Prije osam godina armenska je obitelj Tamrazjan došla u Nizozemsku bježeći pred progonom. Otac, Sasun, bio je aktivist koji je primao prijetnje smrću, pa je odlučio sa suprugom Anušom i djecom Varduhi, Hajarpi i Sejran doći u Nizozemsku i tražiti azil.
Osam je godina prošlo i sud je dva puta potvrdio da obitelj, čija su djeca gotovo potpuno naturalizirana, može ostati, ali se država uporno na to pravi gluha te je odlučna u tome da obitelj izbaci iz zemlje.
No, u tome naumu, iako točno znaju gdje se Tamrazijani nalaze, već šest tjedana ne uspijevaju. Zašto? Zato što postoji opskurni i stari zakon koji kaže da policija ne može prekinuti misu (bogoslužje) te 'odraditi' uhićenje - upravo se radi toga već šest tjedana bez prestanka služi misa za Tamrazjane.
Jessa van der Vaart i Rosaliene Israel, dvoje nizozemskih protestantskih pastora samo su dio svećenstva različitih kršćanskih denominacija (od katoličkih, preko protestantskih do ortodoksnih) koji se "izmjenjuju" u Bethel crkvi u Hagu. Neki do crkve putuju satima pa drže mise koje također traju satima, ako ih uhvati umor - nema posustajanja, piše Independent, jer je sudbina obitelji u njihovim rukama.
Čitanje Biblije, propovijed i pjevanje himni, i tako već šest tjedana, sa stalnim predavanjem "palice" sljedećoj grupi.
Roditelji, kada ne odu na kratki počinak, su gotovo stalno na misi, dok djeca, koja su tinejdžeri i studenti, kad nisu na misi idu na nastavu koju su im pastori organizirali unutar kompleksa s obzirom da više ne mogu pohađati srednju školu i fakultet. U istim prostorijama i spavaju. Sve to dok neprestano traje maratonska misa koja na jedan način pruža utočište od progona agenata iz imigracije.
Slično je to srednjovjekovnim zakonima prema kojima su recimo Romi i druge proganjane manjine ili pak kriminalci mogli tražiti azil u crkvama, i svjetovne im vlasti ne bi mogle ništa. Više se od 550 pastora iz 20 denominacija okupilo s istim ciljem.
"Živimo ono što propovijedamo", kažu o svom 'zadatku'.
I garantiraju kako to planiraju nastaviti sve dok država ne promijeni mišljenje, riječ je, dakle, o bogoslužju kao obliku građanskog neposluha. Sve se to zbiva u trenutku kada je Europa sve ksenofobnija, utjecaj Crkve (svih denominacija je sve manji), a i pravih vjernika je sve manje.
Ovo je ilustracija kako oni koji žive svoju vjeru mogu pomoći ugroženima.
"Imamo osjećaj da je ovo što činimo jako važno, jedan pokazatelj moći zajedništva. Ovaj 'maraton', kako ga mediji nazivaju, pokazuje kako Europa i dalje ima jedno solidarno lice", slažu se pastori, koji medije samo tu i tamo puste da "provire" u crkvu jer žele da mise ostanu intimne i autentične, a ne cirkus za javnost.
Policija je, navodno, prvih dana stajala ispred crkve, no kada su shvatili da misa neće tako brzo završiti više ih nema na ulici.
Lennart Wegewijs, glasnogovornik policije, kaže kako država ne može komentirati pojedine slučajeve, no generalno gledano obitelji se samo mogu kvalificirati za amnestiju ako su, paradoksalno, spremni kooperirati s državnim službenicima oko toga da ih se deportira iz države.
Kako bi izbjegli opasnost ustrašeni Tamrazjani, koji su u međuvremenu sagradili novi život, nisu kooperirali. Umjesto toga sakrili su se u crkvu u gradu Katwijku, a onda, kada je ta mala crkvica ostala bez resursa, organizirano su prebačeni u Hag. Tamrazjani u crkvi dobivaju i psihološku potporu psihologa.
"Često imam osjećaj da je jedino mjesto gdje sam sigurna u crkvi, i da će tako i ostati", napisala je na nizozemskom Haryarpi u svom blogu, dok država tvrdi kako se neće predomisliti.
