Muio muio, Sulio sulio, Huso huso ili Haso haso. Koje je latinsko ime ribe moruna? To je bilo prvo pitanje za milijun kuna ikad u hrvatskom Milijunašu, otvorio ga je tada 20-godišnji student Krešo Lilić iz Rtine kraj Zadra, a osmislio Renato Baretić, hrvatski novinar i književnik, kasnije i scenarist. Lilić je odgovorio pogrešno, Baretićeva riba Huso-huso odnijela mu je milijun kuna, ali epizoda je ušla u povijest kao jedna od najboljih u povijesti hrvatskog kviza Tko želi biti milijunaš. Godinama kasnije Baretić, erudit, silno talentiran pisac i novinar, objasnit će da je pitanje slučajno našao listajući enciklopediju.
Jednom je Baretić u tekstu ukratko pokušao objasniti u čemu je razlika između Zagreba i Splita, jer on je Zagrepčanin koji je davno, 90-ih preselio u Dioklecijanov grad. Trajalo je uistinu vrlo kratko. Dvije rečenice. U Zagrebu čovjeka koji nosi naočale zovu Rip Kirby. U Splitu ga zovu Ćoro, objasnio je. Sve je jasno. Renato Baretić preminuo je jučer u 63. godini. "Osmi povjerenik" vjerojatno je njegovo najpoznatije djelo, otok Trećić, izmišljeni dijalekt i lik Tonina Smeraldića. U samo jednoj godini za tu knjigu osvojio je sve najveće nagrade koje se mogu osvojiti u Hrvatskoj: Vladimir Nazor, August Šenoa, Ivan Goran Kovačić, Ksaver Šandor Gjalski i Kiklop.
U Split se iz Zagreba trajno preselio Baretić 1994 godine.
- Nakon prve godine malo sam se bio pokolebao, uplatio kaparu za podstanarstvo u Zagrebu, i onda se, petnaestak dana prije povratka, za koji sam mislio da je konačan - zaljubio u Splićanku. Da ne duljim, prvi sam se put '93. odselio u Split nakon razdruživanja prvog braka, a vratio sam se, i dosad ostao, radi drugoga. Nakon prva dva desetljeća shvatio sam da više nisam Zagrepčanin u Splitu nego Splićanin iz Zagreba. A što se doživotne robije tiče (jer pokojni Ćićo Senjanović najmanje jednom prilikom nazvao je sebe "Splićaninom na odsluženju doživotne u Zagrebu"), mislim da smo na nju osuđeni svi koji u Hrvatskoj i dalje živimo, bez obzira na grad ili selo u kojem smo. Znam da ima i gorih mjesta za takvo robijanje, ali slaba mi je to utjeha - rekao je Baretić u intervjuu za Express 2018. godine.
Evo kako je uopće nastao Osmi povjerenik.
- Bi li "Osmi povjerenik" bio moguć da se sa Zagrebačke gore nisam spustio na more? Ne, ne bi. Barem ne ovakav. (...) Jednostavno, malo kao turist i osjetno više kao novinar, odlazio sam na hrvatske otoke, pa pričao i s onim ljudima s kojima sam po zadatku trebao i s onima kojima nisam. Nikakvog tu posebno ciljanog istraživanja za knjigu nije bilo, nisam u to vrijeme ni slutio da ću pisati nekakav roman, kamoli o otoku. Ali ostanu uspomene, i rečenice i štošta iza riječi. Pa se poslije po tome svemu malo pročeprka, i eto vraga (...) Mogao bih vam sad pola sata pričati o genezi moje inficiranosti dijalektima hrvatskog i srodnih jezika. Možda je dovoljno reći da na početku bijaše bednjanski, moj materinski. On je izazvao inicijalnu znatiželju, a ona je dovela do slušanja posvuda, pa na kraju i do trećićanskog. Vjerujem da se to može učiniti kao nešto komplicirano iz tuđe perspektive, ali iz moje je, kao i štošta drugo u vezi sa mnom, sasvim jednostavno i normalno - pričao je Baretić.
Detalj iz Osmog povjerenika, Crkva sa svojim utjecajem nije prodrla na Baretićev Trečić. Imaju oni dvije crkve, ali obje prazne...
