Top News
1412 prikaza

Povijest antisemitizma od Starčevića do antivaksera

1/6
PIXSELL
Knjiga Ive Goldsteina 'Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas' važna je i pomalo tragična. Pročitat će je isključivo oni koji su u stanju bolest držati pod kontrolom. Ostali će je odbiti

Antisemitizam infektivna je bolest duše. Vjerojatno postoji i širi se otkako Židovi kao manjina žive unutar drugih, inovjernih abrahamovskih zajednica. Svaki antisemitizam zasnovan je na uvjerenju da su svi Židovi, ili barem većina njih, u nekoj vrsti trajno obnavljajućeg, aktivnog dogovora. Oni su uvijek zajedno, premda su u odnosu na nas u manjini, dok je svatko od nas vazda sam. Antisemitizam je rodno mjesto svakog nacionalizma (etnonacionalizma, nacionalšovinizma…), i živa potvrda da je nacionalizam nesumnjivo stariji od nacije. Ali nikad nije uputno pojedini nacionalizam uspoređivati s antisemitizmom. Uspoređivanje vlastite patnje s patnjama Židova, ili patnje svoje zajednice sa židovskim patnjama kroz povijest, osim što je karakteristična retorička figura gotovo svih nacionalista nakon 1945., zaobilazni je put u antisemitizam. Ali ne zato što su Židovi izabrani narod, niti zato što bi Židovi bili kolektivno bolji od nas, pa čak ni zato što je židovsko stradanje nesumnjivo veće od našeg, nego zato što uspoređivanje vlastitih patnji sa židovskima biva jedini način na koji će nacionalist priznati da su Židovi uopće i patili. A uspoređivanje - primjerice - hrvatskog, srpskog ili bošnjačkog slučaja sa židovskim slučajem najefektniji je način da se eliminira svaka hrvatska, srpska ili bošnjačka povijesna odgovornost za Holokaust, te svako saučesništvo hrvatskih, srpskih ili bošnjačkih zločinaca u Holokaustu.

Antisemitizam infektivna je bolest duše. Ali još donedavno, do Hitlerova dolaska na vlast, antisemitizam je bio neka vrsta društvene mode. Začin gotovo svakom vladajućem obliku mišljenja. Efektan oblik kafanskoga govora, političke retorike, crkvenog propovijedanja. Antisemitizam bio je jedan od najefektnijih i najsigurnijih načina da se nemišljenjem i brbljanjem prikrije misaona pustoš te da se pridobiju široke narodne mase. Antisemitizam topla je kolijevka svakoga ovodobnog političkog populizma. Između dvije mirnodopske malograđanske čamotinje, općeprihvaćene bečke antisemitske mode s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, i političkog populizma marginalnih i manje marginalnih aktivista i dokonjaka s početka dvadeset i prvog, zatekao se Holokaust. Vrlo temeljito i u osnovi do kraja provedeno istrebljenje europskih Židova. Dvanaest godina vladavine Adolfa Hitlera, za kojih se saznalo što su krajnje konsekvence antisemitizma, a posredno i svakog nacionalizma. To saznanje presudno će obilježiti europski način mišljenja u sljedećih sedamdesetak godina, ili do prirodnoga biološkoga kraja generacije koja se sjeća Holokausta. Zatim slijedi zaborav, novo doba i novi stadij bolesti duše, kada će Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, predvodeći agresiju i nacionalistički istrebljivački rat protiv Ukrajine i Ukrajinaca, javno oglasiti da je Adolf Hitler podrijetlom bio Židov.

 | Author: Fraktura Fraktura

Ivo Goldstein, tako odlučuje gospodar Slučaj, knjigu "Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas" objavljuje u ožujku 2022., ni mjesec dana od početka ruske agresije na Ukrajinu te nekoliko tjedana prije Lavrovljeve izjave. Premda se u naslovu spominje srednji vijek, priča zapravo započinje sredinom devetnaestog stoljeća, kada se Židovi u većem broju doseljavaju u hrvatske gradove, ali, što je za temu mnogo važnije, i u vrijeme prvog procvata hrvatskoga novinstva. Novine su, uz krčmu, pivnicu i balkansku kafanu, a prije crkvenoga oltara i političke govornice, temeljni prostor rađanja i prenošenja antisemitizma. Goldstein se, očekivano, bavi uglavnom onim što je objavljeno u novinama i izrečeno za političkim govornicama, budući da su za njega, povjesničara, krčme kao i građanski domovi, mjesta do kojih ne dopire.

