Express vam donosi 10 nastavaka feljtona iz knjige 'Mračni dosjei iz sefa Udbe: Od Torcide i BBB-a do vrha HDZ-a'. Dramatična knjiga novinara i urednika Igora Alborghettija razotkriva neke od desetljećima brižno čuvanih tajni jugoslavenske Službe državne sigurnosti. U knjizi je objavljen i nikad prije viđeni popis 243 pripadnika tvrde splitske Torcide koji su bili definirani kao neprijatelji režima i huligani. Tome je dodan i nešto kraći popis Bad Blue Boysa. Pronašli smo među njima i jednog bivšeg Karamarkova ministra. Što je bliski savjetnik prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana pričao agentima komunističke tajne policije o francuskim nuklearnim tajnama, kako su dokumentirane ljubavne avanture bivšeg američkog ambasadora u Zagrebu i još gomila misterija...
Već nakon površnog čitanja dostupnog materijala SDS-a tadašnje SR Hrvatske o navijačkoj skupini Bad Blue Boys čini se da je analiza napravljena s mnogo manje profesionalne ambicije od onoga o Torcidi. Podaci su uopćeni, bez znakovitih detalja, a prva rečenica ovog izvješća iz 1989. zvuči gotovo smiješno koliko je banalna: U posljednje vrijeme na sportskim borilištima širom Jugoslavije učestali su navijački izgredi sa jasnom političkom konotacijom.
Služba, nadalje, primjećuje da se takvo stanje uglavnom vidi kroz nacionalističke izgrede, skandiranja te gruba vrijeđanja društveno-političkih ličnosti u režiji najekstremnijih navijačkih skupina kao što su „Bad Blue Boys“, navijači NK „Dinamo“, zatim „Torcida“, navijači NK „Hajduk“, „Armada“, navijači NK „Rijeka“, „Red Devils“, „Ultras“ i „Zulu Warriors“, navijači FK „Crvena zvezda“, „Under-taker“ (grobari) i „Killers“ (ubojice) FK „Partizan“ iz Beograda, jedna od najvatrenijih navijačkih skupina su navijači NK „Dinamo“ iz Zagreba iz grupacije „Bad Blue Boys“ (Loši plavi momci).
Idoli Bad Blue Boysa navijači su londonskog kluba Chelsea, inače ekstremni neofašisti s nadimkom Zvijeri. Ekstremno jezgro Bad Blue Boysa čini pedesetak pripadnika, a cijela aktivna skupina broji između 300 i 400 ljudi, stoji u prvom dijelu dokumenta koji iznosi opis djelovanja i nekih običaja BBB-a.
PRVI DIO:
Jedno od bitnih obilježja koje BBB izdvaja od ostalih grupacija je u tome što nose narandžaste (spitfire) jakne, koje imaju dva lica: crno i narandžasto. Tako da prilikom ulaska na sportske terene imaju na sebi jakne sa crnim licem, a prilikom zauzimanja mjesta jakne svlače te ih preokrenu na narandžastu stranu, i zbog toga ih se teško uočava prilikom dolaska. U najboljim su odnosima sa splitskom „Torcidom“, ne podnose navijače beogradskih klubova „C. zvezde“ i „Partizana“, a najmanje cijene riječku „Armadu“.
Prosječna je dob članova Bad Blue Boysa između 15 i 25 godina. Manji dio je zaposlen, a većina pohađa srednju školu. Većina potječe iz porodica srednjeg imovnog stanja, radničkih i obrtničkih obitelji, dok je uočeno da jedan dio potiče od roditelja koji su prije negativno istupali ili su bili pod kontrolom. Jedan dio potječe i od zapuštenih porodica. U najvećem broju okupljaju se na utakmicama Dinama s klubovima velike četvorke te na utakmicama KK Cibona i HK Medveščak. Zbog nedoličnog ponašanja na utakmici Dinama s beogradskim Partizanom u ožujku 1989., s istočne tribine BBB premješteni su na sjevernu tribinu. Katkada na utakmicama navijaju pjevajući „Marjane, Marjane“ s klero-nacionalističkim sadržajem ili skandirajući sljedeće refrene: „Nek živi ljubav, nek svane dan, neka svako dijete mrzi Partizan“, „Italija, Sicilija, Croatia naša nacija“, „Mi Hrvati“, „Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, sa njima se ponosi čitava Hrvatska“, „Hrvatska braćo“, „Sveti Sava peder“, „Ne damo vam Kosovo“ (kad gostuju klubovi iz Beograda, op. a.). Uz dodatak, piše Služba, grubog vrijeđanja predsjednika predsjedništva CK SK Srbije Slobodana Miloševića i uzvikivanja „Cigani, Cigani“.
