Bandić je posljednji tuđmanist u Hrvata; Građanski antifašisti, gdje ste bili 1941?; Što bi bilo od antifašizma u Europi da nije bilo komunista... Ovo su samo neke hrabre, polemične i izazovne teze mlade politološke zvijezde u nastajanju, dr. Steve Đuraškovića, koji se ne boji izreći svoje zaključke bez obzira na rastuće rizike. Doktor s ljubljanskog sveučilišta, predavač povijesti političkih ideja i suvremene političke povijesti na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, ne libi se, međutim, napasti ni ideje ljevice koja ustrajava na vlastitoj bezgrešnosti... Đuraškoviću je nedavno izašla knjiga “Politike povijesti u Hrvatskoj i Slovačkoj”. Povijest postaje repromaterijal politike...
U cijeloj Europi vidimo jedan veliki misaoni, ideološki zaokret: ideje proistekle iz Drugoga svjetskog rata blijede, dolazi do "prevrednovanja svih vrijednosti", a kičma tog procesa jest izjednačavanje fašizma i komunizma. Slažete li se?
Naravno. Vijeće Europe je već sa Rezolucijama iz 1996. i 2006. godine zabilo antifašizmu nož u leđa, dok je antifašizam ustvari pokopan Rezolucijom Europskog parlamenta o Europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine. Da ne budem shvaćen krivo, rezolucije Vijeća Europe imale se dobru namjeru poticanja tranzicijskih društava na suočavanje sa zločinima komunističkih režima, što je van svakog pitanja. Međutim, počinile su fatalnu grešku etiketiravši komunistički režim totalitarnim, što je vrlo upitno iz dva razloga. Prvo, značajka totalitarnog režima je apsolutni nadzor nad privatnom i javnom sferom, a ta dva kriterija „ispunjena“ su samo u staljinizmu, dok poslije Staljinove smrti komunistički režimi sovjetskog lagera postaju autoritarne diktature, dakle „zadovoljavaju“ se samo kontrolom javne sfere, dok su ljudima ostavljena 4 kućna zida da pričaju do mile volje što hoće, naravno ako niste prethodno sumnjivi. Totalitarnom režimu jedino je blizak režim DDR-a, što se lijepo moglo vidjeti u poznatom filmu „Život drugih“. Drugo, Rezolucija Europskog parlamenta o Europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine eksplicitno izjednačava nacizam i komunizam, iako u točki G pomalo nevoljko stipulira kako se „jedinstvenost holokausta ipak mora priznati.“ Naime, iz tog izjednačavanja proizlazi da su zločini ta dva režima jednako teški, a nisu. Naime, zločini njemačkog nacizma se neupitno definiraju kao najteži oblik zločina protiv čovječnosti, naime genocid. Genocid je definiran kao „oblik masovnog masakra pomoću kojeg jedna država ili vlast namjerava uništiti jednu grupu potpuno ili djelomično, a tu grupu i njene članove određuje počinitelj“, pri čemu je ovo definicija koju su nedavno predložile Studije Genocida, a koja se razlikuje od važeće UN-ove definicije koja definira genocid kao „svako djelo počinjeno s namjerom da uništi, potpuno ili djelomično, jednu nacionalnu, etničku, rasnu ili religijsku grupu.“ Dakle, čak po prvoj, potpunijoj definiciji genocida boljševički zločini ne spadaju u tu skupinu, budući boljševici nisu imali propisan kriterij za kategoriju kulaka, buržuja ili narodnog neprijatelja. Studije genocida, koje su sve samo ne sklone ljevici, definiraju kao komunistički genocid slučaj Gladomora u Ukrajini 1932. godine te zločina režima Pola Pota u Kambodži, gdje je neupitno dokazano kako je prvi slučaj bio usmjeren na istrjebljenje ukrajinskih seljaka, a drugi na istrjebljenje raznih etničkih, religijskih i drugih manjina. Za razliku od ovog, nacistički genocid je stremio uništenju Židova, Roma, mentalno hendikepiranih i homoseksualaca u totalu.
Gdje je stvarno rodno mjesto tog procesa?
