Top News
4443 prikaza

Nisu uhljebi od sebe napravili to što jesu nego politička kasta

Goran Kovačić/PIXSELL
Toj političkoj kasti, koja proračun doživljava kao bankomat, u stvaranju toliko uhljeba pomogli su i razni domaći kapitalisti...

Navršava se, evo, puna godina dana od pojave prvog oboljelog Hrvata od korona virusa. Neće puno proći, a obilježit ćemo i godišnjicu velikog rascjepa Hrvatske na dva nepomirljiva dijela: na one koji rade u javnom sektoru te na gnjevne poduzetnike opterećene silnim davanjima i njihove zaposlenike, mahom zavidne jer u podjeli sreće nisu bili na dobrome mjestu za regres, 30 radnih dana godišnjeg odmora, kolektivni ugovor i božićnicu.


I prije nego što će nam u dnevne boravke svakodnevno početi dolaziti Vili Beroš i Alemka Markotić, dijelila se Hrvatska na one što ovise o takozvanom slobodnom tržištu i one što o zakašnjelim isplatama, radnim vikendima i žrtvama racionalizacije poslovanja čitaju u novinama. No tek je doba korone zabetoniralo tu podjelu i dalo mlazni pogon borcima protiv skupe države, parafiskalnih nameta i glomazne administracije uvećavane češće po liniji podobnosti nego sposobnosti.


U napetim, aktualnim međustaleškim odnosima, kao i u svim tenzičnim, emocije su potisnule razum pa su, iz poduzetničkoga kuta gledano, svi koji ne mogu sutra dobiti otkaz a prekosutra ne dobiti plaću postali uhljebi. Promatrano s druge pozicije, one zaposlenika u javnom sektoru, hrvatski su se poduzetnici razotkrili kao grabežljivci koji bi, prvo, sve redom privatizirali i u vrli novi svijet uveli svoje definicije rada, vlasništva nad njim i njegove, mahom niske cijene. 


Ovdašnja inačica klasnog sukoba je, kao i štošta drugo, polovična: svaka od sukobljenih strana dijelom ima pravo i niti jedna nema rješenje, a zajedno ignoriraju najsloženiju i dugoročno najopasniju posljedicu famoznog uhljebništva. 
Javni sektor je, i to ne baš mali kao u snovima, recimo, Hrvoja Bujasa, neophodan. Netko zaista mora opismenjavati djecu, liječiti stare, gasiti požare, izdavati rodne listove, postavljati baletne predstave, privoditi kriminalce ili popisivati državni kapital. Plus još mnogo toga, računajući standardiziranje radničkih prava koja su u realnom sektoru često manja od obveza. 


Nije, međutim, ni hrvatski okvir kapitalizma za pohvalu, sasvim suprotno: parafiskalni nameti su ogromni, porezi visoki i promjenjivi na gore, administrativne prepreke su silne, birokracija je kao u kilavom Bruxellesu, a ni intervencionizma ne nedostaje, samo što ne znači da je jedini interes koji zastupa onaj opći. Unutar tog okvira najbolje prolaze najlošiji – bahati, politikom zaštićeni oligarsi osigurani plaćanjem reketa koji se jedanput zove donacija, drugi put sponzorstvo, a ponekad, kad novac ide na ruke, nikako. 
Nisu takozvani uhljebi od sebe napravili to što jesu nego su to učinile ovdašnja politička kasta, koja proračun doživljava kao bankomat, i znatno manje, ali ne i zanemarivo manje, domaći kapitalisti raznih formata. Ako se u realnom sektoru radi više, iz objektivnih ili subjektivnih razloga zarađuje manje i ne postoji nikakva sigurnost, dok je javni zadržao socijalističke privilegije, onda izbor nije težak, osim što podrazumijeva iskazivanje lojalnosti poslodavcu koji je, ponekad, institucija, a mnogo češće stranka koja u određenom trenutku ima mogućnost zapošljavanja. 


Hibridni kapitalizam – onaj u kojem je najbolji poslodavac država i u kojem se najbolje prolazi u poslovima s njom – nije star koliko pandemija niti je tek u njoj pokazao kako zaista funkcionira. Njegova dekonstrukcija, međutim, ne ovisi o buci ugroženih poduzetnika nego o spremnosti na žrtvu onih što su izbjegli stradanje od takozvane tržišne realnosti. 


Ima, itekako ima, među onima što ih nazivaju uhljebima neophodnih, vrijednih i poštenih ljudi, kao što, naravno, ima onih kojima je posao da idu na posao dobiven nakon izdavanja stranačke iskaznice. E, na ove druge se može računati isključivo kao na rezervoar glasova. Prvi se zato moraju – ili bi se trebali, sasvim je svejedno – žrtvovati. A tu problem ne počinje nego uveliko stanuje. 
Za velike društvene promjene, izuzev u prijelomnim, povijesnim momentima, kao krajem prošlog stoljeća, potreban je ili izuzetno velik broj očajnih ili srednja klasa spremna na odricanje, a nju u našem slučaju mahom čine upravo zaposleni u javnom sektoru. Oni bi, dakle, trebali riskirati status, posao i privilegije za opće dobro, što bi se još i moglo očekivati da nema prokletog taloga iskustva s kapitalizmom po mjeri Todorića i Keruma te svijesti da se zaposlenje eventualno jednom dobilo bez iskazivanja lojalnosti, ali drug puta, u slučaju da se žrtva pokaže uzaludnom a promjene nemogućim, neće sigurno. 


Postoji, istina, i treća opcija, ona u kojoj je politička kasta spremna ponašati se državnički – točnije rečeno liderski - i početi, umjesto na sljedeće izbore, misliti na sljedeće generacije, pa paralelno racionalizirati i depolitizirati javni, a razvijati privatni sektor, koji će prisiliti na veću zakonsku zaštitu radnika. No ako se o odluci nekog poduzetnika da zatvori tvrtku koja mu ne donosi očekivano velike prihode, ali i ne stvara gubitak, ne raspravlja, bez obzira na važnost te tvrtke za zajednicu, iluzorno je očekivati da oni što ovise o tuđim glasovima smanje obujam bazena iz kojeg ih crpe, bez obzira na cijenu koju, u konačnici, svakako i ne plaćaju.
Tko god se nada da će se ovdje i sad sama od sebe stvoriti kritična masa spremnih da se odreknu stalnog zaposlenja, kolektivnog ugovora i plaće od, recimo, 1000 eura kako bi sutra netko umjesto 4000 zarađivao 5000 kuna, a oni umjesto 7500 samo 6000, i to bez garancije da prekosutra neće dobiti otkaz, e njemu ni medicina ne može pomoći, a politika - neće. Manje iz ideoloških nego iz interesnih razloga.  

  • BESTpartizan 10:11 04.Ožujak 2021.

    hdzovci pa opet im dajte glas 30 godina vam još nije došlo uglavu