Purgerske bengalke dolaze iz Splita
Pored pjevanja pjesama i uzvikivanja parola svoju prisutnost BBB iskazuju upotrebom raznih pirotehničkih naprava kao bacanje petardi na atletsku stazu i teren stadiona, te bacanjem dimnih kutija, koje navijači nabavljaju u vojnim skladištima, „putem svojih veza“ kao i paljenjem „bengalskih baklji“ koje vođe puta, odnosno grupa nabavljaju od „Torcide“ ekstremnih navijača NK „Hajduk“ iz Splita, koje ih kradu sa brodova, gdje im služe za signalizaciju. Jedna od osoba iz splitske „Torcide“, koja nabavlja baklje i prodaje ih, po nadimku je zvana „Parangal“.
Tadašnja milicija i sigurnosne službe, barem u ovom dokumentu, samo su nadimcima identificirale vođe različitih frakcija BBB-a. Tvrde da je na čelu najekstremnije skupine BBB-a izvjesni Renato, liječnik, 28-godišnjak. On je, kažu, idejni kreator ponašanja navijača, a pored njega postoje vodje grupa koji predvode pojedine navijačke skupine iz različitih dijelova grada.
DRUGI DIO:
Ima ih još. Primjerice, Han, star oko 23 godine, sa stanom u Novom Zagrebu, isti dolazi u klub Ekonomskog fakulteta. Talijan, star oko 20 godina, stanuje na Trešnjevci, isti je prilikom odigravanja utakmice izmedju NK „Dinamo“ i FK „Partizan“ poveo jednu skupinu navijača BBB na istočnoj tribini prema navijačima „Partizana“, koji su bili na južnoj tribini u namjeri da ih gadjaju kamenjem. Klokan, star oko 22 godine, zaposlen, oženjen, otac kćerke, visok oko 180 cm, sa stanom u Markuševcu. Isti je bio prisutan na stadionima prilikom gostovanja „Dinama“ u Splitu, Sarajevu, Novom Sadu. Na gostovanju NK „Stuttgart“ iz SR Njemačke u Zagrebu 1988. g. stajao je na atletskoj stazi stadiona Maksimir te potstrekao navijače BBB na nedolično navijanje. Kalimero, star oko 26 godina, niži rastom, često dolazi subotom u disko klub Studentski centar, Savska 7. Saran, star oko 20 godina, trenutno na odsluženju vojnog roka. Osoba Č, star oko 20 godina, student.
Služba javne sigurnosti priznaje da se do trenutka otvaranja operativne akcije „Stadion“ Službe državne sigurnosti u tadašnjoj miliciji nitko nije sustavno bavio ekstremnim dijelom Bad Blue Boysa. U kontaktu sa drugom Sikirićem iz NK „Dinamo“ utvrdjeno je da navijači iz grupacije „BBB“ od odlaska trenera Miroslava Blaževića nisu ozbiljnije kontaktirali sa klubom, a u klubu su jedino cjenili Blaževića i Vrhovca, jer su dobivali besplatne karte... Medjutim, od odlaska Blaževića i Vrhovca iz „Dinama“ vođe te navijačke skupine ostali su nepovjerljivi prema članovima Uprave, tako da u kontaktima sa njima nikad se ne deklariraju imenom i prezimenom već nadimcima.
Na popisu Knjaz i Hasanbegović
Milicija je, u pokušajima identifikacije, vrlo često sastavljala popise imena navijača. U nastavku je popis imena i prezimena navijača legitimiranih na utakmici Dinamo – Partizan, 19. ožujka 1989. Među njima dvije su poznate osobe: televizijski inovator Robert Knjaz i ultradesni političar, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović.
Zlatko Hasanbegović
Vrući je rujan 1979. Hrvatska i ostatak države zabavljeni su održavanjem Mediteranskih igara u Splitu (MIS), dotad najveće i najraskošnije sportske priredbe u SFRJ. Tito ih je otvorio i zatvorio. I dok traje zadnji dan Igara, u zagrebačkoj centrali Službe državne sigurnosti (SDS) na Zrinjevcu, danas svima poznati šef SDS-a Zdravko Mustač stavio je svoj potpis (kao zadnji od tri potrebna prema protokolu) na službeni dokument s oznakom „strogo povjerljivo“.
