U Srbiji se vlast mijenjala na ulicama, vojnim udarima, revolucijama i atentatima. Kraljevi su ubijani, predsjednici rušeni, vojske razbijane, a čitavi politički sustavi nestajali su gotovo preko noći. No kada se pregledaju najdramatičniji trenuci srpske povijesti u posljednjih stotinjak godina, pojavljuje se neobična podudarnost. Listopad se iznova vraća kao mjesec velikih prevrata. U listopadu 1915. Srbija je doživjela vojni slom koji će njezinu vojsku i kralja otjerati preko albanskih planina. U listopadu 1934. u Marseilleu je ubijen kralj Karađorđević. U listopadu 1944. su partizani i Crvena armija ušli u Beograd, otvorivši put uspostavi komunističke vlasti. U listopadu 1988. Slobodan Milošević pokrenuo je završni udarac vojvođanskom partijskom rukovodstvu, učvršćujući vlast koja će obilježiti iduće desetljeće. Dvanaest godina poslije, također u listopadu, sam je srušen u velikoj narodnoj pobuni. A sada je 25. listopada 2026. još jedan politički ciklus završio izbornim porazom Aleksandra Vučića, čovjeka koji je 14 godina dominirao srpskom politikom.
Uništena zgrada parlamenta nakon Petooktobarske revolucije 2000.
Listopad 1915. - Veliki slom Srbije
U jesen 1915. Srbija je već bila iscrpljena ratom. Godinu ranije njezina je vojska, unatoč znatnoj brojčanoj i materijalnoj inferiornosti, uspješno odbila austrougarske napade u bitkama na Ceru i Kolubari. Pobjede su imale golem moralni značaj, ali su zemlju ostavile opustošenom, bez dovoljno vojnog materijala, sa stotinama tisuća mrtvih, ranjenih i bolesnih. Epidemija tifusa dodatno je iscrpila stanovništvo i vojsku. U Berlinu i Beču odlučeno je da se srpski otpor mora konačno slomiti. Operacija je povjerena njemačkom feldmaršalu Augustu von Mackensenu, iskusnom zapovjedniku koji je dobio zadatak koordinirati njemačke i austrougarske snage. U noći 5. na 6. listopada započela je snažna topnička priprema, a idućih dana postrojbe Centralnih sila prelazile su Savu, Dunav i Drinu. Beograd je nakon žestokih borbi pao 9. listopada. Za Srbiju je posebno poguban bio ulazak Bugarske u rat na strani Centralnih sila. Bugarska je sredinom listopada otvorila novu frontu na istoku i jugoistoku, čime je srpska vojska dospjela u gotovo bezizlazan strateški položaj. Presječene su komunikacije prema Solunu, a mogućnost dolaska savezničke pomoći postajala je sve manja.
Bijeg prema Albaniji i Crnoj Gori 1915.
Uslijedilo je jedno od najtragičnijih poglavlja srpske povijesti. Vojska, državno vodstvo, stari kralj Petar I. Karađorđević i deseci tisuća civila počeli su se povlačiti prema Crnoj Gori i Albaniji. Bio je to početak katastrofe koja će u srpskoj kolektivnoj memoriji ostati poznata kao Albanska golgota. Povlačenje se odvijalo tijekom zime 1915. i 1916., preko snijegom prekrivenih planina, uz nedostatak hrane, bolesti i napade. Tisuće vojnika i civila umrle su od iscrpljenosti, gladi i hladnoće. Oni koji su preživjeli i stigli do jadranske obale evakuirani su savezničkim brodovima, najvećim dijelom na grčki otok Krf. Srbija je izgubila svoj teritorij, a državna vlast i vojska djelovale su u izbjeglištvu. Ubrzo je, početkom 1916., vojno slomljena i Crna Gora, tada zasebna kraljevina.
