Koja dvojica Udbinih ubojica su u garaži, improviziranoj tiskari u Wolfratshausenu kraj Munchena 28. srpnja 1983. dočekali hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića, ni danas se pouzdano ne zna, jer u presudi njemačkoga suda nema imena egzekutora, ali njegovo ubojstvo desetljećima kasnije uzdrmalo je same temelje hrvatskih obavještajnih službi.
Na doživotni zatvor 2016. godine osuđeni su i šefovi obavještajnih službi Josip Perković i Zdravko Mustač zbog uloge u Đurekovićevu ubojstvu. Dakle, 33 godine nakon zlodjela iza kojeg je, nema sumnje, stajala Udba.
- Josip Perković nije izabrao ubojice nego osobe koje su izabrale ubojice. Samo ubojstvo su izvršili Branko Bijelić i Luka Sekula -svjedočio je Viko Sindičić, profesionalni ubojica jugoslavenskih tajnih službi koji je ranije osuđen zbog ubojstva hrvatskog emigranta Nikole Štedula, a na pitanje odvjetnika tko su ti ljudi koji su izabrali Đurekovićeve ubojice, Sindičić je tvrdio da su to bili Blagoje Zelić u Splitu i Salkan Merdžadić u Rijeci.
Prema drugim verzijama priče, ubojstvo su od Željka Ražnatovića Arkana i Đorđa Božovića Giške naručili iz Beograda, iz srpske službe. Naručitelj spominje se Stane Dolanc.
Tko je bio Stjepan Đureković?
Stjepan Đureković rodio se u Bukovcu kraj Petrovaradina 1926. godine. U Drugom svjetskom ratu bio je u partizanima. Od direktora male tvornice metalne industrije u Osijeku preko rafinerije ulja u Sisku šezdesetih napredovao je sedamdesetih do visokih položaja u Ini. U Njemačku je emigrirao pod nerazjašnjenim okolnostima 1982. Prije toga tamo je otišao njegov sin.
Bio je četvrtak. Đureković je ujutro između 10 i 11 sati napustio svoj minhenski stan i zaputio se u četrdesetak minuta vožnje udaljeni Wolfratshausen. Parkirao je podalje od garaže koja je bila paravan za malu tiskaru, iz sigurnosnih razloga. Otključao je ulazna vrata, ušao u garažu te položio rukopis na fotokopirni uređaj.
U noći na 28. srpnja njegovi ubojice neopaženo su ušli u tiskaru uz pomoć ključa, koji im je - prema presudi njemačkoga suda - dao Krunoslav Prates i čekali su ga u zasjedi. Pucano je iz dva pištolja,zbrojovke i berette kalibra 5,6 i 7,65 milimetara. Đurekovića su prvo prostrijelili u desnu ruku i obje nadlaktice i ranjen je napravio par nekoliko koraka prema izlazu. Međutim, još dvaput je s leđa pogođen u lumbalnu kralježnicu i pluća. Pred samim vratima garaže netko od ubojica zadao mu je još niz udaraca predmetom koji je odnesen nakon ubojstva. Prema forenzičarima, najvjerojatnije se radilo o mesarskoj sjekiri.
U lokvi krvi pokraj drvene palete Stjepan Đureković skončao je na podu garaže u malom bavarskom gradiću.
Kao jedan od visokopozicioniranih čelnika Ine u Njemačku je Đureković emigrirao pod nerazjašnjenim okolnostima 1982. i u narednim mjesecima pripremao tiskanje knjiga. Špekuliralo se o nepravilnostima, pronevjerama u Ini gdje je jedan od Đurekoviću nadređenih bio Vanja Špiljak, sin moćnog partijskog funkcionera Mike Špiljka, no detalji te priče nikad nisu razjašnjeni.
Anto Nobilo, odvjetnik Josipa Perkovića, tvrdio je na suđenju u Njemačkoj da je Đureković bio čovjek jugoslavenskih tajnih službi, ali i dvostruki agent njemačke tajne službe BND koji im je prenosio informacije o JNA i stanju naftnih rezervi, da je pobjegao kad je otkrio da mu je u tajnosti pretresen rani stol u kancelariji u Ini.
