Arhitektura kao zvanje i struka podliježe mitskoj percepciji da je riječ o zatvorenom krugu uspješnih i dobrostojećih ljudi koji zaista imaju moć stvarati prostor u kojem živimo. Raskorak između dometa arhitektonske misli i potreba te uvjeta koji usmjeravaju realizacije golem je i upravo je to najveći razlog zbog kojeg se u arhitektonsko djelovanje, gledajući izvana, i dalje često upisuje elitizam.
Generacije odgajane na velikim graditeljskim pothvatima 20. stoljeća, unutar formalnog obrazovanja, dakako, dolaze u praksu koja je uvelike uvjetovana i usmjeravana investicijama, i to uglavnom stranim, u okruženje u kojem je autorski rad zamijenjen timskim, a negdje nalikuje i gotovo na korporativni sustav, što je sasvim u skladu s društvenim i ekonomskim sustavom u cjelini. Zemljište rascjepkano među vlasnicima s investicijskom moći, s jedne strane, uvjetuje tipove koji će se graditi, kao što i oduzima kontrolu autorima projekta. S druge strane, činjenica je da živimo u državi koja bilježi i pad nataliteta i iseljavanje stanovništva, pri čemu je velik dio ruralnih područja gotovo zastrašujuće opustošen, a ono malo urbaniziranog teritorija, uz polaganu ali kontinuiranu deurbanizaciju – ako izuzmemo nekolicinu većih gradova – zapravo sadrži sve što je potrebno. Osim potrebe za dodatnim stambenim prostorima, u koje će se naseliti doseljeno stanovništvo iz onih ruralnih dijelova i manjih gradova, sve druge funkcije većim dijelom postoje, zahvaljujući onom zamahu u doba u kojem su drukčije društvene okolnosti uvjetovale masovnu izgradnju. Što nam onda preostaje? Postavlja se pitanje kako nove generacije arhitekata mogu djelovati u stvaranju nove arhitekture i koja su to uopće područja u kojima se mogu spojiti stvarna kreativnost, vizija i angažirano promišljanje prostora, a da se ne pogoduje turističkoj devastaciji.
Kreativni mladi ljudi unutar struke itekako postoje. Promišljaju i okolinu u kojoj rade, proučavaju nasljeđe, stalo im je do prostora u kojem djeluju i imaju istančan autorski izraz. Zašto ipak ne vidimo realizacije svih projekata, koja su to ograničenja između vizije i mogućnosti te kako ipak pronalaze načine da djeluju ispravno? O tome smo razgovarali s hrvatskim arhitektima mlađe generacije, koji su nam kroz svoje projekte i ideje pokušali približiti svoj osobni senzibilitet, pa i onaj generacijski, te time pokazati perspektivu za ovu struku u budućnosti.
NA PROJEKTIMA OBNOVA, SANACIJA I RESTAURACIJA GRADITELJSKOG NASLJEĐA
Među onima koji već neko vrijeme djeluju i imaju iza sebe zamijećena ostvarenja ističe se arhitekt Emil Jurcan, jedini među sugovornicima koji je svoje školovanje završio u Ljubljani. Možda je upravo to indikativno za razumijevanje njegova pristupa. Trenutno je dio tima inženjerske zadruge Praksa iz Pule, a radi većinom na projektima obnova, sanacija i restauracija graditeljskog nasljeđa. Pula je za njega ne samo mjesto stanovanja nego i fokus djelovanja, kako arhitektonskog tako i aktivističkog, jer važnim ističe ulogu arhitekture u svakodnevnom životu stanovnika. Ključna je, smatra Jurcan, valorizacija i stvaranje veza s prošlosti te njihovo prenošenje u budućnost.
Uljara u Vodnjanu, najstarija aktivna uljara u Hrvatskoj (Emil Jurcan)
Jedan od njegovih projekata je i nedavno obnovljena Uljara u Vodnjanu, najstarija aktivna uljara u Hrvatskoj. Nit vodilja projekta obnove bila je predstaviti povijest rada uljare, s kontinuitetom proizvodnje maslinova ulja od stotinu godina, vrednujući i poštujući sve postojeće slojeve – od izvorne konstrukcije s kraja 19. stoljeća, fasadne opeke postavljene u vrijeme ranog modernizma 1930-ih, do instalacija u pogonu iz 1970-ih godina. Osim toga, Jurcan navodi kako je važno unijeti novi sloj, pečat sadašnjeg trenutka, koji se materijalom razlikuje od povijesne građevine, a pritom je ne narušava.
