Top News
752 prikaza

Projekt ocrnjivanja Hrvatske kao antisemitske države još traje

1/5
PIXSELL
Nedavno je objavljen prvi dio njegove monumentalne trilogije 'Izrael - narod u danu rođen', u kojoj se uhvatio ukoštac s poviješću 'hebrejskog, izraelskog, poslije židovskog naroda...

U Hrvatskoj vjerojatno nema čovjeka koji bolje poznaje židovsku povijest i kulturu od Borisa Havela. Taj publicist, politolog, sveučilišni profesor i prevoditelj - rođen u Sarajevu 1966. godine - već se više desetljeća bavi temama vezanim za Izrael i Bliski istok. Pošto je u švedskoj Uppsali studirao međunarodne odnose te povijest i historiografiju Holokausta, na Hebrejskome sveučilištu u Jeruzalemu magistrirao je komparativnu religiju, te završio najviši stupanj suvremenoga hebrejskog jezika, a na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu - gdje trenutno radi kao izvanredni profesor - 2012. je obranio doktorsku disertaciju pod naslovom "Religijski čimbenik arapsko-izraelskog sukoba". Havel je autor više od stotinu znanstvenih, stručnih i publicističkih članaka o različitim temama: drevnoj i suvremenoj povijesti Izraela, hebrejskom jeziku, Holokaustu, arapsko-izraelskim odnosima, antisemitizmu, političkom i vjerskom cionizmu, političkom islamu, sunitsko-šijitskim sukobima, bliskoistočnim političkim procesima. Uz ranije objavljene knjige "Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest Svete zemlje" (Ljevak, 2013.) i "Pregled povijesti Izraela od Abrahama do moderne države" (Antibarbarus, 2015.), nedavno je u izdanju Školske knjige objavljen prvi dio njegove monumentalne trilogije "Izrael - narod u danu rođen" u kojoj se uhvatio ukoštac s poviješću "hebrejskog, izraelskog, poslije židovskog naroda, poglavito na području današnje Države Izrael i okolnih zemalja, od njegova početka prije četiri tisućljeća do danas". U prvom svesku Havel se na gotovo tisuću stranica velikog formata bavi razdobljem od Abrahama do Bar Kohbe, odnosno od oko 2000. godine prije Krista do 135. godine. Povodom objavljivanja prve knjige trilogije ljubazno je pristao na razgovor za Express.

Već desetljećima pišete o židovskoj povijesti i kulturi. Otkud taj interes za Izrael i Židove? Koliko sam shvatio iz vaše biografije, vi nemate židovsko porijeklo?

Za Židove me najprije zainteresiralo čitanje Biblije, a potom studij povijesti i praćenje bliskoistočnih političkih zbivanja koja često dominiraju vanjskopolitičkim medijskim izvješćima. Židovskog podrijetla nemam ni u tragovima. Da parafraziram Pavla, ja sam “Hrvat od Hrvata”. Moj je ujak u vrijeme bivše države bio vođa najpoznatije sarajevske protukomunističke skupine Mladi Hrvati, zbog čega je osuđen na 15 a odležao je devet godina zatvora u Sarajevu, Zenici, Foči i Nišu. Mama Ana bila je jedan od osnivača HDZ-a u Sarajevu. Ali je moj pradjed u Bosnu doselio iz Češke, u vrijeme Austro-Ugarske, pa otud prezime Havel, koje lako zbuni. Njegovi su potomci ostali u Bosni ali su se, kao katolici, dalje ženili Hrvaticama. Baka po tati je Hercegovka, a mamini vuku podrijetlo iz Mostara i iz Kraljeve Sutjeske, pa se hrvatski identitet odavno nametnuo kao jedini.

 | Author: Školska knjiga Školska knjiga

Nedavno je objavljena prva knjiga vaše trilogije "Izrael - narod u danu rođen". Riječ je o izuzetno opsežnom djelu. Kako to da ste odlučili prihvatiti se tog golemog zadatka? Je li uobičajeno da stranac napiše tako opsežnu povijest Izraela?

