Top News
8353 prikaza

Prozor u svijet Sjeverne Koreje, zemlje o kojoj znamo malo

1/3
Patricia Pinto
Peixoto u putopisu ‘Unutar tajne’ piše o malim stvarima iz svakodnevice ljudi. Poput one da u Sjevernoj Koreji svako kućanstvo mora imati zid na kojem se nalaze portreti vođa i na njemu ne smije biti ništa drugo

O zatvorenosti sjevernokorejskog društva u posljednjem desetljeću mnogo se pisalo. Toliko da se nama europskim laicima učinilo da već sasvim dobro razumijemo mentalni sklop sjevernokorejske nacije i da o toj zemlji znamo taman toliko da je nikad ne moramo posjetiti. Nadalje, putovati u Sjevernu Koreju, baš zbog toliko informacija koje su pristizale o tamošnjem načinu života, doimalo se kao klišej. Možda se zato nitko od naših domaćih putopisaca i nije odlučio na taj korak. S obzirom na to da ipak postoji određena razlika u pismu profesionalnog putnika i pismu pisca, ipak je u rukama ljepše držati knjigu koju je napisao pisac-putnik, a ne putnik-pisac, to jest putopisac. Iako je ime ovog portugalskog pisca - José Luís Peixoto - možda nepoznato široj hrvatskoj javnosti, oni malo upućeniji autora će se sjećati s Festivala europske kratke priče, no i po njegove druge dvije knjige, „Galveias“ i „Knjiga“, obje izdane u Edicijama Božičević. Peixoto je 2001. godine dobio nagradu Jose Saramago, koja se svake četiri godine dodjeljuje autorima koji pišu na portugalskom jeziku, što ga je lansiralo među najpopularnije suvremene pisce u zemlji.

 | Author:

Putopis „Unutar tajne“ donosi iskustvo autora s „ultimate mega ture“ po Sjevernoj Koreji iz 2012. godine, netom nakon što je umro drugi korejski vođa Kim Jong-il, otac sadašnjeg vođe Kim Jong-una, a sin Kim Jing-suna, začetnika Kim dinastije nakon što je 1948. japanskoj vladavini došao kraj. Autor odmah na početku objašnjava da ima neke svoje opsesije u životu te da mu je i Sjeverna Koreja bila svojevrsnom opsesijom neko vrijeme i da ju je stoga želio posjetiti. Već na ulasku u državu putnici su morali ostaviti svoje mobitele, no, govori autor, „bila su zabranjena i umjetnička i kulturna djela“ te se „nije smjelo ući u zemlju s bilo kakvom vrstom tiskanog materijala“. Ipak, autor odlučuje u zemlju prošvercati svoj primjerak „Don Quijotea“, što mu i uspijeva. Strancima također nije dopušteno posjedovati ili koristiti won, sjevernokorejsku valutu, niti itko zna koji joj je tečaj. Ono malo stvari koje stranci imaju prilike koristiti mogu kupiti eurima ili kineskim yuanima. No, nastavlja autor, tijekom posjeta Sjevernoj Koreji nijednom nije vidio nekoga da ima novac u ruci ili da plaća nešto. Mnogim prehrambenim namirnicama, koje se mogu kupiti, istekao je rok trajanja. Ono što dobrim dijelom i danas omogućuje Sjevernoj Koreji preživljavanje, osobito zato što je poljoprivreda vrlo zastarjela (stanovnici primjerice drvenim plugovima i volovima oru zemlju), pošiljke su međunarodne pomoći koje sjevernokorejski režim narodu predstavlja kao darove koje narodi i strane vlade šalju u čast vođa i njihovih superiornih vrlina.