Rodno mjesto tog procesa su povijesne pojave koje su započele 1970-ih u Francuskoj, a 1980-ih se raširile po cijeloj Europi u političkom kontekstu početka dominacije neokonzervativizma. Centar politike neokonzervativizma, čije su perjanice bili Margaret Thatcher i Ronald Reagan, bio je radikalni antikomunizam, pri čemu je trebalo diskreditirati sve tekovine ljevice uopće, a prije svega antifašizam i socijalnu državu. Trebalo je pokazati kako je komunistički antifašizam iznuđena stvar, budući su do napada Njemačke na SSSR komunisti bili vrlo pomirljivi, pa čak ponegdje i surađivali s nacistima, a sve na liniji pakta Hitler-Staljin iz 1939. godine. Dakle, trebalo je prikazati kako imamo posla sa dva carstva zla, crvenim i crnim, nasuprot carstvu slobode= pax Americana. Nije za ludu 2008. godine Europski parlament- u kojem su dominirale (neo)konzervativne stranke- proglasio datum kada je potpisan pakt Hitler-Staljin 1939. godine, dakle 23 .kolovoza, Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma. Hajdemo čak poći od toga da je ta teorija točna. Međutim, još uvijek ostaje visjeti odgovor na pitanje: gospodo građanski političari svih fela, gdje ste bili 1941? Zašto su vam baš komunisti morali organizirati i voditi pokrete otpora, te činiti većinu u njima? Uz djelomičnu iznimku Francuske te u potpunosti Poljske, ali gdje se većinski građanski pokret otpora dijelom diskriminirao virulentnim antisemitizmom.
Kojem cilju stremi ta mijena? Kontinent se tektonski pomiče udesno. Do toga bi došlo i bez ove rijeke izbjeglica iz Sirije?
Mislim da bi. Pa Orban je došao debelo prije Sirijaca na vlast u Mađarskoj, a i radikalno desne stranke u svim zemljama popularnost su stekle par godina prije ove rijeke izbjeglica. Rodno mjesto izjednačavanja fašizma i komunizma je u pokušaju ostvarivanja ideologijske hegemonije neoliberalizma i neokonzervativizma. Neokonsi i neoliberali su se našli u diskreditaciji pojma socijalne države. Neokonsi, sa programom društvenog tradicionalizma i ekonomskog liberalizma, žele ugušiti ljevicu kao bezbožnu i navodno anacionalnu. Neoliberali pak žele promicanjem neograničene samoaktualizacije pojedinca diskreditirati bilo kakav zahtjev za promicanjem kolektivnih ekonomskih prava, što se etiketira bože mi prosti skoro totalitarnim, dok isključivim naglaskom na kulturalnim pravima rodnih, vjerskih, rasnih i nacionalnih manjina pravima žele potisnuti temu socijalnih prava. A to žele stoga što drže da je siromaštvo isključivo krivnja ljudi samih, dok je život= karijera. A vidimo da je socijalno pitanje danas goruće. Da budem politički nekorektan, pred ovolikim armijama prekarnih, potplaćenih radnika i siromašnih, nezaposlenih masa, meni je potpuno nevažno je li direktor firme ustaša, Srbin ili žena, gej ili lezbijka. Pogotovo budući skoro svaki mladi derektor/-ica gleda samo svoju stražnjicu.
Kolike su razlike od zemlje do zemlje? Njemačka, Francuska, Rusija, Engleska...
Velike i zavisne od njihove povijesti. U Njemačkoj ćemo zbog povijesnog naslijeđa uvijek imati tradicije socijalne države, taman i nakon što je crveno-zelena vlada Gerharda Schrödera uvela socijalni pakt ograničenja radničkih nadnica. U Francuskoj je ljevica u zadnjih 20-tak godina šapatom pala u Treći put, a isto je i u većini europskih zemalja, čime je ljevica zapravo postala potpuno napustila projekt socijalne države, zbog čega sada i imate porast stranaka radikalne desnice. Nisu ljudi preko noći postali fašisti, već radikalna desnica se jedina još obraća kolektivno radnicima, a pri čemu „reklamira“ islamske imigrante i domaće elite kao uzrok svih problema. Svi ovi problemi ljevice su i počeli u Britaniji, kada je laburistička stranka početkom 1990-ih odustala od svoje tradicionalne socijalne, proradničke i sindikalne politike te usvojila ideologiju trećeg puta, kod koje su najvažnija prava svake jedinke na maksimalnu slobodu svoje individualnosti. Lijepo je to, ali je ta ideja na kraju stvorila nuspojavu da si slobodan biti što god po nacionalnosti, religiji ili seksualnoj orijentaciji, ali nije pristojno biti siromašan, ili ne trčati za materijalnim. A sve u ime svetog teleta karijere. Koja se inače zove samoaktualizacija.
