Top News
2821 prikaza

'Političari i priče o demokraciji su nam se popeli na vrh glave'

Sandra Šimunović/PIXSELL
Kad smo se pripremali za ovaj razgovor, rekao je da ‘nema iluzija’ da će njegov angažman posebnog savjetnika za kulturu ‘nešto promijeniti’. Ni mi nemamo iluzija, ali u tome uopće nije stvar

Zdravko Zima u ožujku je prihvatio dužnost posebnog savjetnika za kulturu predsjednika Zorana Milanovića. Ako kažemo da je Zima profesionalac u kulturi, najlakše ćemo uokviriti njegove angažmane, poslove i opus: nagrađivani publicist i esejist, novinar, književni kritičar, savjetnik za izdavaštvo u Ministarstvu kulture 1995. godine. 

Gotovo da ne postoji, od Vjesnika nadalje, novina ili kulturnih časopisa u kojima Zima nije pisao. Kad smo se pripremali za ovaj razgovor u povodu nove dužnosti, rekao je kako „nema iluzija“ da će njegov angažman posebnog savjetnika za kulturu „nešto promijeniti“. Ni mi nemamo iluzija, ali u tome uopće nije stvar. 

Za početak, do sada uopće nismo znali čemu služi ovakva funkcija, koji joj je domet i koliko može biti javno funkcionalna. Zimin prvi radni sastanak u Uredu predsjednika je, sukladno prilikama, odgođen. Naravno, to nije presudno za razgovor o domaćim gabaritima kulture. Dapače. 

Express: Kako ste, preliminarno, shvatili ovu dužnost? Što bi bilo pretjerivanje u očekivanjima, a što prostor realnog ili željenog učinka ove javne funkcije? Čista retorika, govor o kulturi u javnom prostoru, čini se dobrim korakom? 

Dovodite me u situaciju da svoje preliminarne izjave na neki način korigiram ili kontekstualiziram. Nisam bahat, niti mi je takvo što svojstveno, ali promjena se ogleda već u činjenici da sam upravo ja izabran na takvu dužnost. Zašto je to promjena? Zato što nikad nisam pripadao nijednoj klapi, nijednom društvu, pogotovo ne tajnom, a nikad nisam bio ni član nijedne etablirane stranke. Ja sam po habitusu ljevičar, ma što to ikome - osobito zlobnicima – u krajnjoj liniji značilo. Danas je u ovoj sredini najmanje popularno biti ljevičar, iako pandemija koronavirusa i zagrebački potres iznova aktualiziraju ljevičarske ideje u njihovu izvornom i nikad zastarjelom smislu. Onom koji je conditio sine qua non opstanka svake sredine, svake zajednice, pa i Zemljine kugle kao našeg zajedničkog zavičaja i zajedničke države. I premda sam ljevičar, socijalist, katkad i anarhist, nikad nisam prihvaćao psihologiju gomile, koja nam i danas prijeti pod krinkom demokracije. Prihvatiti mehanički princip većine kao zakon opasno je, nerijetko i pogibeljno. Valjda ne treba tražiti dokaze za to. Kao što sad nije popularno biti ljevičar, u Jugoslaviji su se prokazivali nacionalisti. I ja sam dobio takvu etiketu u Šuvarovoj ‘Bijeloj knjizi’, premda se ne sjećam da sam ikad bio nacionalist! Pa nisam ni zadnjih dekada, kad sam od takvih kvalifikacija mogao profitirati. A kako sam shvatio novu dužnost? Možda će vam to zvučati kao fraza, ali shvatio sam je kao čast i kao obavezu. Ono prvo implicira ono drugo. Teško je unaprijed govoriti o onom što ću eventualno poduzimati u predsjednikovu uredu. Treba najprije skočiti, a tek onda reći hop. Ta narodna mudrost sugerira da se ne treba zalijetati unaprijed, to više što smo se našli usred globalne katastrofe u kojoj riječi, pogotovo velike, gube svoju validnost.  Nisam pesimist, ali baviti se mogućim finesama mojeg posla u ovom času čini se ipak suvišnim.

