Top News
3011 prikaza

Reportažni esej: Hrabrost preživljavanja na Baniji

1/19
Sandra Šimunović/PIXSELL
Donosimo drugi dio reportažnog eseja pjesnikinje Monike Herceg i naše fotoreporterke Sandre Šimunović s Banije

Ako krenemo od kraja, točke u kojoj nas na Baniji, nakon cijelog dana hodanja i razgovora s ljudima, već hvata mrak, u maloj smo kuhinji koja je nadograđena na dva kontenjera. Selo Luščani, odmah nakon Peckog. Slavka Gvojić sipa nam rakiju, ispred nas već je na stolu domaća kobasica. Slavka baca u peć drva koja nosi u runjaku, reže nam kruh, a njene ruke ponekad se spuste i na Milaninu glavu. Damjan je izašao namiriti životinje pred mrak. Mrak na Baniju pada nježno, sumrak se rasuo obližnjim voćarima i brdima kao maleno čudo svjetla i boje pred potpunu tamu.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

*

Ruke su tihe i predane životu na selu. Ruke nose i raznose, ruke se pružaju prema rukama, koliko je ljubavi potrebno da bi čovjek prišao čovjeku. Malo, a tako puno. Ljubav, fundamentalna sila naših postojanja nije nigdje jasnija nego u toplini susreta, otvaranja vrata neznancima, rukama koje režu tim neznancima kruh i dodaju hranu i piće.

Ruke navikle na zemlju. Ispucale ruke. Sjećam se kad provodimo vrijeme u vrtu. Majka pljevi baštu, golim rukama, travku po travku da ne bi oštetila mladice koje tek niču. Kraj nje sam, tad srednjoškolka, žalim se na blato, žalim se na one opake travke koje bodu kad ih vučeš, a moraš ih što jače stisnuti da te što manje bodu. Ponekad treba rovati prstima da se lakše izvuče trava, a da se ne ošteti korijen onoga što polako proviruje iz zemlje. Ruke ogrube. Postaju nalik toj zemlji, hrapave, reljefne, popucale poput zemlje kojoj ljeti nedostaje vode. Mojoj majci uvijek je bilo crno pod noktima. Drugačije nije moglo. Danas zemlji prilazim kao potrebi da razumijem samu sebe i satima bih je mogla njegovati i okopavati, poput svoje majke. Možda sam napokon naučila, shvatila to strpljenje za ono što raste, tu ljubav za ono što raste i preživljava, nevremenu usprkos.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

*

Unatrag, čini mi se da je tako ispravno pisati ovoga puta. Vrijeme se zaista i vratilo unatrag i na Baniji se živi kako se živjelo prije više od pedeset godina - bez struje, vode, kuća. Tako je vrijeme s Banijom započelo možda jedini takav eksperiment u ovim krajevima, putovanja kroz vrijeme samo. Trošne kuće ili češće sad kontejneri u kojima su najvrednije stvari televizori koji su nerijetko jedina spona tih ljudi i svijeta.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

*

Mama, možeš li mi dodati samo zeru vode, kaže Milana, žena s invaliditetom, nepokretna kći Damjana i Slavke, i ja se sjetim kako je moja baka tako govorila. Samo zeru vode.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

*

Damjan ulijeće u kući i u šali, u smijehu, govori Slavki da su joj kokoši baš glupave. Pa veli da je zatvorio šesnaest, a vjerojatno i osamnaest koka, a Slavka veli da još dvije fale sigurno. On im upali svjetlo da se vrate, a one nikako, priča. Za stolom sjedimo Sandra, Milana, njihova kći, Slavka, Damjan i ja. Kuća u dvorištu je prelomljena. Kuća koja se odvojila od vlastitog temelja još nije ni pomaknuta, godinu i dva mjeseca nakon potresa. Obećalo se rušiti, ali nikako.

Slavka nam priča kako je najviše muči jastuk na Milaninu krevetu.

Jastuk zaista viri iz prelomljene kuće. Kad nitko ne gleda, ona ga pokušava izvući, ali kuća koja je pala na taj krevet naprosto je prevelika. Nasreću, nitko nije stradao.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Drugu kuću u Luščanima nitko im graditi neće. U Glini su, radi potrebe kćeri koja se školovala, imali malu montažnu kuću da Milana može ići u školu i sad je to razlog zašto im nitko ne želi graditi kuću tamo gdje zaista žive sa svim svojim životinjama.

Životinje ne bi nikako mogli ostaviti. One su im članovi obitelji, od pasa i koka do janjaca. Milana fizioterapiju odrađuje u jednom od dva kontejnera. Tad njeni roditelji sve maknu iznutra kako bi ona mogla vježbati.

