Na pismo koje je 1991. uputio narodnom heroju, nadrealistu Koči Popoviću, Predrag Matvejević dobio je od Popovića posve neočekivan odgovor: “Primio sam Vaše pismo o Jugoslaviji. S bolom u duši javljam vam da je izvanredno. Sumnjive su mi samo dvije tvrdnje: 1) Jugoslavija je zaslužila bolju sudbinu i 2) Mogla je izbjeći barem građanski rat. Hegel reče: Sve što je u svijetu upropašteno, upropašteno je s dobrim razlozima...”.
Jugoslavija je osamdesetih bila križanac teokracije i diskoteke: zvuci novoga vala miješali su se s fetvama ajatolaha socijalizma, Vijeća čuvara revolucije, Subnora koje je, uz potporu Partije “progresivnih snaga”, pokušavalo osujetiti svaki pokušaj liberalizacije društva. Na ničijoj zemlji između dopuštenog i onoga što još nije zabranjeno nicao je novi val, zvučna kulisa vremena koja je, ako čovjek malo trezvenije razmisli, ono jedino uistinu veličanstveno u tom razdoblju.
Bez središnje figure zagrebačke scene, Branimira Johnnyja Štulića i njegove Azre, bez Prljavaca, Idola, Bijelog dugmeta, Haustora..., mit o osamdesetima bi se raspao i ostao sveden samo na žal aktera za nepovratno izgubljenom mladošću.
U leksikonu koji je pred vama pokušali smo rekonstruirati manje idilični dio osamdesetih...
Antun Vrdoljak je bio protivnik sustava, ali je ipak uspio snimiti više filmova nego David O. Zeln ick. U SKH se znalo da je Vrdoljak desno
“U vola bodača isparano prkno”, govorila je najčuvenija starica Imotske krajine, glasovita Vrdoljakova baba Lončaruša. To će značiti da je onaj koji se tuče s moćnima izložen pogibelji. Omiljenu stranu poslovicu Vrdoljak je pak posudio od pruskih grenadira - “Bolje biti 15 minuta kukavica, nego cijeli život mrtav”. S tom filozofijom u socijalizmu je uspio snimiti deset cjelovečernjih igranih filmova, među njima dva partizanska klasika. Uspio je nadalje igrati u osam filmova kao glumac, producirati još osam te snimiti četiri (4) TV produkcije, u rasponu od igrane serije “Prosjaci i sinovi” (koja je desetljeće odležala u bunkeru) pa do serijala “Čekaonica”.
Brozna vremena - Kovanicu je smislio Igor Mandić koji je tijekom socijalizma bio antikomunist. Zagovarao je liberalizam i hedonizam
Josip Broz Tito je bio vrhunsko božanstvo socijalističke Jugoslavije koja je bila sekularna, ali i politeistička država. Osim Zeusa Tita, pojave u koje se ne smije dirati bez opasnosti bile su JNA, nesvrstanost te bratstvo i jedinstvo. Stipe Mesić je zbog rečenice “neka se svatko ogrije na našoj vatri, ali neka nam ne gasi plamen” osuđen na dvije godine Gradiške. Vicevi o Titu bili su kažnjivi, no Titu je osobni tajnik Tomislav Badovinac svakoga jutra nekažnjivo pričao nove viceve o njemu. Tita je najviše nasmijao vic: Što bi bilo da Galeb potone, a odgovor je glasio: Jugoslavija bi se spasila. Izvan dvora taj bi vic vrijedio najmanje godinu dana Gradiške.
Centralni komitet, Crko Maršal. CK je bio mjesto na kojemu je Partija bistrila mišljenje, koje su novinari poslije objavljivali kao svoje
CK Mjesto na koje se išlo po mišljenje ako ste partiji blizak novinar. Gojko Marinković, novinar Danasa, jednom je u kuloarima Kockice izjavio da je Jure Bilić glup. Partijski sekretar u redakciji, Inoslav Bešker, kaznio ga je opomenom pred isključenje “zbog odavanja partijske tajne”.