Knjigu koju držite u ruci počeo sam pisati kao povijest moderne Države Izrael. Ta je knjiga i dalje u planu, i radim na njoj. Ali moderna se Država Izrael ne može razumjeti bez osvrta u daleku prošlost. Ideja židovske državnosti stara je više od tri tisuće godina, i u čitavom nizu važnih aspekata uvelike je oblikovana u starom vijeku, na primjer u pitanjima granica, zakona, etničkog identiteta, shvaćanja teološke legitimnosti odnosno nelegitimnosti političke vlasti i odnosa prema nežidovima koji u njoj žive. Današnji je Izrael, naravno, proizvod i niza suvremenih političkih procesa, poput nacionalizma, parlamentarizma, trodiobe vlasti, sekularizma, usklađivanja s međunarodnim pravom itd. Međudjelovanje drevnih i suvremenih političkih ideja, načela i procesa ne može se razumjeti ako se priča o Državi Izrael počne u trenutku njezina proglašenja, u svibnju 1948. To što sam stranac u jednu mi ruku olakšava pisanje. Mogu se usredotočiti na opisivanje prošlosti i sadašnjosti neopterećen osobnim identitetima i bez aktivističkih ambicija, jer nije na meni - ni na strancima općenito - uređivati izraelsko društvo, kao što nije na strancima uređivati hrvatsko. S druge strane, u Izraelu se uvelike osjećam i doma. Volim tu zemlju i taj narod, govorim njihov jezik, oduševljen sam njihovom poviješću i kulturom. To mi daje i motivaciju i odmak koji su u znanstvenom istraživanju važni. Pasionirano sam zainteresiran za povijest i politiku Izraela, ali ih promatram izvana, nisam sudionik izraelskih polemika. Mnogo je stranaca koji su istraživali i pisali o Izraelu, drevnom i suvremenom, i stvorili sjajna djela. Izdvojio bih engleskoga katoličkog povjesničara Paula Johnsona čija je knjiga "A History of the Jews" opsežna, lijepo pisana i za širu javnosti lako čitljiva publicistika.

Kome je vaša knjiga prvenstveno namijenjena, hrvatskoj ili međunarodnoj čitateljskoj publici?

Knjiga je namijenjena hrvatskim čitateljima. Premda su se već pojavili prijedlozi o prijevodu na engleski, pa i od izdavača, za to nemam vremena, a da pravo velim, ni volje. Volio bih da moj narod upozna Židove i Izrael, i to na način koji dakako ne isključuje zla kojima su Židovi bili podvrgnuti u vrijeme Holokausta, ali koji ga nadilazi. Hrvati i Židovi dijele mnoge vrijednosti, i oba su ih naroda sve više svjesna. Kršćanska vjera, koja je okosnica hrvatskoga identiteta, došla je od Izraela: Isus je Židov, koji k tome u evanđelju veli da “Spasenje dolazi od Židova”. Iz Izraelove vjere dolaze sve temeljne vrijednosti zapadne civilizacije, a time i hrvatskoga naroda, kao što su obiteljske vrijednosti, visoko vrjednovanje ljudskog života, vjera u apsolutne vrijednosti, poštivanje tradicije, domoljublje i samokritičnost. U današnjem međunarodnom poretku Hrvatska i Izrael osim vrijednosti dijele i mnoge interese, pa je potencijal suradnje golem. Cilj pisanja mi je pridonijeti razumijevanju bogatstava koja dolaze od Židova, kako bi se ne samo iskorijenile predrasude i antisemitski stavovi ondje gdje još postoje, nego i potaknuo jedan zdrav, upućen, odmjeren i pozitivan stav prema Židovima i Državi Izrael.

U uvodu ste napisali da osjećate "naklonost, poštovanje i ljubav" prema židovskom narodu. Koliko je to moglo utjecati na objektivnost vaše knjige?