Listopad 1918. - Nova država
Tri godine nakon katastrofe iz 1915. srpska vojska ponovno je napredovala prema sjeveru. Nakon proboja Solunskog bojišta u rujnu 1918. savezničke snage, uključujući obnovljenu srpsku vojsku, krenule su u oslobađanje okupiranih područja. Bugarska je kapitulirala krajem rujna, a njemačko i austrougarsko povlačenje otvorilo je put oslobađanju Srbije. Tijekom listopada 1918. srpske postrojbe napredovale su kroz južnu i središnju Srbiju. Niš je oslobođen 12. listopada, a snage pod zapovjedništvom Petra Bojovića nastavile su prema Beogradu, u koji će ući 1. studenoga. Istodobno se raspadala Austro-Ugarska Monarhija. Dok su njezine vojske gubile rat, a narodi Monarhije tražili vlastite političke putove, u Zagrebu se dogodio povijesni preokret. Hrvatski sabor 29. listopada 1918. raskinuo je državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom te priznao Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je okupljala južnoslavenske zemlje dotadašnje Monarhije. Bio je to jedan od ključnih koraka prema stvaranju nove južnoslavenske države. Već 1. prosinca 1918. u Beogradu proglašeno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, pod dinastijom Karađorđević.
9. listopada 1934. - Atentat na kralja
Bio je utorak, 9. listopada 1934. godine. Jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević stigao je u francusku luku Marseille u službeni posjet Francuskoj. Francuska je bila jedan od najvažnijih međunarodnih saveznika Kraljevine Jugoslavije, a posjet je trebao dodatno učvrstiti veze između dviju država u sve nestabilnijoj Europi. Kralj je nakon iskrcavanja s ratnog broda Dubrovnik ušao u otvoreni automobil. Uz njega se nalazio francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou. Ulice Marseillea bile su pune građana, a dolazak monarha snimale su filmske kamere. Odjednom je prema automobilu potrčao muškarac. Popeo se na papučicu vozila i iz neposredne blizine otvorio vatru. Aleksandar Karađorđević smrtno je ranjen, a u kaosu koji je uslijedio stradao je i Barthou. Atentator je bio Vlado Černozemski, pripadnik makedonske revolucionarne organizacije VMRO, koji je djelovao u suradnji s ustaškim pokretom Ante Pavelića. Atentat je pripreman u okviru ekstremističkih organizacija koje su željele razbiti jugoslavensku državu.
Atentat na kralja 1934.
Smrt kralja imala je dalekosežne posljedice. Aleksandar je od 1929. vladao autoritarno, nakon što je uveo Šestosiječanjsku diktaturu, suspendirao ustavni parlamentarizam i pokušao učvrstiti jedinstvo države centralizacijom i politikom integralnog jugoslavenstva. Njegova smrt uklonila je osobu oko koje je bio koncentriran velik dio državne vlasti. Budući da je prijestolonasljednik Petar II. bio maloljetan, uspostavljeno je namjesništvo na čelu s knezom Pavlom Karađorđevićem. Time je započelo novo razdoblje jugoslavenske politike, obilježeno pokušajima postupnog ublažavanja diktature, pregovorima o hrvatskom pitanju i sve težim međunarodnim položajem države pred Drugi svjetski rat. Više pročitajte OVDJE
20. listopada 1944. - Oslobođenje Beograda
Deset godina nakon atentata na kralja Aleksandra, Beograd je ponovno bio u središtu povijesnog prevrata. Ovoga puta nisu se mijenjali samo ljudi na vlasti. Nestajao je čitav politički i društveni poredak. U listopadu 1944. njemačke snage još su držale Beograd, iako se njihov položaj na Balkanu ubrzano pogoršavao. Crvena armija napredovala je prema jugoistočnoj Europi, a partizanske snage Josipa Broza Tita približavale su se glavnom gradu Srbije. U zajedničkoj operaciji jugoslavenskih partizana i sovjetske vojske započela je bitka za Beograd. Borbe su bile žestoke. Nijemci su branili ključne prometnice, mostove, raskrižja i zgrade. Sovjetski tenkovi i partizanske postrojbe napredovali su ulicu po ulicu, dok su se njemačke snage postupno povlačile prema Savi. Nakon višednevnih borbi, 20. listopada 1944. Beograd je oslobođen.