Kako stoje stvari u Hrvatskoj?
A kako će stajati. Tužno i jadno. Vidjela žaba da se konj potkiva, pa digla nogu i ona. Svaka čast Milanovićevom gromobranstvu u zaštiti prava Srba i drugih nacionalnih i rodnih manjina, al' SDP danas, kada se ljevica u europskom centru preispituje, jaše još uvijek krajnje dogmatski na ideologiji trećeg puta. Ovako dobar izborni rezultat može zahvaliti tome što ga je sada već bivši savjetnik Alex Brown u zadnjoj godini mandata kao raketu navodio na socijalna pitanja. Bez toga bi HDZ mislim trijumfirao. Da se ne bi krivo razumjeli, ni njegovi konkurenti na skorim unutarstranačkim izborima nisu ništa bolji. Nije ništa bolja u globalu niti tzv. naša javna lijeva scena, čiji medijski istaknuti pripadnici većinom žive u samolaži- misle za sebe da su ljevičari, a ustvari su liberali, ljevičarski pozeri, budući je ljevičaru na ustima prvo socijalno pitanje, pa onda sve drugo. A kod naših samozvanih ljevičara je dobrim dijelom obrnuto.
Franjo Tuđman zalagao se za ideju tzv. pomirbe, koja je ponekad graničila s groteskom, poput „miješanja kostiju“ ustaša i logoraša u Jasenovcu, do koje nije došlo. Nemate li dojam da danas Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović, iako svakodnevno prisežu na Tuđmana, zapravo, potiho pokapaju zadnje ostatke njegova idejnog leša – oni u pomirbu ne vjeruju…
Ma koja pomirba. Tuđman je uspostavio HDZ kao svehrvatski nacionalni pokret s tri dominantne frakcije: „ustaškom“, „udbaškom“ i „tehnomenadžerskom“, te je nastojao iz njih zamijesiti novi pomirbeni identitet. Naravno, ta sama ideja je suluda i anti-građanska, jer građansko društvo pretpostavlja da su sukobi u društvu legitimna stvar koja društvo i gura naprijed, naravno ako su regulirani zakonom i procedurom. E, sad, Karamarko hoće istisnuti dvije posljednje frakcije te stvoriti HDZ= „ustaška frakcija“. Po tome, pravi Hrvati su samo oni iz emigracije i komunističkih zatvora, te eventualno pokoja ljuta korjenika van toga, a ovo sve drugo izdajnici i jugokomunjare, koji su iskoristili naivnu idealističnost Franje Tuđmana da bi do dana današnjeg radili protiv Hrvatske. Koje čudo da se Hrvatska kao samostalna država uopće održala, ako joj je takva povijest bila!
Čini li vam se da se hrvatski etnički narod danas podijelio, de facto, na dva ratujuća politička plemena?