Koliko god bio infektivan i proširen među narodnim masama, te zasnovan na striktnom katalogu uvijek istih predrasuda, antisemitizam je, rekli smo, bolest čovjekove duše. I koliko god karakterizirao zajednicu i bivao zasnovan na tipiziranim stavovima i kolektivnome mišljenju, antisemitizam se upečatljivo razlikovao od duše do duše i od čovjeka do čovjeka. O tome Ivo Goldstein nastoji povesti računa. Pomalo i neočekivano za povjesničara, on katkad pokušava svojim junacima zaći u dušu, prepoznati njihove motive, naći opravdanje. Zašto to čini? Iz jednoga inherentnog razloga: zato što je i to način da se objasni epoha. A onda i iz jednog od onih razloga koji se prividno ne tiču teme: Goldstein je dionik hrvatske kulture, hrvatski je građanin, te osim što se bavi hrvatskom poviješću, on u njoj, kroz nju i živi, pa bi u emocionalnom smislu bilo gotovo nepodnošljivo tek hladno ustvrditi da su zapravo svi, osim (premda ni to nije do kraja tako) komunista i komunističkih vođa te vrlo rijetkih liberala i demokrata, hrvatski velikani devetnaestog i prva tri desetljeća dvadesetog stoljeća barem jednom izgovorili ili napisali nešto što bi se dalo svesti na sirovi, surovi, osviješteni ili neosviješteni antisemitizam.

Tako pisac, recimo, opisuje - nalazeći za svakog od njih opravdanja - Antu Starčevića, Josipa Jurja Strossmayera, Stjepana Radića. Strossmayer u pismu Franji Račkom osporava donošenje zakona o ravnopravnosti Židova iz 1873. jer je, po njemu, pogrešno smatrati da su "sve konfesije jednako časne, tojest jedne cijene i jedne istinitosti". Još je primjera gdje je on, bilo u privatnom dopisivanju, bilo u razgovorima s ljudima, zastupao antisemitske stavove. Ali u svom je ukupnom djelovanju, i kao katolički pastir, i kao javni djelatnik, mecena i političar, Strossmayer bio dosljedno angažiran na društvenoj emancipaciji Židova, djelovao je kao filosemit, čemu su se Strossmayerovi neprijatelji i među Hrvatima, i među Srbima, spremno rugali sve do najnovijih vremena. Njegov slučaj djeluje neobično, premda za to vrijeme u Europi uopće nije jedinstven: Strossmayer je kao svećenik imao ozbiljne predrasude o Židovima, one su bile ugrađene u njegovu privatnu osobu, bile su, da se poslužimo rasno-mesarskom metaforom, u njegovoj krvi i mesu, ali je, imajući svijest o epohi, a možda, budimo idealisti, i o svojoj nesavršenosti, djelovao ponekad i protiv vlastitih uvjerenja, u korist Židova. Što je bolje: biti antisemit i nastupati suprotno tome, ili se antisemitizmom koristiti u socijalne svrhe, ali privatno ne biti obuzet predrasudama? Bolest je i jedno i drugo.

 | Author: Histrorijski arhiv Sarajevo Jedan od antisemitskih plakata koje je u Drugom svjetskom ratu širila vlast NDH Histrorijski arhiv Sarajevo

