Vladislav Ribnikar, glasoviti utemeljitelj beogradskog dnevnog lista Politika, nije bio pretjerano oprezan čovjek. Na put u komunističku Moskvu, 1928. godine, otišao je nešto prije vjenčanja s djevojkom koja mu je dugo vremena bila zaručnica.
"Ribnikar je" piše u jednom tekstu, "u Moskvu otišao sa Dragišom Vasićem i Sretenom Stojanovićem i produžio svoj boravak poslije njihovog povratka.
Ubrzo je "Politika", sa njim na čelu, postala stecište članova ilegalne Komunističke partije Jugoslavije i najuspješnija evropska karika Staljinovog "Crvenog orkestra", sovjetske špijunske organizacije kojom je rukovodio iz Moskve general-lajtnant Pavel Ivanovič Berzin..."
Zašto se Ribnikar zadržao u Moskvi "malo duže" od ostatka ekskurzije? Kada je u Moskvi na njega naletjela silno atraktivna Ruskinja, siroti Ribnikar nije ništa sumnjao – a nije bio ni odveć vjeran, kako znamo danas, nepuno stoljeće nakon inkriminiranih događaja.
Rusi su mu podmetnuli djevojku, koja ga je skoro odvela pred oltar - što bi dakako onemogućilo njegovo beogradsko vjenačanje i preraslo u strahovit skandal.
Kad su ga suočili s mogućnošću izlaza – pod uvjetom da potpiše suradnju za rusku tajnu službu – siroti Ribnikar je rekao "Da", a potom istu riječ, u malo drugačijem kontekstu, procijedio i pred oltarom...
To je samo jedna od epizoda koja pokazuje kako se najkrupnija geopolitička i povijesna pitanja barem dijelom rješavaju preko kreveta, ne samo na bojnom polju.
Uloga seksa u špijunaži je, dapače, neprocjenjiva.
Kako pokazuje knjiga "Titov najtajniji agent", koja govori o šefu svih ruskih špijuna u Jugoslaviji, Ivanu Stevi Krajačiću, ovaj je majstor svog zanata Titu ubacio ne samo Jovanku, već i dvije maserke – legendarne sestre Grbić, na koje je Jovanka Broz bila doslovce alergična.
Legenda kaže kako je Krajačić podveo Titu Jovanku, koja je u Moskvi prošla ruski obavještajni kurs, pa su njih dvoje, u dogovoru, špijunirali Broza.
Neki tvrde da je bio „Raspućin sa Brozova Dvora“. Jovanka je u Krajačića imala željezno povjerenje, koje ni jedne sekunde njihova života nije bilo narušeno. Krajačić je bio Titu „graditelj svratišta“ – gradio mu je vile – ali i "graditelj stratišta", jer je za Josipa Broza radio sve.
Iako su Krajačiću pripisivali veliko hrvatstvo, a Jovanka nije bila sasvim imuna na srpstvo, ti se osjećaji nisu nikad postavili između njih.
U knjizi "Ivan Krajačić Stevo: Ja o sebi, drugi o meni" iznesena je i priča o tome kako je Stevo dočekao duboku starost jer je znao „zašto je Ranković naprasno otišao u penziju, a i zbog čega Krcun Penezić nije imao šanse dočekati penziju“ no najzanimljivija je – očito posve izmišljena - priča o tome kako se Tito "oslobodio Davorjanke Paunović".
"Te noći, uoči prvomajske parade 1946. godine, Broz nije došao kući na večeru i spavanje. U domu ga je s nestrpljenjem očekivala bliska suradnica i neozakonjena supruga, Davorjanka Paunović Zdenka. Teško bolesna, Zdenka, koju je izmorila bolest poznata u narodu kao jektika (tuberkuloza) smogla je nekako snage da ujutro porani, ne bi li pronašla nestašnog Broza. Zdenka se vrlo rano iz rezidencije uputila u Beli dvor. Ubrzo je lako i brzo otkrila svog Josipa, u to vrijeme već maršala… Iz stanja očaja, u koje je dovedena bolešću, za koju kaže da napada ljude koji, inače previše pate, Zdenka je ubrzo prešla u bezumno stanje. Kada je u jednoj od odaja Belog dvora zatekla nju, ženu crne kose, pored svog Broza, sva je treptala. Umjesto pozdrava, uslijedio je vrisak… Zdenka je skupila posljednje atome snage, zgrabila pištolj, isti onaj kojim je pratila Broza prilikom njegovog odlaska iz Beograda na slobodnu partizansku teritoriju, u valjevski kraj. Uslijedio je pucanj. Uzdrhtalu, i već onemoćalu Zdenkinu ruku na obaraču preduhitrio je mlađi i na pištolju puno brži Brozov ordonans. Uslijedio je pucanj… Jedini očevidac, promatrač sa strane bio je, a tko bi drugi, Ivan Stevo Krajačić.
On je baš tada došao do Broza kako bi mu podnio najsvježiji izvještaj. Kao oprobani i iskusni obavještajac, Stevo se najprije i brže od svih snašao – "proglasio" je Zdenkinu smrt i sve je krenulo prirodnim tokom…
