Nepopravljivi bon-vivant, glasoviti bonkulović, nudist, pisac, esejist - pred strašnim licem ništavila!? Je li "Predsmrtni dnevnik" samo još jedna genijalna provokacija okorjelog individualca, hrabrog - možda i jedinog - našeg pravog nonkonformista, vječnog enfant terriblea hrvatske kulture ili posljednja ispovijed?
Na 350 stranica "Dnevnika" (nakladnik VBZ) ispisana su najraznolikija iskustva umiranja - od briljantne antičke refleksije (dok smo mi, kaže Epikur, nema smrti, kad dođe smrt, nema nas) preko tragičnih iskustava naših pisaca (među kojima su najzačudnije smrti Vojislava Kuzmanovića i legendarnog Antuna Gustava Matoša) pa do najbolnijeg iskustva, smrti kćeri Ade. "Predsmrtni dnevnik" - jedinstvena je, čudesna, neobična, eruditna knjiga, prava enciklopedija smrti.
Na zadnjem Interliberu izazvala je neviđeno zanimanje publike, koja je u dugoj koloni čekala na autorov potpis. U "Nedjeljom u dva" Mandić se ispričao jer još nije umro a u ovom se intervjuu ponudio za "nabijanje na književni ražanj" pa potom vješto uzmakao dokazujući da je još vitalan i stavljajući nam u izgled da mu ovo, ipak, nije zadnja knjiga. Igor Mandić format je za francusku ili neku veću kulturu, on je naprosto po svojoj naravi rođena zvijezda. On je ovdje zalutao, a opet nam treba, da znamo da nismo sami.
Za nekoga kome 'teče odjavna špica' ide vam prilično dobro. Na Interliberu ste potpisivali knjigu puna dva sata, potpisali ste 160-170 komada...
Potpisivao sam u minuti dvije knjige, a sjedio sam oko dva sata za tim stolom. Broj prodanih primjeraka je impresivan. Nakladnici kažu, čuo sam to iz više izvora, da je tijekom Interlibera, već prvih dana, prodano od 600 do 650 primjeraka. Ne odgovaram doduše za taj podatak jer nemam uvid u brojke.
To je za današnje hrvatsko tržište bestseler, i to u polugodišnjem razdoblju.
Da, je. Ali eto...
Kod Stankovića ste imali vrlo duhovit nastup, bila je to neka vrsta nekrologa samome sebi, uz ispriku što niste pravovremeno umrli. Zadnjih ste godina ispisali svojevrsni 'smrtopis' za cijeli jedan nacionalno-politički projekt, ali i za tom umrlicom vlada vrlo živ interes. Kako to tumačite?
Mora biti da su se sjedinile neke tendencije. Dobro ste primijetili, to je nekrolog samome sebi. A bolje da ga ja sam ispišem, nego da mi ga drugi pišu. Tko zna što će biti s nama, kako ćemo biti zaboravljeni. Puno je značajnijih ljudi, mojih suvremenika ili onih koji su bili prije mene, koje sam obožavao, znajući koliko vrijede, ali su pali u zaborav.
To je izgleda u ljudskoj prirodi. Ne mislim da je to isključivo u prirodi hrvatske publike i naroda, nije. To je svjetska pojava. Knjiga, inače, nije nekrolog političkom projektu, ali polemički komentari objavljivani pod naslovom 'Non serviam' jesu. Oni su ovdje našli pravo mjesto kao, to ste dobro primijetili, neka vrsta osmrtnice jednom projektu.
U intervjuu Vremenu, koji je napravljen prije nekoliko godina, a pretiskan je u knjizi, rekli ste da očekujete kako će vas javnost, brzo nakon smrti, zaboraviti. Novinari su bili iznenađeni tom izjavom, no ovih smo dana vidjeli smrt jednoga gorostasa hrvatske kulture, Stanka Lasića, o čiju se smrt državni vrh posve oglušio, a u široj je javnosti prošla posve nezapaženo.
Pa kad ga nitko nije pročitao! Ni 'Krležologija' nije pročitana, a kamoli dvije knjige njegovih autobiografskih zapisa. Te knjige nisu pročitane, nisu recenzirane, nisu prihvaćene. Predubok je, preozbiljan, prekritičan – jasna stvar, i prema sebi, i prema društvu, a to naša zajednica ne podnosi.