Također, kako je cilj implementacija u svakodnevno i svima dostupno, nužno je bilo izvesti povezivanje korisnika sa samim proizvodnim procesom. Posjetitelji se kreću kroz proizvodne hale i tako svjedoče radu tvornice.
Osim Uljare u Vodnjanu, Emil Jurcan radio je na projektima obnove stambenih objekata kuće Leonardelli u Galižani
Pristup obnovi industrijske baštine, naglašava Jurcan, mora predviđati daljnji život zgrade, omogućiti joj da i dalje živi, a ne stavljati je isključivo u funkciju eksponata. Osim Uljare u Vodnjanu, Emil Jurcan radio je na projektima obnove stambenih objekata poput Stancije Brčevac i kuće Leonardelli u Galižani, a izradio je, između ostalog, projekte za obnovu popločenja u Oprtlju te natječajne radove za Rujevečke platforme u Rijeci, Gradsku vijećnicu u Zenici i projekt rekonstrukcije Rimskoga kazališta u Puli.
’PROSTORNO PLANIRANJE IZGUBILO JE AUTORITET’
Drugi sugovornik, arhitekt i asistent na Sveučilištu u Mostaru, Zvonimir Prusina, ističe da je danas prostorno planiranje izgubilo autoritet, zbog čega urbanizam (u arhitektonskom, ne u zakonodavnom smislu) zapravo ne postoji. Arhitektonsko projektiranje, prema njegovu mišljenju, svodi se danas tek na točkaste geste unutar crtkane linije građevne čestice, izvan koje arhitekture kao da nema. Ono što ističe je da ne postoji konsenzus kojim bi se hrvatsku arhitekturu predstavljalo vani, ne u okviru turizma nego struke.
”Ostati autentičan i ne dodvoravati se aktualnim trendovima”, nastavlja Prusina te dodaje da su ključni problem i birokratski procesi koji usporavaju izgradnju, a u stvarnosti ne donose pravi red u prostor.
Težnju za sveobuhvatnim djelovanjem koje će transponirati tradiciju u budućnost Zvonimir Prusina pokazao je i svojim diplomskim radom, pod mentorstvom profesora Gorana Rake. Projekt Posjetiteljskog centra nekropole sa stećcima Radimlja kraj Stoca u Bosni i Hercegovini valorizira srednjovjekovno nasljeđe i predlaže prezentaciju baštine zaštićene pod UNESCO-om.
Radimlja kraj Stoca u Bosni i Hercegovini valorizira srednjovjekovno nasljeđe i predlaže prezentaciju baštine pod zaštitom UNESCO-a
Paviljon posjetiteljskog centra nalazi se unutar obuhvata same nekropole Radimlja, koja od svih srodnih lokaliteta prednjači u brojnosti i kvaliteti izvorno očuvanih stećaka. Promjenom prostornog plana, postojeća kolna trasa kroz nekropolu postaje panoramski put. Paviljon centra svojim je arhitektonskim oblikovanjem i karakterom na granici sakralnog i svjetovnog. Namjera je bila, objašnjava Prusina, stvoriti mjesto novog pogleda na cjelokupnu temu srednjovjekovne umjetnosti stećaka.
I u radu ovog mladog arhitekta možemo pratiti težnju za djelovanjem u okviru zatečenog konteksta kroz projekte obnove i revitalizacije. U suradnji s arhitektom Aleksandrom Ćelovićem, unutar ureda disciplina+, u kojem trenutno radi, izradio je natječajni projekt za rekonstrukciju zgrade Stare hladnjače u Rovinju. Zajedno su izradili i projekt rekonstrukcije interijera prostora Apisarija Tehničkog muzeja “Nikola Tesla” u Zagrebu. Osim projektiranjem, bavi se arhitektonskom publicistikom.
DAMJANOVIĆEV PRISTUP PREISPITIVANJU TRADICIJE I NASLIJEĐA NA RAZINI JE POETSKOG
Da je arhitektura višeznačna disciplina koja ne komunicira isključivo kroz materijalizaciju projekata, svjedoče projekti zadarskog arhitekta Krešimira Damjanovića, dobitnika nagrade Schinkenchiku 2017. godine za eksperimentalni projekt “Kuća-kolaž”. Njegov pristup preispitivanju tradicije i nasljeđa na razini je poetskog, a izdvojeni projekti potpuno su u sferi misaonog, iako je riječ o arhitektu koji neko vrijeme djeluje u praksi.
