Pošto su u veljači 2022. pokrenule punu invaziju na Ukrajinu, postrojbe ruske vojske usmjerile su se prema glavnom gradu Kijevu, gdje ih je dočekao snažan otpor ukrajinskih snaga. Nakon ogorčenih borbi u obližnjim gradićima Irpinu, Hostomelu i Buči, ruske snage bile su prisiljene povući se, a iza njih su ostale uništene kuće i tijela ubijenih civila. U tu su spaljenu pustoš odmah po odlasku ruskih vojnika došli Mila Tešajeva i Marcus Lenz kako bi sa svojim kamerama svjedočili o razmjerima razaranja, ali i o snazi ljudskog duha suočenog s nezamislivim. Njihov dokumentarac "Dolazak proljeća u Buču" ovjenčan je nagradama na nizu međunarodnih festivala, a povodom prikazivanja filma na ZagrebDoxu, Tešajeva je ljubazno pristala na razgovor za Express. Rođena 1974. u Kijevu, Tešajeva je fotografkinja i konceptualna umjetnica koja se u svom radu fokusirala na teme nacionalnog sjećanja i kolektivnih identiteta na području bivšeg Sovjetskog Saveza. Za svoje je radove dobila niz međunarodnih nagrada, dok njezina djela krase zidove brojnih uglednih muzeja i galerija diljem svijeta. Do početka ruske invazije na njezinu domovinu živjela je u Berlinu, a u veljači 2022. odlučila se uputiti prema Ukrajini, u smjeru suprotnom od brojnih ukrajinskih civila...
Express: Vi ste prije svega fotografkinja. Kako i kad ste odlučili napraviti dokumentarni film o Buči?
Ja sam prije svega umjetnica i što god da radim tražim jezik kojim mogu najbolje komunicirati, kojim se mogu najbolje izraziti. Kad je počeo rat u Ukrajini, shvatila sam da je to presudan povijesni događaj: bilo je to nešto što nitko nije očekivao. Nismo mogli očekivati da će tenkovi krenuti na glavni grad države s 40 milijuna stanovnika, da će uokolo padati rakete. Bilo mi je u to teško povjerovati, a vjerujem da je i s vama bio isti slučaj. Odrasla sam s pričama iz Drugog svjetskog rata i nikad nisam mogla ni zamisliti da bi se tako nešto moglo ponoviti. Prvih dana rata otišla sam u Ukrajinu, kad su svi drugi išli u suprotnom smjeru. Uvidjela sam svoju odgovornost kao svjedokinje, shvatila sam da imam sposobnosti, da imam sredstva kojima se mogu izraziti i s kojima mogu komunicirati o tome što se događa. Prvo sam počela s fotografiranjem i pisanjem - vodila sam fotografski dnevnik koji sam svakodnevno objavljivala. Ali kad se dogodila Buča, osjetila sam da ni fotografije ni pisanje nisu dovoljni, jer nije riječ samo o tome što se tamo dogodilo, nego je riječ i o zvukovima, o atmosferi, o svim tim ljudima koji su trebali ispričati svoje priče. To mi je nekako intuitivno postalo jasno. Uzela sam kameru i počela snimati što god sam mogla, poslužila sam se svim sredstvima kojima sam se mogla poslužiti, a rezultat je jedna jako mračna, jako iskrena refleksija na sve ono što sam vidjela i što sam osjetila.
Express: Kako je izgledala vaša suradnja s Marcusom Lenzom? Koji su bili najveći izazovi prilikom snimanja 'Dolaska proljeća u Buču'?
Najveći je izazov zapravo bio sve to svakodnevno proživljavati, i emocionalno i fizički. Ne znam kako da to objasnim, ali dok smo montirali film znala sam sjediti ispred monitora u sobi za montažu i odjednom bih osjetila miris tijela u raspadanju, puno mjeseci nakon trenutka u kojemu smo snimili te prizore. Marcus je vrlo iskusan filmaš. Dok smo bili na terenu, on je sve vidio i osjećao, ali nije zapravo razumio o čemu ljudi pričaju i što se događa, tako da sam se ja bavila svim tim emocijama i kontaktima, od osobe do osobe, od mjesta do mjesta. Ali to je isto tako značilo da sam ja na neki način preuzimala svu njihovu bol. U suradnji s Marcusom sjajno je bilo to što je on, iako je bio uključen u sve, na neki način ostao i udaljen pa je jednostavno mogao uključiti kameru i snimati što se događa. On to nije tako osobno doživljavao kao ja.
Express: U kojoj ste se mjeri koristili svojim iskustvima kao fotografkinje?
