Ograničavanje, limitiranje voznog parka cijele državne strukture, od središnje države do općina (koliko puta smo prošlih godina imali primjer da najsiromašnije općine i gradovi mahnitaju s nabavom najskupljih limuzina?), pripajanje ekonomski neodrživih jedinica lokalne samouprave održivima, racionalizacija svih nepotrebnih troškova, rigorozne političke kazne za one koji javne pozicije koriste za ostvarivanje privatne koristi. Sve to, dakako, još nisu reforme.
To su samo "sitne" racionalizacije koje naše političke elite nisu provele jer su bahate, i uglavnom, nesvikle na život od rada. Koliko je naših premijera u zadnjih par desetljeća imalo ozbiljno iskustvo vođenja ili stvaranja realnog sektora? Koliko ministara? Je li ijedan od njih pomislio koliko npr. janjaca ili telića treba uzgojiti da bi se nabavila jedna limuzina od 6 milijuna kuna - a dvije takve sada nabavlja vrh naše države?
Oni dakako znaju da će se novci naći, da će se obveznice plasirati na financijskim tržištima, da će se država zadužiti - a tko će to plaćati, to ih se savršeno ne tiče. Jednoga dana kad te obveznice bude trebalo iskupiti, vlada će prodati neki resurs - kao što su dosad prodavane banke, telekomi, hoteli, Ina - a onda ćemo se lupati po glavi: stranci su nam sve uzeli, tunelare, izvlače profit, ne brinu se o razvoju Hrvatske!
A mi smo se, kao, brinuli? Bilo bi jako lijepo čuti bilo kojeg našeg premijera koji bi na dnevni red stavio set ovakvih mjera racionalizacije, naročito ako bi te mjere bile temelj dugoročne, konzistentne politike. No, to dakako nije presudno - iako je važnije no što se misli. Najvažnije mjere trebale bi se odvijati na dva kolosijeka. S jedne strane, tu su reforme velikih sustava - države, županija, gradova i općina, potom, reforma zdravstvenog sustava, i na koncu, reforma mirovinskog sustava.
Na drugom kolosijeku, država bi trebala iskrčiti šikaru prepreka investicijama i investitorima, i osigurati povratak Hrvatske realnom gospodarstvu koje neće kontrolirati terorizam na Mediteranu, ili klimatske promjene... Ni jedan naš ministar nije se sjetio povećati komercijalni kapacitet našeg zdravstva usmjeravanjem na stranu klijentelu. Ukrajina je, tim putem, za jedno desetljeće - ono prije rata - povećala broj stranih turista s milijun na 12 milijuna!
To je čudesan uspjeh. Ugradnja zubnih proteza, umjetnih kukova, grudi ili usana u Hrvatskoj je, uz istu kvalitetu, neusporedivo jeftinija no u Njemačkoj, Kanadi ili Sjedinjenim Američkim Državama, pa su neki dovitljivi emigranti izračunali da im se put iz Kanade u Hrvatsku isplati ako ugrade zubnu protezu. Hrvatska bi država pametnom strategijom podupiranja ove aktivnosti mogla ostvariti eksponencijalni rast koji bi pomogao oporavku našeg zdravstva, rastu turizma, ali i zadržavanju naših kadrova u Hrvatskoj.
Naše klinike mogle bi zarađivati milijune eura od turizma. No, tu su i druge neiskorištene mogućnosti. Austrija i Njemačka danas su zemlje u kojima živi više od 10 milijuna muslimana, koji halal hranu - npr janjetinu - često uvoze iz Australije, iako je Hrvatska početkom prošlog stoljeća uzgajala više od dva milijuna ovaca. Danas ih, u vrijeme napredne poljoprivrede, uzgajamo oko pola milijuna. Tako je i s ljekovitim biljem, i brojnim šumskim vrstama. Mi samo brstimo....
Vlada bi - ultimativno - morala privatizirati sve tvrtke koje nisu strateški interes države, kao i prodati manjinske udjele. To, doduše, jest plan Vlade, ali se odvija presporo. Privatizacija HEP-a bila bi, čini se, slična privatizaciji Ine: najprije 25 posto, a onda komad po komad, sve dok sve ne ode strancima. Puno bi bolje bilo da HEP napokon počne graditi nove hidro i druge elektrane.
Povratak Ine u državno vlasništvo - osim što se čini neizvedivim, jer će mađarski udio, uz pretpostavljeni gubitak arbitraže za plinski biznis, možda prerasti dvije milijarde eura - ne čini se trijumfom državništva. Zna se, naime, kako država vodi naša javna poduzeća. Tako da svoje kadrove uhljebi na čelna mjesta; oni potom uhljebljuju svoje, po načelu ruskih babuški, a onda svi zajedno sišu proračun tvrtke.
Uostalom, Andrej Plenković lani je na Badnjak rekao da država ima model otkupa; potom su HDZ i Most formirali skupinu koja je trebala osmisliti model otkupa, onda je Most izletio iz vlade a Vlada do danas nije otkrila kakav to, do vraga, model otkupa spremaju...
Slično je i u drugim zakutcima javnog sektora. Stožerni centar hrvatske audio-vizualne industrije, Hrvatska televizija, većinu svojih, golemih prihoda od pristojbi i reklama, troši na plaće 3000 zaposlenika, pri čemu je u svim segmentima prestižu televizije koje imaju stotine puta manje zaposlenih.
Ne bi li bilo bolje da se taj sustav, koji iz dana u dan gubi gledatelje, a time i utjecaj, racionalizira, pa novac koji tako preostane usmjeri u proizvodnju programa - kako kućnu, tako i vanjsku?
Nema sustava koji ne bi mogao biti izložen takvim promjenama. No mi čekamo. Naši se političari vode anketama o rejtingu - dok drugi rade. Albanija je recimo provela administrativnu reformu i smanjila broj općina od 384 na 62. Netko se u toj zemlji koju gledamo s visoka nije plašio smanjenje mreže svojih klijenata, već je radio u interesu države. I uspio. Koliko će trebati da nas Albanija prestigne?
Ako nastavimo tapkati u mjestu, ne puno. Albanija ima predivnu obalu, marljive ljude, očito su krenuli u promjene - a one su ključ opstanka. Plenkovića čeka godina bez izbora. Prva i zadnja. Krene li sad, mogao bi započeti veliki posao promjene hrvatskog kursa, s pogrešnog smjera, za koji svi vide da je kriv, u neki bolji. Hrvatska je postala rentijersko-klijentelistička ekonomija. U ovoj se zemlji - barem u javnom sektoru - ne cijeni znanje, rad, sposobnost. Traže se samo "žnjore", stranačke iskaznice, veze i poznanstva.
Te metastaze treba razbijati sustavno, a mi nismo ni počeli. Ova vlada se hvali kako je njena najveća reforma "lex Agrokor". Kako propast nečega može biti reforma? Ne bi li bilo pametnije dočekati kraj? Plenkoviću nije lako. Preuzeo je stranku punu nelojalnih ljudi, na čelu je vlade koja ima mali broj ruku. Možda bi bilo dobro da, kao prvi, pokaže hrabrost, i zaigra "va banque". Hrvatska bi, možda, nagradila taj potez. Jer to bi bilo državništvo.