Čini se, iako po mom sudu nije tako. Ovi anti-fa prosvjedi okupljaju male skupine aktivista, dok mislim da su birači ljevice puno više umočeni u Tuđmanizam time što su indoktrinirani Tuđmanovom slikom o Jugoslaviji kao Mordoru Hrvatske, a ustaše su im neprihvatljive samo iz razloga njihova političkog radikalizma. Podjela na ustaše i partizane bi namah utihnula kad bi javnosti mogli pokazati kako je SFRJ bila vrlo kompleksna politička tvorevina s dobrim i lošim stranama, te s puno paralela s današnjom EU. Pritom treba pokazati kako režim SRH nije bio anacionalan, Hrvatska nije bila samo tako eksploatirana u SFRJ, te da Srbi nisu bili apsolutno nadzastupljeni u javnim i državnim tijelima. Naime, SRH je gradila hrvatski „crveni nacionalizam“, u kojem ne da si mogao, nego je bilo poželjno biti Hrvat, ali kakav vlast propisuje. A vlast je propisivala da biti Hrvat znači biti ponosan na nacionalnu povijest koja ubraja borbu protiv Nijemaca, Talijana, Mađara, te protiv feudalizma i kapitalizma, tako da uz Matiju Gupca veliki Hrvat je u SRH bio i Eugen Kvaternik. Pa donekle i Stjepan Radić, te Ante Starčević. Također, vlast je propisivala da su velikani Hrvatske povijesti oni Hrvati koji su se skupa sa Srbima borili protiv tuđinske vlasti. Problem je bio što je režim kažnjavao sve one koji su izlazili van tog modela, npr. pjevali vilu Velebita, bez da su bili ekstremni nacionalisti. Drugo, Srbi su činili oko 25% službenika državnih i javnih tijela, ali nadzastupljeni su bili samo u rangovima temeljne milicije te u članstvu SKH. U vodećim partijskim, državnim, javnim i milicijskim strukturama bili su zastupljeni otprilike u postotku sukladnom postotku stanovništva, dok su u privredi čak bili blago i podzastupljeni, kako pokazuju istraživanja iz 1970-ih i 1980-ih. Inače, kako to da u suđenju Đurekoviću izlaze sve neki Zdravko, Josip, Vinko…, a ne Stevo, Milorad ili Dejan. Zatim, kod nadzastupljenosti treba uzeti u obzir i socioekonomske faktore, kao da su srpski krajevi u RH bili najzaostaliji, te je dolazak u miliciju bio ekonomski izlaz jednim dijelom. Razlog zašto Hrvati iz partizanskih krajeva nisu išli toliko u miliciju je u socioekonomskim razlozima- šta će jedan Dalmatinac tamo, kada su škverovi i jugosplastike usisavali u sebe cjelokupno radno stanovništvo, a moglo se i sa strane lijepo zaraditi sa „cimer fraj, lezi pod palmu i uživaj“. Slično kompleksno je i pitanje ekonomske eksploatacije Hrvatske u SFRJ. Pokojni Đodan i Veselica se ubiše pokazivanjem, između ostalog, kako Hrvatska višestruko premašuje primanja davanjem u savezne fondove. A opet grupa ekonomista na čelu s Brankom Horvatom je upozoravala da u tu računicu treba uzeti u obzir i prihod koji Hrvatska ostvaruje poslovanjem na jedinstvenom jugo-tržištu. Dakle, i to je stvar analize. Tu je Hrvatska bila kao Njemačka danas u EU: uplaćuje više u fondove nego što dobiva iz njih, ali ostvaruje veliki profit izvozom na jedinstvenom europskom tržištu. Istovremeno, diskurs o lijenim Grcima u Njemačkoj i o Nijemcima-fašistima i eksploatatorima u Grčkoj strašno nalikuje obrascu međusobnih optužbi sjeverne- južne republike bivše SFRJ. Pri tom, pravo pitanje nije tko je na dobitku a tko na gubitku- u složenoj državnoj tvorevini tipa SFRJ i EU su svi i na jednom i drugom- već su takve optužbe pokazatelj dezintegracije zajednice, tj. nesposobnosti i SFRJ i EU izgraditi neki trajni zajednički nadnacionalni oblik solidarnosti. Zajedničko je obima i da su solidarnost kompenzirale strahom. Naime, EZ se činila solidnom dok se mogla legitimirati kao otok slobodne Europe naspram Sovjetskom carstvu zla, a SFRJ kao štit da male južnoslavenske nacije ne budu „monete za potkusurivanje“ zapada i istoka. Kad su pukle geopolitičke situacije koje su činile barem dijelom uvjerljivim „integracije iz straha“, pukle su i obje zajednice. Dakle zaključno: dok javno ne percipiramo kompleksnost SFRJ te stoga ne razvalimo gore spomenute povijesne laži, ustaše će biti respektirani kao veliki nevaljalci, ali koji su se borili za samostalnu Hrvatsku. U tome je problem, osobito budući je režim NDH po broju žrtava po glavi stanovnika i brutalnosti svojih politika terora odmah iza nacizma. Mi još čekamo na pravo suočavanje s tom činjenicom van političkih zloupotreba, gdje bi polazište bilo kako obitelji koje su iz državotvornih razloga bile na strani NDH nisu kolektivno krive, ali da imaju odgovornost nikada ne veličati taj režim. Također, treba odbaciti sliku da negledanje na SFRJ kao na Mordor znači protivnost samostalnoj Hrvatskoj. Ja npr. mislim da se SFRJ trebala raspasti- ako ništa- onda zbog svih počinjenih grešaka u odnosu na nacionalno pitanje svih južnoslavenskih nacija.