Nisam samo fotografkinja. Kad radim, ne fotografiram poput nekog fotoreportera, nego je moj fokus na čitavom umjetničkom konceptu. Bavila sam se raznim projektima, radila sam knjige, izložbe, što u osnovi znači da sam, poput filmskog redatelja, radila sa slikama. Komuniciram preko forme, ali i preko sadržaja. Možda mi je to moje iskustvo umjetničke fotografije pomoglo da stvorimo tu distancu punu poštovanja, da pronađemo način na koji možemo komunicirati ono što želimo reći.
Express: U dokumentarcu pratite obične ljude kako obavljaju svoje dužnosti. Koja je glavna karakteristika koja vas je iznenadila ili možda impresionirala kod običnih Ukrajinaca? Što je svima zajedničko?
Šokiralo me i preplavilo emocijama to što su usred te goleme krize, te goleme tragedije, ljudi bili vrlo smireni. Nitko nije vikao, nitko nije pokazivao svoje emocije. Tamo su bile stotine obitelji koje su izgubile svoje muževe, svoje sinove, braću i sestre. Tamo su bili volonteri koji su premještali mrtva tijela u vrećama i svi su oni naprosto samo radili svoj posao, kao da u tom nekom vrlo posebnom, vrlo kritičnom trenutku nije bilo mjesta za emocije. Bio je to trenutak u kojemu si trebao ispuniti svoj zadatak. Također me impresionirala ta solidarnost, taj golemi kapacitet ljudi da mogu proći kroz gotovo sve, da imaju tu neku unutarnju snagu. Ne bih se usudila odgovoriti na pitanje što je svima bilo zajedničko, ali svakako sam svjedočila trenutku ekstremne snage i ekstremnog otpora.
Express: Također ste pokrenuli niz umjetničkih projekata, među kojima i projekt 'Being Ukraine'. Recite mi nešto više o tom projektu. Što ste njime htjeli postići?
Kad sam se vratila u Kijev, prvih dana rata, pokrenuto je puno umjetničkih projekata na kojima sam radila. 'Being Ukraine' je samo jedan od njih. To je zapravo bio jedan usputni projekt, a moj glavni posao prvih tjedana rata bio je pisanje vizualnog dnevnika i postavljanje izložbe u Muzeju europske kulture u Berlinu. Glavna ideja iza projekta 'Being Ukraine' je svakodnevno bilježiti susrete s ljudima koji su se iznenada našli u potpuno nenormalnim okolnostima, u gradu od četiri milijuna stanovnika koji je potpuno prazan. Dakle, ti hodaš potpuno praznim ulicama i vidiš ljude koji žive puno tjedana pod zemljom, ljude koji se boje izaći, vidiš druge koji grade barikade, ljude koji uzimaju oružje i koji su spremni umrijeti jer su tako ljuti zbog toga što je netko odlučio pokrenuti te tenkove i uništiti njihovu zemlju. Sve te izjave tih ljudi prvih mjeseci bile su ekstremno čiste, ekstremno iskrene. Jako sam zahvalna što sam imala prilike vidjeti toliko puno lica ljudskosti u tim prvim mjesecima rata.
Express: Može li uopće umjetnost dati neki svoj doprinos dok svakodnevno padaju bombe po ukrajinskim gradovima? Razmišljaju li danas Ukrajinci o kulturi? S druge strane, je li ekstremna ratna situacija možda potaknula neku novu vitalnost u ukrajinskoj umjetnosti?
To je zanimljivo pitanje, a odgovor je kompleksan. Mislim da je većina ukrajinskih umjetnika prvih mjeseci rata bila poprilično paralizirana i u šoku zbog svega što se dogodilo. Svi su se bavili praktičnim stvarima, morali su evakuirati svoje obitelji, pomoći prijateljima i rođacima, svi su se osjetili jako ranjivima i trebalo im je puno potpore. Kad se događaju tako ekstremno nepravedni stravični događaji, u osnovi ne osjećaš da tu ima mjesta za bilo kakvu umjetnost. Osjećaš da bi umjetnost trebala biti humana, a kad se ljudi ubijaju na ulicama, kad pogibaju na stotine dok im se gradovi raketiraju, pokazuje se da je humanost zakazala i čini se da je svaka umjetnost besmislena. Nakon godinu dana rata ljudi su se navikli na vijesti iz Ukrajine. Kad živiš u Berlinu ili Zagrebu pomisliš, u redu, to sam već čuo 300 puta: rakete pogađaju stambene zgrade, ljudi pogibaju ili su pogubljeni. Više te ne dodiruju te vijesti i možda je to trenutak u kojemu umjetnost mora nastupiti da bi omogućila neku dublju refleksiju, neku osobnu točku gledišta, nešto što bi dotaknulo i povezalo ljude iz udaljenih zemalja. Nešto što vijesti iz Ukrajine više ne mogu.