Express: Što vas je ohrabrilo da prihvatite posao? Milanovićev inauguracijski govor donio je optimizam u smjeru promjene javnog političkog diskursa, posebice spomenom tema znanosti, obrazovanja i kulture? Zvučalo je dobro, shvatili smo ozbiljno, kao zalog odgovornosti budućeg postupka. 

Inauguracijska besjeda Zorana Milanovića bila je jedan od najboljih političkih manifesta koji su se mogli čuti posljednjih godina. Kao što znate, ja sam književni kritičar, a to pretpostavlja da znam čitati tekst. Milanovićeve riječi pročitao sam pomno, iako sam ih, naravno, slušao u izravnom televizijskom prijenosu s Pantovčaka. Premda se u takvim svečanim prilikama stanovita doza patetike i trijumfalizma gotovo podrazumijeva, Milanović je svoj inauguralni istup komprimirao do krajnosti, svodeći ga na ono bitno. Drukčije rečeno, nije se okrenuo prošlosti nego budućnosti. Počeo je sa znanošću i obrazovanjem i već po tome njegov govor bio je bez presedana. Ne vrijeđajući nikoga, upozorio je na flagrantne probleme današnje Hrvatske, jasno dajući do znanja da nitko ne smije svojatati patriotizam te da treba inzistirati na državi koja će biti jednaka za sve, dakako, u mjeri u kojoj se to u 21. stoljeću među članicama Europske unije načelno podrazumijeva. Odričući se, s jedne strane, pobjedničke emfaze, ali prokazujući implicitno jednu interesnu grupaciju koja je prigrabila materijalne beneficije, prigrabivši isto tako pravo na hrvatstvo, novi predsjednik dijagnosticirao je na najbolji način naše aktualne boljke. Time je jasno pokazao da svoju dužnost ne shvaća kao puku formalnost. Sve to sugerira da na Pantovčaku pušu neki novi vjetrovi i da bi Milanović mogao promijeniti društvenu klimu. Bez obzira na pandemiju i na zagrebački potres, ta klima, pretpostavljam da se slažete, nije ni približno dobra. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Ako sferu kulture shvaćamo kao ‘sve ono što nije politika’, na domaćem terenu imamo problema s, primjerice, nedavnim otvorenjem EPK Rijeka i kanonadom politikantskih, revizionističkih i bizarnih invektiva s raznih strana (ne samo desnih) medija. Kultura i ideologija? Toliko negativne strasti prema jednoj tako dostojanstvenoj pjesmi kao što je ‘Bella Ciao’? O čemu govori ‘slučaj’ otvorenja EPK Rijeka, na kojemu nije nazočio državni vrh?