Milana je invalid i ne može na noge. Kaže da samo želi sobu, dvije sobe. Pijemo rakiju, a ona grije kao što grije i Banija: ljubav je očita posvuda, ako samo zastanemo, a dok prolazi kroz nas peče nas i grije.

S toliko su nas ljubavi ti ljudi primili, a upali smo im u dvorište kad smo vidjeli prelomljenu kuću.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

*

Priču bismo jednako započeli s početkom našeg puta imajući na umu jedno te isto: ljude koji su ostali na Baniji u svojim kućama, usprkos gotovo nemogućim uvjetima života. Ljude koji nas dočekuju sa smijehom i zagrljajima. Ljude čija toplina ipak gradi domove tamo gdje su kuće i dalje srušene. Ako pišemo o Baniji, usred tišine izumiranja, pišemo i o hrabrosti života i preživljavanja, pišemo priče o ljudima koji su nakon svega dovoljno uporni u ljubavi prema onome što ih drži tamo. Stabla u tim šumama koje se nemilosdrno sijeku hrabra su poput tih ljudi. Pišući o Baniji, nužno je pisati o korijenu - korijenu šuma koje opstaju nakon svega, korijenu ljudi koji ostaju nakon svega. Priče o Baniji priče su o rukama, rukama koje grle, rukama koje vole svoje životinje, svoju djecu, zemlju, te motike, kokoši, janjiće. Banija su te ruke, ruke koje mijese kruh, ruke koje obrezuju voćke, ruke koje zemlju osjećaju kao što osjećaju bilo koje drugo tijelo.

Ne znam gdje te ruke izgledaju načetije vremenom nego ovdje, na Baniji.

Ne znam gdje se te ruke nježnije pružaju prema drugima, nego ovdje. Na Banovini.

Na Baniji.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

*

Kad odlazimo od Gvojića, ne daju nam da odemo bez domaćih jaja.

Kasnije uvečer, nakon cijelog dana na Baniji, pečem ih za večeru svojoj djeci.

Milana, nepokretna žena u tridesetima, čiji jastuk još viri iz kuće prelomljene potresom u njihovu dvorištu, ima samo jednu želju.

Dvije sobe, jedna za nju, druga za mamu i tatu.

Država tu kuću neće graditi.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

*

Proljeće se naslućuje. Posvuda oko nas izdanci na stablima krenuli, upornost rasta i života uvijek prevlada. Dok se penjemo tim brdima, osjećamo koliko je energije trebalo da se život ponovno počne buditi. Još se zelenilo nije osulo, ali se usred gotovo proljetnog dana sredinom veljače naslućuje u tim vršcima koji nestrpljivo čekaju probiti se s proljećem. Šumsko tlo osuto je visibabama, sramežljivo pružaju vratove šumskim padinama.

*

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Ne znamo što tražimo na Baniji. Ili znam. Otkako se vraćam, tražim svoju strukturu, tražim koliko je mene u toj zemlji i koliko je te zemlje u meni.

Kopam po svojem djetinjstvu, odrastanju, dugo sam mislila da se neću vratiti kad jednom odem. Već neko vrijeme vraćam se što više mogu, što ćešće mogu i taj bijeg od Banije, jasno mi je, bio je bijeg od mene same. Nidje ne osjećam mir kao što ga osjećam dok me raznosi sunce usred mog voćara. Fotoni kojima od Sunca treba nešto više od osam minuta spuštaju se voćarem (kako smo vazda zvali voćnjak) i gledam ta stabla, neka su već pred krajem života. Osjećamo samo to jasno buđenje, jasnoću života koji neprestano pobjeđuje. Usred sve tuge koja se rasipa brdima jasno je da je Banija natopljena ljubavi, ljubavi stalnog života koji se opire svemu što je prošlo tim brdima. Život je pobijedio rat. Život je pobijedio potres. Banija stoji usred početka proljeća kao spomenik životu.

Nigdje na svijetu početak proljeća nije tako glasan i nježan u isto vrijeme kao na Baniji.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

*

Uvečer, kad smo se već vratili i djeca su zaspala, javlja mi se školski kolega Đorđe, koji također živi u Luščanima, nisam ga vidjela sigurno šesnaest godina, od osnovne škole. Kaže mi kako to - dođem u selo njegovo, a ne javim mu. Drugi put dolazim i do njega, obećajem. Šalje sliku hrpe kobasica koje priprema. Veli, idući put i u njega nas čeka rakija i meza.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

*

Joso Mlađenović, u momentu dok se vraćamo iz šume, kraj velike lipe čisti granje da ga zapali. Stajemo nasred ceste, penjemo se do njega. Joso sam živi u mom selu, zadnja kuća zaseoca Bjelovac sela Pecki. Kraj njega mačak Garo, kaže vazda s njim ide, kuda god. Najbolji mu je prijatelj. Joso je tijekom rata prošao kroz logor. Kad je došao jedan dan po plaću, samo su ga zatvorili, da bi ga dugo mučili u Petrinji i u Glinskom logoru.