Express: Ruska agresija na Ukrajinu zapravo je počela 2014. godine, ali ipak je malo tko očekivao punu invaziju u veljači 2022. Jeste li je vi očekivali? Gdje ste se nalazili prvih dana invazije i kakve su vam tad misli prolazile kroz glavu?
Ne, nisam to očekivala. Prije rata bila sam vrlo ljuta zbog - da tako kažem - infantilne naivnosti zapadnih vlada, posebno njemačke vlade, koja je odbijala poslati bilo kakvo oružje Ukrajini, služeći se tom nekakvom 'mirovnom retorikom', ili kako da to već nazovemo. Ali ipak nisam mogla zamisliti punu invaziju koja je uslijedila. Sjećam se, u noći prije početka invazije razgovarala sam s jednim ukrajinskim prijateljem koji je živio u New Yorku. Razgovarali smo o tome da je invazija zbog mnogih razloga nemoguća. Naprosto nije moguće okupirati i pokoriti zemlju od 40 milijuna ljudi. Na dan kad je invazija počela, mislim otprilike dva sata nakon što sam čula za početak invazije, razgovarala sam telefonom s prijateljima u Kijevu i tad sam odlučila da ću se vratiti. Trećeg dana već sam bila na putu prema Kijevu.
Express: U Buči, Irpinu i Hostomelu ruske snage počinile su brojne zločine. Kako gledate na buduće odnose između Rusa i Ukrajinaca? Hoće li pomirba biti moguća u bližoj budućnosti?
Ne mislim da će pomirba biti moguća u bližoj budućnosti. I ne radi se samo o tome da su ruske snage počinile zločine u kijevskoj regiji ili u Mariupolju ili bilo gdje drugdje. Radi se o masovnoj potpori ruske populacije ratu, radi se o potpunoj ignoranciji i potpunoj ravnodušnosti prema tome kakve zločine čini njihova zemlja. Sjećam se da su prvih dana rata mnogi intelektualci iz Kijeva - mnogi stari intelektualci koji su pola svog života proveli u Moskvi studirajući ili predajući i koji su tamo imali puno prijatelja - dakle tih prvih dana i tjedana ti su intelektualci, uključujući i majku jedne moje prijateljice, poznate književnice Katje Petrovske, koja je Židovka i ima brojne veze s Rusijom, svi ti ljudi uzaludno su slali apele svojim prijateljima i kolegama u Rusiji. To je bio apsolutno očajnički pokušaj. Oni su apelirali na ljude koje su poznavali, koji su im bili prijatelji i kolege, jer nisu mogli vjerovati da ruski narod ne izlazi na ulice i ne prosvjeduje protiv onoga što se događa. To je bila jedna vrlo kratkotrajna iluzija jer vrlo brzo su ljudi u Ukrajini shvatili da zapravo većina Rusa podržava sve što se događa i što se dogodilo u Buči, Mariupolju, bombardiranje, ubijanje... Zapravo, i naš tonski snimatelj, čovjek koji je snimao zvuk u našem filmu, njegovi roditelji žive u Moskvi i, kad je nazvao oca i opisao mu što snimamo, vlastiti ga je otac nazvao lažljivcem. Tako da mislim da je pomirba između Rusa i Ukrajinaca nemoguća, barem do trenutka kad se Rusija stvarno ne promijeni, dok ne prođe kroz proces promišljanja o tome što se stvarno dogodilo. Mislim da do tada nikakva pomirba neće biti moguća.
Express: Kako objašnjavate tu relativno veliku podršku ruske javnosti režimu Vladimira Putina? Mnogi Rusi koji se protive Putinu otišli su u egzil, veliki dio kulturne i intelektualne elite protivi se ratu. Ipak, masovnih prosvjeda nema. Zašto?
I vi dolazite iz zemlje koja je imala kompleksnu prošlost. Zašto? Zbilja, zašto? Nemam odgovor na to pitanje. Nedostatak obrazovanja, nedostatak empatije, katastrofalne posljedice 70-godišnje sovjetske represije, strah, nestanak inteligencije... Ne znam zašto. I ja se pitam zašto. Nemam odgovor na to pitanje.
Express: Ranije ste puno surađivali s umjetnicima diljem bivšeg Sovjetskog Saveza. Imate li danas kakve kontakte s ruskim prijateljima i kolegama?