Nagrađenim projektom ponudio je prostornu lamentaciju teme stanovanja, kroz preklapanje i netipične odnose standardnih elemenata stambenog prostora. Variranjem dimenzija konstrukcijskih elemenata propituje njihovu mogućnost da prihvaćaju na sebe i neke druge funkcije, prostorne i korisne, osim onih statičkih.
Eksperimentalni projekt 'Kuća-kolaž' Krešimira Damjanovića
Pohvaljen na istome međunarodnom natječaju je i njegov projekt “In My Father’s House There Are Many Mansions”, kojim izravno stavlja u odnos graditeljsko nasljeđe gradova s tradicijom stambene gradnje. Razlaganjem generičkih tlocrta tipične europske, američke i japanske kuće pretpostavlja se razvoj stambenih prostora u budućnosti kao posljedica društvenih promjena. No budućnost se, smatra Damjanović, mora promatrati dvojako: u kontekstu individualnog stanovanja jednako kao i u kontekstu grada, jer poput same kuće, gradovi također sve više poprimaju obilježja generičkog. Odgovor na ove procese on pronalazi u zamjenjivanju nasumično odabranih fragmenata gradskog tkiva zelenim javnim prostorima, koji, ovisno o klimatskim uvjetima, poprimaju obilježja parkova, vrtova, sportskih terena, trgova ili šetališta. Opisani projekt u osnovi je novo tumačenje izjave slavnog renesansnog arhitekta Albertija kako je “kuća mali grad, a grad velika kuća”.
ODGOVOR NA UTJECAJ PANDEMIJE, RECESIJE TE SOCIJALNE DISTANCE
Eksperimentalnom promišljanju budućnosti stambenih prostora pristupila je i zagrebačka arhitektica te asistentica na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Iva Martinis. Samoinicirani projekt “Samoizolacija za arhitekta” nastao je povodom 56. Zagrebačkog salona arhitekture u samo tri dana kao osobni odgovor na novonastale okolnosti i utjecaj pandemije, recesije te socijalne distance na pojedinca.
Projekt predstavlja prostorni niz od tri sobe jednake površine, a različito postavljenih u odnosu na tlo, čime se stvaraju i različite atmosfere. Svaka nosi jednu od tri funkcije – rad, spavanje i sviranje. Pristup preko sanitarnog propusnika obuhvaća i razmjenu stvari potrebnih za samoizolaciju.
Iva Martinis bila je svojedobno i dio zagrebačkog ureda ONDA Arhitektura, koji sad vode Nika Dželalija i Krešimir Renić. Osnivanje ovog ureda i njihov uspješan rad na projektima javne, društvene i komercijalne namjene u proteklih nekoliko godina podcrtava važnost javnih natječaja i sudjelovanja na njima, budući da su ured osnovali 2017. godine nakon prijave projekta na natječaj za novu zgradu Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu, za koji su dobili 1. nagradu te je projekt trenutno u izgradnji.
Samoinicirani projekt Ive Martins 'Samoizolacija za arhitekta' nastao je povodom 56. Zagrebačkog salona arhitekture u samo tri dana kao osobni odgovor na novonastale okolnosti i utjecaj pandemije, recesije te socijalne distance na pojedinca
Autorski tim činili su, osim troje osnivača, Nikola Matuhina, Ria Tursan i Marcela Ostroški.
Novi sklop osmišljen je tako da nastavlja koncept Instituta koji je projektirao Kazimir Ostrogović. Dvije ravnopravne lamele s radnim prostorima oslobađaju između sebe prostor u koji se, kroz niz perivojno oblikovanih vrtova i terasa, uvlači ambijent šume smještene istočno od kompleksa, analogno postojećoj izgradnji Instituta, koja je određena ritmičnim sekvencama lamela i zelenih međuprostora.
Važnost zajedničkih prostora i socijalne interakcije prisutna je i u unutrašnjosti zgrade, kroz povezivanje centralnog atrija s ulaznim prostorom, na koji se vežu dvorana i administracija. Također, svaki odsjek ima svoj zajednički prostor, vezan na vanjske terase. Povezivanje novog sklopa s postojećima riješeno je mostovima na drugom katu, gdje se nalaze i sobe za sastanke.