Na Baniji ratno stradanje i siromaštvo na koje su osuđeni nikad nije ubilo volju tih ljudi da ostanu topli i gostoljubivi.

Ono što smo nazvali državom tim je ljudima uzela dostojanstvo života, ali im nikad nije uzelo tu čašicu rakije na stolu, za bilo koga.

Joso kaže da zbilja trebamo rakijicu popiti, obećajemo da ćemo drugi put, da još uhvatimo sunca i možda nađemo nekoga u dvorištima dok je dana. Krećemo dalje prema Luščanima.

Joso veli da sam živičarka, kako se penjem i skačem prema cesti. Ništa drugo, jedna živičarka.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

*

Rasjed prolazi velikom bukovom šumom poput kičme. Sjedimo na kamenju, u samom srcu rasjeda. Najednom, dišemo sa šumom, osjećamo sve što nam govori ispod lišća, treperenjem dana i svjetlosti. A svjetlost, kao najljepša magija provlači sjene kroz stabla. Osjećamo onu iskonsku moć i ljepotu, nešto je u ovoj šumi veće od svega što jesmo, trajnije, zdravije. Razmišljam o organizmu te šume, izvoru Veliki Bjelovac koji je presušio nakon potresa.

Nemilosrdno se krče obronci obližnjih brda. Živi organizam šume ipak se bori. Šuma je iskonski pametnija od naših ljudskih postojanja, usred srca bukove šume osjećamo sav život ispod tla, pod stopalima. Stabla komuniciraju jedna s drugima, bolesnom stablu cijela će šuma podzemnim gljivama korijenjem slati dodatno tvari da ga spasi. Stabla brinu jedna o drugima.

Veliko korito usred šume prije bi napojilo divljač u šumi. Odavde, iz tih rasjeda, razlilo se podrtavanje.

Velike stijene nerijetko su vezane s velikim stablima, simbioza tla, kamena i stabala potpuno je nevjerojatna. U jednom trenutku Sandra i ja samo dišemo duboko - ova je šuma je za mene živo srce moje Banije. Voda je pak zaista pobjegla negdje, duboko pod zemlju, kao i jezero Pecki, koje je bilo nešto poviše, a nestalo je, presušilo nakon Drugog svjetskog rata.

Put kestena, danas tamo gdje je bilo jezero prolazi jedan sasvim neobičan put po kojemu je moguće brati kesten na Hrastovačkoj gori.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

*

Moja majka taman završava s radovima u bašti kad joj upadamo na dvorište. Sprema nam tursku kavu, ostajem ispred na malim panjevima od kojih je složila maleni dvorišni dnevni boravak dok ona Sandri pokazuje maleni vrt u kojem uzgaja što joj treba. Ruke moje majke oduvijek su bile grube, nenavikle usred života koji se neprestano bori s preživljavanjem biti mekanije.

Moja je majka nekad, čini mi se, prema zemlji bila strpljivija i mekanija nego prema nama. Moja majka tepa svojem cvijeću, svim svojim biljkama.

*

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Ljudima s Banije životinje su ne samo prijatelji, nego i obitelj. Ranka neprestano hvali svog psa Oskara. Crni pas skače oko nas, mazi se neprestano, mazi čak i Rankinu mačku Točkicu.

Ta nježnost veća je od bilo čega što je u ljudima natoložilo vrijeme.

Tijekom potresa bila je na kući. Taman su popravljali krov od potresa dan prije. Ne zna kako su preživjeli, ona i susjed. Tjednima nije spavala doma. Oskaru je objašnjavala da se boji, najviše joj je bilo žao što je ostavljala njega, divnog velikog dobrodušnog psa samog da je čeka.

*

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Na početku puta, u Petrinji, prolazimo zaobilaznicom, centrom se više ne može proći, a većina cesta kroz grad je raskopana i da bi se došlo s jednog kraja grada na drugi potrebno ga je potpuno obilaziti. Prolazimo tako ulicom, kad Sandra kaže da se vraćamo - ugledala je plišanca zakačenog na stup bandere. Vratimo se.