Goldstein veoma obzirno i s mnogo skrupula opisuje slučaj Stjepana Radića. Za cijele svoje političke karijere, stasavajući u narodnog vođu i u hrvatskog nacionalnog proroka, Radić se koristio antisemitizmom i generiranjem predrasuda o Židovima. Čak bi govorio da to nije antisemitizam nego asemitizam. Naime, kako je njegova misao vodilja bila zasnovana na socijalnim razlikama, te na jadu, bijedi i neprosvijećenosti najširih seljačkih i radničkih masa, naspram crkvenih, političkih i privrednih elita, koje te mase izrabljuju, Židovi su mu služili kao idealtipski neprijatelj. Narod je već u crkvama upio predrasude o njima, malobrojni su, tako da od njih ne prijeti nikakva opasnost po agitatora, a vijest o njihovoj "krivnji" širi se sama od sebe. Takvo je, naime, vrijeme - ne samo u Hrvatskoj - da klevetanje Židova ne iritira nikoga osim Židova samih. A oni su u biti bezopasni. Tako je 1926., kao kraljevinski ministar prosvjete, Radić došao u Sarajevo, pa se u govoru pred narodom nastoji svidjeti domaćinima: "…kako je divno ovo Sarajevo. Ovo bi trebalo da bude prestonica naše države. U njemu ima i paprike; to su Jevreji. Ali dobra je ipak paprika, dobra za začin (smeh). Bez jela paprike Bože oslobodi. Jer koji bi đavo mogao uvek da jede papriku." A u travnju 1928., malo prije atentata u beogradskoj skupštini, u kojemu će stradati, za list Politiku komentira nekakvu konferenciju privrednika u Zagrebu: "to što se dozvolilo da 150 Židova koji su se usudili da ponizno, da kažem i podlo mole vladu za milostinju, to je nečuveno. Time su oni zaslužili da mi HSS (…) koji smo dosada bili samo asemiti od sada vodimo antisemitsku politiku. Ja sam sve dosada cijenio neke od njih, na primjer Alexandra, ali kad su oni pokušali da se predstave kao predstavnici Hrvata i nas prečana i da u ime naše mole ja prekidam s njima svaku vezu."

Mnoge činjenice, međutim, pokazuju da Stjepan Radić vjerojatno nije bio opterećen antisemitskim predrasudama. Niti je vodio antisemitsku politiku. Ali što to znači voditi politiku mimo onog što se govori? Radića su njegovi protivnici često etiketirali kao demagoga. Njegov govornički antisemitizam doista jest demagogija. Ali nije li takav zapravo svaki antisemitizam? Nije li svaki nacionalizam već skoro stoljeće i pol najefikasniji oblik političke i egzistencijalne demagogije. Goldstein bilježi i to da su židovska glasila Stjepana Radića ispratila neočekivano toplim i blagonaklonim nekrolozima. Možda su u tom strašnom času po većinski narod htjeli izbjeći bespotrebnu konfrontaciju i izazivanje nove mržnje, ali ne treba smetnuti ni nešto drugo: kroz cijelu svoju povijest hrvatski i jugoslavenski Židovi bili su, kao tipični manjinci, primorani da usklađuju dva svoja života. Jedan židovski, drugi hrvatski (ili jugoslavenski). Radić je u jednom od ta dva života bio brbljavi negativac, dok je u drugom bio mučenik, zagovornik i zastupnik poniženih i potlačenih, narodna nada. Kada je umro, bilo je i logično da se obrate samo tom drugom Radiću. I njihova tuga nije bila ništa manja od tuge njihovih susjeda. Poučno je i neobično biti manjinac, pogotovu Židov. Svijet bi bio bolje i sretnije mjesto kada bi, umjesto da idu u vojsku, svi punoljetni građani barem po petnaest mjeseci u životu mogli biti Židovi. Patetično to zvuči, ali zapravo tako nije. Manjinstvo jedini je, premda nikako i sigurni, lijek od antisemitizma.

 | Author: Histrorijski arhiv Sarajevo Jedan od antisemitskih plakata koje je u Drugom svjetskom ratu širila vlast NDH Histrorijski arhiv Sarajevo