To sam napisao kako bih čitatelju razjasnio svoje polazište u pisanju o Izraelu. U društvenim znanostima ne postoji apsolutna nepristranost, kakva se može naći u prirodnim ili tehničkim znanostima. Tko god piše o društvenim procesima ima o njima mišljenje i promatra ih kroz naočale određene ideološke ili svjetonazorske boje. Elementarna pristojnost znanstvenika je s čitateljem podijeliti koje su boje njegove naočale. Elementarna dužnost znanstvenika je sam biti svjestan boje svojih naočala, i dati sve od sebe kako one ne bi obojale njegov metodološki pristup. Nastojao sam tako postupiti. Knjiga je pisana iz očišta naklonosti prema židovskom narodu i njihovoj zemlji, ali je daleko od nekritične hagiografije. Sve što je bilo znanstveno, metodološki relevantno, ma kako se podudaralo ili ne podudaralo s mojim osobnim stavovima, uvrstio sam u knjigu. Naklonost, poštovanje i ljubav prema židovskom narodu odredili su temu mojega istraživanja, ali ne i metodu istraživanja.

 | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

Opišite mi svoju metodu rada na knjizi. Koliko dugo ste radili na tom projektu? Kojim ste se izvorima koristili? Pretpostavljam da je za tako nešto potrebna velika disciplina ...

Metodološki predmeti znanstvenog istraživanja bili su mi među najdražima tijekom studija u Uppsali i u Jeruzalemu. Ono što sam tada naučio primijenio sam u pisanju ove knjige, a neki su njezini dijelovi nastali prije više od petnaest godina. Koristio sam relevantna primarna i sekundarna vrela, koja sam podrobno opisao u uvodom dijelu. Među primarnim su vrelima sveti spisi, poglavito Biblija, i to Stari i Novi zavjet (jer i Novi zavjet su napisali Židovi) zatim knjige pseudoepigrafije i drevnih autora kao što su Josip Flavije i Filon Aleksandrijski. Književni opus pseudoepigrafije na hrvatskom je jeziku skoro u potpunosti neobrađen, a važan je, pa sam mu posvetio nešto više prostora. Isto vrijedi i za najvažnija Flavijeva djela. Izbor sekundarnih izvora, kojih je puno više, bio je teži, jer o Izraelu postoji puno toga napisanoga. U tome mi je izboru uvelike od koristi bio studij na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Tamo sam naučio koji su autori i koje izdavačke kuće najcjenjeniji u znanstvenom pisanju o povijesnim, arheološkim, politološkim i drugim temama vezanima za drevni i suvremeni Izrael. Autori koji zavrjeđuju spomen su brojni, od Tcherikovera, Zeitlina i Yadina do Charleswortha i Stevea Masona, a među izdavačkim kućama izdvojio bih Brill, Keter i De Gruyter. Usto sam nastojao koristiti i radove hrvatskih znanstvenika, povjesničara i bibličara koje sam poznavao i koji su mi bili dostupni. No iz knjige je jasno da sam obrazovan izvan hrvatskoga znanstvenoga sustava, koji je u ovim temama poglavito oslonjen na njemačke i talijanske autore. Većina je sekundarnih vrela koja sam koristio napisana na engleskom i nisu prevedena na hrvatski.

Jeste li tijekom pisanja došli do nekih neočekivanih ili originalnih uvida?

