Islamska zajednica (IZ) u BiH početkom ove godine uputila je dopis glavnim imamima kojim ih obvezuje “da do kraja januara 2016. godine obave razgovore sa organizatorima i predvodnicima paradžemata na području medžlisa.
Istima je neophodno ukazati na štetnost njihovog djelovanja te zatražiti od njih da odmah, a najkasnije do kraja februara 2016. godine, prestanu sa održavanjem i organiziranjem vjerskih aktivnosti u objektima koje koriste kao mesdžide, a koji nemaju odobrenje za rad od nadležnog organa Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini, te ih pozvati da se uključe u rad i aktivnosti naših džemata”.
Jako je zanimljiv termin paradžemat koji se koristi u ovom dopisu koji jako dobro pogađa bit stvari. Džemat je osnovna organizacijska jedinica IZ-a.
Možemo povući paralelu s katoličkim župama i pravoslavnim parohijama, iako postoje određene razlike koje su u ovom slučaju nebitne.
Prefiks “para” u ovdašnjoj memoriji ima izrazito negativno značenje koje datira iz devedesetih i nepogrešivo asocira na nasilje, prije svega institucionalno, da ne kažem parainstitucionalno (paravojne postrojbe, paradržavne tvorevine...).
Iza “paradžemata” se kriju radikalni islamisti, vehabije, kako se ovdje kolokvijalno kaže. “Pardžemati” su danas najznačajniji kao punktovi odakle se šalju borci u Siriju.
Po nekim informacijama, širom Bosne i Hercegovine ima ih 64, a medijski najrazvikaniji je onaj iz Gornje Maoče, sela koje se nalazi u Distriktu Brčko i koje, uzgred, zahvaljujući tome ima i svoju natuknicu na bosanskohercegovačkoj Wikipediji.
Iza dopisa stoji reis IZ-a Husein ef. Kavazović koji se, dolaskom na to mjesto, beskompromisno upustio u borbu protiv višegodišnje radikalizacije i indoktrinacije bosanskohercegovačkih muslimana čije su prave razmjere postale vidljive tijekom rata u Siriji i masovnih odlazaka vehabija na tamošnja ratišta.
Kako onih koji su bili otprije poznati po svojim radikalnim stavovima, tako i novoregrutiranih mladića, na što su godinama ranije pojedinci iz IZ-a otvoreno upozoravali.
Tako je akademik Rešid Hafizović, redoviti profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, još 2006. napisao programatski tekst “Oni dolaze po našu djecu”, zbog kojeg je trpio žestoke kritike tadašnjeg vodstva IZ-a, prije svih reisa Cerića koji je, s druge strane, insajderske kritike smatrao pukom islamofobijom i miješanjem u “unutarnje stvari IZ-a”.
Cerić je, s druge strane, tvorac sintagme o Bošnjacima kao “temeljnom narodu” u BiH, odnosno “jednakijima”.
Poznata je njegova bahata izjava o suživotu i toleranciji u BiH od prije pet-šest godina: “Kome, ba, da se mi prilagođavamo!?”. Sličan diskurs koristio je unutar IZ-a kad je riječ o “novim muslimanima”, kako je jednom nazvao vehabije, s tim da su u tim relacijama oni na neki način bili “jednakiji”, jer im je bilo dopušteno ono što običnim vjernicima nije.
Međutim, u odnosu na to vrijeme neke stvari su pretrpjele goleme promjene. Takozvano “arapsko proljeće” i osnivanje ISIL-a iz temelja su promijenili odnos snaga i dodatno radikalizirali “paradžematlije”, a istodobno je izabran novi reis, Husein ef. Kavazović.
Poznajući dosadašnji način djelovanja sadašnjeg reisa, ne treba sumnjati u njegove dobre namjere. To su potvrdile i prijetnje smrću koje su mu upućene iz Sirije putem YouTubea od dvojice Bošnjaka koji se nalaze na tamošnjem ratištu.
Međutim, pitanje je koje su ingerencije reisa po ovom pitanju i što IZ realno može učiniti, jer je “paradžematlijama” svaki kompromis ili dijalog nešto što u njihovu poimanju svijeta ne postoji.
Problem vehabizma ima političku pozadinu, tako da su IZ-u u startu vezane ruke. Što ako se “paradžemati” ogluše na reisov apel, a oglušit će se u većini slučajeva jer ovaj dopis je u principu upravo to: apel.
Postoje “paradžemati” u kojima se vjerski obredi vrše u privatnim objektima. Što s njima?
IZ može zakonski vratiti pod svoju ingerenciju one objekte koje su “zaposjeli” radikalni islamisti tijekom mandata reisa Cerića. Indikativan je primjer iz Cazina.