Samo je jedna stranica. Gore desno natipkano je Akcija „Vir“. Broj dosjea je prazan. Predmet: Prijedlog za prethodnu operativnu obradu. Za koga? Za Braun, Pavla, Mirka, s nadimkom Čarli. Hrvata, državljanina SFRJ, rođenog 20. kolovoza 1942. u Dubici, Kostajnica. Braun je samostalni privatni ugostitelj s adresom stanovanja Gajeva 4, Zagreb. Dalje SDS-a piše da je obrada nad Mirkom Braunom, slavnim nogometašem Dinama i već tada zagrebačkom gradskom institucijom, vlasnikom najvažnijeg café-bara u gradu, pojedinačna. Zbog, kako pišu agenti, sprege Brauna sa nosiocima ekstremnih aktivnosti sa pozicija hrvatskog nacionalizma (M. Veselica i drugi). Prisustvovao je sastancima koje je organizirao Marko Veselica s nogometnim trenerima Draženom Jerkovićem i Vlatkom Markovićem radi dobivanja materijalne pomoći. Braun materijalno pomaže pojedine nacionaliste (I. Z. Čičak, M. Veselica).
Zvonimir Boban i Vlatko Marković
Malo povijesno-političkog konteksta na sve ovo. Dinamo, kao klub blizak nacionalnom sentimentu, i niz ljudi bliskih klubu bili su suspektni za tadašnju sigurnosnu službu. Braun, istaknuti bivši igrač i poznata gradska faca – pogotovo.
Deset dana poslije Služba državne sigurnosti u novom dopisu nad Braunom predlaže primjenu mjera TKPP-a, tajnog nadzora poštanskih pošiljaka u razdoblju od šest mjeseci. Obrazloženje je gotovo identično onome prije. Braun s Jerkovićem i Markovićem (trenerima Zagreba i Dinama) te Markom Veselicom osmišljava strategiju hrvatske opozicije kroz sport.
Služba je bila posebno osjetljiva na istupe poznatih sportskih djelatnika s tzv. pozicija hrvatskog nacionalizma (uobičajena sintagma iz tog razdoblja koja je uglavnom donosila ozbiljne probleme onima na koje se odnosila) te osobito na njihovo povezivanje s osobama izvan sportskih krugova.
U jednom od transkribiranih razgovora (listopad 1979.) s informatorom SDS-a, pseudonim Perkas, spominje se Jerkovićeva tendencija da nastupa s pozicija hrvatskog nacionalizma kada je u društvu političkih istomišljenika. Katkada se, u istom takvom društvu, znaju i zapjevati pjesme s nacionalnim sentimentima. Taj Perkas nije baš siguran tko se s kim druži, ali mu je poznato da je Jerković blizak s Mirkom Braunom, Bernardom Vukasom (Hajdukovom nogometnom ikonom) i Vlatkom Markovićem, s kojim ga dodatno veže i kumstvo.
Perkas zapravo ovima iz SDS prenosi gradske tračeve pa priča kako Dražan Jerković, tada čovjek bez obiteljskih obveza (neoženjen), ima dosta slobodnog vremena za izlaske i druženja. Istodobno, za Jerkovića se u sportskim krugovima tvrdi da nije dovoljno stručan za trenera. Došao je u Kranjčevićevu zbog snažnog lobiranja Slavka Šajbera (u to vrijeme svemoćnog tipa u klubu pa i šire) koji o Jerkoviću misli sve najbolje. Spomenuti Perkas nastavlja da se čak i Vlatko Marković, dakle Jerkovićev bliski prijatelj i pajdaš, protivio njegovu angažmanu. Zašto? Pa Markoviću nije trebala takva konkurencija, objašnjava informator SDS-a.
On opisuje Vlatka Markovića kao osobu koja je, za razliku od Jerkovića, bila nesklona noćnim izlascima i druženjima te se na njega nije moglo lako utjecati. Nije bio povodljiv.
Ali jedan dramatičan događaj, objašnjava Perkas, sasvim je promijenio Markovića. U prometnoj nesreći Marković je izgubio sina, a supruga, gospođa Marković, bila je teško ozlijeđena. Od tada je počeo češće izlaziti. Obično su to bile večere s poznatim zagrebačkim obrtnicima i novinarima (spominje Peru Zlatara, legendu hrvatskog izdavaštva i Mladena Ivaniševića, doajena hrvatskog sportskog novinarstva).