Imam vrlo ograničene kontakte s krugom vrlo bliskih prijatelja. S ostalima mi je i samoj teško na neki način: ne mogu se suzdržati od postavljanja pitanja. Što ste napravili da se ovaj rat ne dogodi? Hoćete li ići na demonstracije? Ako ste pobjegli iz Rusije, prosvjedujete li u zemlji u kojoj se nalazite? Što ste napravili, što radite da ovaj rat prestane? Pa stoga imam kontakte samo s ljudima koje zaista volim, koje stvarno jako dobro poznajem i kojima vjerujem. Oni su uglavnom umjetnici i ima ih vrlo, vrlo malo.
Express: Više od godinu dana nakon početka ruske invazije kako biste ocijenili reakciju Zapada? Jesu li zapadne zemlje ispunile očekivanja Ukrajinaca? Jeste li zadovoljni razinom solidarnosti?
Moram reći da razinu solidarnosti smatram apsolutno nevjerojatnom i izuzetno sam zahvalna svakoj, možda ne baš svakoj, ali većini zemalja Zapada za ono što su napravile za Ukrajinu i Ukrajince. Ponekad se osjećam posramljeno jer možda nije tako i u slučaju drugih zemalja i drugih ljudi koji bježe od ratova u svijetu. Ali način na koji su i Europa i drugi dijelovi svijeta prihvatili izbjeglice, kako šalju hranu, novac, oružje, kako su puni potpore, a isto tako i institucije, poput recimo njemačke televizije, muzeja... U umjetničkoj i akademskoj zajednici ima toliko puno potpore na raznim razinama kakvoj nisam nikad prije svjedočila. To je nevjerojatno inspirativno. Nadam se nastavku tih napora i nadam se da ćemo uskoro moći zajedno slaviti.
Express: Strahujete li da će se s vremenom Zapad 'naviknuti' na rat i zaboraviti na Ukrajince?
Da, bojim se da bi se to moglo dogoditi. Za to postoji velika opasnost. Nije to slučaj samo s ukrajinskim ratom, tako je sa svim ratovima i svim sukobima. To je specifičnost ovih brzih vremena u kojima živimo. Imamo snažan emocionalni odgovor na nešto, a nakon toga ne možemo dugo zadržati svoj fokus na tome. To je na neki način normalno. Ako će ovaj rat trajati još dugo, ljudi će polako zaboraviti na njega i vratiti se svakodnevnim životima.
Express: Dokumentarac ste snimali nakon povlačenja ruskih snaga iz Buče prije gotovo godinu dana. Kako biste usporedili atmosferu u zemlji u to vrijeme i danas? U međuvremenu su oslobođeni veliki teritoriji oko Harkiva i Hersona. Jesu li danas Ukrajinci optimističniji?
Nažalost, ne! Zapravo je potpuno suprotno. Osjećala sam puno optimizma kad je ruska vojska bila izbačena iz kijevske regije. S Marcusom Lenzom sam pokrenula novi projekt pa smo snimali diljem Ukrajine. Vratili smo se u zimu. Snimali smo za Novu godinu, u siječnju, kad su bili redoviti nestanci struje. Bilo je hladno i mračno. Ljudi koje smo sreli u travnju 2022. bili su puno manje optimistični u prosincu 2022. Dakako, to možemo objasniti zimom, bombardiranjima, životom u mraku, ali isto tako je sigurno da nacija polako postaje iscrpljena od tog rata. Ovaj produljeni rat također donosi nova pitanja: zašto se netko bori, a netko drugi ne radi ništa? Zašto netko umire za Ukrajinu, a netko se ponaša kao da se ništa ne događa jer se u njegovu životu ništa nije promijenilo? Tako da se neki sukobi pojavljuju i unutar samog društva. Razmišljam o tome kako možemo, kao filmaši, pristupiti toj temi. Vrlo je važno progovoriti o tome na iskren i pošten način. Jer tako možemo reći nešto o svim ratovima koji su se vodili u Europi u posljednjih stotinu godina. Ne radi se samo o tome tko je pobijedio, o boli, o tragediji, o sreći, radi se i o tome kakva se transformacija događa unutar društva. Postoji puno pitanja povezanih s time.
Express: Za kraj, kad će doći proljeće u Ukrajinu?
Zapravo, dolazi upravo sad. Proljeće stiže, Ukrajinci postaju sve optimističniji dok čekaju protuofenzivu. Dakako, pobjeda će biti ukrajinska, jer život pobjeđuje smrt, a svjetlo pobjeđuje tamu.