Svatko ima pravo na politička uvjerenja, ali ako je pjesma ‘Bella Ciao’ mogla proizvesti takvu pomutnju, to znači da živimo u duboko bolesnom društvu. Nažalost. Kako to da ‘Bella Ciao’ ne iritira nikoga u jednoj katolicizmom najdublje impregniranoj zemlji kao što je Italija? Kako to da su je Talijani pjevali u crkvi na posljednjem ispraćaju svog omiljelog svećenika koji je isto tako volio tu pjesmu? Kako to da ju je pjevao Yves Montand, kako to da su je posvojili takvi umjetnici kao što su Tom Waits i Manu Chao? Pitanja bi se mogla nizati do sutra, bez šanse da na njih dobijemo suvisle odgovore. Svečanost koja je održana u trenutku u kojem je Rijeka postala Europska prijestolnica kulture svjedoči da je Rijeka oduvijek bila corpus separatum, a ne samo u eri Austro-Ugarske, kad je imala takav državno-pravni status. Svijet za sebe i sastavni dio Hrvatske. Dio koji signalizira cjelinu i cjelina koja integrira svoje heterogene pokrajine, gradove, mentalitete i senzibilitete. Da postane država koja tolerira sve to, da djeluju kao mnogoljudna obitelj u koje je kuća tijesna, ali čeljad nije bijesna, do toga Hrvati i svi koji obitavaju u ovoj zemlji u posljednjih trideset godina nisu dospjeli. Pitanje je zapravo kamo su uopće dospjeli. Ali u vremenu biblijskih nepogoda ne treba dolijevati još ulja na vatru. Ionako se sve zna, iako se oni najodgovorniji u svemu tome prave gluhi i slijepi. A to što nitko iz državnog vrha, ni predsjednik Vlade, ni predsjednik Sabora, ni ondašnja predsjednica, nota bene, rođena Riječanka, nisu došli na svečanost kojom je obilježen početak EPK, besprimjerni je skandal koji najbolje ilustrira što oni misle o Rijeci, o njenoj prošlosti i sadašnjosti i, hvala na pitanju, što misle o kulturi u koju se inače tako licemjerno kunu. I, naravno, to istodobno pokazuje koliko daleko dopire njihova stranačka pamet. Nema sumnje da najviši državni dužnosnici imaju gomilu obaveza i da ne bi mogli dospjeti na sve i kad bi dan trajao 48 sati, ali pitam se kad će Hrvatska ponovno biti domaćin jednog tako važnog i obuhvatnog događaja kao što je EPK? Ali koga briga za kulturu, makar i onu koja ima europske pretenzije i koja je, štoviše, sinkronizirana s vremenom u kojem Hrvatska predsjeda Europskim vijećem?! Kad je posrijedi stranačka fešta u nekoj provincijskoj zabiti, naši politički prvaci neće apstinirati ni slučajno. Kad se igra nogometna utakmica, apstinirat će još i manje. A velike kulturne manifestacije na kojima se glavni dio programa sastoji u nekulturnom kusanju mladih odojaka i janjaca da ne i spominjemo. Brešanova ‘Mrduša’ aktualna je barem isto toliko koliko je bila i prije pola stoljeća, kad je napisana. Rijeka je južni pol srednje Europe, kako u naslovu jedne knjige objašnjava povjesničar umjetnosti, ravnatelj Muzeja grada Rijeke i moj prijatelj Ervin Dubrović. Rijeka je iznjedrila takva imena kao što su fulminantni Janko Polić Kamov i njemu oprečni Drago Gervais, u Rijeci je živio i radio njen najveći romanopisac novoga doba Nedjeljko Fabrio, ondje su djelovali pisci istodobno talijanski i hrvatski kao što su Francesco Drenig i Franco Vegliani, slikari Romolo Venucci, Ladislav de Gauss, Vladimir Udatny, nevjerojatna i široj javnosti slabo poznata Leontine Littrow, danas ondje svoje marine slika Mauro Stipanov, Riječanin je arhitekt Igor Emili, na Sušaku su se rodili Lovro pl. Matačić, Ödön von Horváth i tako dalje i tako dalje. Ali tko te pita za sve spomenute i mnoge nespomenute individue koje su u povijesti Rijeke, i ne samo Rijeke, ostavile dubok i zamjetan trag? 

Express:  Kultura nije prisutna u javnom diskursu, jedva se primjećuje u državnom proračunu. Ali o minornosti uloge kulture i njezine umjetničke produkcije ne bismo sad. Resentimani su dojadili: zato i ne postoji interes i za kakav smisleni razgovor? Promocije literarnih izdanja su antidogađaji, naprosto dosadni? U odnosu na sve druge aspekte društva ‘kultura’ kao da djeluje (samoskrivljeno?) tupo. Lišena intelektualnoga kapitala, dok se njezini protagonisti (samo)proglašavaju deklasiranim, deprimiranim građanima. Ili pretjerujemo u dojmu? 