Treći junak, što ga je čitatelj probrao iz golemog imenika Goldsteinovih (uglavnom) jadnika, otac domovine Ante Starčević, najživopisniji je i vjerojatno najzanimljiviji. Po naravi svojoj vazda mrzovoljan, dosljedan mizantrop, imao je ideju da su svi potlačeni na prostoru od Sutle, ili od Karavanki, pa sve do Timoka, zapravo Hrvati. Taj svoj zamišljeni svijet nakanio je pretopiti u modernu europsku naciju. Bio je u tome napredan i vrlo liberalan, Hrvate je vidio u pravoslavnima i muslimanima, a jednako tako i u Židovima. Protivio se žestoko pogromima Židova u Rusiji, ali nije bio načisto ni s građanskom jednakopravnošću Židova, a ni s klerikalno-pučkim, otrovnim i ubojitim mitom da Židovi kolju kršćane da bi njihovom krvlju umijesili svoj kruh. O Židovima, u antisemitskoj maniri, katkad piše kao o monolitnoj skupini, kao o mnogo tijela s jednom jedinom glavom. Ali ruku na srce, ljepše on govori o Židovima nego o Nijemcima, Madžarima ili Slavenosrbima, kako je prozvao Srbe nespremne da budu Hrvati. A na kraju krajeva, ni o kome nije tako ružno govorio i pisao kao - na kraju - o Hrvatima. Za razliku od Strossmayera i Radića, koji su se sa Židovima obračunavali ratujući protiv demona vlastitih karaktera, Starčeviću Židovi su, čini se, bili samo jedan u nizu naopakih kolektiviteta i naroda. Njegov antisemitizam, kao ni Strossmayerov, nije proizveo posljedice, ali je značajan kao sindrom epohe.

Hrvatska je bila zemlja s malim brojem Židova. Za razliku od susjedne Bosne, u kojoj je stoljećima živjela dobro integrirana sefardska zajednica, hrvatski su Židovi bili doseljeni Aškenazi, koji su pristizali uglavnom iz Madžarske i Austrije, i koji su se, barem u prvoj generaciji, jezikom i zavičajem razlikovali od Hrvata. To je u desetljećima obilježenim borbom za narodni jezik predstavljalo stanovitu iritaciju, premda je to više bio dobar alibi za antisemitizam. Židovi su se doseljavali kao stranci, u vrijeme kada su hrvatske elite bile negativno opsesionirane strancima, uvjerene da će im oni osporiti pravo na domovinu, jezik i kulturu. U to vrijeme, krajem devetnaestog stoljeća, dolazi i do prvih verbalnih sukoba s domaćim Srbima, uz koje se, naravno, za izdaju okrivljuju Židovi. Tu Goldstein uvodi pripovijest o srpskom antisemitizmu, koji će zatim pratiti kroz povijest, sve dok Srbi s Hrvatima budu dijelili zajednički društveni i kulturni kontekst. U to prvo vrijeme međusobnih surevnjivosti Srbi su Hrvatima zamjerali filosemitstvo, a Hrvatskoj su se rugali kao novoj Palestini. U antisemitskom srpskom humorističkom listu Vrač pogađač izlazi, recimo, ovakva pjesmica, s aluzijom na smrt Ante Starčevića: "Prošao je Jerusalim, čuvutska je pala kruna./ Nema više car Davida, nema više Solomuna./ Pa nema im ni proroka! Al Bog vidi Izrailja/ Ta 'Hrvata obrezanih 'bar imade izobilja."