Evo nekoliko uvida koji se mogu smatrati neočekivanima. Da u židovstvu postoji snažna samokritička, samopropitujuća misao nije mi bilo strano, ali sam kroz ovo istraživanje otkrio njezine nove dubine i širine, i oni su osupnjujući. Nadalje, korijeni rane židovsko-kršćanske polemike smisleniji su nego što se često misli. Iznad svega, kroz istraživanje o razvoju židovske teološko-političke misli otkrio sam koliko su povijest i politička zbivanja oblikovala teološka shvaćanja u židovstvu. Općepoznato je da teološka shvaćanja oblikuju politike - to se događa u svakoj civilizaciji, pa tako i u zapadnjačkoj kršćanskoj. Ali obrnut proces, onaj u kojemu politička i povijesna zbivanja oblikuju teologiju, to je neobično. Evo primjera. Židovska je religijska zajednica bila krajnje nepovjerljiva prema političkom cionizmu i proglašenju Države Izrael. Zašto? Zato što je židovski politički i revolucionarni aktivizam smatrala teološki nelegitimnim, nakon što je mesijanski ustanički aktivizam doveo do najvećih nesreća židovskoga naroda prije Holokausta, godine 70. kad je uništen Drugi hram i 135. kad su Židovi, nakon sloma Bar Kohbina ustanka, protjerani iz svoje zemlje, a Judeja je preimenovana u Palestinu. Ali je ista religijska zajednica počela mijenjati shvaćanje teološke legitimnosti židovskoga državotvornog aktivizma u drugoj polovici 20. stoljeća. Zašto? Opet radi povijesnih i političkih zbivanja. Neobična uspostava i obrana Države Izrael 1948. a osobito 1967. mnoge su među njima uvjerili kako je Izrael ispunjenje Božjih obećanja a ne odraz židovskog bezakonja i pobune protiv Boga, kako se prije držalo. Međudjelovanje teologije, povijesti i politike kakvo postoji u tumačenjima židovske državnosti ne samo da je složeno, nego je kadgod krajnje neočekivano, a za mene kao povjesničara i politologa pravi je rudnik blaga.

U trilogiji obuhvaćate četiri tisućljeća zbivanjima prebogate povijesti Izraela i Židova. Vaša knjiga jest opsežna, no nije i beskonačno dugačka. Koji su glavni kriteriji prema kojima ste odlučivali što ćete u knjigu uključiti, a što ćete izostaviti?