Mislio je da Udba ne ubija pisce
- Zašto pišem? Pa zato jer UDBA ne ubija pisce - navodno je Đureković objašnjavao prijateljima i upustio se u tiskanje knjiga, a naslov Crveni menadžeri, Slom ideala ili Komunizam - velika prevara jasno sugeriraju što bi mogao biti motiv ubojstva.
Među Đurekovićevim knjigama koje je potajno tiskao u Njemačkoj i namjeravao distribuirati u emigraciji je i knjiga o Titu. U tekstu Stjepan Đureković je morao zamrziti Tita o njegovim knjigama pisao je za Express Miljenko Jergović
“Stjepana Đurekovića sam upoznao 1982. godine kada je pobjegao u Njemačku. Kupio je Hrvatsku Državu na željezničkom kolodvoru u Münchenu, pozvao doktora Jelića, rekao da je izbjeglica iz Jugoslavije i da bi se želio s nama sastati. Sastali smo se u hotelu Bayerischer Hof u Münchenu. S njime je bio i njegov sin Damir", prisjetio se u ekskluzivnom intervjuu za Deutsche Welle svojedobno Krunoslav Prates:
"Đureković se uopće nije predstavio, ispričao je da je napisao neke knjige, kako mu je poznato da imamo tiskaru te da mu možemo pomoći oko tiskanja. Dao nam je rukopise i zamolio doktora Jelića da mu kaže svoje mišljenje. Tražio je naše razumijevanje jer nam nije smio još reći kako se zove jer mu prijeti opasnost od Udbe. Pristali smo, doktor Jelić je uzeo rukopise. Jelić nikada nije živio u ovoj drugoj Jugoslaviji, odmah poslije rata je pobjegao u Argentinu i osjećao se nesposobnim procijeniti knjige koje je dobio. Zato ih je dao meni da pročitam. Prva knjiga je bila ‘Komunizam - velika prevara’.
Pročitao sam i rekao kako je to koristan propagandni materijal za našu hrvatsku stvar. Đureković je onda nas nazvao - mi nismo znali ni kako se zove, niti njegovu adresu, niti broj telefona - i pitao nas jesmo li pročitali njegovu knjigu. Ja sam radio slog za knjigu u našoj tiskari gdje smo tiskali Hrvatsku Državu, a Đureković je dolazio jednom tjedno pročitati slog koji sam napravio. Jednom je donio sa sobom časopis Danas, da ga prelistam dok on popravlja slog. Otvorim Danas i vidim njegovu sliku u tekstu gdje piše kako je to direktor Ine, Đureković. Kažem: ‘Evo Vas ovdje! ‘On je rekao: ‘Da, to sam ja, sad znate tko sam’. Je li on namjerno meni dao te novine ili je to bila slučajnost, to ne znam.”
Supruga saznala za ubojstvo preko radija, zvali su je, ali javljao se nepoznati muški glas
Tako je svjedočio Prates koji će, prema presudi njemačkoga suda, 2008. biti osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića. On je i pronašao tijelo. Sutradan oko podneva odvezao se do tiskare i našao garažna vrata zatvorena, ali ne i zaključana. Ključa nije bilo. Vrata su se mogla rastvoriti jedva pola metra jer ih je nešto kočilo. Kroz otvor je zavirio u unutrašnjost prostorije i ugledao Đurekovićevo tijelo. Odmah je obavijestio kućepaziteljicu, a ona pozvala policiju.
Da je bio Udbin agent Prates je priznao u intervjuu Deutsche Welleu.
