Povijest urušavanja Zagreba gledana očima doseljenika

Prva moja adresa u Zagrebu bila je u Kukuljevićevoj, na broju 13. Prostrani jednosobni stan za služinčad, na visokom četvrtom katu mračne i neodržavane zgrade s kraja 19. st. Ulaz, podrumi i stubište kao u romanima europskog realizma i naturalizma, mirisi zaprženog luka i veša koji se iskuhava u onim velikim loncima, ljepljiva prašina po rukohvatima i zidovi stubišta, tko zna kad prebojeni, s floralnim motivima iscrtanim valjkom. U stanu grijanje na plin, uvijek premalo zraka, ostaci prastarog sirotinjskog namještaja, i ponegdje još sačuvane utičnice i prekidači iz međuratnog razdoblja. Prozori prema sjeveru i zapadu, vlažni zid susjedne zgrade, uvidi u duboku prošlost. Od svih zagrebačkih podstanarskih stanova, najviše sam volio taj prvi. Zato što je bio najstariji i najzagrebačkiji. Činilo mi se da iz tih zidova izbija prošlost. Možda oskudna, malograđanska, dostojna umornog Krležina podsmjeha i ruganja, koju nisu uspjeli pregaziti ni socijalistički modernizam, koji je sve prekrečio, premaljao, opismenio i elektrificirao, ni ovo kratko razdoblje potom. 

Godina je 1993., ljeto, u Bosni traje rat, u Hrvatskoj je, uglavnom, “zamrznut konflikt”, a ja sam se tu, stotinjak koraka od Britanskog trga, našao igrom sudbine i vlastitom neodlučnošću. Niti mi se vratiti u Sarajevo niti mi je krenuti dalje. I onda ne učinim ništa, nego bivam u Zagrebu, gdje imam posao i riješen građanski status. Ne umijem se, međutim, smiriti i živim u emocionalnoj rastrganosti, u dvostrukosti života. Javno, nije mi drago što sam tu, ali, eto, tu sam. Tako prikrivam budalasto grizodušje što nisam u Sarajevu. Što nisam tamo gdje se gine. Mjesecima ne uspijevam uspostaviti kontakt sa svojima. Nadam se da su živi. U drugom, pak, životu, koji nije javan i koji živim samo za sebe, volim što sam tu. Volim ovaj grad zato što volim Miroslava Krležu, ali i Krešimira Kovačića, Josipa Horvata, Veselka Tenžeru, Ivana Kušana, volim te pisce koji su Zagreb za mene napisali i koji su me za njega pripremali godinama. Ali ima i nešto važnije: tu se, u Zagrebu, odvijala neka tajna povijest mojih bližnjih. Tu bi se nakratko bivalo, obično na proputovanju za Beč i iz Beča, i tu je bilo jedno od naših pripadanja. Bili su prijatelji, čija imena ne pamtim, neoprezno sam ih zaboravio, bili su nekadašnji susjedi, koji su iz Sarajeva izbjegli nakon 1945., i bila je teta Paulina, časna sestra, očeva tetka, jedna od jakih porodičnih ličnosti. 

I bio je taj neki stan na Tuškancu, gdje bi se prenoćilo na putu za Beč. I bila je čitava mitologija Zagreba koju sam ja, eto, ljeta 1993. došao uživo provjeravati.
Bilo je lijepo buditi se rano ujutro, negdje prije osam, pa se spustiti na Britanac. Tu, na Iličkom trgu, bila je lijepa mala tržnica. Prostor je bio neuređen, ali uklopljen među okolne zgrade, suživljen s njima. Kasnijom će se obnovom gradskih trgova svaki put postizati dvije stvari: prividna urednost, uz pomoć kamenih kocki i ploča, izvještačenih i nefunkcionalnih kandelabra, geometrizma đačkih bilježnica iz tehničkog crtanja i potpuna, neizlječiva nesuživljenost s okolinom. Ti trgovi će, od Britanca, preko Cvjetnog i ranije već unakaženog Jelačić placa, do Iblerova, koji je zbrisan s lica zemlje, i Kvaternikova, na kojemu su se pojavile naznake krematorija, redom opustjeti, izgubiti svoju zagrebačkost i uznalikovati na trgove provincijskih njemačkih gradova, koji nisu nastajali u skladu s razvojem grada niti po urbanističkim planovima, nego su se rastvarali u savezničkim bombardiranjima. Neuređeni zagrebački trgovi, pa tako i neuređeni Britanac, bili su puni ljudi i auta te podsjećali na Pariz ili, da ne budemo tako preuzetni, na trgove velikih poljskih gradova. Bili su živa mjesta koja su, možda, s tranzicijom iz beztržnog socijalizma u tržni kapitalizam, žudjela za transformacijom, ali umjesto nje doživjeli su smrt. Zagrebački trgovi preuređeni su tako da na njima nema mjesta za ljude - kao Kvatrić - ili tako da ljudi na njima mogu biti samo ako na trgovima dozidate i nakazne drvene montažne kućice, tezge i šatore. Preuređenjem su, gotovo bez izuzetka, prestali biti trgovi.