Nije li razlog popravljanja prošlosti - i trajnog prekapanja naše politike elite po tom groblju, koje je jedno od najživahnijih mjesta u Hrvatskoj - istinska, duboka, paralizirajuća nesposobnost hvatanja u koštac sa problemima današnjice?
Što reći nego da. Pa HDZ u prvim redovima ima većinom balvane, a SDP folirante kojima je glavni domet vožnja vodenog skutera u mokrom odijelu i gađanje vodenim pištoljem.
Nije li to trajni problem ovih prostora, kojega je briljantno opisao Dušan Kovačević u slici potpalublja, u kojemu "narodni heroji" drže zatočene ljude, ne dajući im da shvate kako je rat završen, jer je upravo taj rat temelj njihova gospodstva?
Da, važnost uniforme na Balkanu- da upotrijebim izraz Slavenke Drakulić- jedan je ne od problema, već od temeljnih pokazatelja dubljeg problema. A to je da naša zemlja, ali i cijela istočna Europa, zbog povijesti nije uspjela usvojiti obrasce građanskog društva. Ideja Francuske revolucije uspostavila je građansku državu kao prostor slobodnih i jednakih građana u pravima i obvezama, nasuprot feudalizmu gdje je država vlasništvo feudalaca na čelu s kraljem. A države na prostorima Hrvatske bile su prvo vlasništvo tzv. Solunaša na čelu s kraljem, pa SUBNOR-a na čelu s Titom, pa HVIDRE na čelu s Tuđmanom…, a sve po istoj logici da su se oni za nju izborili. Pa je ona njihovo vlasništvo. Zato je 1991. godina ona koja nam se, uz 1941. godinu, stalno vraća, budući 1991. godinu kolovođe satoraških prosvjeda vide kao vlasnički list nad RH, zaboravljajući da u građanskom društvu obrana zemlje je dužnost, a ne privilegija svih njenih građana. Trenutno najpoznatija država koja funkcionira kao vlasništvo je Iran, gdje klerici i Iranska revolucionarna garda imaju vlasnički list nad zemljom. Ovdje treba staviti jednu ogradu, a to je da vodstvo prosvjeda u šatoru i anti-ćiriličnih prosvjeda u Vukovaru ipak nisu jednako svi branitelji. Branitelji su vrlo heterogena populacija, a zajednička im je jedino sustavna zloraba od strane HDZ-a i njegovih vlada, koje umjesto da su te ljude reintegrirali u mirnodopski život putem raznih programa i radionica su im jednostavno podijelile novce i indoktrinaciju da su vlasnici. Ta zapuštenost je rezultat toga da skoro svaki dan pročitate ili čujete da je bivši branitelj oduzeo život sebi ili drugima u stanju teškog psihičkog rastrojstva.
Ide li Hrvatska mađarskim putem, odnosno, hoće li kod nas cvjetati poljsko cvijeće, kako je glasio politički vic početkom 80-ih?