- Prvi kontakt s jugoslavenskom tajnom službom imao sam 1975. godine. Angažirao me je gospodin Perković. (...) Zadatak? Da izvještavam Perkovića o događajima u emigraciji. (...) Mnogo sam čuo o Udbi prije kontakta s gospodinom Perkovićem. Čuo sam kako Udba ubija ljude, kako je strašna, o tome smo stalno pisali. Zaista sam mislio da je to nešto strašno. Kada sam upoznao gospodina Perkovića vidio sam da je potpuno normalan čovjek. Nije ništa tražio od mene, osim da mu se povremeno javljam. To sam činio telefonski ili sam mu slao nekakve dokumente - rekao je Prates za DW i do u detalje se prisjetio kontakata s Perkovićem i dana kad je pronašao tijelo Đurekovića.
- Bio sam za nezavisnu državu Hrvatsku, ali kada je gospodin Perković stupio u kontakt sa mnom, mislio sam da više nema izlaska. Ako ga prijavim Nijemcima, moglo bi se dogoditi da me likvidiraju. Ako ga ne prijavim, opasno je da me Nijemci zatvore jer radim za jednu tajnu službu. S treće strane, opasno je i ako Hrvati saznaju da radim za Udbu ili Nijemce, onda me oni mogu likvidirati. Jer bilo je i slučajeva, doduše nedokazanih, o ubojstvima među emigracijom. Tako sam jednostavno pustio da sve teče. (...) Čuli smo se telefonom, vrlo kratko, uvijek po nekoliko minuta. Zvao sam ga uvijek iz javne telefonske govornice i to iz Münchena pošto sam živio u manjem mjestu pa bi u slučaju prisluškivanja bilo opasno odavde zvati. Sastajali smo se jednom do dva puta godišnje, kada sam išao na godišnje odmore. Ja bih mu javio unaprijed gdje idem i tamo smo se sastajali i pričali par sati. To je bio sav naš kontakt. (...) Plaćani su mi troškovi, ali nisam imao plaću. Podmireni su recimo troškovi telefoniranja, jer sam za svaki razgovor morao prijeći 35 kilometara do Münchena. Plaću nisam tražio niti sam je dobio. (...)
Ja sam 25 godina uređivao "Hrvatsku Državu" i jednako toliko dugo bio tajnikom Hrvatskog narodnog odbora. Sav taj posao smo vodili doktor Ivan Jelić i ja. Nitko nije mogao posumnjati u mene. (...) Ako bi me nazvao u puni sat, to je značilo da se trebam javiti. On bi poklopio. Otišao bih na telefonsku govonicu i nazvao ga. (...) Imam jedan dopis BND-a, u kojem pukovnik Philipp piše 14. policijskoj stanici u Münchenu kako Đureković više ne dolazi u obzir kao njihov agent. To znači da je ranije bio agent. (...) Ti ključevi, i da su bili, nisu mogli utjecati na ubojstvo jer sam ja čak i promjenio bravu. Ne zato da Perković ne bi mogao ući – jer ja nisam ni znao da će netko doći - nego na zahtijev Đurekovića, kada smo završili posljednju knjigu. Dogodilo se slučajno da se jedan hrvatski fratar posvađao sa sunarodnjacima kod kojih je imao malu tiskaru. Onda me je zamolio da ostavi taj stroj kod mene. Tako je Đureković vidio priliku da ovdje tiskamo knjigu. Sam je našao jednog tiskara Nijemca i neke učenice koje su mu slagale papire. Svi su imali ključ tiskare. (...) Nitko nije znao da će Đureković tog dana doći u Wolfratshausen. On je bio jako nepovjerljiv prema svima, čak i prema meni. Nikada mi nije rekao broj telefona niti gdje stanuje jer je od Nijemaca dobio uputstva ponašanja.(...) Otvorio sam vrata te preuređene garaže, koja je unutra imala preko 100 kvadrata. Ulazna vrata sam otvorio do pola i vidio sam noge i krv koja bila skoro potpuno crna, vidjelo se da je stara. I njegove noge, uvijek je nosio nekakve smeđe hlače. Odmah mi je bilo jasno. Bilo mi je muka.
Dok su sin i suprug živjeli u Njemačkoj, Đurekovićeva supruga ostala je u Hrvatskoj.