Ne pretjerujemo. O tome zorno svjedoče brojke. U Europskoj uniji ne postoji zemlja koja tako malo izdvaja za kulturu. Koliko, neću ni spominjati. Kad odem na promociju neke knjige ili u dvoranu ‘Lisinski’ na koncert, imam dojam da nije sve tako crno. Ali u usporedbi s kulturom spektakla koja je preplavila globus i čiji su vrijednosni dosezi toliko manji koliko jamči veće profite, ljubitelji knjiga i klasične kulture usporedivi su s jedva vidljivom kapljicom u oceanu. Nedavno mi se ponovno našla u rukama knjiga eseja koju je napisao João Lobo Antunes, dakako, Portugalac i upokojeni brat Antonija Loba Antunesa. Obojica su liječnici, prvi neurokirurg, drugi psihijatar, a obojica su isto tako vrhunski pisci. João objašnjava na jednome mjestu da se u djetinjstvu nije zabavljao igračkama nego knjigama, a svojim američkim prijateljima koji su ga pitali zbog čega je otišao iz New Yorka odgovorio je da su mu osim metropolske vreve najviše falile njujorške biblioteke. Spominjem to jer je João Lobo Antunes po mnogočemu suprotnost novovjekom yuppieju, koji čita ako baš ne može drukčije, iako tu radnju u biti prezire. Ako me pitate o modalitetima opstanka takozvane tradicionalne kulture, literature, teatra, klasične muzike, ne bih rekao da sam optimist. Kultura u svojoj srži podrazumijeva sporost i strpljenje, a čovjek današnjice nema strpljenja jer nema vremena. O tome je na svoj način pisao i Kundera u romanu koji se, ne slučajno, zove ‘Polaganost’. Osim toga, mi smo sve manje ljudi i sve više strojevi. Minulo je dvadesetak godina od kada je robot pobijedio svjetskog prvaka u šahu, a bez mobitela su svi, osim Danijela Dragojevića i Tonka Maroevića, osuđeni na propast. Tehnika pomaže ljudskom biću, ali ga istodobno uništava, slabeći njegovu vitalnost, njegovu tajnovitost i kreativnost. A baš to su osobine na kojima se temelji kultura i u čemu je kultura inherentna religiji u najboljem značenju te riječi. Ono što je sveto čovjeka više zapravo ne zanima, ne zanima sveto ni ateiste ni fundamentaliste. I baš zato što ih ne zanima sad nam se dogodilo to što se dogodilo. Katastrofa, pandemija, Doomsday Clock, kako hoćete. Ne tako davno, ali svakako prije provale koronavirusa, ušao sam u trgovinu da bih kupio pastu za zube. Na pult sam odložio neki roman, dok je blagajnik s mješavinom zaprepaštenja i divljenja kliknuo: ‘Pa vi imate knjigu!’. Kao da je vidio Marsijanca. Da ljudi malo više čitaju, znali bi da je sve ovo što nam se događa zapisano u knjigama, starostavnim i drugim. A da se svojski čitalo i da se ono što se pročitalo uistinu akceptiralo, usvojilo i primijenilo, možda se moglo izbjeći zlo koje nas je sad pogodilo. Ali, kao što znamo, 21. stoljeće ne pripada knjigama nego spektaklu. Sad smo i dobili spektakl u demonskoj režiji i planetarnoj dimenziji, spektakl i debakl kojemu se kraj ne sluti. 

 | Author: Davorin Visnjic/PIXSELL Davorin Visnjic/PIXSELL
Express: Slojevi implicitne kulturne politike mogu se jasno ljuštiti od 1990-ih, kad se bildao duh nacionalističke tradicije kao ‘kulture par excellence’. I kasnije, 2000-ih, kad se upoznala narav tržišnoga kapitalizma i projektna birokratizacija, sve uz paralelni slalom  revizionizma klerikalne desnice. Na tehnologijskoj razini globalizacija, a na lokalnom terenu iskustvo nam je zauvijek ‘palanačko’?

