U ožujku 2026. godine, Posebna ekonomska zona (SEZ) Alabuga u ruskoj regiji Tatarstan i Politehnički fakultet Alabuga pokrenuli su oglas u kojem tinejdžeri ponosno opisuju kako zarađuju sastavljajući dronove, ključni faktor rata u Ukrajini. Ove videozapise otkrio je ruski sajt T-invariant.
Prve tehničke specifikacije iz arhive koju su novinari dobili datiraju iz početka 2022. - poslane su blogerima 10 dana prije početka rata. U brifingu je otkriveno da su studenti regrutirani za rad u SEZ-u plaćeni 30.000 rubalja (oko 310 eura), a također im je osiguran i "besplatan smještaj" u iznosu od 500 rubalja mjesečno, izvještava T-invariant. Međutim, ova reklamna kampanja završila je prije nego što je i počela, ruskom invazijom na Ukrajinu.
Jedan je bloger novinarima rekao da su krajem proljeća 2022. Alabugini PR ljudi "potpuno nestali, ali su se vratili 2023. s potpuno drugačijim prijedlozima, sve u ime agencija". Do tada su već počeli sastavljati borbene dronove Shahed koristeći iransku tehnologiju. Studenti su također regrutirani za pomoć u sastavljanju dronova, kako je izvijestila publikacija "Protokol" u srpnju 2023. Nakon toga, kako izvještava T-invariant, započela je Alabugina prva velika PR kampanja, pokušavajući "očistiti njezin ugled i skrenuti pozornost s njezinog novog, vojnog profila".
Studentski dom, zajedno sa sjedištem Alabuge, smješten je u 18-katnoj zgradi u obliku piramide. Projektirana je za smještaj otprilike dvije tisuće ljudi. Dizajn zgrade omogućio je zaposlenicima višeg ranga kretanje stepenicama: pripravnici žive u prizemlju, a zatim se penju kako im karijera napreduje. Spa centar s jacuzzijem nalazi se na vrhu zgrade.
Duboko u unutrašnjosti Rusije, oko tisuću i sto kilometara istočno od ukrajinske granice, u Posebnoj ekonomskoj zoni Alabuga u Tatarstanu, niknulo je postrojenje koje je postalo ključni zupčanik moskovskog ratnog stroja. Tvornica koja je u samo nekoliko godina izrasla iz dvije zgrade u golemi kompleks sa stotinama objekata danas masovno proizvodi dronove kamikaze kojima se svakodnevno napadaju ukrajinski gradovi. No, iza nevjerojatnog porasta proizvodnje krije se mračna priča o međunarodnoj suradnji, zaobilaženju sankcija i brutalnoj eksploataciji radne snage, uključujući maloljetne studente i mlade žene namamljene iz Afrike lažnim obećanjima, pisala je prije dvije godine Meduza.
Sve je počelo nedugo nakon invazije na Ukrajinu u veljači 2022. godine, kada se Rusija suočila s nedostatkom modernih bespilotnih letjelica. Rješenje je pronađeno u Iranu, s kojim je sklopljen dogovor o isporuci i licencnoj proizvodnji dronova Shahed-131 i Shahed-136, u Rusiji poznatih kao Geran-1 i Geran-2. Prema internim dokumentima koji su procurili u javnost, plan se odvijao u tri faze. Prva je uključivala sklapanje dronova iz kompleta poslanih iz Irana. U drugoj fazi, Alabuga je počela proizvoditi vlastite okvire letjelica, dok je Iran i dalje isporučivao ključne komponente poput motora, elektronike i bojnih glava. Treća faza, koja je uvelike u tijeku, podrazumijeva gotovo potpunu lokalizaciju proizvodnje.
Rezultati su zapanjujući. Dok je početni ugovor predviđao proizvodnju šest tisuća dronova do rujna 2025. godine, tvornica je već krajem te godine dosegnula kapacitet od preko pet i pol tisuća dronova mjesečno. Dnevna proizvodnja u svibnju 2025. dosegla je oko 170 do 180 jedinica, s planovima za daljnje povećanje. Osim smrtonosnih Gerana, pogon proizvodi i izviđačke dronove Albatros M5 te jeftine dronove-mamce nazvane Gerbera, izrađene od šperploče i pjene, čija je jedina svrha iscrpljivanje i otkrivanje položaja ukrajinske protuzračne obrane. Takva masovna proizvodnja omogućila je i drastično smanjenje troškova; cijena jednog Gerana pala je s oko 200.000 američkih dolara, koliko je stajao uvozni model iz Irana, na između 30.000 i 70.000 dolara za primjerak proizveden u Alabugi.
