Peđa Grbin obavlja završne radove na vlastitoj propasti

Andreju Plenkoviću, za razliku od Peđe Grbina, ove godine za ljetovanje ne trebaju sedativi. Dovoljno mu je da, kao sav ostali svijet, spremi kupaće, papuče, ručnik, kremu sa zaštitnim faktorom, knjigu i slamnati šešir te se prepusti uživanju u činjenici da mu je u stvarnosti puno ugodnije nego u Saboru - tamo gdje svako malo traži nekoga za održavanje tanke većine. S druge strane, Grbinu je u parlamentu itekako bolje nego u stvarnosti izvan sjednica, rasprava, ispravki krivih navoda i Jandrokovićevih tumačenja poslovnika slobodnim stilom. Naime, SDP je u Saboru puno snažniji nego u rezultatima istraživanja javnog mišljenja i rejtinga aktera političkog života. 

Prema posljednjem Crobarometru i nalazima objavljenima po ovoj vrućini, HDZ uživa potporu gotovo 31 posto birača, dok je SDP na drugome mjestu s očajnih 13,4 - neznatno više od platforme Možemo, koja je još koji dan treća politička snaga u Hrvatskoj. Kako je krenulo, kad prođe taj koji dan, Tomislav Tomašević, Sandra Benčić i Teodor Celakoski moći će proslaviti plasman na poziciju s koje klize socijaldemokrati. Također, pozitivan dojam o novom zagrebačkom gradonačelniku ima čak 56 posto anketiranih, što ga čini popularnijim od Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića, Bože Petrova i tek onda Peđe Grbina. Što se desnice tiče, ona od svih Škorinih kandidatura, Penavine vukovarske pobjede i one Mire Bulja u Sinju, nije  profitirala: Domovinski pokret i Most zajedno imaju nešto manju potporu nego SDP i neznatno veću nego Možemo. Prirodni partneri razdvojeni viškom liderskih ambicija stranačkih čelnika su za sada nebitni točno koliko su i međusobno udaljeni. Tako, dakle, izgledaju hrvatske političke stvarnosti: ona institucionalna u kojoj se čelnik HDZ-a malo bavi Čačićem, malo Hreljom, a malo skeniranjem situacije i traženjem novih rezervnih igrača, te ona druga, paralelna, u kojoj isti taj čelnik HDZ-a može reći da mu ljevica ni zajedno ni odvojeno ne može ništa, dok se desnica teškom mukom održava na rubu izbornog praga. 

U politici se, to smo valjda do sada naučili, sve može zanemariti osim trenda, a on je itekako povoljan za Plenkovića i Tomaševića te itekako zabrinjavajući za Grbina i SDP - stranku koja predano obavlja završne radove na vlastitoj propasti. Aktualni hrvatski premijer nije, naravno da nije, glup čovjek, ali ni sa srećom nije u deficitu. S ovakvom oporbom kakvu ima može komotno računati da će na vlasti biti dok mu ne dosadi. No nema to veze s ideološkim sadržajem - točnije nema presudne - Plenkoviću oponentskih organizacija, nego s onim što jedni imaju a ne koriste, dok bi drugi koristili, ali, eto, nemaju što. Drukčije rečeno, zeleno-lijeva koalicija u Zagrebu ima sve što izvan glavnoga grada nema. Istina, lokalni ogranci su ponegdje skupili dovoljno vijećničkih mandata da pomognu u sklapanju većine i nedovoljno da u šarolikim savezima igraju presudnu ulogu. Pri tome, u dobrom dijelu Hrvatske Možemo postoji samo u novinama i na televizijama s nacionalnom koncesijom. 

Socijaldemokratska partija ima svoje odbore gotovo svugdje gdje dopire signal za mobitel i svraćaju međugradski autobusi, ali oni - odbori, ne autobusi - uglavnom postoje kako bi se dobilo poneko, suštinski beznačajno mjesto oporbenog vijećnika i da ima tko povremeno prozračiti stranačke prostorije u kojima će, nakon što uđe malo hladnijeg zraka, veterani partije voditi duge rasprave o suštinskoj razlici između bijele bevande i gemišta od odabranih sorti užasa.
Iz pozicije Andreja Plenkovića gledano, situacija je savršena s tendencijom daljnjeg poboljšanja: još najveća oporbena stranka kopni, potencijalno najveća se tek treba ukazati diljem zemlje i po opustjelim krajevima tražiti članstvo, ured i glasače, nadajući se da u zaboravljenim mjestima još ima netko mlađi od 60 i zainteresiran za politiku čiji smisao nije zapošljavanje preostale mlađarije, financiranje srdelijada, rotirajućih volova i udruga za njegovanje mutavog kola. Ako je, dakle, prva alternativa HDZ-u Možemo, onda - iz objektivnih razloga - trenutačno veći problem za vladajuću stranku predstavljaju njezini derivati i oni koji su se okupili da budu HDZ na tvorničkim postavkama. 

Dok Tomašević preko Celakoskog tek treba uspostaviti ozbiljnu, vidljivu i aktivnu stranačku mrežu od Belog Manastira do Varaždina i od Umaga do Dubrovnika, Most, Domovinski pokret i Hrvatski suverenisti su živi, zdravi, ambiciozni i od zajedništva opasnih namjera ih dijeli tek običaj hrvatske desnice da se razmnožava jednostaničnom diobom.  
Tako, eto, izgleda idealan početak ljeta za čovjeka kojeg su u vlastitoj stranci dočekali poput neželjenog djeteta, osuđenog da i u drugome mandatu popodneva provodi razmišljajući s kim još nije održavao slabašnu saborsku većinu. S jedne strane mu je ljevica koje ili nema svugdje ili je najviše ima u naslijeđenim nekretninama Saveza komunista, a s druge rasuta desnica koja se, istina, može ujediniti upravo oko odnosa spram aktualne vlasti i premijera te upravo kao takva, okrupnjena, postati pogonsko gorivo vlastitih protivnika. Prosječan i prosječno pristojan hrvatski birač će, dođe li do takve postavke na političkoj sceni, između HDZ-a u ulozi brane od radikala i ljevice kojoj treba još vremena da se (re)organizira ili ostati doma u izbornom danu ili pragmatično podržati famozno manje zlo veće akumulirane moći. 
U oba slučaja, kaže bogato iskustvo, profitira HDZ, a mi, posljedično, nastavljamo zacrtanim smjerom. Onim za ništa bolje od ovoga sad. Gore, naučili smo, može uvijek.