Da, aludirali ste na Konstantinovića i na njegovu glasovitu ‘Filosofiju palanke’, koji ni pola stoljeća poslije prvog objavljivanja nije izgubila na važnosti. Volio bih da ta knjiga više nije važna, ne zbog Konstantinovića nego zato što bi to značilo da smo se udaljili od njegovih sve prije nego ružičastih projekcija. Autor ‘Filosofije palanke’ u Srbiji ima istu sudbinu kao Krleža u Hrvatskoj. Oko njih dvojice lome se koplja između takozvanih desničara i ljevičara, između nacionalista i kozmopolita, između ultramontanaca i onih koji ne žele biti provincijalci po profesiji. U kakvoj klimi obitavamo, shvatit ćemo najbolje ako se vratimo korak-dva u prošlost. Slovenac Stanko Vraz, rođeni Štajerac koji je osnovnu školu pohodio u Ljutomeru, dok je filozofiju studirao u Grazu, postao je u jednom času hrvatski pisac. Naučio je slavenske i sve važnije svjetske jezike, kao hrvatski predstavnik sudjelovao je na Slavenskom kongresu u Pragu, pisao je stihove, intenzivno prevodio, sakupljao narodno blago i utemeljio hrvatsku književnu kritiku. Sve to u četrdesetak godina života. Šenoa se divio Prešernu, Krleža je prvu verziju ‘Balada’ objavio u Ljubljani, a u Beogradu je 1934. pokrenuo časopis Danas. U vremenu u kojem je Europa imala drukčije dimenzije ili, figurativno rečeno, u stoljećima u kojima je bila bitno veća nego danas, svi ti i mnogi drugi protagonisti naše kulture bili su globalisti u ozbiljnijoj i sadržajnijoj mjeri nego što smo mi sad. Zašto je to tako? Zato što je na scenu stupio nacionalizam, koji je sinonim za izolacionizam. Hrvate danas zanimaju Amerikanci, Japanci, Francuzi i Tunguzi, zanima ih sve i sva, samo ne ono što se događa u njihovu susjedstvu. Jer svi ti Slovenci, Bosanci i Srbijanci, ovi potonji pogotovo, nisu im ni do koljena. Paradoksalna je spoznaja da je ideal mentalne autarkičnosti, takozvani eburneizam, stanje u kojem je čovjek dovoljan samome sebi, doveden do paroksizma u eri globalizacije u kojoj je svijet postao selo i u kojem se promijenilo shvaćanje fundamentalnih kategorija kao što su prostor i vrijeme. To je najgore ili najtočnije što mogu zaključiti o našoj društvenoj i duhovnoj klimi, ali kad to ne bih zaključio, lagao bih i sebi i drugima. U vrijeme Domovinskog rata moji boduli, Krčani, našli su se u jednoj jedinici u Lici. Kad je zapucalo i kad je jedan među njima bio ranjen, skupili su se u birtiji i zapjevali složno: ‘Od Vrbnika pa do mosta, Hrvatske je nama dosta’! To možete shvatiti kao vic, kao šalu, ali u svakoj šali ima pola istine. Koliko mi je poznato, Dražen Katunarić priprema prvo hrvatsko izdanje ‘Filosofije palanke’. I dobro je da ćemo dobiti novo izdanje te međašne knjige koja je danas aktualna isto koliko i u vrijeme svog prvog tiskanja. Kakvo čudo, Radomirov otac Mihailo Konstantinović bio je znameniti profesor na beogradskom Pravnom fakultetu, ministar bez portfelja i jedan od tvoraca sporazuma Cvetković-Maček, kako tvrdi Bora Ćosić, posljednjeg ozbiljnog pokušaja da dva istodobno bliska i daleka naroda žive u nekoj formi uzajamno prihvatljive kohabitacije. Ne dvojim da mnoge naše suvremenike i sunarodnjake nervira što uopće spominjem ta imena. Ja ih spominjem jer mislim da je to važno. Ali kad i oni shvate da je to važno, bit će kasno. Možda je kasno već i sad.

Express: Iskustva socijalističkog modernizma ostaju u reprezentativnoj politici kulture i obrazovanja prešućena, kontinuitet nacionalne kulture ne priznaje ‘iskustva dobre prakse’ socijalizma. I pitanje nije zašto je tako nego do kada može biti tako? Laži se dugoročno ne isplate, šteta je golema... 

