Tony Judt, britansko-američki povjesničar, esejist i sveučilišni profesor, rođen je 1948. u Londonu, a umro u New Yorku 2010. godine. Slovi kao jedan od najvažnijih povjesničara s kraja 20. i početka 21. stoljeća, koji se specijalizirao za europsku povijest, ponajprije onu francusku, a zatim i Europe u cjelini. Jednom je izjavio kako je zadaća povjesničara prvenstveno progovoriti o “neugodnim temama”, koje izazivaju određenu nelagodu: “Dobro organizirano društvo isključivo je ono u kojem znamo istinu o sebi, a ne ono u kojem govorimo ugodne laži.” Judt je, što govori u prilog njegovoj principijelnosti, bio do smrti dosljedan svome viđenju uloge povjesničara: iako podrijetlom Židov, Judt je zbog svojih beskompromisnih i nekonvencionalnih stavova o Izraelu vodio oštre polemike, prije svega s predstavnicima nekih vodećih židovskih organizacija u SAD-u. Zagovarao je jedinstvenu izraelsko-palestinsku državu, rješenje koje je izraelski pisac Amos Oz u svom testamentarnom djelu “Pozdrav fanaticima” opisao kao utopijsko. Po Ozu, politika izraelske desnice zasniva se na naraciji o “velikom Izraelu”, na državi u kojoj bi vladajući Židovi bili manjina, dok ljevica zastupa identično rješenje, ali s potpuno suprotstavljenih pozicija, što je po njemu sporno iz više razloga, prije svega zbog toga što je smatrao da bi u takvoj državi manjinski Izraelci, ako žele nastaviti s dominacijom, morali uvesti neku vrstu segregacije po uzoru na Južnoafričku Republiku iz doba aparthejda. S druge strane, nije vjerovao u demokratske kapacitete palestinskog političkog vodstva, te je napisao da je njemu osobno apsolutno neprihvatljivo živjeti kao manjina pod arapskom vlašću, “zato što gotovo sve arapske vlade širom Bliskog istoka ugnjetavaju i ponižavaju svoje manjine”. Ovdje bih se, ipak, prije složio s Ozom jer je mnogo bolje od Judta poznavao odnose u Izraelu, a uz to bio je i suvremenik stvaranja izraelske države u kojoj je, što nije nimalo zanemarivo, živio do smrti. Prema američkom novinaru Davidu Hermanu, Judta su upravo njegovi stavovi o Izraelu učinili “jednim od najpoznatijih javnih intelektualaca u Americi”. Po njemu, prije toga, Judt je bio “poprilično opskuran britanski povjesničar, specijaliziran za modernu francusku povijest”. Ova izjava datira iz vremena prije nastanka knjige “Poslije rata”, što je vrlo važno naglasiti, i vjerojatno se Herman referira na 70-e, kad se Judt intenzivno bavio francuskom poviješću. Zbog Judtovih stavova o Izraelu, u listopadu 2006. godine iznenada je otkazano njegovo predavanje koje se trebalo održati u poljskom konzulatu u New Yorku, zbog čega je izbio popriličan skandal, nakon što su čelnici dvije velike židovske organizacije u Americi nazvali poljskoga konzula Krzysztofa Kasprzyka sa zahtjevom da se predavanje otkaže. Službeno priopćenje je glasilo da je tu odluku donijela poljska vlada jer Judtovi stavovi o Izraelu “nisu u skladu s prijateljskim odnosima Poljske i Izraela”. Judt je studirao povijest na King’s Collegeu u Cambridgeu. Zanimljiv je podatak da je bio prvi član svoje obitelji koji je završio srednju školu i otišao na fakultet. Diplomirao je 1969., a tri godine kasnije, 1972., je doktorirao. Nakon toga je izabran za “mlađeg suradnika” King’s Collegea, gdje je do 1978. godine predavao modernu francusku povijest. Zatim je kratko vrijeme predavao društvenu povijest na sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, odakle se vratio u Veliku Britaniju, gdje je od 1980. predavao politiku na St. Anne’s College u Oxfordu, a 1987. je prešao na Sveučilište New York. Kao srednjoškolac i student zastupao je ljevičarske, cionističke stavove, a ljeti je odlazio u Izrael volontirati u neki od tamošnjih kibuca. Od ideje cionizma udaljio ga je takozvani Šestodnevni rat, koji se vodio u lipnju 1967. godine