CRKO MARŠAL Na koncertu u Rijeci Nele Karajlić, pjevač Zabranjenog pušenja, obavijest kako je pojačalo prestalo raditi objavio je riječima “Crko Marshall”. Partijske instance su poruku protumačile kao vrijeđanje lika i djela Josipa Broza pa je, kako pišu mediji, “koncert ubrzo prekinut i svi članovi benda privedeni su u zatvor”. Slijedila je podulja hajka protiv Pušenja.
Čelan, Joško - Jedan od ‘ideal tipova’ dalmatinskih komunista 80-ih. Posvuda je vidio hrvatski nacionalizam, ali je srpski branio...
Miljenko Smoje ovako piše: “Iz polemike u kojoj je sudjelova saznali smo da je Čelan bio kažnjen od svoje Partije kao srpski nacionalista. Ne znam, ne mogu virovati, ali me čudi da u svojoj velikoj ispovijesti to nije demantira. Zna Čelan da je u Slobodnoj Dalmaciji, za vrime svog sekretarstva, steka nadimak Naš Berija. Nije bilo s njim mrdanja. Revno je skuplja građu, jema kartoteku o svakom čoviku da u svako doba može dignit i napisat optužnicu. Nije baš anđel naš Čelan, nije žrtva, nego uvik progonitelj. Novinari i partijski sekretari tog tipa pisali su, čelanovski, kako cijela Jugoslavija hoda cvjetnim stazama u znak poštovanja na Tita”.
Ćiro Blažević je bio simbol hrvatstva u socijalizmu. No Ivo Vrhovec, brat socijalističkog ministra Josipa, bio mu je velika ljubav
Ćiro Blažević bio je virtuozni plesač na oštrici komunizma. Formulaciju “moj predsjedniče” Fred Astaire hrvatskog nogometa počeo je koristiti tijekom komunističkog despota Ive Vrhovca, čiji je brat Josip, nekadašnji novinar Vjesnika, bio ministar vanjskih poslova. Igrače Dinama je, na opću sablazan partijaša, navodno vodio u katedralu, ali nije bio u zavadi ni s Komitetom, mada ga Slavko Šajber, šef zagrebačkih komunista i čelnik nogometne organizacije, nije volio. Ćiro Blažević istu je formulaciju “moj predsjedniče” nastavio koristiti pod Franjom Tuđmanom. U svim slučajevima, to se pokazalo kao pametno i održivo rješenje.
Disidenti - su bili otpadnici od Partije, oni koji su mislili drugačije. Ruska Partija slala ih je u Sibir, a naša na Pantovčak, doduše ne sve
“Praktički petnaest, šesnaest godina sam bio disident unutar SK. Pokušavali su me izbaciti, ali se nisam dao”, pojasnit će Zdravko Tomac u Novom listu. Bio je to težak i neizvjestan život. Doktor Tomac je, recimo, 1974,. godine bio prinuđen pisati - ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U malom, ali skromnom kabinetu predsjednika Republike, Jakova Blaževića, koji je bio tužitelj Alojzija Stepinca, Tomac je pisao knjige (“Kako sam tražio crvenu vrit” i slična djela), te akademske rasprave o komunalnom sustavu i proživljavao druge napete i uzbudljive avanture. Poslije je postao produhovljeni sljedbenik Tuđmana, Karamarka, Kolinde...
