Iran i Izrael su desetljećima neprijatelji. Teheran osporava pravo Izraela na postojanje i prijeti uništenjem "cionističkog režima". Izrael, s druge strane, smatra Iran svojim najvećim neprijateljem. Ali nije uvijek bilo tako, piše Deutsche Welle.
Prije Islamske revolucije 1979. godine, obje države su bile blisko povezane. Iran je čak bio među prvim državama koje su 1948. priznale državu Izrael. U okviru sukoba na Bliskom istoku Izrael je smatrao Iran saveznikom protiv arapskih država. Za Teheran je Izrael, podržan od strane Washingtona, bio korisna politička protuteža arapskim susjedima.
Nakon pobjede Islamske revolucije 1979. godine Iran je poništio sve sporazume s Izraelom. Ajatolah Homeini je oštro kritizirao Izrael zbog okupacije palestinskih teritorija i razvio retoriku usmjerenu protiv Izraela kako bi pridobio podršku arapskih država i stanovništva u tim zemljama, jačajući utjecaj Irana, piše DW.
Današnji vjerski vođa Irana ajatolah Ali Hamnei, nastavio je ovu politiku, redovito dovodeći u pitanje povijesne činjenice o holokaustu. Iran podržava Hezbolah u Libanonu, Hamas u Gazi, kao i druge grupe širom regije, uključujući Huti pobunjenike u Jemenu.
Izrael, s druge strane, nije učinio puno za smanjenje napetosti. Premijer Benjamin Netanyahu je više puta uspoređivao Islamsku Republiku s nacističkom Njemačkom i oštro kritizirao nuklearni sporazum iz 2015. godine.
Iako u obje zemlje postoje pojedinci koji zagovaraju pomirenje, politički odnosi su zategnutiji više no ikad ranije, naročito nakon napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. godine i izraelske vojne odmazde u Pojasu Gaze. Prema navodima UN-a u ratu u Pojasu Gaze je ubijeno više od 41.000 Palestinaca.
Rezolucijom UN-a 1947. godine proglašena je država Izrael, u trenutku kad su Arapi na tom teritoriju činili 67 posto stanovništva. Doduše, broj Židova doseljenika iz Europe rapidno je rastao tijekom Drugoga svjetskoga rata zbog progona u fašističkim zemljama pa je s nekih 11 posto 1922. godine židovska zajednica na teritoriju današnjega Izraela narasla na 30-ak posto 1942. godine. Ideju o stvaranju države Izrael prvi je smislio Theodor Herzl, židov iz Austro-Ugarske. Obitelj mu je bila porijeklom iz Zemuna kraj Beograda, a u Beču je studirao pravo.
Herzl je s vremenom počeo misliti da Židovi ne mogu više živjeti među Europljanima i da moraju osnovati vlastitu državu, piše povijest.hr. Na taj način nastao je cionizam, židovski nacionalistički pokret s ciljem osnivanja nezavisne židovske države. Zanimljivo je da cionistima Palestina nije bila jedini izbor za lokaciju židovske države. Razmatrale su se razne mogućnosti, a među prijedlozima su bili: Cipar, Uganda, Madagaskar, Albanija, Australija i mnogi drugi.
Židovi su rezoluciju UN-a iskoristili da 15. svibnja 1948. godine proglase nastanak države Izrael. Tada je zamišljeno da Jerusalem bude pod međunarodnim protektoratom. To je bio povod za rat čija će posljedica biti „Nakba“, protjerivanje 711.000 Palestinaca i početak vječne netrpeljivosti, pisala je AlJazeera Balkans.
Izraelci i Arapi od 1948. do 1988. pet puta su ratovali, čim su proglasili državu Izrael odmah je napadnut iz susjednih arapskih država (I. arapsko-izraelski rat, 1948–49), piše Hrvatska enciklopedija Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža. U ratu se Izrael održao na oko 78% teritorija bivše Palestine (20 699 km²), a ostatak je zauzeo Egipat (pojas Gaze) te Transjordanija (istočni Jeruzalem i Zapadna obala). Preko 700 000 Palestinaca je izbjeglo, najviše u Gazu, na Zapadnu obalu i u Libanon, a oko 580 000 Židova izbjeglo je iz arapskih država u Izrael poslije 1948. Nakon primirja 1949. Izrael je neprestano bio izložen gerilskim akcijama i terorističkim napadima različitih palestinskih skupina, čija su uporišta bila u susjednim arapskim državama.
Izrael je 29. X. 1956. napao Egipat (II. arapsko-izraelski rat), koji mu je blokirao plovidbu Sueskim kanalom (od 1948) i Tiranskim tjesnacem (1955). Rat je uslijedio nakon egipatske nacionalizacije Sueskoga kanala (26. VII. 1956), a Izrael se priključio britansko-francuskoj vojnoj intervenciji te je zauzeo Gazu i Sinajski poluotok (odakle se povukao 1957). Arapska borba unutar Izraela osnažena je stvaranjem Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) 1964. Potaknut ratnim pripremama Egipta, Sirije i Jordana, Izrael ih je prvi napao 5. VI. 1967 (III. arapsko-izraelski rat, tzv. šestodnevni rat) i zauzeo Gazu, Sinaj, Golansku visoravan i Zapadnu obalu s istočnim Jeruzalemom.
Osnaženi sovjetskom vojnom pomoći, Egipat i Sirija su 6. X. 1973. napali Izrael (IV. arapsko-izraelski rat, tzv. jomkipurski rat), kojega je vojno podupirao SAD. Nakon sporazuma o djelomičnom izraelskom povlačenju sa Sinaja i Golana (1974–75), uslijedili su egipatsko-izraelski pregovori (Camp David, 1978) i mirovni sporazum (Washington, 1979) a Egipat je postao prva arapska država koja je priznala Izrael (etapno izraelsko povlačenje sa Sinaja dovršeno je 1982). Izrael je 6. VI. 1982. napao Libanon (V. arapsko-izraelski rat).
Današnja situacija je takva da mnogo više Palestinaca živi van svoje domovine, da čak u dalekom Čileu ima grad Palestino, da u susjednom Jordanu žive brojni Palestinci, piše AlJazeera. Dvije regije Palestine, Gaza i Zapadna obala uopće nisu teritorijalno povezane. Izrael je gusto naseljena država, ali je Gaza jedna od najnaseljenijih regija na planeti. Na nekih 360 kvadratnih kilometara živjelo je 2,2 milijuna stanovnika.
Prema nekim procjenama, od 15.000 Židova koji su preživjeli Drugi svjetski rat na području bivše Jugoslavije njih 8500 preselilo je u Izrael. Oko 80-85 posto Židova u Hrvatskoj ubijeno je tijekom vladavine NDH, njih oko 30.000, a desetak tisuća navodno je transportirano u nacističku Njemačku. Između ostalih, jedan od najpoznatijih izraelskih generala David (Dado) Elazar - deveti načelnik generalštaba izraelske vojske - bio je s ovih prostora, rođen je u Sarajevu.
Dan Baram, general izraelske vojske, poznati izraelski političar i diplomat, rođen je i živio je u Hrvatskoj kao Milivoj Fuchs.
Hrvatska ima 115 imena upisanih među pravednike u Yad Vashemu.
