Povijest antisemitizma od Starčevića do antivaksera

Antisemitizam infektivna je bolest duše. Vjerojatno postoji i širi se otkako Židovi kao manjina žive unutar drugih, inovjernih abrahamovskih zajednica. Svaki antisemitizam zasnovan je na uvjerenju da su svi Židovi, ili barem većina njih, u nekoj vrsti trajno obnavljajućeg, aktivnog dogovora. Oni su uvijek zajedno, premda su u odnosu na nas u manjini, dok je svatko od nas vazda sam. Antisemitizam je rodno mjesto svakog nacionalizma (etnonacionalizma, nacionalšovinizma…), i živa potvrda da je nacionalizam nesumnjivo stariji od nacije. Ali nikad nije uputno pojedini nacionalizam uspoređivati s antisemitizmom. Uspoređivanje vlastite patnje s patnjama Židova, ili patnje svoje zajednice sa židovskim patnjama kroz povijest, osim što je karakteristična retorička figura gotovo svih nacionalista nakon 1945., zaobilazni je put u antisemitizam. Ali ne zato što su Židovi izabrani narod, niti zato što bi Židovi bili kolektivno bolji od nas, pa čak ni zato što je židovsko stradanje nesumnjivo veće od našeg, nego zato što uspoređivanje vlastitih patnji sa židovskima biva jedini način na koji će nacionalist priznati da su Židovi uopće i patili. A uspoređivanje - primjerice - hrvatskog, srpskog ili bošnjačkog slučaja sa židovskim slučajem najefektniji je način da se eliminira svaka hrvatska, srpska ili bošnjačka povijesna odgovornost za Holokaust, te svako saučesništvo hrvatskih, srpskih ili bošnjačkih zločinaca u Holokaustu.