Ekonomija - je naizgled neutralna znanost, ali je dio ekonomista ipak zaglavio u Lepoglavi. Šime Đodan je bio među njima
Devedesetih se dr. Šime Đodan pojavio, nakon duge izolacije, na hrvatskoj političkoj sceni s parolom: “Nikad prodan, domovini uvijek odan”. Pričao je stvari koje ne zaslužuju biti spomenute, no dvadeset godina prije zaglavio je u zatvoru zbog ekonomskih teorija o eksploataciji Hrvatske u Jugoslaviji. Josip Broz Tito je rekao: “Vi stalno tu spominjete neke, imenujte ih, kao što su Đodan, Veselica i đavo da ih zna kako se zovu. (...) Dajte, sakupite tu svu pisaniju, što oni izjavljuju, i lijepo dajte tu fasciklu tužiocu, pa neka on postupa. (...) Imate li vi namjeru da te ljude i na taj način onemogućite da dalje rovare?”. Osuđen je na šest godina zatvora.
Fala - Tradicionalna zagorska pjesma s kojom je drug Tito ispraćen na onaj svijet. Bilo je i nekih koji je nisu pjevušili jer nisu imali zašto
Režim je sustavno proizvodio ne samo poklonike, nego i žrtve i neprijatelje. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika prikupilo je podatke o oko 30.000 političkih presuda iz razdoblja od 1945. do 1990. U SR Hrvatskoj je režim osudio više od 100.000 osoba. U zakonu je postojao famozni Članak 133. koji je sankcionirao verbalni delikt ili delikt mišljenja. Po njemu ste mogli biti osuđeni zbog krive riječi, rečenice, antisocijalističkog, antisamoupravnog, antititoističkog ili, uopće, antirežimskog mišljenja. Taj se članak vitalno održavao u sustavu sve do njegova svršetka. Zabranjivani su Start, Polet, Studentski list, Omladinska iskra i druge novine.
Govorkanja - Neki misle da je Tito bio diktator, a neki ne misle. Evo što o tome misli Mišo Kovač, koji je i u vrijeme Tita bio Elvis
Govore da je Tito bio diktator, a ja tvrdim da to nije istina. On nije bio diktator, nego su oni što su ga okruživali od njega učinili - Boga! Zvali su me osam puta da mu pjevam, ja sam se svaki put izvukao. Svatko je radio ono što je htio.... S tim da nikad neću reći da sam bio proganjan, da su mi zabranjivali odlazak u crkvu, da nisam smio nositi križ na lančiću oko vrata... Ni Tito ni njegova vlast nisu me dirali, odlazio sam u crkvu kad sam htio, otkad znam za sebe nosim križ oko vrata... I nije mi falila ni dlaka s glave. Bio sam popularan od vrha Slovenije do dna Makedonije, da sad kažem kako sam zbog svog hrvatstva bio ugnjetavan, to bi bila laž.
Golubnjača - Drama Jovana Radulovića, srpskog pisca rodom iz Knina, koja je bila jedan od početaka srpskog nacionalizma u SFRJ
Ipak, ta je pročetnička drama čak i u Hrvatskoj nalazila advokate. Nakon odluke o zabrani “Golubnjače”, piše u Bijeloj knjizi, o njoj je poznati novinar Joško Čelan napisao: “Kad se ovako zalažem za ‘Golubnjaču’, duboko sam uvjeren da radim u korist bratstva i jedinstva, koje je zaista pitanje našeg opstanka i kao takvo iznad bilo kakvog, pa i estetskog načela”. U svojem širem komentaru Čelan je kategorički utvrdio kako je “riječ o potpuno ispravnoj predstavi” te da je birokratski duh išao svojom logikom diskvalifikacije i zabrana, nimalo zabrinut za svu silu potpuno drugačijih viđenja poruka “Golubnjače”.
Hrvatstvo - Riječ koja nije bila u osobitoj konjunkturi pa je prognana u genitiv. Najviše polemika izazivala su pitanja jezika, kulture i novca
Malo je bilo institucija koje su se zvale hrvatskima jer se to smatralo negacijom jednakosti naroda u SR Hrvatskoj. Nacionalno ime koristilo se uglavnom u genitivu (ne Hrvatsko drštvo... ovog ili onog, nego: Društvo hrvatskog...) Najviše polemika izazivao je naziv jezika. Josip Broz Tito je rekao: “U Novom Sadu su se dogovorili da se jezik zove srpskohrvatski ,odnosno hrvatsko-srpski. To je bilo najbolje rješenje do kojeg se moglo doći”. Krleža je govorio da su hrvatski i srpski jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. Novinski članak je mogao početi slovom U, ali samo jednom. Na to se dosta pazilo, Društvo je bilo paranoidno.