između Izraela s jedne i Egipta, Jordana, Sirije i Iraka s druge strane. Taj rat inicirao je sam Izrael, koji je nakon petodnevnih borbi okupirao velike dijelove Gaze i Zapadne obale te Golansku visoravan i Sinajski poluotok. Svoj tadašnji idealizam Judt je opisivao poslije kao “ideološko pretjerivanje”. Također, vrlo rano se odmaknuo i od marksizma. U vrijeme dok se bavio suvremenom francuskom poviješću, oštro je kritizirao lijeve francuske intelektualce, prije svega Jean-Paula Sartrea, zbog njihove “samonametnute moralne amnezije”, jer su izbjegavali govoriti o manjkavostima komunističkih režima, što se prije svega odnosilo na Staljinove logore, koji su za francuski lijevi intelektualni establišment dugo bili tabu, bez obzira na mnoga svjedočenja bivših logoraša. Pogotovo je bio kritičan prema njihovoj slijepoj vjeri u Staljinov komunizam. Smatrao je da su francuski mislioci, poput Sartrea, bili zaslijepljeni vlastitim provincijalizmom i da zbog toga nisu uvidjeli pogubnost politike Sovjetskog Saveza u istočnoj Europi u poraću. Uz to, zbog njihove pasivne uloge u vrijeme Drugog svjetskog rata, Judt ih je smatrao nevjerodostojnim. Jedino je iznimno cijenio Alberta Camusa, aktivnog pripadnika francuskog pokreta otpora, kojeg često citira, i koji po svom intelektualnom habitusu nije pripadao tim ljevičarskim krugovima. U veljači 2010., sedam-osam mjeseci prije smrti, Judt je napisao: “Prije nego što sam navršio dvadeset, postao sam, bio i prestao biti cionist, marksist i izraelski doseljenik: nimalo loše postignuće za tinejdžera iz južnog Londona”. Svoje političke stavove iz zrele dobi opisao je kao “univerzalističko socijaldemokratske”.
Judtovo kapitalno dvotomno djelo “Poslije rata”, podnaslovljeno kao “Povijest Europe od 1949. godine”, izvorno objavljeno 2005. godine, prevedeno je prije par mjeseci na hrvatski u izdanju VBZ-a. Knjigu je preveo Petar Vujačić. Knjiga je podijeljena na četiri dijela: “Prvi dio: Poraće: 1945. - 1953.”, “Drugi dio: Prosperitet i njegove mane: 1953. - 1971.”, “Treći dio: Recesija: 1971. - 1989.” i “Četvrti dio: Nakon pada: 1989. - 2005.”; uz “Uvod” i briljantni završni “Esej o suvremenom europskom sjećanju”, koji je ujedno “Epilog”, te pogovor “Historiografsko čudo i knjiga nade” koji je napisao povjesničar Tvrtko Jakovina sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Privlači Judtova nevjerojatna objektivnost i dubina uvida, koju često potkrepljuje književnim i kulturološkim referencijama. Svako od pojedinih poglavlja knjige Judt počinje odabranim citatima, gdje su svoje mjesto našli Heinrich Heine, Hegel, Jean-Paul Sartre, H. G. Wells, Winston Churchill, Staljin, Boris Pastrernak, Milan Kundera, Dostojevski, Vaclav Havel, Adam Michnik, Arthur Koestler, Czeslaw Milosz, Max Frisch, Josip Broz Tito, Jean-Luc Godard, da nabrojim samo neke, dok je jedna od najcitiranijih osoba u knjizi Milovan Đilas. Kao moto cijele knjige Judt je uzeo citat iz romana “Čarobni brijeg” Thomasa Manna: “Nije li proteklost prošlosti to dublja i legendarnija što je bliža sadašnjosti?” Ovaj citat u mnogome opisuje Judtovu knjigu jer ona razbija mnoge uvriježene stereotipe o našoj bližoj prošlosti, nemilosrdno uklanjajući s njih politički korektnu lažnu pozlatu, bez obzira s koje strane povijesno-svjetonazorskog spektra dolazila. Ovakav Judtov pristup, partikularno korištenje kulturoloških referencija, pri čemu se prvenstveno orijentirao na književnost, publicistiku i film, neki su njegovi kritičari smatrali manjkavim. Ponajviše su mu zamjerali to što je zanemario utjecaj popularne glazbe i religije, što donekle i stoji, jer je Judt društvene procese u zemljama zapadne Europe, prije svega svojevrsnu “amerikanizaciju”, pojašnjavao i misionarskom ulogom visokobudžetnih američkih filmskih produkcija koje su