”Tako osmišljen sklop podcrtava specifičan odnos strogo kontroliranog programa s divljinom prirode parka unutar kojega se nalazi”, objašnjavaju autori svoj izvorni koncept.
PROIZVODNJA, ŽIVOT I ZABAVA
Nemoguće je u pregledu nove generacije izostaviti projekt grupe s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu koji im je donio Nagradu Piranesi u studentskoj konkurenciji za 2021. godinu. Sad arhitektice i arhitekti s diplomom, Antonija Babić, Matija Babić, Karla Jelić Balta, Martin Mertz, Andre Mihalac, Fran Mikolić i Luka Šen, a pod mentorstvom profesora Idisa Turata, izradili su projekt tematskog parka smještenog na prostoru riječkog akvatorija, naziva RI-sort.
Projekt tematskog parka smještenog na prostoru riječkog akvatorija, naziva RI-sort
Riječ je o jedinstvenom sustavu koji objedinjuje proizvodnju, život i zabavu unutar objekata koji su projektirani kao samodostatni organizmi. Cijelim sustavom upravlja bezimena tvrtka. Unutar parka nalaze se tvornica i proizvodnja odjeće od algi, uzimajući u obzir načela “spore mode”, farmaceutska tvornica i proizvodnja slatkiša, zatvor u svojstvu prikupljanja kako neželjenog otpada tako i socijalno odbačenih ljudi, na njega vezana spalionica smeća, muzejski prostor, polivalentna zgradu s hotelima i trgovinama u formi mosta te transportni sustav teglenicama koji povezuje sve funkcije.
LABORATORIJ PREUZIMA IZGLED SREDNJOVJEKOVNIH TVRĐAVA
Razumijevanje zatečenog i upisivanje novog značenja u kontekst prisutno je i u radu arhitekta Emila Srbljanina, koji izdvaja svoj projekt sa studija za Meteorološki laboratorij Smetovi u blizini Zenice.
Laboratorij je smješten u zaleđu grada obilježenog teškom metalurškom industrijom, gdje, zahvaljujući nadmorskoj visini i geografskim uvjetima, postoji kvaliteta zraka nedostižna u samom gradu. Karakter grada, apsolutna učinkovitost industrije, uvjetuje postavu cijevnih vjetroturbina ne na sam vrh nego u malu kotlinu između dva brda, gdje reljef stvara prirodni lijevak i intenzivira strujanje zraka. Oblikovno, laboratorij preuzima izgled srednjovjekovnih tvrđava na tom području, ali ne preslikava ih doslovno nego prenosi zaštitnu funkciju, vidljivu u masivnoj konstrukciji koja štiti zgradu laboratorija od nepovoljnih vremenskih uvjeta.
Projekt Emila Srbljanina za Meteorološki laboratorij
Nakon iskustva rada u praksi nakon fakulteta, Emil Srbljanin naglašava kako postoji osjetan raskorak između arhitekture kakva se podučava tijekom školovanja i situacije u praksi, gdje su rad i posvećenost potrebni za kvalitetno dovršenje projekta isti neovisno o tome je li riječ o angažiranom djelovanju u prostoru ili ispunjavanju ekonomski i investicijama uvjetovanih projekata – proizvoda.
ČUVAMO SLIKU GRADA, VIZURE I KVALITETU JAVNOG PROSTORA
S našim posljednjim i ujedno najmlađim sugovornikom složio bi se u pogledu na tumačenje dužnosti arhitekta i najiskusniji među predstavljenima, Emil Jurcan. Potrebu usmjeravanja prema rekonstrukcijama i obnovama prepoznao je i trenutno diplomant na zagrebačkom studiju Filip Ivaniček.
”Zadržavanjem postojećih zgrada čuvamo sliku grada, vizure i kvalitetu javnog prostora, no ne smije se pasti u zamku nostalgije. Tradicija je nešto što se također mijenja - i mora se mijenjati kako bi opstala. Zato se temi drugog života zgrada mora pristupiti temeljito, provesti valorizaciju te senzibilno ali odlučno intervenirati kako bi se očuvala energija konteksta i omogućilo korištenje građevine sukladno suvremenom trenutku i potrebama društva.”