Ideologija - Smatralo se da je ideologija rodno mjesto stvarnosti i sveukupne povijesti. Ideolozi su bili važniji nego što su danas
Hegel je smatrao da se povijest odvija kroz razvoj ideje slobode: na početku povijesti je slobodan samo jedan, a na kraju su slobodni svi. To je ustavna jednakost. Marx je mislio da svi mogu biti slobodni tek ako su ekonomski osigurani, kad se dokine eksploatacija čovjeka po čovjeku, odnosno kad se ukine privatno vlasništvo nad tvornicama. Riječ je bila, kako će se poslije pokazati, tek o travestiji teologije: Komunizam je bio Raj, Socijalizam čistilište, kapitalizam Pakao. Marx je bio Bog Otac, Lenjin i Staljin proroci, Komiteti su bile Crkve, a u tim crkvama teolozi, koji su učili pravu vjeru, bili su Račan, Tomac, legije novinara, profesora i sl.
Jugoslavija - Osamdesetih je imala ulogu svete krave u Indiji - u nju se nije smjelo dirati. U Jugoslaviju se klelo, za nju se živjelo i umiralo
Da citiramo Josipa Jovića, partijskog dužnosnika iz Splita osamdesetih: “Ako imate bilo kakve veze s politikom, onda je neizbježno pitanje kojim vas ovih dana susreću prijatelji ono: što će biti s nama ili kuda sve ovo vodi? I što se može odgovoriti? Doduše, dosta je toga već rečeno u onoj već čuvenoj i često i upotrebljavanoj alternativi: Jugoslavija će biti avnojevska ili je neće biti! No ipak time nisu iscrpljene sve mogućnosti. (...) Ja mogućnosti razdvajanja dajem manje od jedan posto! Ja dijelim komunističko uvjerenje i to mi ne pada teško jer sam svojevoljno u Partiji”. Onih jedan posto nije bila baš realistična procjena, reklo bi se.
Krleža - Najveći hrvatski pisac. Zapanjujuća erudicija. Prema definiciji Danijela Dragojevića, bio je ‘čovjek od glave do (četrdeset)pete’.
“Teško je reći što će biti i kako će biti poslije Tita. Ovaj prostor ostaje ono što je uvijek bio - prostor trenja, ili dodira, ako hoćete, ali uvijek prostor pretenzija jačih suvereniteta. Ne treba nikada zaboraviti da se velike sile, ako ne ratuju, ali i kad ratuju među sobom, uvijek nagađaju preko glava malih naroda. Tito je postao ono što je postao upravo zato što je o tome imao preciznu svijest, jer je o tome trajno vodio računa i jer je znao neutralizirati nagodbe pa, dozvolite, i diktate velikih na račun malih. U tom je smislu učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. Ali Hrvati, kažem vam, nisu toga svjesni”,napisao je Krleža. Dilema do danas nije riješena.
Liberalizam - Liberalizam je bio pojava koju je onda osuđivala Partija, a danas je osuđuju svi. Tito ga je nazivao gnjilim, danas bi rekli trulim
Partija je imala dva krila, s 340.000 članova to je bilo nužno. Jedno je krilo bilo nacionalno, hrvatsko, a drugo jugoslavensko. Iz ovog prvog se rodio HDZ. Partija, organizirana na “znanstvenoj osnovi”, razvijala se kroz “dijalektiku klasnog i nacionalnog”. To je značilo da Tito arbitrira o tome treba li u nekom trenutku podržati nacionaliste ili socijaliste, lijeve ili desne. Jednu stvar - liberalizam, dakle odsustvo čvrste ruke, slobodu pisanja, govora, zbora i dogovora nikad nije odobravao. Liberalizam je bio grijeh, ali ne smrtni kao nacionalizam, niti težak grijeh kao unitarizam, ali ipak solidan grijeh. Zbog njega se u pravilu nije išlo u zatvor.