U vašem pitanju krije se i odgovor. U MoMA-i, na Manhattanu, održana je prošle godine izložba najvažnijih arhitektonskih projekata iz perioda socijalističke Jugoslavije. Izložba je u nas uglavnom prešućena i zaobiđena. Ali kad nogometaši na penale pobijede Engleze, onda se ta činjenica eksploatira do besvijesti ili, točnije, do neukusa. Onda se ti datumi obilježavaju zlatnim slovima, a njihove godišnjice se slave kao veliki povijesni datumi. Ne tako davno, krajem veljače, u Beogradu je zatvorena izložba Ivana Meštrovića. U Hrvatskoj, u 21. stoljeću, ta je izložba radikalno prešućena. Kao da se nije ni dogodila. Naravno da mi time prešućujemo sami sebe, skačemo sebi u usta, krivotvorimo povijest, zabijamo autogolove i pritom, što je najgore, sami sebi oduševljeno aplaudiramo. U Hrvatskoj je prije nekoliko mjeseci objavljena monografija o Svetozaru Rittigu iz pera Margarete Matijević. Koliko mi je poznato, o knjizi je izvijestio jedino Miljenko Jergović, a on je ionako sumnjiv tip. Rittig je za nas iznimno važan jer je svojom sudbinom pokazao da kršćani i socijalisti ne moraju nužno biti u konfliktu i da mogu koegzistirati na način koji ne ugrožava ni jedne ni druge. Primjera za to imamo koliko hoćete. Sjetimo se kršćanskog personalista Emmanuela Mouniera, koji je bio itekako otvoren prema Marxovu djelu, sjetimo se velikog slovenskog pjesnika i partizana Edvarda Kocbeka, uvjerenoga katolika i jednog od utemeljitelja Osvobodilne fronte, sjetimo se još živućeg Peruanca Gustava Gutiérreza, pisca ‘Teologije oslobođenja’, i mnogih drugih. Mogao bih spominjati imena autora koji teže plodotvornoj sintezi, koji nisu ni klerikalci ni boljševici, ni fundamentalisti ni teroristi, ali kakva korist od toga kad službena Crkva a priori zazire od takvih mogućnosti?! Političare da i ne spominjemo jer svaka otvorenost i svaka tolerantnost ruši krhko postolje za koje se godinama tako panično drže. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: A što je s intelektualnom povijesti kulture kroz njezine značajne figure? Kažete, Ante Babaja i Zvonimir Berković bili su vaši privatni velikani. Posljednje investicije u kulturnu infrastrukturu Zagreba proveo je, recimo, Stipe Šuvar, ministar za prosvjetu i kulturu od 1974. do 1982., o kojem je sada „da se šuti“. U pasivu. Pa zašto, primjerice, Iso Kršnjavi ili J. J. Strossmayer imaju auru benefaktora u kulturi i umjetnosti, a Šuvar nema? Pitanje izgleda plauzibilno, ali smo ozbiljni. Nikakvi spomenici, činjenice.

Odgovor je jasan kao dan. Šuvara se prešućuje kao što se prešućuje svaka individua s takvom biografijom, izuzimajući one koji su u kritičnom času, da ne kažem u doba potresa, svoj veliki komunizam zamijenili još većim nacionalizmom. Šuvar nije bio taj. Ako bi ga netko danas trebao blatiti, onda bih trebao ja među prvima jer sam se, zahvaljujući Šuvaru i njegovim ađutantima, našao u ‘Bijeloj knjizi’. Zbog nekih tekstova ondje sam citiran sedam puta kao neprijatelj socijalizma. Ali poslije raspada Jugoslavije nisam se ni na koji način obrušavao na Šuvara, ne zato što bismo bili istomišljenici – jer nismo – nego zato što mi se takvo što činilo odbojno, necivilizirano. Iživljavati se nad nekim koga je politička povijest u danom času demantirala nije mi bilo nimalo privlačno. Na koncu, imao je Šuvar svoje vrline. Ali kome to objašnjavati u svijetu crno-bijelih podjela i fundamentalističkih bukača koji nisu samo muslimanski nusprodukt.

Express: U kojem je stoljeću trenutno, po vama, duh epohe domaće kulture? Devetnaestom? Zašto, možda, 1960-e nikako nisu ‘in’?

Da smo u 19. stoljeću, to i ne bi bilo tako loše. Kako god uzeli, mi smo u debelom rikvercu, premda ne znam kad ćemo i hoćemo li shvatiti da ne možemo stalno ići unatrag, ponavljajući pritom i uporno tvrdeći da idemo naprijed. Našli smo se u vakuumu, u nekome međuprostoru između površne globalizacije i dubinske izolacije koja ne navješćuje povratak ruralnoj idili, u ovom času svakako poželjnoj, nego znači još dublju provincijalizaciju, usporedivu s predstavama teatra apsurda u kojima glumci viču nerazumljive slogane, u kojima nitko nikoga ne čuje i u kojima je klaustrofobija, kao supstitut za mentalno stanje jedne male zemlje, jedina izvjesnost. 

