U veljači 2002., tijekom mojeg posjeta Moskvi, prijateljica me odlučila jedne večeri kulturno uzdizati i odvesti u kazalište. ‘To je trenutačno najbolja predstava u gradu, Baljšoj teatar je aut, a Dubrovka je hit’, rekla je.
Sjećam se velike, izrazito osvijetljene zgrade, ispred koje su se parkirali automobili, među njima priličan broj limuzina. Ušle smo kroz jedna od brojnih vrata, pokazale karte čovjeku na ulazu i, nakon što smo u garderobi ostavile kapute, otišle smo sjesti na svoje mjesto u prepunoj dvorani.
Mjuzikl ‘Nord Ost’ zaista je bio prekrasno scensko i glazbeno ostvarenje, tri sata prošla su u jednom dahu. Osam mjeseci kasnije, točnije 23. listopada, 30-ak čečenskih terorista upalo je tijekom izvedbe mjuzikla u kazalište i zabarikadiralo se zajedno s 916 talaca i velikom količinom eksploziva.
Nakon tri dana talačka kriza okončana je antiterorističkom akcijom u kojoj su ubijeni svi teroristi, a poginulo je i 130 talaca. Da se razumijemo, već su u tom trenutkom sigurnosno mjere u Moskvi bile snažne.
Nakon što su u jesen 1999. teroristi raznijeli eksplozivom stambenu zgradu, strah je zavladao u gradu, a policija je preplavila ulice, tj. najvažnije infrastrukturne objekte, mjesta velikog okupljanja ljudi, a na ulazima u grad postavljene su kontrolne točke.
No napad na Dubrovki rezultirao je i pojačanjem tih mjera. Na ulazu u svaku metro stanicu postavljena su ona vrata za otkrivanje metala kroz koja svakog dana prođe osam milijuna ljudi, isto je i u svakom kazalištu, kinu, koncertnoj ili sportskoj dvorani, kao i bolnici ili fakultetu, a većinu događaja osigurava policija, a ne zaštitarske službe.
Pored tih vrata na svim ulazima u kolodvore i aerodrome stoje rendgeni za pregled prtljage, u svakoj zgradi ili terminalu, oko svake preostale kante za smeće, možete ugledati barem 2-3 kamere...
Tim je mjerama postupno iskorijenjen strah, više vas ljudi ne skeniraju pogledom kad ulazite u autobus, trolejbus ili podzemni vlak, a ako se teroristički napad i dogodi, kao posljednji u zračnoj luci Domodjedovo 2011., teroristi ne dođu dalje od opisanih check pointa na ulazima.
Na prve informacije o napadima u Parizu prošlog petka ruski sigurnjaci čudili su se da, ne samo u glavnom gradu Francuske, nego i u drugima diljem Europe kojima su islamski teroristi također prijetili u posljednje vrijeme, mjere sigurnosti nisu postrožene.
“Neka i dalje šalju policajce da registriraju izbjeglice, a vojnike da grade zidove na granicama od bodljikavih žica i da ih osiguravaju, ali tko će otkrivati i hvatati teroriste”, izjavio je jedan dan kasnije za Russia Today.
Treba li reći da su u subotu u Rusiji proglašene posebne mjere sigurnosti, a građani pozvani na povećanu brižnost i odgovornost.
Razgovarala sam tih dana s prijateljicom u Moskvi koja mi je rekla da s nevjericom prati rasprave na Zapadu u kojima se ljudi zgražavaju od povećanih sigurnosnih mjera smatrajući ih korakom prema stvaranju policijske države.
“Kad vas okružuje teror, a ono što smo mi imali prije 12-13 godina je upravo to i bilo, kao što je teror ono što se dogodilo u Parizu i prijeti cijeloj Europi, nema tih mjera na koje nećete pristati samo da vi, vaša obitelj ili vaša sredina budete sigurni“, kaže.
U svojem prvom TV nastupu nakon pobjede u 2. krugu predsjedničkih izbora nad Nicolasom Sarkozyjem 6. svibnja 2012., Francois Hollande prvi je put najavio mogućnost međunarodne vojne intervencije u Siriji, doduše kao krajnje rješenje.
Stupanjem na dužnost započeo je snažnu diplomatsku ofenzivu s ciljem zaustavljanja “opetovanih slučajeva masakra” i građanskog rata u Siriji.
Sa svakim novim susretom s liderima zemalja EU i arapskog poluotoka rastao je broj pristaša “krajnjeg rješenja” protiv “čudovišnog diktatora” Bašara al Asada i postajalo je jasno da je jedina prepreka na putu njegova ostvarenja Vladimir Putin (koji ju je godinu dana poslije i spriječio).
Znam da zvuči izlizano, ali drugačije se ovo ne može izreći: je li itko tada mogao zamisliti da će tri i pol godine kasnije Hollande moliti Putina da njegova vojska zajednički s ruskom ratuje u Siriji? I to protiv ISIL-a, a ne Asada!
Nemoguće zamislivo se moglo ostvariti samo uz pomoć još nečeg “nemogućeg”. Nažalost, to je bio najveći teroristički napad u povijesti suvremene Francuske koji je, prema trenutačnim podacima, rezultirao smrću 132 osobe u Parizu.
Nepuna četiri dana kasnije jedan od najžešćih kritičara odluke ruskog predsjednika da na poziv službenog Damaska krene u vojnu akciju protiv terorista nazvao ga je u Kremlj. “Uskoro u vaše područje dolaze francuski brodovi na čelu s nosačem zrakoplova.