Ni jedna zemlje nema, dakle, prema vašem mišljenju, prejaku kulturu sjećanja...
Mislim da ne.
No kod nas je uspostavljena potpuna ravnodušnost. Prije koju godinu javna televizija nije ni primijetila da je umro Ante Sorić, Slavko Goldstein je nedavno ispraćen na onaj svijet s dva tanka, gotovo iznuđena brzojava sućuti, s Pantovčaka i Markova trga, pri čemu se – paradoksalno – čini da je i to toga došlo samo zato što je bio Židov pa da se izbjegne ocjena o antisemitizmu. Lasićevu smrt, pak, nisu primijetili ni Vlada ni predsjednica. Ovih je dana uz određene počasti na onaj svijet ispraćen akademik Milan Moguš...
On je dobio počasti jer je ipak kroatoidan. On će opstati u sjećanju HAZU u kojoj je jedan Lasić bio dopisni član. Ja na to krepavam od smijeha. Nedavno sam to uzvikivao na našem Društvu pisaca, pritom lupajući šakom o stol, da je umro 'dopisni član HAZU'. Stanko Lasić napisao je više teksta, i više pametnog teksta, od cijelog Akademijina razreda za književnost. A to je zato što razred za književnost vode katolibani. Kad je cijeli HAZU katolibanski. Ma, vrlo važno, HAZU. Ionako me tamo nikad neće primiti. Nikad ne bih ni ušao u klub koji prima ovakve kao ja, kako bi rekao Groucho Marx, još jedan veliki marksist.
Sve to skupa pokazuje da uloga inteligencije – koga god mi inače svrstavali u taj soj – na ovim prostorima vremenom sve više slabi.
Slabi. Ali uvijek svijetli. Evo mi se sjećamo titana Lasića, to će ipak biti objavljeno, i podsjetiti neke čitatelje što su pročitali ili što su propustili pročitati, čega se mi sjećamo. Intelekt otpada jer je sumnjiv. Kako je rekao Camus, mišljenje potkopava. Mišljenje je opasno.
Kako bi rekao drug Tito, intelektualci 'ruju i rovare'.
Ha, ha, ha... On je imao taj svoj smiješni odnos prema intelektualcima, jasna stvar, osim prema Krleži, za kojega sumnjam da ga je čitao baš puno.
Teško je za povjerovati.
Teško.
U ovaj vaš opći nekrološko mrtvozornički smjer savršeno se uklapa činjenica da mi na ovim prostorima imamo egzodus kakav nismo imali od 60-ih, odnosno početka prošlog stoljeća - samo tad smo imali mlado stanovništvo koje se lako obnavljalo, a danas cijeli ovaj prostor sve više nalikuje staračkom domu. Mi u biti imamo jedna hospicij na otvorenom.
Ja sam primijetio jednu čudnu činjenicu, kako se sudbina ironijski poigrala s nama. Otprilike onoliko Srba koliko smo istjerali, što istjerali, što pobili tijekom takozvanog Domovinskog rata, otprilike se toliko Hrvata kasnije iselilo. Otprilike, između 250 i 400 tisuća s jedne i druge strane je nestalo, nisu više tu. Koliko je Srba otišlo, toliko se Hrvata, više-manje mladih Hrvata, iselilo iz zemlje. Situacija se nekako ujednačila. Hrvatska je opet na nuli. Sudbina nam se narugala i opalila nam ćušku.
Isto se tako iseljavaju ljudi iz Bosne, Srbije... Cijeli je ovaj prostor pod stečajem, i to stečajem koji ide više prema likvidaciji nego prema preustroju. Ovaj se prostor prazni dramatičnom brzinom - od Karlovca do Dubrovnika, izuzmemo li nekoliko velikih gradova, to postaje pustinja i žalosno je za gledati.
Netko će to iz bijeloga svijeta kupiti, preorati...
Ma neće nas ni izbjeglice. Manje od 50 ih traži azil kod nas. Bježe od nas.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Do danas je Mandić bio uvijek u pravu. Vidjet ćemo, ako ne mi, a ono naša djeca.
nakon propasti jugoslavije mandić je mrtav čovjek, zato i zaziva novu. ali, lako za njega, r.i.p., nego jeste li primjetili koliko naš domaćin, rašeta, liči na acu stankovića?
Koliko se je iselilo Hrvata kad je bila jugoslavenska banda 4 miliona.