjetskim planinama koje vrijedi obići, a Vranica spada u red najljepših planinskih destinacija na kojima sam bio”.
Ujutro nakon koncerta, prije snimanja, sjedili smo s Vlatkom Stefanovskim u baru hotela u kojemu je bend odsjeo, gdje se uglavnom razgovaralo o gitarama. Na moj upit koliko ima gitara, Stefanovski mi je odgovorio da ih ima oko pedeset. Moj prijatelj Darko Juričić, vrhunski studijski gitarist, poprilično dobro poznat u glazbenim krugovima na području bivše države, koji živi u Gornjem Vakufu - Uskoplju, koji je od ranije poznavao Stefanovskog i koji ga je i kontaktirao za koncert i doveo u Uskoplje, a koji je radio glazbu za moj dokumentarni film, ima čak stotinjak gitara. Kad je snimao glazbu za film, Darko mi je rekao kako mu treba “poseban zvuk” te je samo za potrebe filma nabavio gitaru iz limitirane Martinove serije, na kojoj je, primjerice, Eric Clapton svirao na onom svom čuvenom “Unpluggedu” u MTV-jevu studiju. Obradili smo jednu pjesmu Rade Jovanovića (“Jablani se povijaju”). Uvodni dio Darko je odsvirao tako da je Martinovu gitaru naštimao na način na koji se štima tradicionalni orijentalni instrument saz, a da je prije toga svladao tehniku sviranja tog instrumenta. Iz razgovora koji je uslijedio za stolom shvatio sam, jer je tu bilo još nekoliko gitarista, popriličnih zanesenjaka, da svaki gitarist ima neku vrstu svoje “najbolje gitare”. U Darkovu slučaju to je Fender Stratocaster iz 1959. godine. Prvi Stratocaster proizveden je 1954. godine, a sve gitare ovoga modela proizvedene pedesetih u svijetu rock glazbe imaju poseban, kultni status, uz koji idu i astronomske cijene. Inače, tijelo Stratocastera izrađuje se od jasena i johe, a vrat od rebranog javora. Darko je donio tu gitaru da je pokaže Stefanovskom, jer su već ranije razgovarali o njoj. Stefanovski je jedno vrijeme s oduševljenjem promatrao tu gitaru, a zatim je, potpuno se isključivši iz razgovora, nekih pet-šest minuta svirao na njoj “na prazno”, bez pojačala.
Razgovor za film snimali smo u “Saloonu”, na minijaturnoj klupskoj pozornici. Mene je prvenstveno zanimao Vlatkov odnos prema šumama, s obzirom na činjenicu da je on cijeli život proveo u urbanoj sredini, u velikom skopskom kvartu Taftalidže, gdje i danas živi, po kojemu je i nazvao svoj posljednji objavljeni studijski album (“Taftalidže shuffle” iz 2020.). Dogovorili smo se da ću mu ja postavljati potpitanja iza kamere. Međutim, za to nije bilo nikakve potrebe, jer je Stefanovski toliko tečno i s oduševljenjem govorio o šumama, pa je čak spomenuo i slučaj jednog brazilskog drva, brazilskog rosewooda, stabla popularnog među proizvođačima instrumenata, koje je zbog prekomjerne eksploatacije gotovo nestalo s lica zemlje. Također, spomenuo je kako se u posljednje vrijeme u SAD-u donio niz zakona kojim se žele zaštititi rijetke i plemenite vrste drva, i da se to, što ulijeva optimizam, počelo prelijevati i na Europu, i to kao neka vrsta trendovskog povlađivanja, što se u ovom slučaju, bez obzira na to, pokazalo dragocjenim.
“Kako ulazim u godine, polako menjam svoje svetonazore”, rekao je Stefanovski na samom početku razgovora i nastavio: “I to u odnosu na sve: i u odnosu na ljudski rod i u odnosu na planetu na kojoj živimo, a bogami i u odnosu na neke filozofske teme koje izlaze izvan okvira naših ‘fizičkih teritorija’. Počinjem sve više razmišljati o tome kako je čovek dao sebi previše na značaju. Mi mislimo da smo gospodari prirode i da možemo raditi sve što nam padne na pamet, što je, naravno, poprilično loša percepcija. Ljudi su posekli mnoge šume, zagadili okeane, zemlju, zagadili smo zrak do neshvatljivih razmera. Sad, nisam ja neki ekološki fanatik, ali postoji inteligencija iznad naše inteligencije. Što ljudi ne žive hiljadu i četristo godina, kao ona maslina na Brijunima? Postoji neki vid inteligencije nad kojim nemamo kontrolu. Ponašamo se prema prirodi kao gazde, al’ sve će nam se to jednog dana vratiti... Već nam se vraća... I to, bojim se, s velikim kamatama. Drvo je poluživo biće. Ja, dok sviram, osećam njegovu energiju, pogotovo kad to drvo rezonira... Ja osećam ponekad kako gitara na kojoj sviram diše..., da je živa”.