- Za Stjepanovo ubojstvo saznala sam preko Radija Velika Gorica. Svima koji su me pokušali dobiti iz Njemačke, javljao se nepoznat muški glas - vjerojatno udbaš s pošte. Nakon toga, kad me je sin Damir nazvao uvečer 29. srpnja 1983. da bi mi javio kako je Stjepan ubijen, prvo mu se javio muški glas, ali ga je ipak spojio sa mnom. Tog dana su me posvuda pratili. Dvojica su stalno stražarila ispred kuće - svjedočila je godinama kasnije Đurekovićeva udovica Gizela, koja je živjela u Zagrebu i 2021. preminula u 90. godini. Pokopana je na Mirogoju.
Nema nikakve sumnje, riječ je o najneobičnijoj knjizi koju je emigracija ikad izdala o Titu, pisao je Boris Rašeta za Express o Đurekovićevu romanu "Ja, Josip Broz Tito". Naime, Đureković iznosi - često puta u farsičnom obliku - cijelu enciklopediju političkih, privatnih, obavještajnih i seksualnih tračeva o Josipu Brozu Titu i njegovim najbližim suradnicima, pa je riječ o pravoj erotskoj Ilijadi, u kojoj se eros miješa s tanatosom, a orgije prepleću sa scenama brutalnih masovnih egzekucija.
Sve počinje 1948. godine, u kojoj Tito doživljava presudno iskušenje karijere, sukob sa Staljinom, ali ga to ne sprečava da za večeru naruči “kavijar i pržene jegulje, dopremljene specijalno sa Skadarskog jezera”. Aleksandar Ranković organizira šverc cigareta u Njemačku, a od zarade se financiraju jugoslavenske obavještajne službe - no novac se stavlja i u privatne džepove. Na početku romana, gdje se tokovi svijesti isprepleću s autorovim opisima, navodi se kako je Tito od 1945. do 1948. spavao s minimalno 20 žena, ali je trenutačno do ludila zaljubljen u Tinku (operna diva, zlatokosa ljepotica Zinka Kunc), pisao je Express.
Đurekovićev roman: Tito gleda porniće!
Knjiga Titove suradnike prikazuje kao razuzdane seksualne rekordere, dok Edvarda Kardelja prikazuje kao aseksualna knjiškog moljca. Đureković u citiranom poglavlju prikazuje i Tita kako s Jovankom gleda porno filmove.
Tito se sada obrati Kardelju: „Znaš li što, dragi Bevc? Dok čekamo Krležine, baš bismo mogli odigrati partiju šaha ili bilijara. Što ti više odgovara?"
- Ja bih radije da pogledamo koji dobar film. Čujem da si nabavio nekoliko novih američkih.
- Misliš li to na westerne ili one pornografske“? umiješa se Jovanka. „Samo da znate kakve sramotne pornografske filmove je nabavio!
- Šuti, jer ih i ti rado gledaš“! obrecnu se Tito. „Uostalom, znajte, oni jako stimulativno djeluju na seksualnu želju, pa i potenciju“!
- Onda bih ja radije gledao te nego westerne“, reče Kardelj.
- Filmove ćemo gledati poslije večere, a sada dođi za šahovski stol“! okrenu se Kardelju koji iza toga odmah pokorno ustade.
I dok su potom njih dvojica povlačili prve poteze na raskošnoj šahovskoj ploči, žene su pile kavu i čavrljale o svemu i svačemu. Najviše su ogovarale supruge visokih državnih rukovodilaca zbog ljubavnika, odijevanja i rastava, kao i zbog neodgojenosti i razularenosti njihove djece.
Damir, sin Stjepana Đurekovića nakon ubojstva oca pobjegao je u Kanadu, ali i on je pronađen mrtav u stanu u Calgaryju četiri godine kasnije. Pored njega bila je sačmarica i policija je slučaj evidentirala kao samoubojstvo, no okolnosti su bile prilično sumnjive. Prijatelj je tvrdio da se četiri dana od službenog datuma ubojstva, kojeg je zavela kanadska policija, s njim dogovarao da će igrati stolni tenis.