preplavile Europu u poraću, što je bio jednosmjeran proces, bez obzira na pojave poput takozvanog francuskog novog vala i talijanskog neorealizma, a da se nije u tom smislu više bazirao na popularnu glazbu, gdje je postojao određeni reciprocitet, primjerice na planetarni glazbeni fenomen Beatlesa, koji je bio dvosmjeran. U poglavlju “Vrijeme blagostanja” Judt spominje kako su britanski tinejdžeri u drugoj polovici ‘50-ih slušali različitu glazbu od svojih europskih vršnjaka, koja je dolazila isključivo iz SAD-a; spominje Billa Halleya, The Platterse i Elvisa Presleya, njegov “Jailhouse Rock”. Ali ne spominje Beatlese ili Rolling Stonese, kao svojevrsni britanski “odgovor”, što je zasigurno imalo određeni utjecaj na kulturnu povijest Europe. Kad je riječ o popularnoj glazbi, Judt spominje i zabranu jazza u zemljama socijalističkog lagera kao jednu od najglupljih odluka ondašnjih komunističkih režima, što je dovelo do stvaranja svojevrsnih džepova otpora tom rigidnom jednoumlju. Pomalo me čudi što se po ovom pitanju nije dotaknuo pisanja jednog Jozefa Škvoreckog, koji se u svom djelu “Bas saksofon” dotiče i ove tematike, ili Milana Kundere koji je češki komunistički režim, njegovu primitivnost i jednoobraznost, ponajbolje opisao preko glazbe, odnosno tretiranja zapadne popularne kulture kojoj je komunistički režim suprotstavljao etnografsku tradiciju kontaminiranu ideološkom simbolikom. (O tome, uostalom, govori i izvrsni film “Hladni rat” poljskog redatelja Pawela Pawlikowskog, što govori u prilog tome koliko je ova tema bila važna, ne samo u Čehoslovačkoj, već širom komunističkog bloka.)
Kad je riječ o religiji, po tim kritikama Judt nije u adekvatnoj mjeri naglasio ulogu religije u poratnom razvoju Europe, bez obzira na to što on u svojoj knjizi piše i o tome, prvenstveno o ulozi Katoličke crkve, čiji je utjecaj u Europi ‘50-ih bio na vrhuncu, a koji je nakon tog perioda počeo kontinuirano slabjeti. Spominje vrlo važnu ulogu Katoličke crkve u stabilizaciji političkog stanja u zemljama Beneluxa i Nizozemskoj, što je bio nužni preduvjet za privredni i ekonomski oporavak tih zemalja. Spominje, također, pasivnu ulogu njemačkih protestantskih crkava u tom periodu, što je rezultat neke vrste samonametnute krivnje zbog uloge koje su te crkve odigrale u vrijeme Hitlerova nacionalsocijalizma. Judt također, u tom kontekstu pojašnjava i fenomen demokršćanskih stranaka u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata, koje su igrale značajnu ulogu u političkom životu nekih zemalja, prije svega Italije i Francuske.
Odmah na početku, u autorskom predgovoru, Judt skicira Europu kao najmanji kontinent, koji u prostornoj usporedbi s Rusijom djeluje poput patuljka. Značaj Europe prvenstveno vidi u “neponovljivosti njenih unutarnjih razlika i kontrasta”. Svjestan je i vlastite subjektivnosti, koja proizlazi iz činjenice da je bio suvremenik događaja o kojima piše, što mu “otežava stvoriti nepristrano gledanje”. Odbacujući “božansku bestrasnost”, kakva se očekuje od jednog povjesničara, i trudeći se postići što viši stupanj objektivnosti, Judt svoju povijesnu studiju smatra prije svega “neskrivenim osobnim tumačenjem nedavne europske prošlosti”, što je poprilično skromno s njegove strane. Uvodni dio, koji u principu predstavlja cjelovit esej o Europi, Judt počinje citatom Heinricha Heinea: “Svaka epoha je sfinga koja se baca u bezdan onog trenutka kada se riješi njezina zagonetka.” Ovaj citat možemo protumačiti i Judtovom namjerom da svoju povijesnu sliku poslijeratne Europe očisti od natruha stereotipije i mitoloških narativa koji dovode do “viškova povijesti”, jer samo takva povijest, objektivna i beskompromisna, može poslužiti svojoj svrsi po jednom principu koji je sam svojevremeno spominjao - kako (povijesna) “istina oslobađa”.