Tamo se imam Stare džamije Dervo Pindžo, umirovljen od strane IZ-a, oglušio o upute nadređene institucije, osnovao udruženje građana koje je registrirao na adresi na kojoj se nalazi džamija te je na taj način “prisvojio” za svoje “udruženje”.
To je bio uvriježeni način djelovanja vehabija u to vrijeme koju IZ uopće nije sankcionirao. Što se praktički može postići ovim dopisom? Jako malo, nažalost.
Reis Kavazović može govoriti o vehabijama kao o bilo kojoj sekti koja ne priznaje njegov i autoritet institucije kojoj je na čelu, odnosno pozvati se na Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH.
Ukratko, problem vehabizma narastao je do tih razmjera da se sama IZ ne može nositi s njim. Tu je potrebna pomoć sa strane, pogotovo politike.
Izetbegovićeva SDA nikad se otvoreno nije suprotstavila ovom fenomenu, nego ga je koristila u političke svrhe, po načelu sađenja “tikava s vragom”. Iza svega su naravno stajali petrodolari.
Na koji način riješiti višegodišnje netransparentne “dealove” bošnjačke politike, prije svih SDA, i priljev prljavog novca iz kojeg su financirane i terorističke aktivnosti.
To je jedan nerazmrsiv čvor sitnih osobnih i stranačkih interesa koji seže još iz rata, uključujući malverzacije s financijskim sredstvima koja su pristizala iz islamskih zemalja, prije svih iz Saudijske Arabije.
Tada se to smatralo činom pomoći, odnosno idealnom prilikom za pojedince da se preko noći obogate, zaboravljajući pritom da živimo u svijetu gdje ne postoji ništa bezuvjetno.
Računi za tu financijsku pomoć stižu danas, u vidu poginulih građana BiH u Siriji, ali i kroz cijeli niz terorističkih akata na teritoriju BiH.
IZ pokušava na svoj način, pomalo donkihotovski, riješiti jedan davni “ugovor s vragom” na koji je pristala politika Alije Izetbegovića, a zauzvrat, osim novca koji je uglavnom nepovratno nestao u privatnim džepovima, dobila stigmatizaciju cijelog jednog naroda. Međutim, ono što može IZ je sljedeće: počistiti vlastite redove od ljudi koji otvoreno simpatiziraju “paradžematlijsku opciju”, a takvih je priličan broj.
Doduše, u posljednje vrijeme, prije svega zbog politike novog reisa, ali i usložnjavanja stanja u Siriji, koje poprima razmjere apokalipse, takvi ne djeluju više otvoreno kao nekad.
Ovih dana je jedan takav, Fatmir Alispahić, nastupio kao glasnogovornik “paradžemata” predloživši IZ-u sastanak u Sarajevu na kojem bi se postigao “kompromis” između dvije “suprotstavljene strane” na ravnopravnim osnovama.
Treba reći nešto o tom čovjeku kojemu je, primjerice, zabranjena obrana doktorske disertacije na sarajevskom Filozofskom fakultetu zbog govora mržnje.
Navest ću ovdje, kao ilustraciju, dva Alispahićeva “bisera” slična onima koje je godinama nesmiljeno bacao pred svinje, da ne upotrijebim termin “krmci”, koji je za njega često sinonim za “nevjernike”.
Prvi je iz 2008. iz kolumne u magazinu Saff čiji je Alispahić bio dugogodišnji urednik: “Da sam rođen u Šumadiji, bilo bi mi normalno da vrlinom smatram klanje muslimana i žderanje čvaraka”.
I drugi, također iz istog izvora: “Srbi plivaju u krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar.
Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod. Mali Srbin neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca.
Čak štaviše, mali će Srbin poletiti od ushićenja, kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica...”. IZ je odbacio Alispahićev prijedlog, uputivši mu duhovito i nedvosmisleno otvoreno pismo, u kojem među ostalim stoji: “Nije nam jasno u kojem svojstvu se Vi ovdje pojavljujete; kao njihov član, predstavnik, pravni zastupnik, glasnogovornik ili samo kao poštar koji prenosi tuđe poruke”.
Golema sredstva koja su uložena u projekt vehabizma u BiH korištena su zapravo za kreiranje političkog zaleđa za jednu malignu ideju, do tada gotovo nepoznatu u BiH, a kao politički trojanski konj poslužila je SDA Alije Izetbegovića. Ova sredstva imala su nezanemariv dodatni negativni efekt na bosanskohercegovačko društvo.
Naime, upravo u okviru opisanih netransparentnih procesa stvorio se i razvijao divlji mehanizam korupcije, koji je u međuvremenu metastazirao do neslućenih razmjera i postao nepremostiva smetnja bilo kakvom razvoju društva.