Povijest je Izraela i židovskog naroda jedna od najbogatijih na svijetu, a vrela su o njoj opsežna. Zato je bilo potrebno napraviti izbor, što uključiti a što ne. U knjizi su obrađena najvažnija zbivanja hebrejske, izraelske i židovske povijesti. No ključni čimbenik za uvrštenje i nekih drevnih zbivanja koja možda nisu najvažnija u nekom klasičnom historiografskom smislu njihova je relevantnost za današnje političke procese u Izraelu. Primjer je dio proročke službe proroka Jeremije, koji je u jednom trenutku od judejskog kralja tražio da se Jeruzalem preda Kaldejcima koji su ga opsjedali. Bio je to za to doba (šesto stoljeće prije Krista) nečuven primjer političkog defetizma, iza kojega je stajalo određeno Jeremijino shvaćanje legitimnosti judejske političke vlasti, i okupacijske sile kao nositelja božanske kazne. Na temelju Jeremijine političke teologije postupali su mnogi Židovi u kasnijoj pa i modernoj povijesti. Nadalje su u knjigu uvrštena zbivanja o kojima na hrvatskom jeziku ima malo ili nimalo studija. Primjer su židovski ustanci iz prvoga i drugoga stoljeća poslije Krista. U knjigu sam uvrstio i komparativnu analizu hebrejske ili židovske misli u usporedbi s najvažnijom mišlju razdoblja o kojem pišem. U ovome prvome svesku to je svakako helenistička misao. Hebrejska i helenistička misao dijele određene vrijednosti - primjerice vrjednovanje mudrosti, razlučivanja dobra i zla, kreativnosti, razboritosti i duhovnosti - a u nekima su gotovo sasvim oprječne. Primjer oprječnosti je teološka epistemologija, kao i shvaćanje ljudske prirode. U helenističkoj, načelno klasičnoj grčkoj misli, ne postoji koncept objave, nego se svo znanje temelji na ljudskoj pronicljivosti. Čovjek se, a time i društvo, shvaća kao nositelj potencijala za postizanje savršenstva. Prema biblijskoj hebrejskoj misli, onoj koja se danas naziva judeokršćanskom, ni čovjek ni društvo nemaju potencijal za savršenstvo, nego za rast. Čovjek je stvoren na sliku Božju i u stanju je napraviti puno dobra, ali je istodobno obilježen grijehom i u stanju je napraviti puno zla. Preneseno u suvremene ideologije, prema judeokršćanskom shvaćanju zlo se ne može iskorijeniti ali se može ograničiti, pa je zato u osobnom životu potreban priziv savjesti, poštivanje zakona i tradicije, a u društvenom životu snažan sigurnosni i pravosudni aparat. Čovjekovo se naravno stanje ne može promijeniti nikakvim oblikom organizacije društva, obrazovanjem ili materijalnim prosperitetom. Helenistička je misao u kulturnom ali i duhovnom smislu eklektična, sinkretična, otvorena za ideje iz svake civilizacije koja ima što za ponuditi. Hebrejska, židovska, kasnije judeokršćanska misao temelji se pak na vjeri u jednog Boga koji se objavio jednome narodu, židovskome, zbog čega se Židovi i nazivaju izabranim narodom. Izvan te objave nema više-manje ničega teološki, poglavito soteriološki korisnoga. Zbog tih je razloga između nositelja helenističke i hebrejske misli od njihova upoznavanja dolazilo do polemika, a vrlo brzo i do nasilnih sukoba u kojima su Grci progonili Židove kao netolerantne. Prvi veliki takav sukob poznat je kao Makabejski ustanak. Pobjeda Židova nad Grcima koji su ih nasilno pokušavali “prosvijetliti” slavi se blagdanom Hanuke. Sukoba čiji je korijen helenističko-hebrejsko svjetonazorsko neslaganje u modernoj je povijesti puno. Primjer je ideološki sukob sekularnog humanizma, socijalizma i globalizma s tradicionalnim judeokršćanskim konzervativizmom. Korijeni svjetonazorskih razlika suvremenog svijeta leže duboko u povijesti Izraela i u ovoj su knjizi opisani. Zato ova knjiga nije samo povijest Izraela nego je ujedno i povijest razvoja judeokršćanskog svjetonazora, te njegovih sličnosti i razlika u odnosu na sekularni humanizam i racionalizam.

Što vam je bio najveći izazov prilikom pisanja?

Bilo je puno izazova. Izdvojit ću izbor vrela i pisanje na način koji je pristupačan i čitatelju izvan znanstvene zajednice. U knjizi se nalaze referencije na više od devetsto vrela, a još ih je barem toliko koje na koncu nisam uključio. Nastojao sam pisati jednostavno, razumljivo i čitljivo, bez uporabe nejasnih koncepata i pojmova, uz čuvanje znanstvene arhitekture i metodološke ispravnosti. Djelomice sam to pokušao postići korištenjem brojnih podrubaka. U njima se nalaze vrela za svaku misao koja nije općepoznata činjenica, objašnjenje pojmova koji su važni ali širem čitateljstvu možda nepoznati, kao što je pseudoepigrafija, kanon, Septuaginta itd. U podrupcima sam često navodio i drugo mišljenje ukoliko postoji i ukoliko ga prihvaća dio znanstvene zajednice, primjerice o tumačenju nekih novijih arheoloških otkrića. Ti su podrupci poglavito namijenjeni znanstvenicima i onima koje zanima daljnje istraživanje o ovoj temi. Glavni tekst pisan je tako da ga može čitati i netko tko se s ovom temom susreće prvi put.

 | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

U uvodu ste najavili da će druga knjiga izaći 2025. godine. Kako ste pristupili pisanju trilogije? Jeste li paralelno radili na sve tri knjige? U kojoj su fazi dovršenosti drugi i treći svezak?

Sva tri sveska radim istovremeno. Drugi i treći su dijelom napisani, ali je tu potrebno još dosta istraživačkog rada i pisanja. Sljedeće sam akademske godine na slobodnoj studijskoj godini i većinu ću vremena posvetiti radu na drugom i trećem svesku ove povijesti Izraela.