Na stupu, sa šljemom, plišana igračka. Uskoro žena izlazi i priča nam: to je maleni topar, ovo je petrinjsko naselje imena Topari. On je tu završio da slavi život i tako stoji, na toj banderi, već godinu dana. Gledam je. Teta iz knjižnice, uskoro mi postaje jasno otkud mi je poznat taj glas i lice dovučeno iz sjećanja. Teta iz knjižnice kojoj sam tad, u srednjoj školi, svako malo upadala u knjižnicu. Visila sam tamo gotovo svaki put kad sam čekala dugo bus za doma, a čekala sam ga uvijek. Hodala sam kroz te redove knjiga osjećajući se dobro, zaštićeno, voljeno.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Gordana Dumbović iskopala je plišanca svog sina i objesila ga na banderu kako bi plišanac slavio život. Petrinjska knjižnica postala je nakon potresa jedina kontejnerska knjižnica u Hrvatskoj. Petrinja je trenutačno bez i jednog prostora za bilo kakve kulturne manifestacije, književne događaje, išta. Kad smo jesenas radili radionice pisanja s Petrinjcima, radili smo ih ispred kontejnera pa sve do župnog dvora u kojem se moglo biti samo na pola prostora jer polovica zgrade nije bila sigurna. Gordana popravlja rukama malom toparu majicu, navlači je. Šljem mu je na glavi da ne kisne.

Dvije škole u Petrinji i dalje su uništene. Jedina srednja škola u Petrinji i dalje nema mjesto gdje bi njeni učenici pohađali nastavu, već godinu dana u drugoj su smjeni Osnovne škole “Mato Lovrak”. Učenici srednje škole Petrinje nemaju više svoju knjižnicu. Profesorice koje pamtim oduvijek kao divne, borbene i pune ljubavi - još su takve.

Ljubav da obrazovanje opstane u gotovo nemogućim uvjetima, ljubav da knjižnica opstane u gotovo nemogućim uvjetima, ljubav da kultura opstane - je neuništiva.

*

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Zapisujem Baniju. Zapisujem ruke Banije. Prepisujem Baniju iz ruku moje majke. Prepisujem preživljavanje iz ruku koje jedne na drugima pokazuju i prokazuju život kao moguće smislen, malen, a velik u gestama, nježnostima.

Dok prolazim tim brdima, u meni je stabilan osjećaj doma, kao što nikad nije bio, čak ni dok sam odrastala. Nigdje na svijetu nije mi lakše povjerovati u mene, veselim se doći i čekati strpljivo da me majka uči kopati kao da je to najteže na svijetu. Stalno ispravlja moje pokrete, bilo da me uči štihati, okopavati. Možda i jest najteže, nikad nije stvar u automatskim pokretima, nego u onome što se svakim pokretom daje toj zemlji, a nužno joj je dati zahvalnost i nježnost. Učeći pokrete prema prirodi, poštujući snagu tog rasta, njegujući zemlju, moguće je naučiti jednako tako poštovati i ljude, voljeti ih.

Nigdje nije moguće susresti toliko tuge koja se neprestano pretvara u ljubav, nego na Baniji. Zapisujem tu ljubav iz ruku koje dodiruju stabla poput djeteta, koje dodiruju životinje poput djece, zemlju.

Zapisujem Baniju ne jer mi se čini da nestaje, sad mi je jasno. Zapisujem jer sam uvjerena da će, usprkos lošim statistikama, malim šansama, poput svih pacijenata koji postaju čuda, preživjeti.

 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Pjesnikinja Monika Herceg Sandra Šimunović/PIXSELL

Žene kuća koje su se srušile u svoj trbuh
stoje noseći im kosti
na tvrdim dlanovima
Žuljevi od stalnih popravaka
srasli su u meso
i žene ne osjete
težinu ruševine
Nose ih kao dijete.
Dijete je palo u svoju prvu riječ
Dijete se prevrnulo u svoju kožu
Dijete je otvorilo svoju ranu
Iznova,
krv niz prašinu
Žene na ruševinama
kuhaju prve kalorije za izgladnjele,
a kad zatutnji iz zemljina grla,
usprave se pod zidove kao
pred pobješnjele metke
Tlo govori: Između mene i neba otvorena
je pukotina iz koje će izaći protjerani
Tlo govori: Imati mene pod nogama znači
znati koliko je boli pokopano bez riječi
Tlo govori: Nitko ne može popiti toliko krvi
i ostati nepromijenjen
Žene u kućama koje se sabijaju u plohu
izmišljaju nove navike:
Govore sa zidovima koji se pomiču,
ruke drže nad zemljom i šapuću
podivljalom tlu kao mačkama
Smirit ćemo se kad grad pojede svoj mrak
Smirit ćemo se kad zapalimo sve zastave
Žene u kućama koje drhte i osipaju se kao
starci
ne osjećaju ništa osim kako u njima
rastu dječji strahovi
Kao kad su skakale prvi put u Kupu
Kao kad je dodir natjerao tijelo
da prvi put progovori
Umirene, noseći glavu da napravi hladovinu
Utišane, noseći ruke da naprave zaklon
Ukopane, noseći noge da prohodaju tuđe
puteve
Svoju su preranu smrt
sadile s mladicama znajući
kad-tad zemlja će ju izgovoriti
Svoj su život podizale kao mladice
vjerujući
da je korijen jači od bilo koje ratne uzbune
Da je kuću zaista moguće izgraditi 
i od poezije

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.