Oko Britanca je, u ljeto 1993., sve još bilo živo i prisutno. Radili su oni cirozni ranojutarnji socijalistički buffeti, maleni špeceraji i obrtnički dućani. Tu, u neposrednoj blizini, bilo je nekoliko obućara i krojača, i bila je, dolje u jednom od iličkih dvorišta, koju desetinu koraka prema istoku, radnja za krpljenje (štopanje) čarapa, u kojoj je po cijeli dan ordinirala neka izdužena, tanka gospođa, s visokom punđom, koja je izgledala kao glumica iz britanske dramske serije, vječna usidjelica, stara cura. Ušao bih u dvorište i provirio kroz izlog, samo da je vidim. Volio sam taj Zagreb. Osim što je bio širok i raskošan u svojoj melankoličnoj jučerašnjosti, djelovao je još vrlo prisutno. Bio je to grad u kojemu su još živjeli ljudi kakvih je u Sarajevu bilo u neka davna vremena, možda prije četrdesetak, pedeset godina, ili još prije rata. Ti ljudi podsjećali su me na moj mrtvi rod i na one s kojima su bili bliski, a koje sam poznavao uglavnom samo sa sarajevskih groblja. Na njih me, te moje rođake, podsjećala i zagrebačka arhitektura. Ili bi se to, možda, moglo reći: mikroarhitektura. Ruševni, iščezavajući detalji na zgradama, šupama, dvorištima i kioscima.

U to su se vrijeme pust izlog i napušten lokal smatrali incidentom. Godine 1993., u vrijeme kad je prosječna plaća iznosila jedva koju stotinu njemačkih maraka, toga još nije bilo. Zagreb je bio živ, i u tim se izlozima nešto zbivalo. Smisao izloga nije u trgovini i obrtu, koji će zahvaljujući izlogu bolje funkcionirati. Smisao izloga je u protočnosti gradskih ulica i trgova. Tamo gdje nema izloga ili gdje su izlozi pusti i slijepi, nikakvog života neće biti. Ljudi se tim ulicama više ne kreću. Možda se u njima parkiraju i onda bježe dalje, migriraju tamo gdje su izlozi živi. Iz današnje perspektive, taj Britanski trg iz sredine devedesetih bio je nepojamno živ, prisutan, fluentan, pulsirajući. Kad bih se spustio do Ilice, neodlučan hoću li lijevo pa prema gradu ili desno, do Kinoteke, zurio bih u izlog iličkog poplunara (iliti, mojim zavičajnim jezikom, jorgandžije), koji je šio raskošne, dvorske i kraljevske poplune, za zime i hladnoće, kojih više nije bilo. A onda bih, ipak, okrenuo prema nekadašnjem Trgu Republike. U to vrijeme je, bez obzira na sav pritisak kolektiviteta i vladajućeg režima te svu tu neobjašnjivu hrvatsku potrebu za autolobotomijom, još živa bila dvojnost u nazivlju. Pa su postojali trenuci i konteksti u kojima bi se Trg bana Jelačića prozvao Trgom Republike, a odmah zatim Jelačić placom. Premda ga se, uglavnom, kao i danas prozivalo Trgom. The Trgom.

U sljedećih pet godina promijenio sam dvije podstanarske adrese. Najprije sam se selio u Kranjčevićevu 11, u sumnjivu i obezličenu novogradnju preko puta stadiona. Kroz prozor sam mogao gledati utakmice, ali to me najednom nije zanimalo. Nisam prežalio onaj čudesni stan u Kukuljevićevoj. U blizini je bio lokal Nikole Dragaša, slavnog kuglača, i bila je Concordija. Kranjčevićeva je bila, kao i danas, mrtva, prolazna ulica, ali s vrlo sadržajnom Tratinskom za leđima i s famoznom Trešnjevkom. Po Trešnjevci sam šetao psa. Dugo sam hodao i uživao u tom još vrlo živom svijetu obiteljskih prizemnica i katnica, koji je dijelom podsjećao na fragmente Ilidže. Ljepota Trešnjevke bila je u njezinoj neuklopivosti u središte Zagreba. Centar ovoga grada je, u njegovim najboljim trenucima i prije nego što ga je počeo pustošiti taj strašni uragan preudotranzicije, sačinjen od više međusobno suprotstavljenih cjelina, koje hodač doživljava kao zasebne mikrogradove. Njihova dezintegriranost i razdvojenost čini posebnu ljepotu Zagreba. No i tu je, na Trešnjevki, bez obzira na sve te uličice obiteljskih kuća i ostatke već uništene industrije, sve bilo prepuno izloga. Veličanstvena je tih godina bila Trešnjevačka tržnica. Oko nje je vrvjelo malim zanatskim dućanima i trgovinama. Tu su svoje izloge imali i soboslikari, moleri, pituri, pa vodoinstalateri, električari, radio i televizijski mehaničari, keramičari... Svakog je čuda bilo na Trešnjevci, ali mi svejedno nije bilo mrsko kad sam se selio iz Kranjčevićeve. Nova, ružna kuća, sumnjiv lift, tijesno stubište, niski stropovi, jeziva arhitektura s kraja osamdesetih i početka devedesetih, sav jad privatne inicijative u domaćoj stanogradnji. Tako je to izgledalo.

Potom sam, kratko, stanovao u Vrbanićevoj 2. Svidjela mi se Zvonimirova ulica, koju te 1997. nitko više nije zvao Socka ili Socijalističke revolucije, ali najviše slastičarnica Jakšić. Bile su tu sjajne paštetice sa sirom. To je ono što se danas naziva - trokuti sa sirom. Ali u to vrijeme je u slastičarnici Jakšić još bilo osoblje koje je znalo prava imena stvari.
Zvonimirova je, od Džamije prema istoku, najstarija zagrebačka avenijica. Arhitektonski vrlo sređena, s onom zlosretnom crkvom Majke Božje Lurdske, koju je započeo graditi genijalni Jože Plečnik, ali se onda, avaj, odustalo od njegova projekta pa je sagrađeno nešto što u dalekoj slutnji samo podsjeća na Plečnika. Ali svejedno sam je tih mjeseci zavolio, pa sam znao unutra i ući, tražeći majstorove tragove.