Top News
564 prikaza

Otac Ante Gabrić Indijce je spašavao i prije majke Tereze

Otac Ante Gabrić među ljudima koje je neopisivo volio
Najbliže je surađivao s utemeljiteljicom Misionarki ljubavi, spasio je nebrojene tisuće života i dramatično poboljšao život u dolini Gangesa

Utemeljiteljica Misionarki ljubavi blažena Majka Tereza u nedjelju će u Vatikanu biti proglašen svetom. A istodobno dok je trajao postupak njene kanonizacije, od 28. veljače prošle godine traje i postupak beatifikacije njenog bliskog suradnika u misijama u Indiji oca Ante Gabrića, isusovca i misionara, rođenog u Metkoviću 28. veljače 2015. Kako je sam bio govorio, da ide u misije, odlučio je kad je imao samo 11 godina, oduševivši se dvojicom misionara koji su jednog dana 1926. zakasnili na parobrod, pa su morali prenoćiti u njegovom gradu. Te godine počeo je školovanje u isusovačkom sjemeništu u Travniku, 1933. otišao je u novicijat u Zagrebu, da bi 1938. završio studij filozofije u Italiji.

Niti mjesec dana poslije, u srpnju 1938. rekao je roditeljima da ide u Indiju, ukrcao se na parobrod i otputovao u Kolkatu. Točno pola stoljeća živio je i radio kao misionar u delti Gangesa, sve do smrti 1988. "Ovo je zemlja hramova, zemlja milijuna božanstava, Kali, Durge, Krišne i Višne, zemlja daleka, tuđa i misteriozna za mnoge. Ali za mene Indija, moja Indija, moja je druga domovina. Iza hrvatskog mi roda, ovo mi je najdraži narod na svijetu. Narod željan Boga, željan vječnog i narod tako gostoljubiv", govorio je otac Gabrić o zemlji svog misionarskog poslanja. Bilo je to u 80-ima, kada je vodio svakodnevnu prehranu 22.000 učenika u 150 tamošnjih škola, u državi Zapadni Bengal, koja je tada bila jedna od najsiromašnijih država ionako siromašne Indije.

Otac Ante Gabrić | Author: Isusovci Opatija Isusovci Opatija

Još jedan njegov zadatak bio je da, kad bi izbila glad, organizira prehranu 10.000 obitelji. Slično kao i majka Tereza, posebnim je akcijama skrbio za bolesne, najčešće oboljele od lepre. Misionarke ljubavi doveo je u bolnicu čije je građenje u tom kraju također organizirao uz samostan koji je također njegovo djelo. U 80-ima one su brinule za prosječno 2000 bolesnika, a leprozne u najgorim stadijima bolesti slao je majci Terezi u Kolkatu. Podigao je i sirotište za djecu koju bi pronalazio ostavljenu na nasipima, smetištima, u takvom stanju da su tu djecu u pravilu isprva morali hraniti na kapaljku koliko su bila slaba. U siječnju 1978. jedan od mališana koje je otac Gabrić pronašao, vjenčao se s djevojkom, koju je kao bebu pronašla majka Tereza u jarku.

Djevojka je bila prva beba koju je spasila majka Tereza, te ju je i školovala. Mladića je školovao otac Gabrić u svojoj školi, što je značilo ogromnu prednost u životu, jer su se s tim svjedodžbama tim mladima otvarala sva vrata u Indiji i odmah nalazilo posao. Konačno, otac Gabrić im je davao i, primjerice, šivaću mašinu kao miraz, razni alat, materijal za građenje kuća, nekad i cijelih sela. Zanimljivo je da su 1938., odmah po njegovom dolasku u taj kraj u Indiji, svi redom smatrali da je taj čudni bijeli čovjek još jedan kolonijalni gospodar. Mrzili su ga redom hindusi, muslimani, komunisti koji su dugo vremena bili daleko najsnažnija politička snaga u toj indijskoj državi. Čak su mu podmetnuli i bombu, čiju je eksploziju otac Ante pukom srećom izbjegao.

Ali, vidjevši što taj čovjek radi, apsolutno su ga stali cijeniti svi, bez obzira na vjersku ili političku orijentaciju. Vremenom su mu lokalne vlasti, dakle komunističke, ponudile mjesto savjetnika u lokalnoj vladi, ali on to nije prihvatio, kako bi se mogao i dalje baviti radom s ljudima na terenu. Isprva, otac Ante Gabrić najozbiljnije je namjeravao preobratiti na kršćanstvo cijelu Indiju. Uspio je u tome s nekoliko desetaka tisuća Indijaca, po mjerilima izvorne nakane bio je to fijasko. Ali sve ono što je napravio, apsolutno je nevjerojatno za samo jedan životni vijek samo jednog čovjeka. U mjestima do kojih je morao dolaziti gacajući često kroz blato do koljena, otvarao je škole, ambulante, blagajne uzajamne pomoći, izgradio je civilizaciju na mjestima koja su stoljećima kolonizatori izrabljivali i uništavali na sve moguće načine.

Uopće je teško izračunati koliko je života direktno spasio, a apsolutno je nemoguće izračunati koliko je ljudskih sudbina izrazito povećao kvalitetu života. Koliko je bio skroman, među ostalim, pokazuje anegdota kad mu je netko ukrao njegov olupani bicikl kojim se vozio gdje je već trebao. Bicikl je bio toliko iskrivljen da su s njega padali svi koji bi ga pokušali voziti. Jedini koji nije padao bio je otac Ante Gabrić, koji je i sam bio jako iskrivljen, pa je bicikl bio u stanju točno po njegovoj mjeri za održavanje ravnoteže. Bicikl su mu vratili nakon samo par dana. Konačno, kako je otac Ante mjerio uspjeh svog misionarskog rada opisao je u slučaju djevojčice koja je bila vrlo ozbiljno bolesna i koja je poželjela naranču. “Oboljela je od tifusa…. Htio sam nešto dati Magdaleni.

Imao sam nekoliko biskvita u torbi. Nabavio sam joj malo mlijeka u selu pa sam sve to za nju pripravio. Onda sam je zapitao da li još nešto želi. Kao da se bojala reći. Onda potiho prošapće: ‘Ekti ćhjoto lebu! – Jednu malu naranču!’ I oborila je oči, jer se bojala, da je previše tražila. Gdje ću je dobiti u ovom pustom kraju?! No, bilo kako bilo, Magdaleninu želju treba ispuniti. I onda mi sinu sretna misao: danas je sajam kojih sedam milja odavle, u selu Beltoli. Tamo će doći trgovci sa svih strana. Bit će sigurno i voća. Izvadio sam 50 centa i poslao jednoga čovjeka u Beltoli već se spuštao sumrak; kad se on vratio – s narančom u ruci”, pričao je poslije.

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.