 | Author: Dalibor Urukalović (PIXSELL) Dalibor Urukalović (PIXSELL)
Express: A popularna kultura u Hrvatskoj? To je nezgodno pitanje. Pop muzika nije dio javnih potreba kulture, tretman umjetničke produkcije iz rakursa reprezentativne kulture sporo napreduje. U tom svjetlu zanimljivo izgleda (namjerna) popkulturna aluzija Milanovićeva inauguralnoga govora o ‘kući za sve nas’ iz stiha beogradske grupe EKV, na čijem opusu su odrasle generacije u Jugoslaviji, pa i Zoran Milanović, koji taj kulturni kapital smatra normalnom ravnotežom prošloga i sadašnjeg. Zašto je tako teško pokrenuti regionalnu suradnju na nacionalnim razinama kulture?   

Kuća za sve nas, koju je spomenuo Zoran Milanović, krasna je prispodoba. Kad u jezero bacite veliki kamen, on oko sebe stvara sve šire koncentrične krugove. Tako bismo se trebali ponašati i mi, što će reći da bi Hrvatska trebala biti kuća za sve koji u njoj obitavaju. U daljnjem širenju krugova, kuća za sve nas trebao bi biti Balkan, potom Europa i cijeli svijet. S obzirom na recentne nesreće, taj zahtjev je urgentniji nego ikad prije. Ako svijet ne postane kuća za sve, možda neće biti ni za koga. Pandemija nas tjera da preispitamo mnoga petrificirana stajališta, da revidiramo neka uvjerenja za koja smo u svojoj bedastoći mislili da im je mjesto u historijskoj ropotarnici. Kapitalizam je drugo ime za egoizam, za besramno zgrtanje profita, a nošen svojom levijatanskom mašinom i maskiran zastavom fiktivne slobode, doveo je svijet do ponora. I sve to u 30 godina, koliko je prošlo od pada Berlinskog zida i sloma komunizma kao globalnog projekta. U doba koronavirusa, u vrijeme svih mogućih nacionalizama, separatizama, autizama, fašizama i svih opačina koje slijede kao u nekom perfidno režiranom hororu, zahtjev za zajedništvom, za (re) socijalizacijom i komunikacijom s bližnjim i onim manje bližnjim nije pitanje ove ili one ideologije nego je pitanje elementarnog opstanka. Tko ne razumije, taj ništa ne razumije. Naši političari popeli su nam se na vrh glave svojim bajanjem o demokraciji. Ako ćemo pravo, demokratska je ona zemlja čiji su građani jednaki, bez obzira na nacionalnost i bez obzira na vjersku i spolnu pripadnost. Demokratska zemlja podrazumijeva materijalnu pravednost. Demokratska zemlja implicira još mnogo toga lijepoga i opipljivoga. Demokratska država istodobno je pravna država. Je li takva Hrvatska? Ostavljam svakome da odgovori na to prema vlastitom nahođenju i prema vlastitoj savjesti. A da službena kultura izbjegava regionalnu ili međunarodnu komunikaciju? Jasno da je izbjegava jer je ona samo zrcalo službene politike.

Express: Pravimo se da nismo u tjeskobi katastrofa koje su postale svakodnevicom. Kaže se da sve novo ima dobru šansu: tako i odnos prema kulturi, u najužem i najširem smislu? Krize donose neslućene obrate? Razgovor o umjetnosti dobiva snagu? 