Neće, jer će sve više ljudi, ako se ovako nastavi, pasti to cvijeće kao jedinu hranu koju si mogu priuštiti. Koji mađarski put, HDZ je za to podkapacitiran. Orbanizam= etnički radikalni nacionalizam + socijalne politike. A ovo drugo je odsutno iz aktualnog HDZ-a. Čak možemo reći da je HDZ najveća bijeda u Europi među strankama kojima se ideološki približava, jer uz radikalni nacionalizam ide najveći stupanj poltronstva prema međunarodnim krugovima. Daleko bilo da bih hvalio nekog kao Orbana, samo bih skrenuo pažnju da je, ako ništa, ukinuo privatne mirovinske fondove, konvertirao kredite u forinte, uveo programe pomoći za kreditno zadužene, pustio forintu u plivajući tečaj. A aktualni HDZ? Gromoglasno najavljivani program IFO instituta skrivaju kao zmija noge, niti riječi o švicarcu i kreditima. Pazite, to nije rezultat pritiska Mosta; pa Karamarka nisam čuo tijekom predizborne kampanje izustiti suvislu rečenicu o ekonomiji. Jednaki simbol opisane bijede je uspravnička politika aktualne predsjednice, koja nas vodi u pretvaranju zemlje u vojnu krajinu buduće NATO-ove tvrđave Europe. A to bi nas dovelo na ravan onih zabiti u SAD-u gdje ljudi hametice idu u vojsku budući nemaju drugih izvora materijalne egzistencije. A jedina ekonomija koja bi postojala bi bio poligon u Slunju i predsjednica kako pozira s puškom u ruci, vjerojatno. I to ne čak niti domaćom HS-ovom, nego nekom američkom, vjerojatno.
Razumije li Karamarko uopće razliku između lustracije i dekomunizacije?
Ne razumije jer ga nije briga. Ponoviti ću ono što sam već više puta pisao u medijima: lustracija se definira kao striktno pravni proces kojim se vrši ispitivanje državnih i javnih dužnosnika o suradnji s represivnim aparatom komunističkih režima, prije svega s tajnim službama. Zatim se na temelju pravnog utvrđivanja optuženikove suradnje u kršenju temeljnih ljudskih prava osoba obrađivanih tijekom komunizma od tajnih službi optuženicima uskraćuje obavljanje državnih i javnih službi u novom post-komunističkom poretku. Proces dekomunizacije pak predstavlja sveobuhvatno suočavanje s naslijeđem komunizma, a koji uz lustraciju ubraja suđenja za zločine, povrat imovine oduzete u doba komunizma (restituciju), rehabilitaciju nevinih žrtava komunističkih režima, praznike i druge spomen-dane koji komemoriraju nevine žrtve, te napokon poučavanje javnosti o prirodi komunističkih režima, prije svega putem školstva i medija. Karamarku je lustracija zapravo parola kako se treba obračunati sa tzv. „djecu komunizma“, koji su navodno „ukrali hrvatsku državu“. Pa se svi privatizacijski marifetluci mogu pripisati isključivo „djeci komunizma“ na temelju polazišta kako su sa stvaranjem Hrvatske države zbog svojih boljih startnih pozicija ta „djeca komunizma“ prigrabila sve političke, kulturne i medijske resurse Hrvatske. Pri tome, pojam djece komunizma HDZ-ovim tvrdolinijašima obuhvaća stvarnu djecu komunizma kao što je Goran Radman, intelektualce kao Žarko Puhovski, te stare udbaše kao što je Josip Manolić. Karamarkov pojam lustracije lažan je iz dva razloga. Prvo, opet bih ponovio kako Rezolucija Vijeća Europe iz 1996 godine naslovljena „O mjerama razvrgavanja naslijeđa bivših totalitarnih komunističkih režima” jasno definira kako proces lustraciju treba provoditi strogo individualno, a ne kolektivno, te uz poštovanje pravne procedure u obliku jamčenje prava na obranu, presumpcija nevinosti optuženika dok se krivnja ne dokaže, te mogućnosti žalbe optuženika na presudu. Najvažnije, rezolucija jasno naglašava kako se ne smije dopustiti politička ili društvena zloupotreba procesa lustracije. Drugo, Karamarkova ideja lustracije posredno obezvrjeđuje i državničku mudrost predsjednika Tuđmana u koji se zagovornici lustracije toliko kunu. Međutim, kada bi se i proveo lustracijski proces privatizacije, mislim da bi ishod bio ravan izreci „tjerali zeca, istjerali lisicu“: naime, vrlo bi vjerojatno isplivala kombinacija „djece ustaša i udbaša“ kao osumnjičenih, tj. preslikala bi se frakcijska struktura HDZ-a iz 1990-ih. Osobno, toplo bih pozdravio takav proces, ali čisto sumnjam da bi sadašnji javni zagovornici lustracije bili zadovoljni ishodom kakav sam opisao.
