Andrej Plenković je preživio prosvjed u Vukovaru. Kao što je preživio i stranački desant Darka Milinovića, kao što se trudi preživjeti i Milijana Brkića, a preživjet će i lukavo prebrojeni referendum Željke Markić. Uglavnom, gadno je pogriješio onaj tko je podcijenio Plenkovićevu moć samoodržanja. Plenković se, posve očito, ne mora plašiti da će ga u dogledno vrijeme izbaciti iz fotelje u državi i stranci. Ali ono čega se Plenković mora plašiti jest da će mandat odrađivati pod konstantnim pritiskom. I to ne samo s desnice.
“Miloradu Pupovcu se čini da oni hoće na vlast, ali oni je žele držati pod pritiskom”, komentirao je Žarko Puhovski prosvjed u Vukovaru, koji je HDZ bojkotirao, a Plenkoviću nakon njega pao kamen sa srca. Međutim, pritisak dolazi sa svih strana, u različitim oblicima, ali u ravnomjernim dozama. Ako postoji pritisak desnice, postoji i pritisak koalicijskih partnera. Ako se stvara pritisak ulice, traje i onaj u Hrvatskom saboru. Na unutarnji pritisak HDZ-a dolazi pritisak Milorada Pupovca i HNS-a.
Na pritisak Brkićevih afera s kumovima dolazi pritisak Plenkovićevih afera s borgovcima. Na Agrokor dolazi Uljanik. Tu je pritisak Bruxellesa, ali i pritisak Kolinde Grabar Kitarović. Kao i pritisak nesposobnih i tragikomičnih ministara. U svemu tome nismo čak ni spomenuli SDP i oporbu. S dobrim razlogom. Ali pritisak Živog zida u anketama gura Plenkovića u populističko kupovanje socijalnog mira kod blokiranih i ovršenih.
Rijetko je koji premijer u novijoj povijesti bio izložen toliko sustavnom, a opet toliko oprečnom pritisku na njegov mandat. Zoran Milanović je vodio ratove s desnicom i vlastitom strankom, ali je barem u parlamentu baratao komfornom većinom. Plenković se pobrinuo da pleše na oštrici britve. Na svaki ustupak Pupovcu mora učiniti ustupak desnici. Pušta ministre da veličaju hrvatske ratne zločince, a onda bojkotira skup o srpskim ratnim zločincima.
Makne HOS-ovu ploču iz Jasenovca, ali i Titov trg iz Zagreba. Zbog Brkićeva pritiska smjenjuje Martinu Dalić, a onda promatra kako se Brkić davi u vlastitim aferama. I taman kad Brkić zaroni, otvori se nova afera sa Zdravkom Marićem. I tako ukrug i uvijek ispočetka. U poziciji između čekića i nakovnja Plenković može funkcionirati. Pitanje je može li funkcionirati Vlada i država. Pritisci podrazumijevaju ustupke, a preveliki ustupci preširokom krugu partnera poništavaju bilo kakvu smislenu politiku.
Ako, pak, neki pritisci nisu ključni, poput IDS-ova, onda država diže ruke od Uljanika u kojem je 25-postotni vlasnik. Ovakvo laviranje, bauljanje od ljevice do desnice, od ulice do Sabora, od stranke do Banskih dvora, ne predstavlja stabilnost o kakvoj slušamo godinama, nego otvara prostor za eksploatiranje slabosti. Plenković je prejak da padne, ali preslab da vlada.