Milicija i Udba - Pendrek je u to doba nazivan odgojnom palicom, ali Udba je znala ubijati ljude bacanjem kroz prozor s četvrtog kata
Milicija nije često prekoračivala ovlasti jer su granice dopuštenog postupanja bile postavljene vrlo visoko. Uostalom, tko bi ih konstatirao? O miliciji su se pjevale pjesme (“Milicija trenira strogoću, da ne bude sve kako ja hoću”, Goran Bregović), kao i o njezinoj tajnoj sestri Udbi (“Ozna sve dozna, Udba je naša sudba”, Oskar Davičo). No Udba je 80-ih bila svemoćna. Paragina prijatelja Ernesta Brajdera pripadnici službe bacili su kroz prozor s četvrtog kata zgrade u Novom Zagrebu, a čitav je slučaj tih dana u novinama bio popraćen naslovom “Skočio kroz prozor”. Dobroslav Paraga je robijao na Golom otoku, koji je do kasnijh osamdesetih bio zatvor.
Nono - Tito je volio da mu Tereza pjeva ‘Nona’: ‘O nono, nono, nono dobri moj nono’. I Tereza je voljela zapjevati Titu. Danas o tome kaže:
“Da, pjevala sam Titu, pa što? Nisam u njemu gledala maršala nego Josipa Broza te mogu reći da je bio jako šarmantan i fin gospodin. Volio je da mu pjevam ‘Nona’ i da mu pričam, kako je govorio: ‘Ovaj, bogati, kako da kažem... Kako je tamo u tom Parizu?’.” Samo Mišo govori kako je odbio pjevati Titu. Pjevao mu je Zdravko Čolić, Arsen i Gabi, a nakon deset minuta svirke Bijelog dugmeta izjurio je iz kazališta i pitao: “Majku mu božju, pa što je ovo?”. Tito je volio i Kiću Slabinca koji je, i onda, pjevao božićne pjesme. No velika je žrtva bio Vice Vukov čiji su grandiozni talent stavili izvan zakona zbog neke benigne svađe s Đorđem Marjanovićem.
Osma sjednica Saveza komunista Srbije bila je prijelomnica nakon koje je počela uvertira u agresiju, odnosno demontažu SFRJ
Na osmoj sjednici SK Srbije Slobodan Milošević potisnuo je, s nacionalističkom strukom srpskih komunista, jugoslavensku struju koju je predvodio Dragiša Pavlović. Milošević je obećao brzo rješavanje kosovskog pitanja. Pavlović je nakon toga napisao knjigu “Olako obećana brzina”. Srpska akademija nauka i umjetnosti u svojem je radnome materijalu, Memorandumu, koji je netko objavio, formulirala platformu o ugroženosti Srba u Jugoslaviji. Ta je platforma poslije popularizirana kroz izdanja kuće Politika, televiziju Srbije i mnoge druge srpske medije. Svojeg političkog oca i kuma Ivana Stambolića Milošević je dao ubiti.