- Stotinjak ljudi izoliranih na pučinskom otoku, ljudi koji pritom uopće ne žele sudjelovati na političkim izborima - pa po čemu bi to bilo interesantno Crkvi u današnjoj Hrvatskoj? Mislim da je to tamošnje bespoplje sasvim realno. Intrigirala me neko vrijeme ideja da na Trećić pošaljem i župnika koji bi bio saveznik vladinom povjereniku, pa da njih dvojica ujedinjeni krenu protiv pastve i biračkog tijela, ali zaključio sam da bi to bila prejednostavna finta koja bi se lako protumačila kao alegorija cijele Hrvatske, preočit motiv za olako tumačenje. Ovako je taj neobični otok još neobičniji: nema svećenika, ali ljudi svejedno pjevaju božićne napjeve, svaki ispred svoje crkve. A postoji i još jedan praktični razlog zašto nema svećenika: kad bi on bio tu, njegove bi propovijedi sigurno imale utjecaja na dijalekt otočana. Tad povjereniku, prilično je izvjesno, ne bi trebao prevoditelj, a onda gubimo Tonina kao centralnu figuru - objasnio je Baretić u intervjuu Expressu 2018. godine.
Anarhoidni način života na hrvatskom otoku lajtmotiv je Osmog povjerenika.
- Svima bi nama fino legla anarhija 'na neko kraće vrijeme'. Ali anarhija je utopija, ona ne može biti privremena ako ne uključuje svirepe brutalnosti. Ljudima se sviđa sanjariti o permanentnoj anarhiji, ali te maštarije prestanu čim zazvoni budilica u šest ili na vrata pokuca poštar s opomenom pred ovrhu. U tome i jest divota književnosti, filma i kazališta: imaju tu moć da nas, ako su dovoljno uvjerljivi, barem nakratko odvuku u svijet u kojem bismo mogli biti bolji i mi i sve oko nas. A onda se, nažalost, pojave baršunasti zastor, odjavna špica na ekranu ili zalist knjige. Ili zima na bilo kojem hrvatskom otoku.
- Osim ratnih ubijanja i pratećih fizički opazivih vrsta nasilja, ja ne znam ni za jednu fazu u hrvatskoj povijesti koja bi bila mučnija, trulija i smradnija od aktualne. Ova ciljana proizvodnja kolektivne letargije i strepnje od ljudi koji su bez pameti i morala stekli moć, to je razornije od bilo koje granate. Oni pametniji od nas, maloprije spomenuti suvremeni gastarbajteri, na vrijeme su skužili da ovdje može biti samo još gore od ovog što trenutno imamo. I skroz je krivo govoriti da oni bježe iz Hrvatske. Ne, oni ne bježe, oni se spašavaju od Hrvatske i njene kvazieuropske balkanštine. Barem polovica njih vratit će se čim im dokažemo da smo postali društvo koje svoje porezne obveznike, svoj jedini izvor prihoda, čuva i pazi kao malo vode na dlanu. A Hrvatska to, bojim se, do stoljeća dvadeset i sedmog neće htjeti, znati, ni moći napraviti.
Renato Baretić studirao je fonetiku i komparativnu književnost, a svoju novinarsku karijeru započeo je 1983. godine. Tijekom godina pisao je za brojne hrvatske tiskovine i časopise, a aktivno je surađivao i na raznim televizijskim projektima. Bio je jedan od koscenarista serije Novo doba te autor pitanja za popularne TV kvizove, pišu 24sata.
S Ivicom Ivaniševićem, Antom Tomićem, Juricom Pavičićem i Alemom Ćurinom sudjelovao je u pokretanju kulturnog časopisa Torpedo, koji je postao temelj za razvoj književnog pokreta FAK (Festival alternativne književnosti). Za svoj roman Osmi povjerenik, koji je kasnije ekraniziran, osvojio je brojne književne nagrade i stekao široko priznanje kritike i publike.
Uz pisanje je povremeno radio kao filmski i televizijski koscenarist u filmu 'Što je muškarac bez brkova' i seriji 'Novo doba'. Sastavljao je pitanja za najpoznatije kvizove kao što su Kviskoteka i Tko želi biti milijunaš. U novinarstvu je počeo u gradskoj rubrici dnevnih novina, kasnije je bio reporter, televizijski kritičar i politički kolumnist u Večernjem listu, Nedjeljnoj Dalmaciji, Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, Nacionalu, Globusu. Suosnivač je programa na Festivalu pričanja priča 'Pričigin' u Splitu i od 2007. godine urednik programa. Bio je i član Hrvatskog novinarskog društva, Hrvatskog P.E.N. centra, član hrvatskog ogranka Mense.
Kao glumac se pojavio u serijama Crno-bijeli svijet i Novo doba. Autor je djela "Riječi iz džepova" (1998., zbirka pjesama), "Osmi povjerenik" (2003., roman), "Kome ćemo slati razglednice" (2005., zbirka pjesama), "Kadrovi kadra" (2005., TV-kolumne), "Evanđelje po Marku F. Šimleši" (2005., monodrama), "Pričaj mi o njoj" (2006., roman), "Hotel Grand" (2008., roman), "Split za početnike" (2015., s Ivicom Ivaniševićem), "Muka malog vuka" (2015., ilustrirao Davor Šunk).
Od 1994. godine živio je i radio u Splitu. Imao je suprugu i dvoje djece.