 

 | Author: Patricia Pinto Patricia Pinto

Sjeverna Koreja, zemlja s 24 milijuna stanovnika, ima četvrtu najveću vojsku na svijetu, s više od milijun i sto tisuća aktivnih vojnika, što je oko 20 posto svih muškaraca u zemlji. Također, učestala pojava su grandiozne manifestacije u čast svojih vođa i paradiranje tisuća savršeno koordiniranih ljudi koji izražavaju mehaničku odanost svojemu vođi. Za vođu se vjeruje da ima nadnaravne sposobnosti, dok bi njegov ekvivalent u zapadnjačkom društvu bio kralj ili kraljica. Ono što autor odmah po ulasku u zemlju primjećuje je izostanak reklama, grafita i smeća na cestama. Sve što se nalazi u javnom prostoru je utilitarne naravi: nathodnici za pješake, autobusne postaje, prometni znakovi... Ulice su besprijekorno čiste, na cesti se ne može naći nijedan odbačeni papirić, a ljudi u javnom prostoru ponašaju se s besprijekornim osjećajem organizacije. U vrijeme velike financijske krize krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kad je Sjeverna Koreja prestala dobivati pomoć izvana, u najvećoj mjeri jer se Sovjetski Savez počeo raspadati, počela je graditi najviši hotel na svijetu, kao izraz svoje moći, ali i dokaz da je jednako ili više napredna od Južne Koreje. Samo u gradnju temelja i vanjskog dijela hotela Ryugyong uloženo je 750 milijuna dolara, no građevina koja nadvisuje čak i Eiffelov toranj nikad nije dovršena. Dizajniran da nalikuje na svemirski brod, sa širokom bazom i zašiljenim vrhom, morao je biti upravo takvog dizajna jer je u cijelosti sagrađen od betona. Hotel je trebao imati 3000 soba i na vrhu pet rotirajućih restorana. No iako je 1992. osnovna konstrukcija napravljena, hotel je sljedećih 16 godina zjapio bez prozora, poput čudovišta od armiranog betona, sa zahrđalom dizalicom koja je zaglavila na vrhu. Korejci pored hotela duhova koji se nikad nije završio ni otvorio, baš zato što se radi o nacionalnoj sramoti, danas prolaze kao da je nevidljiv. Hotel se također ne nalazi ni na jednoj službenoj fotografiji ili letku grada, iako zbog veličine doslovno upada u oči. U to isto vrijeme procjenjuje se da je tih ranih 90-ih između 240 tisuća i 3 milijuna ljudi u zemlji umrlo od gladi. Što se tiče ovoga putopisa, nepotrebno je govoriti o spisateljskim odlikama knjige, koje su na visokoj razini, kad je u njoj toliko nevjerojatnih informacija koje je autor iznio o samoj zemlji. Ne šokantnih, jer autor tamo zapravo i nije vidio ništa u tom smislu. Radi se više o malim stvarima iz svakodnevice ljudi. Poput one da svako kućanstvo mora u kući imati zid na kojemu se nalaze samo portreti vođa i na njemu ne smije biti ništa drugo. Ili to kako ljudi, unatoč nestašici svega u općoj skromnosti uvjeta života, vjeruju da žive u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta. „Trgovina je bila prostrana, ali gotovo uopće nije bilo robe. Osim otužne hrpice plastičnih vrećica s cvijećem u kutu i tri police s nekoliko staklenki, sva ostala roba bila je na pultu. (…) U očima prodavačice, koja je stajala s rukama na leđima, vidio sam da je promet vrlo slab“, piše autor. Što se tiče stranaca koji žive u zemlji, to su isključivo diplomati i zaposlenici nevladinih organizacija. U neka mjesta na sjeveru zemlje, još siromašnija, stranci nikad nisu ni kročili nogom. U svakom slučaju, ako ćete ove godine pročitati ijedan putopis, neka to bude ovaj. Radi se, u punom smislu te riječi, o prozoru u svijet jedne zemlje o kojoj, ma što nam se činilo, znamo jako malo.

  • weddranur 13:09 16.Srpanj 2021.

    Evo ti ja platim kartu, ali nema "ja bi natrag, predomislio sam se, bio sam mlad, zaveli su me...itd...".

  • BESTpartizan 10:36 16.Srpanj 2021.

    stroga i postena zemlja bez lopovluka i kriminala