Dva simetrična datuma, vrlo značajna u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, odnose se na dvije značajne pobjede. Jedan je datum 8. 5., Dan oslobođenja Zagreba, koji pada dan prije međunarodnog Dana pobjede (9. svibnja), kad je nacistička Njemačka potpisala kapitulaciju. Tog dana poražen je fašizam. Drugi je datum 5. 8., dan kad je započela operacija Oluja, kojom je oslobođen najveći dio okupiranog teritorija u Domovinskom ratu. Tog dana poražena je, a najvjerojatnije i zauvijek pokopana, ideja Velike Srbije, barem ona koja računa na dijelove hrvatskog teritorija. Za pretpostaviti je da bi građani svake suvisle i iole civilizirane države, dakle ljudi koji su u dosluhu s današnjim vremenom, ta dva praznika slavila zaboravivši međusobne razlike. Rituali i slavlja tome i služe, naime da se istakne zajedništvo, svim razlikama unatoč. Ne uniformiranost, ne jednoumlje, nego zajedništvo u različitosti. U Hrvatskoj, međutim, stvari stoje drukčije.
Tako se, na primjer, Hrvatska posve odriče činjenice da su u 2. svjetskom ratu Hrvati masovno pristupali partizanskom pokretu otpora, svrstavši se time na stranu pobjednika i spravši ljagu koju je tom narodu nanijela Hitlerova satelitska, zločinačka tvorevina zvana NDH. To odricanje na prvi pogled izgleda kao posve iracionalan, nepromišljen potez, jer tko bi se normalan odricao temeljne vrijednosti na kojoj počiva današnja Europa i ostali slobodni svijet, a zapravo je riječ o promišljenoj strategiji koja se provodi više od dva desetljeća. Osmislili su je i provode je najutjecajnije političke stranke i pojedinci iz Crkve, javnih medija, kulturnih i znanstvenih institucija, redom stranke i osobe desne i ekstremno desne političke provenijencije te njihovi trabanti iz raznih braniteljskih udruga i udruga bliskih Kaptolu. Ono što se u demokratskoj Europi i demokratskom svijetu smatra pobjedom, oni smatraju porazom pa, shodno tome, i ne slave te obljetnice te čine sve da se potare svako sjećanje na antifašističku borbu.
Udžbenici, emisije i feljtoni javnih i privatnih televizija i drugih medija, dio dokumentarnih i igranih filmova, publicistike i fikcije obiluju neoustaškim revizionizmom, kako je tu stvar bez dlake na jeziku nazvao povjesničar Dragan Markovina. Zahvaljujući sveprisutnom i sveobuhvatnom revizionizmu, što je samo drugo ime za besprizorne laži i falsifikate, u Hrvatskoj odrastaju generacije koje smatraju da je NDH bila demokratska država koju su srušili partizani, “mrzitelji svega što je hrvatsko”, a da je Jugoslavija bila zločinačka tvorevina u kojoj su Hrvati bili roblje, u kojoj je bilo zabranjeno ići u crkvu, a katoličke crkve su se rušile. U tu laž, što je još veći problem, počinju vjerovati i oni koji su odrastali u Jugoslaviji.
Sprali ljagu: Hrvatska se posve odriče činjenice da su u 2. svjetskom ratu Hrvati masovno pristupali partizanima, svrstavši se time na stranu pobjednika i spravši ljagu koju je tom narodu nanijela Hitlerova satelitska, zločinačka tvorevina zvana NDH
Ta ista interesna skupina, HDZ i mnogobrojni njegovi trabanti, da budem precizan, koji se s jedne strane velikodušno odriču antifašizma, vrijednosti zapisane u Ustavu RH, pa je tako zajednička svima, s druge strane bezočno svojataju nešto što također pripada svima – zasluge u borbi za hrvatsku neovisnost. Kako je, očito, osim nenadmašnog domoljublja i revizionizam njihova uža specijalnost, da ne kažem core business, tako službena HDZ-ova verzija glasi da su Republiku Hrvatsku stvorili i obranili je isključivo članovi i birači HDZ-a te članovi i birači trabantskih stranki s ekstremne desnice, a da tu državu nipošto nisu željeli članovi i birači SDP-a i stranaka ljevice. Mnoštvo Hrvata ozbiljno vjeruje u tu besmislicu, činjeničnu, logičku, statističku.
Pa je tako središnje obilježavanje obljetnice Oluje u Kninu pretvoreno u privatni HDZ-ov tulum s pripadajućim folk i turbo-folk folklorom. A u ono nešto godina kad je SDP bio na vlasti, proslava u Kninu bila je odlična prilika za HDZ-ovce i trabante da izvižde i izvrijeđaju državni vrh. Dvije obljetnice, dvije prilike da se pokaže zajedništvo, u nas su postale mjestom razdora i isključivosti. Nesposobnost i nedostatak ikakve volje da se uvaži postojanje drugih i drukčijih, da im se priznaju određene zasluge i vrijednosti, kronični je sindrom HDZ-a i njegovih trabanata, od kojeg polako počinje patiti cijelo društvo.
Oni koji pate od njega druge i drukčije uvijek prepoznaju kao neprijatelja. Kojemu se treba suprotstaviti, zatrti ga. U nedostatku vanjskih neprijatelja proizvest će unutarnje, jer svaki neprijatelj je dobar neprijatelj. Zato je ovo društvo u permanentnom sukobu, ratu. Pritom ni traga mudrosti koja kaže da je naličje nečije pobjede uvijek nečiji poraz. Nema pobjednika bez poraženoga niti poraženoga bez pobjednika. U kineskoj filozofiji taj princip izražen je crno-bijelim simbolom jin-jan. I dok se na zapadu, kad se govori o tom simbolu, riječi odvajaju i izgovara jin i jan, Kinezi, znajući dobro da nema jednoga bez drugog, izgovaraju to kao jednu riječ: jinjan. U hrvatskoj inačici to glasi: ili jin ili jan. Pri čemu crno postaje bijelo, a bijelo crno.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Sramite se. Ako je za vas pobjeda u oluji za Hrvate isto kao i gazenje i ubijanje stotina tisuca Hrvata, vi niste dostojni ni da se zovete Hrvatom. Sramota od clanka i od urednistva. Ovo je zadnji clanak koji cu ... prikaži još! ikada otvoriti na ovom sugav.m portalu.
More netočnosti...čovjek jednostavno ne zna odakle započeti. Edo, koji ti je?
Osvrt na povijest i činjenice u samom početku teksta: ...... Drugi je datum 5. 8., dan kad je započela operacija Oluja ..... "Oluja je počela 3. 8. 1995. u 05:00". "5. 8. 1995. je Oluja završila" čime ovaj cijeli tekst ... prikaži još! čini nevjerodostojnim jednog "eminentnog" autora i komentatora ozbiljnijeg političkog tjednika.