Poslovni prostor u Gajevoj
Perkas također brani Markovića jer bi ga navodno začudilo da trener Dinama istupa s nacionalističkih pozicija, ali dozvoljava mogućnost da je pao pod utjecaj sredine u kojoj se u posljednje vrijeme kreće. Najavio je Perkas i skori odlazak Markovića iz NK Dinama, a to se godinu dana kasnije zaista i dogodilo. Dio Perkasova izvještaja za SDS bavi se okolnostima pod kojima je Mirko Braun dobio prvorazrednu lokaciju za otvaranje kafića Charlie. Tvrdi da ne zna sve detalje, ali zna da su Braunu u tome pomogli utjecajni ljudi. Mnoge je, kaže, iznenadilo što je uspio dobiti tako dobru lokaciju u središtu grada (Gajeva ulica, broj 4.).
Nastavio je razgovor opisujući odnos Jerkovića i Brauna koji je, po njegovu mišljenju, bio prisniji nego onaj Brauna i Markovića.
Kaže taj Perkas da mu je ostalo u pamćenju kada je Braun, nakon što mu je bio predstavljen neki srpski novinar, rekao: „Drago mi je što smo se upoznali, šteta što ste iz Beograda.“
U jednom dijelu svog iskaza komentira tadašnje tekstove zagrebačkih novina. U njima se špekuliralo kako bogati janjevački zlatari ispod stola daju Dinamu velik novac za kupnju igrača. Kaže da je sve u tim pričama izmišljeno. Dobro je upoznat s transferima i kaže da toga u klubu nema.
U ožujku 1980., kao dio iste provjere, agenti SDS-a razgovarali su s Josipom G. On je bio jako važan u Dinamu, a istodobno visoko u hijerarhiji jednog zagrebačkog medija. Gospodin G. govorio je o nacionalističkim pojavama u NK Dinamo s glavnom tezom da je riječ o sukobu dviju klupskih frakcija. Jedna je, opisuje, pozitivna, ali u defenzivi. Druga, nacionalistička, drži dobre pozicije. Spominje i vanjski utjecaj, pogotovo preko Brauna i Jerkovića koji ne odustaju od isticanja svojeg hrvatstva. Ti ljudi na jedan primitivan način vrše određeni utjecaj na neke ljude u klubu, citiraju agenti SDS-a gospodina G. „Sa ovom dvojicom usko je povezan i trener Marković za kojeg kaže da je inače vrlo lukav i da se previše ne izjašnjava (sada je na led stavio Rajka Janjanina, igrača inače srpske nacionalnosti)“, prepričane su riječi gospodina G. koji, ipak, dvoji kako je Janjaninov status isključivo povezan s Markovićevom percepcijom nacionalnosti igrača Dinama.
Sve njih, dakle Brauna, Jerkovića i Markovića, gospodin G., opisuje kao ustrašene tipove kojima je novac i materijalni dobitak na prvom mjestu. Braunu je, primjerice, zbog toga kafić jako važan pa bi prodao rođenu mater kad bi mu kazali da se zatvara. Ali ova trojica nisu jedini vragovi s utjecajem u klubu. Ima ih još. I imaju ozbiljnu političku i disidentsku karijeru. To su Ivan Šibl (partizanski general, pisac, intelektualac, vizionar, uspješni gradonačelnik) i dr. Franjo Tuđman (general JNA, povjesničar, budući šef HDZ-a i prvi hrvatski predsjednik). Pa gospodin G. pojašnjava: (…) uprava je donijela zaključak da se besplatne karte za utakmice ne daju ljudima koji su se ogriješili o sistem, ali Tuđman i Šibl i dalje imaju te karte.
Tuđmanova jaka veza u klubu bio je Fredi Kramer. Ova informacija objašnjava Tuđmanovu naklonost koju je Kramer uživao u godinama njegova predsjedničkog mandata. Dakle, tvrdi gospodin G., Kramer je bio glavni inicijator (ne spominje dr. Tuđmana) promjene izgleda grba Dinama. Rekao je na sastanku da sadašnji grb ne izražava orijentaciju i sadržaj djelovanja NK Dinamo. U isto vrijeme, stoji u izvještaju, u klubu se provodila kampanja izmjena svih natpisa. Rukovodilac je postao rukovoditelj itd. Kramer je, kažu u SDS-u, dao svoj doprinos u svemu tome tekstovima u novinama. Ne sasvim u sadržajnom smislu, više po tome što se istom terminologijom koristio u novinskim tekstovima.
Usput, klub je jako pazio i na to tko će biti trener. Srbi nisu dolazili u obzir pa su zato otpali Milan Miljanić i Branko Zec iako su imali potrebna znanja, ugled i vještine te su bili potrebni. Jedan od razloga za takav postupak bio je strah Uprave što će reći publika ako Hrvat nije trener Dinama.