S njima treba stupiti u kontakt, razmjenjivati podatke, planirati i koordinirati zajedničko djelovanje na moru i u zraku”, rekao je u utorak Putin zapovjedniku krstarice Moskva. Nakon toga je informirao prisutne kako je s Hollandeom dogovorio suradnju i zajedničko djelovanje dviju zemalja na vojnoj i obavještajnoj razini.
Drugim riječima, Rusija i Francuska krenule su u zajednički osvetnički pohod protiv ISIL-a koji je priznao odgovornost i za rušenje ruskog zrakoplova s 224 putnika nedavno u Egiptu i za napad na Pariz.
Trenutačno je to najviše što ćemo dobiti od sve poželjnije velike međunarodne koalicije u Siriji.
Francuski je lider nakon pariške tragedije preuzeo ideju koju je predsjednik Putin iznio za govornicom Glavne skupštine UN-a sredinom rujna, kad je pozvao međunarodnu zajednicu na stvaranje široke koalicije protiv terorističke organizacije Islamske države na čelu s muslimanskim državama.
Doduše, Hollande ne spominje te zemlje, njegov je sugovornik po tom pitanju još Barack Obama, no za razliku od francuskog kolege, on i dalje ne vidi borbu s terorizmom osnovnim ciljem u Siriji, nego glavnim neprijateljem još smatra Assada.
To je izjavio u ponedjeljak u Antalyji, na završetku summita G20, ni dva dana nakon što su se u Beču sudionici pregovora o političkom reguliranju sirijske krize, među kojima je bio i John Kerry, usuglasili da sirijski lider ostane na vlasti još godinu i pol, a nakon tog prijelaznog razdoblja proveli bi se višestranački izbori (ne mogu napisati demokratski, kad su na tom sastanku predstavnici tzv. sirijske oporbe izjavili da Sirija više nikad ne može biti sekularna niti demokratska).
No Rusiju ta promjenjivost stavova službenog Washingtona više ne iznenađuje pa nije bilo šokiranih ni stavom lojalnim mu sirijskih oporbenjaka, a još manje izjavom Hillary Clinton prošlog utorka koju su rijetki svjetski mediji prenijeli.
Naime, bivša državna tajnica i vjerojatna kandidatkinja Demokratske stranke na predsjedničkim izborima rekla je da u slučaju svoje pobjede ne namjerava objaviti rat ISIL-u. “Barem je Kilari (op.p. - tako u Rusiji popularno nazivaju ovu predsjedničku kandidatkinju) iskrena, za razliku od svojeg nekadašnjeg šefa”, komentirao je njezinu izjavu Vladimir Žirinovski.
Ali nije samo borba protiv ISIL-a razlog zbog kojeg sve veći broj aktera priželjkuje stvaranje međunarodne koalicije. Ta se želja sve više čuje s razvojem istrage napada na Pariz te otkrivanja slabosti u sigurnosnom sustavu i Francuske i EU.
Teško se odlučiti što Rusiju više šokira: činjenica da se tajne službe, kako Francuske, tako i njihovih saveznika, nisu iskazale u sprečavanju terorističkog napada, kojim su teroristi i prijetili, ili da su se stotine, a možda i tisuće dobrovoljaca iz Europe vratile iz Sirije nakon sudjelovanja u ratu na strani ISIL-a, a da policija i tajne službe o njima ništa ne znaju niti ih tretiraju kao sigurnosnu prijetnju.
“Mi smo odlučili vojno djelovati u Siriji upravo zbog straha od posljedica povratka naših državljana, boraca ISIL-a. Prema našim podacima, tamo se bori do 2500 državljana Rusije i još toliko državljana zemalja srednje Azije. Mi ih možemo motriti, ali za praćenje jedne takve osobe 24 sata dnevno, što i iziskuje ta mjera, nama treba 25 ljudi.
Rusija nema 50.000 agenata koji će raditi samo taj posao“, izjavio je za državnu TV postaju Rossija-24 jedan bivši ruski obavještajac nakon pariške tragedije (previše sam gledala TV tih dana pa mu ime nisam zapamtila).
Dodao je kako smatra da ruska intervencija treba trajati onoliko dugo koliko će trebati da se ukloni sigurnosna prijetnja Rusiji i njezinim saveznicima iz srednje Azije.
No vratimo se na suborce onih koji su prijetnja Rusiji, a koji su podrijetlom iz Europe i vratili su se ili vraćaju iz Sirije ili Iraka u svoje zemlje, a da tamošnje vlasti o njima znaju vrlo malo ili ništa. Razlog tome, osim odbijanja svijesti o prijetnji koju barem potencijalno predstavljaju, je i da nemaju od koga dobiti podatke o njihovoj “sirijskoj avanturi”. Jer režim predsjednika Asada je neprijateljski.
No pariški “crni petak” promijenio je i tu svijest pa će dio rusko-francuske obavještajne suradnje biti razmjena podataka o bivšim i sadašnjim stranim borcima u redovima ISIL-a.
Pri tome će Moskva biti posrednik u dobivanju podataka iz Damaska i prosljeđivanju mu istih od zapadne koalicije, a Pariz u dobivanju podataka iz Washingtona i od njegovih saveznika i prosljeđivanja im istih od istočne koalicije.
I tako sve do stvaranja velike međunarodne antiterorističke koalicije. Koja se i dalje čini nemogućom. Samo da se ne realizira nakon ostvarenja opet nečeg “nemogućeg”. Poput napada kojima su prošlih dana teroristi ISIL-a zaprijetili Londonu, Rimu, Stockholmu, Washingtonu...