Goldstein demontira mišljenje - ili još jednu predrasudu - po kojem u Srba nije bilo antisemitizma. Ili ga nije bilo kao u Hrvata. Kao i onu drugu, danas ukorijenjeniju predrasudu, po kojoj antisemitizma nije bilo među muslimanima i njihovim političkim, kulturnim i vjerskim elitama u Bosni. Razdoblju Kraljevine Jugoslavije posvećen je, možda, i najzanimljiviji dio knjige, jer se u to vrijeme istodobno konstruira slika današnjega svijeta i stvara se duhovna klima za Holokaust. Sve velike političke i nacionalne stranke jugoslavenskih naroda bile su u međuratno doba manje ili više obilježene antisemitizmom. On je, da se poslužimo Radićevom metaforom, bio začin svake nacionalne politike u Kraljevini. Ali zanimljivo je primijetiti da je pred sam rat antisemitizam zapravo bio najizraženiji kod slovenskih nacionalnih političara i vođa. Anton Korošec u Beogradu zdušno se i žestoko borio za zakone kojima bi se provelo segregiranje Židova, po uzoru na Hitlerovu Njemačku, premda je istodobno u Sloveniji židovska zajednica bila toliko malobrojna da skoro nije ni postojala. Osim što je Korošec bio katolički svećenik, te je inspiraciju nalazio u crkvenom učenju, njegov slučaj potvrđuje da za antisemitizam nisu potrebni Židovi.

 | Author: Histrorijski arhiv Sarajevo Jedan od antisemitskih plakata koje je u Drugom svjetskom ratu širila vlast NDH Histrorijski arhiv Sarajevo

Ono što se dogodilo za Drugoga svjetskog rata opisano je, skupa s protagonistima ratne antisemitske propagande, u brojnim drugim knjigama (uključujući i "Holokaust u Zagrebu" Ive Goldsteina). Hrvatski Židovi mogli su preživjeti samo čudom, odlaskom u partizane ili bijegom u talijansku okupacijsku zonu. Nisu mogli računati na solidarnost svojih kršćanskih ili hrvatskih susjeda - premda je, naravno, bilo onih koji bi im pomagali, ali kako je čovjek mogao znati tko će mu pomoći? - a pogotovo nisu mogli računati na ustašku milost ili barem aljkavost u provođenju rasnih zakona, koje NDH nije donosila pod pritiskom Njemačke, nego je u nekim elementima djelovala i kao avangarda. Recimo, prije su Židovi morali ponijeti žute trake u NDH nego u Trećem Reichu.

U osnovi, čitatelju će mnogo zanimljivija, jer je dosad bila neistražena, biti povijest antisemitizma u socijalističkoj Jugoslaviji. Po svršetku rata uslijedilo je dugo i uglavnom mirno razdoblje, za kojega su preostali hrvatski i jugoslavenski Židovi doista bili zaštićeni od vrijeđanja i predrasuda. Jugoslavija se, to svakako valja napomenuti, radikalno u tome razlikovala od zemalja sovjetskoga bloka, i to ne samo Poljske, u kojima antisemitizam ne samo da je preživio Hitlera, nego se dalje razvijao kroz nove predrasude i simbolične pa i stvarne pogrome. Recimo, u Sovjetskom Savezu, pa tako i u zemljama pod kontrolom Moskve, Holokaust se dugo nije priznavao kao neki zaseban događaj. Tako se, recimo, i danas u Minsku, u Bjelorusiji, mogu vidjeti spomenici na mjestima stradanja nekad goleme židovske zajednice, na kojima se, bez ikakvog spomena Židova ili znaka njihove prisutnosti, komemorira stradanje "tisuća sovjetskih građana". U Jugoslaviji, pak, već od 1945. židovska sudbina ima svoje ime, povijest i naraciju. Kada Ivo Andrić 1950. objavljuje "Bife Titanik", već su tiskana brojna potresna svjedočanstva o logorima, o istrebljenju cijeloga jednog naroda, a zločin je učinjen vidljivim i pamtljivim praktično u svim dijelovima Jugoslavije. Deset godina kasnije u produkciji Jadran filma snimljen je "Deveti krug", film slovenskog redatelja Franceta Štiglica, na temu židovskoga progona, koji će biti nagrađivan i gledan u cijeloj zemlji. Djeca će sa školom organizirano ići u kino da gledaju "Deveti krug", a film će - jedan od rijetkih u povijesti jugoslavenske kinematografije - zavrijediti i nominaciju za Oskara. Goldstein se, na žalost, ne bavi usporedbom jugoslavenskog i istočnoeuropskih slučajeva poslijeratnog tretiranja zločina nad Židovima, niti se bavi židovskom temom u poslijeratnoj hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi i književnosti, ali sve to bi, vjerojatno, bila tema neke druge knjige.