Prilagodljivost - Ta je osobina bila dragocjena u oba sustava. Evo jednog primjera prilagođavanja u hodu, koje je bilo uspješno
Iako se mnogi mire sa situacijom, pisao je Josip Jović u Nedjeljnoj Dalmaciji, strah od navodnog revanšizma je dosta prisutan. “Naročito se apostrofira progon Srba i komunista koji bi imao stići”, pisao je ovaj novinar mjesec dana poslije prvih izbora. “Istinu govoreći”, dodao je, “najbrojnija hrvatska stranka nije posve lišena ‘jastrebova’ koji bi sad u svome križarskom ratu, praveći od hrvatstva ideologiju, a od ideologije posao i svoje karijere, čistili sve odreda - sve mudrijaše i sumnjivce, sve pravoslavce, Židove i komuniste...” Nešto kasnije objavio je intervju s Tuđmanom, pod naslovom: Hajde, pokažite mi tko bi me mogao zamijeniti...
Račan Ivica - Račan u Partiji je bio zadužen za ideologiju, kulturu i preferans. Kažu da je djelovao argumentima, idejno-teorijskim radom
Pokušao se upisati na Akademiju jer je želio biti glumac, no kako nije prošao prijemni ispit, upisao se na Pravni fakultet. Išao je i na radne akcije, ali je na jednoj od njih skoro nastradao. “Akcijaši su bili vojnički organizirani. Zapovjednici nisu morali raditi. Ostali su dobivali najteži posao na trasi. Pobunio sam se protiv takve hijerarhije, zahtijevajući da se ukinu činovi i da svi jednako rade”, pripovijedao je jednom prilikom o mladosti. “Ali više rukovodstvo je, dakako, sazvalo sastanak, odlučilo me pozvati kući i izbaciti iz Partije, kao anarholiberala. Tad sam bio anarholiberalist, kasnije eurokomunist, pa onda socijaldemokrat”. I to je dijalektika....
Tito - Zemlja se vrti oko Sunca, a Jugoslavija se vrtjela oko Tita. Osamdesetih je u medijima bio jako nazočan, skoro kao danas
Ako malo bolje pogledate medije u Titovo doba, vidjet ćete da su na javnoj sceni bili isti ljudi kao i danas. Onda su uglavnom bili članovi jedne stranke, danas su podijeljeni na njih više, ali elita je ostala ista. Isti su i problemi. I dalje živimo u krizi, i dalje nam gospodarstvo ne valja, i dalje smo okruženi brigama, i dalje zemljom drmaju banke i uvozno trgovački lobi, kako se Tito žalio u intervjuima Dari Janeković. Jedino, njega više nema, kredite više ne jede inflacija već krediti jedu one koji su ih digli, a ni Hrvatska više nije nesvrstana, već je dio NATO saveza. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Tito prošao na izborima. U anketama mu ne ide loše.
Zabranjeno slovo - Iako zvuči kao izmišljotina, novinari su nastojali ne počinjati tekstove slovom U jer bi to bilo krivo shvaćeno
Vaga - Iako se čini da je vaga naizgled idejno nevina, neutralna sprava, katkad zna poslužiti u političke svrhe. Evo dokaza:
Boraveći u Titovoj rezidenciji u Baranji, Zdravko Tomac jednoga je dana stao na vagu i sa zaprepaštenjem otkrio kako ta naizgled pitoma naprava pokazuje - deset kilograma manje! Vaga je bila namještena za Jovanku, Titovu ličku Pepeljugu. Zdravko Tomac ostao je toga dana prvi put u životu istinski osupnut spoznajom koliko daleko može ići udvorništvo. Vrativši se u Zagreb, na mučni rad u Vilu Weiss, u kabinet Jakova Blaževića, bio je to skroz drugi čovjek. Nije tu više bilo ni traga od onog dobrodušnog, naivnog zanesenjaka, rumenog slavonskobrodskoga komsomolca. Bio je to disident.