Kao povod za pisanje ove knjige poslužilo mu je svojevrsno otrježnjenje koje je doživio nakon “pada” Berlinskog zida, jer mu se ranije činilo kako su hladnoratovska sučeljavanja i “shizma što odvaja Istok od Zapada” vječni, a da je “pad” bipolarnog hladnoratovskog svijeta “slučajni ishod povijesti” koji radikalno mijenja našu perspektivu. Shvatio je da će nakon tih događaja pretpostavljena europska budućnost izgledati bitno drugačije, a “jednako tako i njezina prošlost”. Zbog toga Judtova knjiga predstavlja neku vrstu “korigirane” povijesti Europe od 1945., od “nulte točke”, kako on definira 1945. godinu, koju naziva početkom “smrti” Europe izmoždene stravičnim demografskim gubicima i razaranjima u periodu Drugog svjetskog rata kojoj je jedini spas bio svjesni ulazak pod “američki kišobran”, što se dogodilo prvi put u povijesti, čime je Europa zauvijek izgubila svoj višestoljetni status “centra svijeta”. Kao glavne “arhitekte” takve Europe, nesposobne da odlučuje o vlastitom putu u budućnost, on vidi prije svega u dvojici ljudi: u Hitleru i Staljinu. Judt svoj stav, koji neki njegovi kritičari također navode kao sporan, iznosi s određenom nelagodom, navodeći kako sličan sud nitko ranije nije iznio najvjerojatnije zbog sveprisutne političke korektnosti, svjestan da će se mnogima učiniti spornim. Prvi i najvažniji razlog bio je taj što je Drugi svjetski rat - koji je poveo Hitler, što po Judtu predstavlja čin simboličkog “ubojstva Europe” (ili “samoubojstva”, pošto dolazi iznutra) - ekonomski i demografski vratio Europu više stoljeća unatrag. Na ovo su se nadovezali još neki drugi procesi, koji su na duže vrijeme zapečatili sudbinu Europe, a radi se o “etničkom čišćenju” kojim je za sva vremena prebrisano višestoljetno nacionalno šarenilo “staroga kontinenta”. O Hitlerovim “metodama” zna se manje-više gotovo sve, dok je Staljin svojom predratnom i poratnom politikom izbrisao mnoge nacionalne manjine s europske mape Rusije, koje su stoljećima živjele na određenim prostorima, od kojih su najpoznatiji krimski Tatari i povolški Nijemci. U taj kompleks, da bi slika bila potpuna, treba uključiti holokaust proveden nad europskim Židovima, kao i poslijeratna čišćenja etničkih Nijemaca koji su živjeli u brojnim europskim zemljama, ponajviše u Srednjoj Europi, koja je, kako to Judt navodi, do perioda Drugog svjetskog rata bila “germanofona”. Time je Europa postala manje-više homogena, odijeljena nacionalnim granicama, uz izuzetak bivše Jugoslavije, gdje se usprkos svemu koliko-toliko zadržao višenacionalni karakter države. Kao dobar primjer države koja je u periodu nakon Drugog svjetskog rata izgubila svoj multietnički karakter, Judt navodi Poljsku, u kojoj je do tog perioda živjelo tek 68 posto etničkih Poljaka, dok se danas taj postotak, kao rezultat tih procesa, penje do 95 posto. (U ovom kontekstu možemo ratove koji su se vodili devedesetih na ovim prostorima smatrati nekom vrstom dovršetka “etničkog čišćenja” Europe koje je provedeno nakon Drugog svjetskog rata.) Ovo je specifično za Drugi svjetski rat. Iz Prvog svjetskog rata Europa je također izišla porušena i s golemim demografskim gubicima, ali je karakter tog rata bio potpuno drugačiji: u njega su aktivno bili uključeni vojnici na ratištima, dok je civilno stanovništvo uglavnom bilo pošteđeno, te nije došlo do etničkih premještanja i progona, osim u Turskoj, gdje je izvršen genocid nad Armencima. Dvije najvažnije teze o Njemačkoj koje Judt iznosi u svojoj knjizi, a koje su u suprotnosti s uvriježenim stereotipima, su one da je denacifikacija poratne Njemačke mit te teza da se njemačko gospodarsko čudo ponajprije temeljilo na ekonomskoj ekspanziji Njemačke iz ‘30-ih, nakon Hitlerova dolaska na vlast. Ova tvrdnja itekako ima smisla jer su brojne njemačke kompanije koje su servisirale Hitlerov suludi režim bile pokretač njemačkoga gospodarskog čuda, što se prije svega odnosi na automobilsku i metalsku industriju. Kad je riječ o denacifikaciji, ona, prema Judtu, uopće nije provedena.