Stvari se, međutim, donekle mijenjaju zahlađenjem u jugoslavenskim odnosima s državom Izrael, koje je 1967. dovelo do prekida diplomatskih odnosa. Nakon toga stvorena je prigoda da se nanovo, praktično iz ničega, na drugim postavkama, ali uz načelno slične predrasude, rađa antisemitizam. Jugoslavija je, kao osnivač pokreta nesvrstanih, u svim bliskoistočnim sukobima bila snažno na arapskoj strani. S jedne strane, radilo se o ideološkoj bliskosti. Te zemlje su, barem po proklamaciji, često bile socijalističke. I osim što su bile u sukobu s Izraelom, bile su konfrontirane i sa zapadnim kapitalističkim blokom. Problem je, međutim, bio što su Egipat i Sirija vrlo živo i aktivno baštinile neke od najneugodnijih tradicija europskog fašizma, nacizma, hitlerizma. I bile su, te zemlje, radikalno antisemitske. Uostalom, bio je živ i vrlo aktivan jeruzalemski muftija Mohammed Amin al-Husseini, koji je od svih konvencionalnih vjerskih vođa u vrijeme Drugoga svjetskog rata Adolfu Hitleru bio apsolutno najbliži. A Tito je na svojim bliskoistočnim putovanjima za prevoditelja imao Huseina Đozu, esesovskog ratnog imama, koji će se, gle čuda, 1968. pridružiti Al-Husseiniju u pozivu na džihad protiv Izraela. I neće mu usfaliti dlaka s glave, nego će proživjeti životom uglednika, u zemlji u kojoj se baš i nisu tek tako tolerirale simpatije za fašizam ili kleronacionalistički ispadi.

 | Author: Histrorijski arhiv Sarajevo Histrorijski arhiv Sarajevo

Na Izraelu se, i na toj iritantnoj i odavno već bezizlaznoj dvojbi što je u nečijem diskursu protuizraelsko, a što protužidovsko, što je antisemitizam, a što anticionizam, što se smije govoriti o bilo kojoj državi, a što nije lijepo reći o svejedno kojoj naciji, skršio i slomio onaj posebni obzir koji je u bivšoj Jugoslaviji i u Europi nakon Holokausta postojao prema Židovima. I naravno da pripovijest nije mogla ostati na Izraelu, niti na onome što različite izraelske vlasti rade Arapima. Naravno da se nije moglo ostati na tome da se u arapsko-izraelskim ratovima navija za Arape, niti da se sudjeluje u proarapskoj propagandi. Naprosto je bilo nužno i zakonomjerno da u sve to provali onaj dugo zatomljeni, tradicionalni antisemitizam, skupa s cjelokupnom poviješću vlastitih nedjela. Zanimljiv, a ujedno i zastrašujući primjer, koji Ivo Goldstein precizno navodi, jest Faik Dizdarević. Novinar i diplomat, dugogodišnji direktor Radio televizije Sarajevo, dopisnik s Bliskog istoka, generalni sekretar Jugoslavenske radio televizije, u Sarajevu će, kada 2011. umre, s posebnim osjećajem posvuda pisati i "učesnik Narodnooslobodilačke borbe i antifašist", u Odjeku, sarajevskom časopisu za kulturu i društvena pitanja, godine 1969. piše ovako: "prihvati li se da su Jevreji nacija za sebe (…) to povlači za sobom dvojnu privrženost: jednu prema zemlji u kojoj živi, a drugu - koja ima tendenciju da bude primarna - prema Izraelu."(…) "Stvaranje Izraela (je) veštačko rešenje, a od Arapa se traži da ga prihvate", veli Faik, a zatim Izrael stavlja u isti kontekst s tadašnjim državama aparthejda, Rodezijom i Južnoafričkom Republikom, ali i s Trećim Reichom, NDH i Nedićevom Srbijom. Izraelci su gori, nastavlja Faik, jer kolonizatori u Africi urođenike nisu dirali, dok su Izraelci istjerali sve Palestince. On predlaže da se Izrael "decionizira", da prestane biti Izrael, i da Židovi u nekoj novoj oslobođenoj Palestini budu jedna od vjerskih skupina. Slučaj Faika Dizdarevića zanimljiv je zbog dvije stvari: riječ je o notornom antisemitizmu, kojem je Izrael alibi za nešto drugo, koji autor ne obrazlaže u nekoj marginalnoj publikaciji, nego u markantnom režimskom glasilu, i drugo, Faik Dizdarević tek je nakon ovog ispada iz 1969. načinio veliku karijeru, da bi umro u Francuskoj kao istaknuti bosanski antifašist.