Premda gotovo da i nema ilustracija, knjiga je luksuzno opremljena i iznimno opširna: ima gotovo tisuću stranica velikog formata, prepuna je fusnota, a tekst je na svakoj stranici tiskan u dva stupca. Jeste li vi odlučili da knjiga bude takvog "monumentalnog" formata? Jeste li zadovoljni konačnim ishodom?

Zahvalan sam direktoru Školske knjige dr. Anti Žužulu koji je prepoznao da se radi o djelu koje je vrijedno za objaviti i u koje vrijedi uložiti. Za rad na knjizi dodijelio mi je sjajan tim, na čelu s glavnim urednikom Deniverom Vukelićem. Mislim da su odlično odradili svoj dio posla, a taj posao nije bio lagan. Primjerice, velik je problem predstavljalo pisanje hebrejskih riječi unutar hrvatskoga teksta. Na koncu je sve napravljeno besprijekorno. Objavljivanje su knjige financijski podržali Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske i Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a Školska knjiga nije štedjela na kvaliteti papira, dizajnu, veličini slova, razmaku između redaka, izradi zemljovida u boji itd. Sve u svemu, veoma sam zadovoljan konačnim ishodom.

Rekli ste da je za razumijevanje aktualne situacije na Bliskom istoku izuzetno važno poznavati povijest židovskog naroda. Zašto? Koje je ključno obilježje židovske povijesti koje je oblikovalo današnju Državu Izrael?

Današnji se Bliski istok, a osobito Država Izrael, ne može ni početi razumijevati samo na temelju uvida u političke procese. Uvid u povijest, teologiju, pravo i hebrejski jezik nužni su; bez njih je prikaz Bliskog istoka i Izraela površan i manjkav. Židovski identitet je složen, a židovski stav prema državotvornosti, odnosno cionizmu, počiva na najmanje tri stupa. Prvi je čežnja židovskog naroda za povratkom u svoju pradavnu domovinu. Ona se temelji na vjeri, na tradiciji i svetopisamskim obećanjima i proroštvima. Drugi je njihova potreba da pronađu kutak svijeta u kojemu će biti sigurni. Židovi su stoljećima bili izvrgavani progonima u skoro svim zemljama u kojima su živjeli. Vrhunac je toga progona bio Holokaust, u kojem je ubijeno skoro šest milijuna europskih Židova. Cionistički je pokret osnovan pola stoljeća prije početka Holokausta, ali je tijekom Holokausta većini Židova postalo jasno da je jedini način opstanka njihova naroda obnova državnosti. Židovi su naučili da se u pitanjima opstanka ne mogu osloniti na međunarodnu zajednicu, UN, druge narode ili bilo koga drugoga, nego jedino na same sebe. Zar to nije lekcija koju smo i mi naučili u vrijeme Domovinskog rata i velikosrpske agresije? Izraelcima je danas jasno da je važno sudjelovati u međunarodnim procesima, graditi dobrosusjedske odnose sa svima koji to žele, promicati mirotvornost i poštivanje međunarodnog prava, ali da je u konačnici jedino jamstvo da se neće zbiti kakav novi holokaust snažan Izrael. Izrael se u prošlosti pokazao učinkovitim u zaštiti života Židova, poglavito u Izraelu ali i u dijaspori, pa je s vremenom Izrael postao treći stup cionizma. Potreba za tom zaštitom postoji i danas. U novije vrijeme svjedočimo ambicijama Irana da izgradi nuklearno oružje, dok brutalni nedemokratski iranski režim, koji zlostavlja vlastiti narod, istodobno Izraelu prijeti uništenjem. Takvo je iransko ponašanje osudio sav civilizirani svijet, ali Iran ustrajava u stvaranju nuklearnog oružja. Dođe li do egzistencijalne ugroze Izraela, Izraelci će je sami morati otkloniti. U najboljem ih slučaju civilizirani svijet neće u tome sprječavati. Hoće li im tko i pomoći teško je reći sa sigurnošću, možda i hoće, ali sudeći po povijesnom iskustvu sasvim je neizgledno da će ičija pomoć biti odsudna.