HDZ je zakon o lustraciji, kroz usta Zlatka Hasanbegovića, najavljivao kao prvi zakon kojega će Sabor izglasati. Što mislite hoće li do toga doći? Ta bi mjera proizvela rasulo i u društvu ali, prije svega, u toj stranci...
Najvjerojatnije neće. Karamarku pojam lustracije služi kao floskula za nabrijavanje vlastitog biračkog tijela i kao dokaz vlastite vjerodostojnosti pred njima. Ali i služi implementaciji politika čišćenja medija od „djece komunizma“. Ta čistka, u režiji ministarstva kulture, aktualnom je HDZ-u nasušno važna kako bi modelirao biračko tijelo što više po svojoj želji, a uže kako bi zadovoljio krugove desnih intelektualaca koji su ponudili ideološku platformu novom HDZ-u. Oni su skrojili ideju o djeci komunizma, te plasirali anti anti-fašističke ideje europske Nove desnice o kojima sam govorio na početku ovog intervjua. U medijskom čišćenju Karamarku bi mogao biti uzor Orban, koji je zaključio kako gubitak vlasti koji je doživio nakon svog prvog premijerskog mandata 1998-2002 ne treba pripisati nezadovoljstvu pučanstva tadašnjom neoliberalnom ekonomskom politikom vlade, već javnom kritikom premijerova lika i djela od strane medija i intelektualaca. Pa je u svom novom mandatu koji je započeo 2010. godine odlučio staviti medije pod svoju kontrolu, što nije samo urodilo poznatim autoritarnim zakonom o medijima, već i činjenicom da su mladi Jobbikovci na vratima kabineta profesora sa židovskim podrijetlom nesmetano ispisivali crne grafite „Židovi- van“, te vršili kaznene ekspedicije protiv Roma. Tu stoji opasnost Kramarovih politika promjene društvene klime u smjeru stvaranja atmosfere straha prema neistomišljenicima. A atmosfera straha je prvi korak uvođenja fašizma.
Kako to da naša ljevica, od starih komunista do danas, nje formulirala niti jednu protržišnu, ekonomski plodotvornu, razvojnu koncepciju... Formule starog socijalizma bile su "elektrifikacija plus vlast sovjeta..." , danas se ljevica bavi samo raspodjelom, a kod nas još je ta raspodjela financirana deficitom... To je bolest na smrt, kako bi rekao Kierkegaard. Kako pobjeći grobaru s lopate?
Tu se uopće s vama ne slažem. Pogledajte Austriju, zadržala je model socijalne države i jedna je od zemalja na svijetu sa najvišom kvalitetom života. Da ne ispadne kao kod već spomenute poslovice o konju, žabi i potkivanja, pogledajte Sloveniju do dolaska Janše na vlast 2002. godine. Oni su samo napravili copy- paste austrijskog modela, te bili jedina oaza u ekonomskoj apokalipsi tranzicije. Znači, itekako se može kada se hoće. Pogledajte nadalje one sve rjeđe Europske zemlje u kojima većina pučanstva živi životom dostojnim čovjeka- sve su zadržale u većoj ili manjoj mjeri socijalnu državu, baziranu na državnom intervencionizmu u ekonomiji zasnovanoj na proizvodnji, a ne špekulacijama, tvornice u miješanom državno-privatnom vlasništvu, striktni nadzor nad bankama i ostalim financijskim kapitalom, šestosatni radni dan, godišnji odmor od 6 tjedana. Mislite da je život u Velikoj Britaniji šik? Iza glamura Londona velika je bijeda za većinu pučanstva, a obilje za manjinu. Tu ne mislim samo na čisti ekonomski darvinizam, dominaciju financijskog kapitala, već i kulturu u kojoj je apsolut karijrna i kulturna samoaktualizacija u potpunosti lišena pojma solidarnosti. Rasne, vjerske i rodne manjine uživaju prava kao nigdje u Europi, a većina tih ljudi živi ekonomski sve bjednije, a time i sve bjednije u smislu svekolike kvalitete života. To nije put. Mislim da je ekonomski put vrlo jednostavan: povratak socijalnoj državi i ukidanje modela financijskog špekulativnog kapitala. Možda i griješim, budući nisam ekonomski stručnjak, al' jednostavno tako mislim.