On tu tvrdnju potkrepljuje podacima o tome kako su već tri-četiri godine nakon rata članovi Hitlerove Nacional-socijalističke stranke zauzeli ključna mjesta u njemačkoj administraciji. Prvi razlog je bio taj što je članstvo u toj stranci bilo sveobuhvatno, masovno, jer su svi obrazovaniji Nijemci mahom bili uključeni u Hitlerov ratni stroj kao članovi stranke, tako da je u Njemačkoj nedostajalo kvalificiranih kadrova čija je ratna prošlost bila neupitna. Drugi razlog je bio taj što je prijetila realna opasnost od Staljinova preuzimanja Njemačke, na način na koji je to provedeno u nekim zemljama istočne Europe, te je zemlju trebalo ojačati da je koliko-toliko sposobna brinuti se sama o sebi. Ista opasnost prijetila je u Italiji i Francuskoj, gdje su komunističke stranke imale veliko članstvo i igrale važnu ulogu u parlamentarnom životu tih zemalja, i to sve do 1956. godine, do ruske intervencije u Mađarskoj, kad broj članova tih stranaka počinje drastično padati. To je bio jedan od osnovnih razloga zbog kojih je američka vlada odlučila provesti takozvani Marshallov plan, kojim se Europa podignula iz pepela, u čemu je Njemačka prednjačila.
Za čitatelje s naših prostora možda su najzanimljiviji oni dijelovi koji govore o Titovu raskidu sa Staljinom 1948. godine. Judt podrobno elaborira Titove motive koji su doveli do toga, što se uvelike razlikuje od naše uvriježene predodžbe o tim događajima. Judt u prvi plan stavlja Titovu narcisoidnost i imperijalne ambicije, što se prvenstveno odnosilo na preuzimanje Trsta, a što je dovelo do nesuglasica unutar socijalističke internacionale, jer su se talijanski komunisti pod vodstvom Palmira Togliattija, koji su bili najjača politička grupacija u poratnoj Italiji, našli u poprilično neugodnoj situaciji, da im je glavni vanjski protivnik bila jedna komunistička partija, i to ona iz susjedne zemlje, zbog čega je Staljin bio bijesan na Tita. Titove se ambicije nisu zaustavljale samo na Trstu; tu je i njegov prijedlog o ujedinjenju Jugoslavije i Bugarske, što je Staljin odlučno spriječio, i Titovo aktivno pomaganje grčkim partizanima u građanskom ratu u toj zemlji, što je znatno narušilo Staljinov autoritet u međunarodnim okvirima jer je Grčka prema sporazumu iz Jalte potpala pod utjecaj Velike Britanije. Postojao je još jedan važan razlog tog prekida, a radi se o Staljinovoj taštini, jer je Tito bio vođa najjačeg partizanskog pokreta u okupiranoj Europi, iz čega je nesumnjivo izvirao njegov autoritet u svijetu, a pogotovo među čelnicima drugih komunističkih zemalja koji su u Titu vidjeli simbol otpora staljinističkome modelu upravljanja. Dolazi i do širenja Titova kulta ličnosti na susjedne zemlje, na Bugarsku i Mađarsku. Tako su željeznički kolodvor u Sofiji, uz Staljinove i Dimitrovljeve, ukrašavali i portreti Josipa Broza Tita, dok su mađarski komunisti sve više govorili o oponašanju jugoslavenskog modela komunističke vladavine. Judt navodi kako je na Balkanu Drugi svjetski rat bio ujedno građanski, “u nesvakidašnje krvavom obliku”. U opisu tog rata koristi se citatima Milovana Đilasa. Usprkos tome, Judt donosi jednu krajnje paušalnu širu sliku toga “građanskog rata”, što je iz moje perspektive možda najveća zamjerka ovoj knjizi, ali i izdavaču, koji je u obliku fusnote morao upozoriti na ovu paušalnost, ili barem eventualno navesti izvore kojima se Judt koristio. Procijenite sami: “Tako je ustaški režim Ante Pavelića u hrvatskoj marionetskoj državi ubijao Srbe (znatno više od 200.000) i Muslimane. No Mihailovićevi su (većinom srpski) rojalistički partizani također ubijali Muslimane. Zbog tog su razloga bosanski Muslimani, kako bi se obranili, katkad surađivali s Nijemcima.”