Nema sumnje da su nesreće koje su nas zadesile dalekosežne, no hoće li one rezultirati isto takvim promjenama, tek će se pokazati. Globalni virus drastičnom je snagom objavio globalnu ranjivost ovog planeta. Ali kako se izvući iz ćorsokaka kad je mnogo onih koji i dalje tvrde da naša draga majčica Zemlja nije okrugla kao lopta nego da je ravna kao daska. Što želim time reći? Samo to da smo sami sebi najveći neprijatelji. Egoizam plus primitivizam, kud ćeš bolje formule za put u propast... Ili u diktaturu, svejedno. Sveobuhvatna bolest ljudskog roda idealan je paravan za revitalizaciju kolektivističkih i totalitarnih ideologija, čiji teklići su se razmiljeli na sve strane kao žohari. A žohari će, kao što znamo, jedini preživjeli nuklearnu katastrofu. I koliko god se to činilo apsurdno, istina je da je ovo vrijeme umjetnosti. Uostalom, ‘Dekameron’ počinje opisom kuge koja je negdje polovicom 14. stoljeća pogodila Firenzu, ali umjesto jadikovanja, Boccaccio zamišlja sedam djevojaka i tri mladića koji su napustili okuženi grad i u idiličnom pejzažu provode vrijeme u zabavama, pričajući naizmjence po deset novela u deset dana. Tko zna, možda će sad pod pritiskom izolacije i prinudne samoće opet nastati besmrtna djela.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Kulturu u medijima poznajete cijeli radni vijek. Pa ima li u okolnostima globalnih promjena izgledne šanse za promjenu intelektualnog napona u novinarstvu? U ključu čistog eskapizma barem? Optimizam, skepsa, pesimizam? Tehnologija kao sluškinja sadržaja?

Optimizam ili pesimizam? Ne zagovaram ni jedno ni drugo, iako mi se čini da se sve zna jer je sve odavno napisano. Uzmimo, primjera radi, Voltaireova ‘Candidea’, koji je nastao u 18. stoljeću, u vrijeme Sedmogodišnjeg rata i pod izravnim dojmom potresa u Lisabonu. Voltaire nije ni slučajno bio optimist, a u njegovu zamišljenom Eldoradu nema policije ni sudova, ali nema ni parlamenta. On napada optimiste jer misli da su prepreka bilo kakvog napretka, a njegov junak tvrdi da se najveća mudrost krije u obrađivanju vlastitog vrta. Ali kome to objasniti? Možda Donaldu Trumpu, kojem je samo do toga da obrađuje svoju frizuru? Što se tehnologije tiče, ne vjerujem da će se koristiti u plemenite svrhe. Prije će biti da će koristiti za daljnje uništenje ionako devastiranog planeta. A ako će tko kome služiti, onda će čovjek služiti tehnologiji. Uostalom, to već i čini.

Express: Doba karantene je doba prisilne samoće. Optimisti svih struka ponavljaju da će čovječanstvo iz ovoga morati ‘resetirati’ ključne parametre života u zajednici. Kako razmišljate o tome? I na koji se način borite sa strahom?

Volio bih da iz doba globalne karantene izađemo bolji i pametniji. Jednako tako, da se pokažemo skromniji i smjerniji. Ali više vjerujem Voltaireu! Nadao sam se da ćemo poslije rata koji nas je pogodio prije 30 godina biti drukčiji, pa i plemenitiji, nadao sam se da ćemo dočekati katarzu, da ćemo shvatiti kako su ideologije ludost, a život ionako kratak. Ali vraga. Poslije rata pokazali smo se još gorim nego što smo bili. Hoće li se sad, kad je na kušnji cijeli svijet, a ne samo Balkan, ne samo naše hrvatsko-srpsko-bosanske dileme i trileme, dogoditi nešto drugo, ne znam. I bolje da ne znam. Usuprot svemu, pa i sebi samom, možda ću se poslije svega složiti s onim notornim vapajem: sancta simplicitas!

  • Avatar LindaEG89
    LindaEG89 18:28 08.Svibanj 2020.

    Jennifer, 30. w​​w︅︆​w​.​​l​​o︅︆v​​e​︅︆​x​​x​​.​c​︅︆l​​u​​b

  • Avatar KimberlyXA79
    KimberlyXA79 17:49 08.Svibanj 2020.

    Jеste li iкad pгobali суbеrsex? Dajmo večегаs jedno drugоm zаdovоljstvо! – w︆­w︆­w︆­.︆­Ki︆­s︆­­s︆­T­ok︆­.︆­c︆­o︆­m

  • Avatar BettyBS86
    BettyBS86 20:28 06.Svibanj 2020.

    Potpuno sam golа. Žеliš vidjеti fоtogгafiju? ––– w︆­w︆­w︆­.︆­­ki︆­s︆­s︆­t­ok︆­.︆­c︆­o︆­m