Za razliku od Dizdarevićeva ili Đozina, većina antisemitskih ispada u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, sve do raspada zemlje, dolazit će od ljudi s društvene i kulturne margine, od tipova kakav je, recimo, bio Dragoš Kalajić u Srbiji ili Ivan Mužić u Hrvatskoj. Tek će se s nagovještajima sloma komunizma stvari mijenjati. Tad Tuđman objavljuje čuvena svoja "Bespuća povijesnih zbiljnosti" i duh biva pušten iz boce. U krvavim, zlokobnim, a ujedno i budalastim devedesetim sve ponovo biva moguće izgovoriti, tako da svaka antisemitska i nacionalistička predrasuda doživljava svoj revival. No to je opet doba koje u Goldsteinovoj knjizi biva samo rubno tematizirano jer zaslužuje zasebnu knjigu. Autor, pak, svoj katalog hrvatskoga i okolnih antisemitizama završava skoro u našim danima, epizodom u kojoj antivakseri židovsko stradanje koriste da bi njime alibirali i ilustrirali svoj strah od cijepljenja. Naravno da je to antisemitizam. A onda, već smo rekli, stiže Sergej Lavrov, sa židovskim podrijetlom Adolfa Hitlera, te se priča izvan Goldsteinove knjige zakonomjerno vraća na svoj početak. Antisemitizam infektivna je i ciklična bolest duše. Sergej Lavrov nije, naime, rekao nešto novo. Židovi su u Holokaustu ubijali i uništavali sami sebe. Odavno je to već rečeno, samo što bismo se sad trebali pričom vratiti na tu epizodu, pa se opet u vrlo širokom krugu ciklične pripovijesti vratiti na početak. Antisemitizam infektivna je bolest svake duše, koja žudi za jednostavnim objašnjenjima svijeta oko sebe. Ako Židovi nisu krivi, sve je mnogo teže shvatiti. Ako Židovi nisu krivi, potrebno je mnogo napora, energije i rada da se živi sa sobom i među ljudima. A čovjek naprosto nema vremena. Treba se brinuti za djecu, da ih prehrani i školuje, za dom, da poplaća sve račune, a onda i za domovinu. Antisemitizam mu u tome pomaže.

Knjiga Ive Goldsteina važna je i pomalo tragična. Pročitat će je isključivo oni koji su u stanju bolest držati pod kontrolom. Ostali će je odbiti. Knjiga je katalog hrvatskog i okolnih antisemitizama, a zavređuje još barem jednu ovakvu knjigu koja bi bila interpretacija onog što je u katalogu. Vrijedilo bi interpretirati vrijeme, i tu suptilnu transformaciju ideološke mode lijenoga palanačkog uma u ono što je zatim nastupilo. Vrijedilo bi interpretirati svaki u Goldsteinovoj knjizi opisan slučaj…

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.