Tim nas riječima uvodi u svoj projekt s druge godine diplomskog studija pod mentorstvom profesora Saše Begovića, kojim predviđa dogradnju i prenamjenu Ciglane Črnomerec u Zagrebu.
Dogradnja i prenamjena Ciglane Črnomerec u Zagrebu
Postojeća zgrada tretira se kao kostur, opna koja tek treba ponovno oživjeti. Analizom obuhvata i širega konteksta prepoznate su potrebe dijela grada, u kojem zbog udaljenosti od centra postoji nedostatak sadržaja društvene namjene i javnih prostora. Prihvaćen je element okretišta na Črnomercu zbog prometne važnosti i potencijala u povezivanju Ciglane s gradom. Blizina javnog prijevoza polazište je revitalizacije i aktivacije putem novog centra. Tako Ciglana u svom “drugom životu” udomljuje tržnicu, restorane s lokalnom ponudom vezane na nju, društveni centar s polivalentnim prostorima za koncerte, izložbe, učionicama za večernje škole, tečajeve, obrtničkim radionicama i uredima.
Prenamjena se oblikovno provodi kroz postavljanje grida preko cijelog obuhvata, koji omogućava kontrolirane, a opet fleksibilne intervencije. Unutar grida odvija se i ozelenjivanje trga ispred ciglane i provlačenje zelenila prema Ilici, evocirajući time nekadašnje Müllerove voćnjake na tom prostoru.
Na samoj zgradi podiže se nova vertikala, pandan dimnjacima srušenima nakon potresa 2020. godine. Novi toranj sadrži komunikaciju i instalacijske etaže te se čita kao nova okosnica zgrade. U svrhu prenamjene, u interijeru se izvode minimalne intervencije koje omogućavaju korištenje prostora novih namjena, a da ne narušavaju izvornu arhitekturu.
Imperativ je, naglašava Ivaniček, slušanje građana i prilagođavanje njihovim potrebama. Sve intervencije ne smiju uvjetovati samo “drugi život” nego i treći, četvrti… otvoriti zgradu održivom korištenju kroz neograničen životni vijek, adaptabilnu na društvene promjene i nove zahtjeve koji s njima dolaze.
Na kraju razgovora Ivaniček govori kako vjeruje da je zaista potrebno usmjeriti se na tretiranje već izgrađenog prostora te na pronalazak alata i metoda za stavljanje izgrađenog u ponovnu ili novu uporabu. No nije suviše optimističan kad je riječ o mogućnosti za mlade ljude koji sad završavaju fakultet da se usmjere na ono što je najnužnije.
”Arhitektura bi onima koji se njome bave trebala biti jedini i stabilan izvor prihoda, a i sreće. Nažalost, to nije uvijek tako”, rekao je i njegov malo stariji kolega Emil Srbljanin.
Objašnjenje potencijalno nalazi u većim sustavnim problemima, koji utječu na sva zanimanja uvjetovana tržištem.
Uvjeti rada zadnjih su se godina svakako promijenili, iako je i dalje neusporedivo s obzirom na doba velike krize početkom 2000-ih. Što onda preostaje?
Samoinicirani projekt Ive Martins 'Samoizolacija za arhitekta' nastao je povodom 56. Zagrebačkog salona arhitekture u samo tri dana kao osobni odgovor na novonastale okolnosti i utjecaj pandemije, recesije te socijalne distance na pojedinca
”Ono što je uvijek nepromijenjeno je svrha”, govori Iva Martinis, “altruizam, kako prema ljudima, tako i prema prostoru.”
Vjerujem da bi se i ostali kolege složili s arhitekticom kad kaže da su sredstva svakako ograničavajuća te da bi se trebalo prilagoditi vremenu i usmjeriti se reciklaži i transformaciji.
”Ključno za buduće djelovanje u struci je osuditi izgrađeni prostor oko nas i pronaći adekvatan lijek.”
Sudeći prema pregledu trenutne arhitektonske scene, kao i one u nastajanju, može se reći da generacije kojima predstoji djelovati u ovom prostoru neće biti one koje će ga nužno graditi, barem ne većim dijelom. Niti je to potrebno da bi se bavilo arhitekturom. Djelovati u prostoru znači i čuvati ga.
A na kraju razgovora Zvonimir Prusina zaključuje: “Da je Sizif bio arhitekt, Camusova posljednja rečenica glasila bi: Treba zamisliti arhitekta sretnog”.