Kakav je današnji Izrael? Je li on ostvarenje sna nebrojenih generacija Židova iz dijaspore?

Izrael ove godine slavi 75. obljetnicu postojanja. Kao i svaka druga zemlja prolazi kroz proces političkih i identitetskih promjena. Izrael je Židovima pružio utočište i dom i u tom je smislu ispunio svrhu. U njemu su Židovi dobili priliku ostvariti potencijale kao nikad prije u povijesti. Izrael se naziva start-up nacijom jer je svjetsko žarište inovacija, izuma, kreativnosti i pameti. Vratiti se u svoju zemlju nakon skoro dvije tisuće godina, obnoviti državu i učiniti je tako uspješnom, ako to nije ostvarenje sna, što je? No mnogi današnji Izraelci, osobito oni medijski najprisutniji, državu više ne promatraju u smislu ostvarenja stoljetnog sna, nego prema njoj zauzimaju kritički odmak. U Izraelu se zato o ovome vremenu govori kao o dobu postcionizma. Država se danas podrazumijeva i sad je ključno pitanje mnogih Izraelaca kako je učiniti što boljom za što veći broj stanovnika, uključujući Arape koji čine 20 posto populacije. Mlađi naraštaji zaboravljaju povijest i usredotočeni su na svakodnevicu, zabavu, praktična pitanja i izazove, slično kao i kod nas. Izrael danas najviše idealiziraju oni koji žive izvan njega. Oni koji su unutra često ne prepoznaju širu povijesnu sliku, ali su i neopterećeni njome.

 | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

Od svog nastanka 1948. godine, Izrael je u trajnom sukobu s većinom svojih arapskih susjeda. Za trajni mir potrebno je postići kompromis između dviju strana. Kako bi trebao izgledati taj kompromis? Može li nas što naučiti povijest?

Izrael je s dva najvažnija susjeda postigao mir koji se pokazao postojan i održiv. To su Egipat i Jordan. Mir bi se postigao i s Libanonom da nije terorističke proiranske milicije Hezbollaha, koja je nositelj neprijateljstva i opasnosti na sjevernim izraelskim granicama. Mir sa Sirijom nije izgledan u bliskoj budućnosti, ali Sirija je nefunkcionalna država koja bez vanjske pomoći ne može uzdržavati ni samu sebe, a kamoli koga ugroziti. Širenje mirovnih inicijativa s drugim arapskim državama ohrabruje. Abrahamski sporazumi, za koje je zaslužna administracija bivšega američkog predsjednika Trumpa i novog-starog izraelskog premijera Netanyahua, predstavljaju najveći američko-izraelski diplomatski uspjeh u posljednjih nekoliko desetljeća. Sve je više arapskih i muslimanskih zemalja koje odbacuju religijsko neprijateljstvo prema židovskoj državi i prepoznaju kako je u njihovu interesu s tom državom izgraditi dobre odnose. Mir donosi brojne gospodarske, znanstvene, političke i druge pogodnosti i za nadati se je kako će mirovne inicijative jačati. Kad je riječ o kompromisu, tu se ponajprije misli na kompromis između Izraelaca i Palestinaca. Izraelci su nebrojeno puta pokazali da jesu spremni na kompromis. Zadnji su put to pokazali unilateralnim povlačenjem iz pojasa Gaze. Gazom je tada ovladala teroristička organizacija Hamas, palestinska podružnica Muslimanskog bratstva, koja je ondje 2006. odnijela pobjedu na demokratskim izborima. Umjesto da uzvrate mirom na izraelsku ispruženu ruku, kako su mnogi Izraelci očekivali, Hamas je počeo graditi terorističku infrastrukturu, naoružavati se kratkometnim i dugometnim projektilima te ih nasumice ispaljivati na židovska naselja i gradove. Palestinci, ili bolje rečeno palestinski vođe koji za razliku od svog naroda žive u luksuzu, strana su koja ne želi mir. Izraelci nisu svetci i puno je primjera izraelskog kršenja palestinskih prava i izraelskog nepravednog postupanja. No to su incidenti. Organizacije poput Hamasa, Islamskog džihada, Brigada mučenika al-Akse i Hezbollaha u svojoj vjersko-političkoj teoriji zagovaraju uništenje židovske države i s takvim je protivnikom nemoguće postići kompromis. Ni Hrvatska u vrijeme Domovinskog rata nije mogla praviti kompromis sa stranom koja je razarala gradove, ubijala civile i činila sve kako bi spriječila da Hrvati slobodno odluče o političkom okviru u kojemu žele živjeti. Ako postoji narod koji bi trebao imati razumijevanja za Izraelce to su Hrvati, a mislim i da ga imaju.