Borci 1. proleterske brigade u Beogradu, 21. listopada 1944.
Prema podacima Povijesnog arhiva Beograda, u oslobađanju su sudjelovale postrojbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Crvene armije, a građani su pomagali osloboditeljima informacijama o njemačkim položajima. Dva dana poslije oslobođen je i Zemun. Oslobođenje Beograda značilo je kraj njemačke okupacijske vlasti u gradu, ali i početak završne faze komunističkog preuzimanja državnih institucija. Kraljevska vlada bila je u izbjeglištvu, a stvarnu vojnu i političku moć na oslobođenom području imalo je partizansko vodstvo.
Listopad 1988. - Jogurt revolucija
Krajem osamdesetih listopad je ponovno postao mjesec političkog prevrata. Ovoga puta događaji su počeli u Novom Sadu, a glavni akter bio je političar koji će uskoro postati najmoćniji čovjek Srbije - Slobodan Milošević. Tijekom 1988. Jugoslavija je već bila zahvaćena dubokom ekonomskom i političkom krizom. Inflacija, nezaposlenost, nacionalne napetosti i sukobi unutar Saveza komunista postupno su nagrizali temelje federacije. Milošević, koji je godinu ranije učvrstio položaj unutar srpskog partijskog vodstva, sve otvorenije je zagovarao centralizaciju Srbije i ograničavanje autonomije Vojvodine i Kosova. Veliki politički mitinzi, predstavljani kao spontani prosvjedi naroda protiv birokracije i političkih elita, postali su njegovo najvažnije sredstvo pritiska. Riječ je bila o takozvanoj antibirokratskoj revoluciji, u kojoj su se masovna okupljanja koristila za smjenjivanje političkih rukovodstava koja nisu bila lojalna Miloševiću. Kulminacija u Vojvodini dogodila se 5. i 6. listopada 1988. godine.
U Novi Sad pristizali su prosvjednici, organizirani među ostalim preko mreža Miloševićevih političkih saveznika. Tisuće ljudi okupile su se ispred zgrada pokrajinskih institucija, zahtijevajući ostavke tadašnjeg vodstva. Prosvjedi su bili praćeni nacionalističkim parolama, fotografijama Miloševića i pozivima na političko jedinstvo Srbije. U jednom trenutku okupljeni su prema zgradi pokrajinske vlasti počeli bacati kamenje i čašice jogurta, po čemu je cijeli događaj dobio naziv Jogurt revolucija. Pod pritiskom demonstracija, pokrajinsko partijsko vodstvo 6. listopada podnijelo je ostavke. Na njihova mjesta postupno su dolazili kadrovi bliski Miloševiću. Bio je to jedan od najvažnijih trenutaka u njegovu usponu.
5. listopada 2000. - Pad Miloševića
Bio je četvrtak, 5. listopada 2000. Srbija je već danima bila na rubu pobune. Slobodan Milošević, čovjek koji je zemljom dominirao od kraja osamdesetih, odbijao je priznati izborni poraz od Vojislava Koštunice, kandidata Demokratske opozicije Srbije. Na predsjedničkim izborima Savezne Republike Jugoslavije 24. rujna oporba je proglasila pobjedu. Državne izborne institucije osporavale su da je Koštunica osvojio potrebnu većinu za pobjedu u prvom krugu, što je izazvalo val prosvjeda i štrajkova. Nezadovoljstvo nije nastalo preko noći. Srbija je iza sebe imala desetljeće međunarodne izolacije, gospodarskog sloma, hiperinflacije, ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, kao i NATO-ova bombardiranja 1999. godine. Miloševićev režim održavao se uz snažan utjecaj na državne institucije, policiju i medije, dok je oporba dugo bila razjedinjena. U listopadu 2000. sve se promijenilo.
