I odmah u tom trenutku Samir Geagea, zapovjednik Vojske Libanona i predsjednik kršćanske stranke Libanonske snage, javno je rekao da nema šanse da itko u Libanonu ide vojno na Hezbolah, „koliko god da osobno smatrao da nije u redu da postoji država u državi“. S tim istim argumentom je išao i premijer Hariri. Čovjek je ipak Libanonac, koliko god ima i saudijsko državljanstvo, i zna da se protiv Hezbolaha ne može. Zato što je Hezbolah snažan.
Zato što su šijiti najveća manjina u Libanonu, pa bez njih ne može biti nikakve stabilne, prave vlade. Zato što i u samoj Vojsci Libanona ima sva sila šijita... Sve skupa, sukob s Hezbolahom značio bi raspad Libanona. Pa je čovjek odbio prijedlog princa prijestolonasljednika Mohammada bin Salmana. Samo nekoliko dana poslije uslijedio je hitan poziv u Rijad, otmica, iznuđeno čitanje ostavke, jer u Rijadu je slučajno zaglavila i Haririjeva obitelj...
Ovaj princ je pak od takvog materijala da je, otkako je dohvatio poziciju ministra 2015., u kratkom vremenu uspio upetljati se u rat u Siriji, u kojem su islamistički džihadisti na rubu poraza iako je Saudijska Arabija, među ostalima, u njih ulupala mnoštvo milijardi dolara i opreme. Uspio je ući u rat u Jemenu protiv pobunjenika Hutija, iza kojih pak stoji Iran.
Saudijci su u tom ratu pobili tisuće civila, razorili su zemlju, u Jemenu je izbila epidemija kolere, izbila je glad, a na kraju se vojska Saudijske Arabije pokazala tako neučinkovitom da je počela gubiti pojedine baze na svom nacionalnom teritoriju. Čak su im Hutiji uoči eskalacije proteklog tjedna ispalili projektil kojim su im umalo pogodili aerodrom kod Rijada. Tu je i propao pokušaj Rijada da odsiječe od svijeta Katar, još jednu apsolutističku, nimalo nježnu monarhiju.
Niti to nisu uspjeli Mohammad bin Salman, kao princ koji vlada poput kralja, i saudijska monarhija. U samo nekoliko godina Saudijska Arabija uspjela je katastrofalno pogriješiti i doživjeti poraz u Siriji, Iraku, Jemenu, Kataru, sad i u Libanonu. I još im je Barack Obama uspio dogovoriti s Iranom nuklearni sporazum.
Čini se da su imali pravo svi analitičari koji su na početku rata u Siriji 2012. godine opominjali da će se dogoditi upravo to da će Turska skliznuti u diktaturu, da će Kurdi početi tražiti svoju državu, a Saudijska Arabija da će doći na rub „arapskog proljeća“, ali zato što će tu zemlju rastrgati unutarnji politički sukob između frakcija u ogromnoj dinastijskoj obitelji Saud.
Iz onoga što pišu mainstream mediji po Izraelu očito je da je otmicom libanonskog premijera princ Mohammad bin Salman htio ponukati Hezbolah da padne na provokaciju i da proširi svoju vlast i na to mjesto. Ili da padne vlada. U svakom slučaju da ostatak vojnog i političkog Libanona napadne Hezbolah. A onda da Izrael, čiji premijer Benjamin Netanyahu ionako svako toliko vojno udara po Hezbolahu u Siriji, da napadne Hezbolah i u Libanonu, te da se iz toga izrodi konačni nestanak saveznika Irana i iz Libanona i iz Sirije.
No, Libanonci su nacija koja uz takvu atomoziranu heterogenost, takve relativno umjerene resurse, usto s bremenom građanskog rata iz 80-ih i još na Bliskom istoku, odavno ne bi postojala da je tako naivna. U Libanonu znaju da si ne smiju dopustiti još jedan građanski rat koliko god da se neki od njih među sobom mrze; kao što je Hariri stao iza Libanona, cijeli Libanon, apsolutno svi stali su iza premijera i traže da ga Rijad doslovno oslobodi. U tom se slažu i Hezbolah i kršćani svih političkih opredjeljenja i suniti svih političkih opredijeljenja.
Koliko je ozbiljno ovo saudijsko provociranje rata preko Izraela i Hezbolaha s Iranom, pokazuje to što je francuski predsjednik Emmanuel Macron praktično odmah uskočio u avion i odjurio u Riyadh. Očito kako bi tamo dao do znanja da EU ne pristaje na tako barbarske metode. Jedini koji je nakon tog ponedjeljka rekao da Mohammad bin Salman „radi odličan posao“ bio je Donald Trump koji si je i inače zacrtao da slomi najveći diplomatski i vanjskopolitički uspjeh Baracka Obame – nuklearni sporazum s Iranom.
A tu se Trump i Mohammad bin Salman savršeno slažu.