Doista, kakav je odnos Hrvata i Hrvatske prema Židovima i Izraelu?

Hrvatska od osamostaljenja gradi saveznički odnos s Izraelom, a Izraelci to prepoznaju i cijene. Jugoslavija je kao članica pokreta nesvrstanih, kojim dominiraju ljevičarski i islamistički režimi, bila izrazito protuizraelska i protucionistička, osobito nakon 1967. kad je s Izraelom prekinula i diplomatske odnose. U vrijeme hrvatskog osamostaljenja iz Beograda se nastojalo zametnuti zavadu sa Židovima: sjetimo se miniranja Židovske općine u Zagrebu i židovskog groblja na Mirogoju u režiji srbijanske obavještajne službe 1991., s ciljem prikazivanja nove hrvatske demokratske vlasti kao proustaške i antisemitske. To je, srećom, raskrinkano, ali se po mom mišljenju preko toga olako prešlo jer projekt ocrnjivanja Hrvatske kao antisemitske još uvijek traje. S druge strane, Hrvatska se pokazala kao saveznica Izraela i Izraelci to prepoznaju. Kao članica EU-a i NATO-a Hrvatska u međunarodnim forumima nastupa više ili manje pružajući otvorenu podršku Izraelu. To je osobito vidljivo u vrijeme HDZ-ovih vlada, pa i ove Plenkovićeve. Hrvatsko-izraelski odnosi napreduju u skoro svim područjima, uključujući gospodarstvo, znanstvenu i sigurnosnu suradnju, a potencijali daljnjeg napredovanja su neiscrpni. Stav prema Izraelu među Hrvatima je općenito uglavnom pozitivan. To se osobito odnosi na Hrvate koji upoznaju Izrael. Odlazak u Izrael i iskustvo iz prve ruke zemlje toga neobičnog, intrigantnog, zanimljivog naroda, a istodobno i zemlje Isusova zemaljskog života, pridonosi tome upoznavanju. Moja preporuka svakome tko to može je: otputujte i vidite Izrael. I imidž Hrvatske u Izraelu jako je dobar. Hrvatska je osobito poznata po športskim uspjesima i prirodnim ljepotama.

Knjiga nosi podnaslov "Narod u danu rođen". Za kraj, otkrijte nam kojeg je dana rođen židovski narod?

Podnaslov se odnosi na jedan zagonetni redak iz Biblije, iz knjige proroka Izaije. Moderni je Izrael doista rođen u jednom danu, u svibnju 1948. Ali i drevni Izrael, koji nije samo politički fenomen nego je iznad svega duhovni, nastao je iznenada, božanskom voljom i svrhom. Abrahamovu unuku Jakovu promijenjeno je ime u Izrael nakon jednoga tajanstvenog susreta opisanoga u Bibliji. Za podrobniji odgovor na ovo pitanje, zainteresiran čitatelj ipak će morati otvoriti knjigu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.