Petooktobarska revolucija
Dana 5. listopada prema Beogradu su krenule kolone autobusa, automobila, kamiona i traktora iz gotovo svih dijelova Srbije. Među prosvjednicima bili su radnici, studenti, umirovljenici, politički aktivisti i građani koji prethodno nikada nisu sudjelovali u velikim demonstracijama. Deseci tisuća ljudi okupili su se u središtu grada. Prosvjednici su probili policijske kordone, upali u zgradu Savezne skupštine, a zatim i u prostorije državne televizije RTS. Izbio je požar, a slike iz Beograda obišle su svijet. Simbol događaja postao je buldožer (na slici gore), zapravo građevinski utovarivač, kojim je upravljao Ljubisav Đokić, poznat kao Džo. Njegov stroj korišten je za probijanje prepreka, zbog čega je pobuna dobila međunarodno poznat naziv Buldožer revolucija.
Jedan od prijelomnih trenutaka dogodio se kada su dijelovi sigurnosnog aparata odbili odlučno intervenirati protiv prosvjednika. Milošević je izgubio ključnu potporu potrebnu za održavanje vlasti. Dan poslije priznao je izborni poraz. Nakon više od desetljeća završila je njegova politička dominacija. Pad Miloševića otvorio je novu fazu srpske povijesti. Uslijedile su političke reforme, približavanje zapadnim državama i obnavljanje odnosa s međunarodnim institucijama. No postmiloševićevska Srbija nije se preko noći riješila nasljeđa devedesetih. Brojne strukture političke, gospodarske i sigurnosne moći preživjele su promjenu vlasti. Sukobi unutar reformskog bloka postupno su slabili početni zamah, a atentat na premijera Zorana Đinđića 2003. pokazao je koliko su duboko ukorijenjene veze između organiziranog kriminala i dijelova državnog aparata. Petooktobarska revolucija ostala je važna demokratska prekretnica, ali i predmet rasprava o tome zašto se dio njezinih obećanja nikada nije ostvario.
25. listopada 2026. - Vučićev poraz
Kada su 25. listopada 2026. zatvorena birališta u Srbiji, postalo je jasno da zemlja ulazi u novo političko razdoblje. Pokret nastao iz studentskih prosvjeda uspio je ostvariti ono što godinama nije polazilo za rukom tradicionalnoj oporbi: pobijediti Vučićev politički blok na parlamentarnim izborima. Studentski prosvjedi započeli su nakon tragedije u Novom Sadu, gdje se 1. studenoga 2024. srušila nadstrešnica željezničkog kolodvora. U tragediji je poginulo 16 ljudi. Nesreća je otvorila pitanja odgovornosti institucija, korupcije, kvalitete građevinskih radova i političkog nadzora nad javnim projektima. Studenti su najprije tražili objavu dokumentacije o obnovi kolodvora i utvrđivanje odgovornosti. Prosvjedi su zatim postupno prerastali u mnogo širi pokret koji je zahtijevao institucionalne reforme, vladavinu prava i političke promjene. Posebnost tog pokreta bila je u tome što nije nastao oko jednog političkog vođe. Studenti su organizirali plenume, blokade fakulteta, marševe i okupljanja diljem zemlje, a tijekom gotovo dvije godine uspjeli su privući podršku širokog kruga građana. Kada su napokon raspisani izvanredni parlamentarni izbori, Studentska lista postala je najvažniji izazivač Srpske napredne stranke.
Vučićeva lista, koja je godinama dominirala parlamentarnom scenom, osvojila je nešto više od 39 posto glasova. Studentska lista prešla je 52 posto i prema preliminarnim rezultatima dobila apsolutnu parlamentarnu većinu. Vučić je priznao izborni poraz, a slavlje se proširilo Beogradom. Automobili su trubili, građani izlazili na ulice, a studenti obilježavali pobjedu koju su mnogi povezivali s događajima od 5. listopada 2000.