Savka - Sedamdesetih je bila kraljica Hrvata, da bi cijele osamdesete, s Tripalom, bila demonizirana. Nije postala predsjednica Hrvatske
Socijalizam je imao nevjerojatno razvijen kapacitet demonizacije unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Cijeli odjeli Službe državne sigurnosti brinuli su se za to da najšira javnost bude obaviještena kako unutarnji neprijatelji, koji “rovare”, imaju sve osobine čudovišta. Oni su krvoločni, lišeni empatije, ljubomorni, uvezani s vanjskim neprijateljem, djeluju iz mračnih poriva. Savka i Tripalo, kao i Đilas, Tuđman, Vice Vukov, Hebrang, bili su proglašavani ološem. Disidente koje ste sreli na cesti niste smjeli pozdraviti, valjalo je prijeći na sunčanu stranu ulice. Stranke su tome i danas sklone, ali nemaju takvu moć na raspolaganju. Volju imaju.
Za ideale ginu budale Stihovi Bore Đorđevića izazvali su uzbunu u Subnoru. Oni su to doživjeli kao napad na revoluciju
Subnor je bio jugoslavenska verzija Vijeća čuvara revolucije. Stoga su borci iz svih republika osudili stihove pjevača Riblje čorbe “za ideale ginu budale”. Subnor je osuđivao i romane Vuka Draškovića, Ivana Aralice, Dobrice Ćosića, Dragoslava Mihailovića... Tito je osobno osudio Mihailovićev komad “Kad su cvetale tikve” te Ćopićeve satire, ali pisce nije poslao u zatvor. Vlado Gotovac je, pak, zatvoren. Presudili su mu zbog tekstova koje je prije toga objavio u tisku. Kad je pitao kako to da su tekstovi koji su pojedinačno prošli bez osude osuđeni kao cjelina, rečeno mu je da “kvantitet prerasta u novi kvalitet”, što je staro pravilo dijalektike.
Šuvar Stipe - Enfant terrible južnoslavenskog socijalizma. Predvodnik lijevoga krila partije, ministar kulture, član predsjedništva SFRJ
Nekonvencionalni ljevičar iz Zagvozda bio je najčudnije dijete Partije. Svi mu predbacuju reformu školstva kojom je ukinuo gimnazije, ali se zaboravlja da je baš on nadigrao Antu Markovića, koji je zabranio neproizvodne investicije i pokrenuo gradnju Nacionalne i sveučilišne biblioteke, hrama nacionalne kulture. Stipe Šuvar je osnovao i Muzej Mimara, Klovićeve dvore te nekoliko visokoškolskih ustanova. Kad je Branka Mikulića usporedio s Čombeom a BiH s Katangom, partija BiH zabranila mu je dolazak u Bosnu. Bio je protiv izbora Stanka Stojčevića na čelo hrvatske Partije. Zamjeraju mu što je Miloševiću obećao reći “popu pop a bobu bob”, pa nije. Za Stipu Mesića Šuvar je bio uvjereni marksist koji je i u 90-ima tvrdio da nakon kapitalizma dolazi socijalizam.
Židovi - Tito je držao do strateškog savezništva s Arapima, a na Izrael nije gledao blagonaklono. No, zbog antifašizma je uživao velik ugled u židovskom svijetu...
Vanjska pozicija Hrvatske jako se promijenila. Tito je od Zagreba učinio jednu od prijestolnica Trećeg svijeta jer su u Zagrebu studirale tisuće Palestinaca, Libanonaca i drugih mladih ljudi iz arapskog svijeta. Tito ih je preferirao zbog nesvrstanosti, no kako je jednim okom uvijek namigivao na Ruse, a Izrael je najvjerniji američki saveznik, imao je više sklonosti prema Arapima nego prema Izraelu. Ipak, zbog antifašizma i suprotstavljanja Anti Paveliću uživao je i velik ugled u židovskom svijetu, pa i u Izraelu. Hrvatska je danas posve okrenuta Zapadu i NATO-u, a pozitivne pozicije u Libiji i drugdje smo napustili da bi na njih ušli naši saveznici.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Poslije Tita dopala nas kita!!
Ispravno su hapsili.Posto smo mi imali samo jednog marsala, onda se je znalo na koga se mislilo. Sa vlascu se ne treba sprdati.