Paralelno s proizvodnjom, satelitske snimke otkrivaju nevjerojatnu infrastrukturnu ekspanziju. Područje koje je 2021. godine imalo tek dvije zgrade u izgradnji, početkom 2026. pretvorilo se u kompleks koji obuhvaća preko 116 zgrada na gotovo tri milijuna kvadratnih metara. Kompleks danas uključuje radionice za kalupljenje trupova od karbonskih vlakana, pogone za testiranje motora, integraciju elektronike te, prema nekim izvorima, skladišta za eksploziv.
Najveća transformacija vidljiva je u stambenom dijelu. Izgrađeni su golemi stambeni blokovi i modularna naselja s potencijalnim kapacitetom za smještaj čak 40.000 ljudi. Ova masovna gradnja jasan je pokazatelj dugoročnih ambicija Moskve da Alabugu pretvori u središnje mjesto ne samo za proizvodnju, već i za razvoj novih generacija bespilotnih letjelica. Cijeli projekt obavijen je velom tajne, a zaposlenici koriste kodne nazive kako bi prikrili pravu prirodu posla. Dronove nazivaju "čamcima" (rus. *lodki*), bojeve glave su "odbojnici" (*bamperi*), a Iran se u komunikaciji spominje kao "Irska" ili "Bjelorusija".
Da bi se postigli ovako ambiciozni ciljevi, Alabugi je bila potrebna vojska radnika. U situaciji manjka kvalificirane radne snage, uprava se okrenula kontroverznim metodama. Značajan dio radnika čine studenti lokalne strukovne škole Alabuga Polytech, od kojih su mnogi maloljetnici u dobi od 15 do 17 godina. Istrage ruskih neovisnih medija otkrile su da su studenti primorani raditi u smjenama dugim i po 12 sati, često noću, uz minimalne pauze i plaće koje ovise o ispunjavanju proizvodnih kvota. Roditeljima je zabranjeno govoriti o prirodi posla njihove djece. Istovremeno, mladi radnici prolaze kroz program "vojno-patriotskog odgoja", koji uključuje predavanja vojnih povjesničara i bizarne paintball turnire na kojima se simuliraju bitke iz Drugog svjetskog rata.
Još mračnija je priča o programu "Alabuga Start", putem kojeg se regrutiraju mlade žene, prvenstveno iz afričkih zemalja poput Ugande, Ruande, Kenije i Nigerije. Namamljene obećanjima o plaći koja je dvostruko ili trostruko veća od prosječne u njihovim zemljama, besplatnom smještaju i sveučilišnoj diplomi, tisuće djevojaka i žena završile su na montažnim trakama u Tatarstanu. Istraga Wall Street Journala otkrila je da se regrutacija provodi uz pomoć lokalnih posrednika koji ciljaju učenice srednjih škola, obećavajući im svijetlu budućnost u Rusiji. Po dolasku, oduzimaju im se putovnice, a umjesto obrazovanja, dodjeljuje im se fizički naporan i repetitivan posao sklapanja dijelova za dronove.
Uspjeh Alabuge ne bi bio moguć bez snažne međunarodne podrške. Iran je osigurao temeljnu tehnologiju, nacrte i obuku za prve grupe ruskih inženjera i studenata koji su boravili u Teheranu. Kina je, s druge strane, postala ključni dobavljač sirovina, strojeva i elektroničkih komponenti. Iako su dronovi Geran rusificirane verzije iranskih Shaheda, analiza srušenih letjelica pokazala je da je golem postotak njihovih elektroničkih dijelova, poput mikročipova i navigacijskih sustava, zapravo proizveden na Zapadu, prvenstveno u Sjedinjenim Američkim Državama, Švicarskoj i Japanu. Te komponente, klasificirane kao roba dvojne namjene, do Rusije stižu preko posredničkih tvrtki u Kini, Turskoj i Hong Kongu, zaobilazeći sankcije.
Najnoviji partner u ovom projektu je Sjeverna Koreja. Prema izvješćima s kraja 2025. godine, postignut je dogovor o slanju između 12.000 i 25.000 sjevernokorejskih radnika u Alabugu. Njihov dolazak trebao bi dodatno ubrzati proizvodnju i osloboditi ruske radnike za složenije poslove. Vjeruje se da Pjongjang u ovom aranžmanu vidi i priliku za transfer tehnologije, što bi Sjevernoj Koreji omogućilo da pokrene vlastitu masovnu proizvodnju naprednih borbenih dronova.
