Gotovo 10.000 zaraženih, približno 5000 mrtvih i virus protiv kojeg još ne postoji odobreno specifično cjepivo. U središtu Afrike odvija se jedna od najtežih epidemija ebole u povijesti, a zdravstvene organizacije upozoravaju da se zaraza još ne uspijeva staviti pod kontrolu. Bolest izaziva virus Bundibugyo, rijetka vrsta ebolavirusa koja je dosad bila odgovorna za samo nekoliko poznatih epidemija. Krajem listopada broj potvrđenih slučajeva približio se 10.000, a smrtnost je dosegnula gotovo 50 posto. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) od 20. listopada, samo u Demokratskoj Republici Kongo zabilježena su 9704 potvrđena slučaja i 4687 smrtnih ishoda. Prema kasnijim podacima, broj zaraženih premašio je 10.000. Riječ je o drugoj najvećoj zabilježenoj epidemiji bolesti uzrokovane ebolavirusima. Veća je bila samo katastrofalna epidemija koja je između 2014. i 2016. godine pogodila zapadnu Afriku, kada se zarazilo više od 28.000 ljudi, a umrlo više od 11.000.
Prvi problem pojavio se već na početku godine. Prema naknadnim epidemiološkim analizama, širenje virusa vjerojatno je počelo u siječnju ili veljači 2026., nekoliko mjeseci prije nego što je epidemija službeno proglašena. Liječnici su se susretali s pacijentima koji su imali visoku temperaturu, slabost, povraćanje, proljev i druge simptome koji se lako mogu zamijeniti s nizom bolesti uobičajenih u tom dijelu Afrike. Dio pacijenata liječen je zbog malarije, tuberkuloze ili drugih infekcija. Kod nekih su liječnici sumnjali čak i na trovanje živom. Dodatni problem predstavljala je dijagnostika. U početku su korišteni testovi namijenjeni otkrivanju drugih vrsta ebolavirusa, koji nisu pouzdano prepoznavali rijetki Bundibugyo. Za razliku od uvriježenog prikaza ebole kao bolesti koja uvijek izaziva teško krvarenje, dio oboljelih uopće ne razvije takve simptome. Zbog toga bolest može ostati neprepoznata, posebno u zdravstvenim ustanovama koje nemaju odgovarajuću laboratorijsku opremu.
Kada je sredinom svibnja WHO proglasio međunarodnu javnozdravstvenu izvanrednu situaciju, epidemija se već ubrzano širila. Jedna od mogućih teorija o podrijetlu zaraze povezana je s kontaktom ljudi i divljih životinja. U istočnom Kongu ubrzano se krče šume zbog rudarenja zlata i drugih vrijednih metala, zbog čega ljudi sve češće dolaze u dodir sa životinjskim vrstama koje mogu biti povezane s prijenosom opasnih patogena. Ipak, konkretan događaj kojim je započela sadašnja epidemija još nije utvrđen.
Posebno je tragična činjenica da ebola često pogađa upravo ljude koji skrbe o bolesnima. Za razliku od gripe ili ospica, virus se ne prenosi uobičajenim širenjem zrakom na velike udaljenosti. Zaraza nastaje neposrednim kontaktom s krvlju, tjelesnim tekućinama i drugim kontaminiranim materijalima zaraženih osoba. Zbog toga su među najugroženijima članovi obitelji, liječnici, medicinske sestre i ljudi koji sudjeluju u pripremi preminulih za pokop. U mnogim zajednicama u Kongu tradicionalni pogrebni obredi uključuju pranje i dodirivanje pokojnika. Takvi običaji mogu biti iznimno opasni jer tijelo osobe preminule od ebole i dalje može sadržavati velike količine virusa.
Do listopada je zaražen najmanje 301 zdravstveni radnik, a njih 48 je umrlo. Dio medicinskog osoblja radi bez dovoljne količine zaštitnih odijela, rukavica i druge opreme. Problem dodatno pogoršava duboko nepovjerenje lokalnog stanovništva prema zdravstvenim vlastima. Pojedini stanovnici uvjereni su da virus šire sami zdravstveni radnici ili da odlazak u bolnicu gotovo sigurno znači smrt. Takva uvjerenja dovode do odbijanja liječenja, skrivanja bolesnih članova obitelji i sukoba s medicinskim ekipama. U prva tri mjeseca nakon proglašenja izvanredne situacije zabilježeno je najmanje 12 napada na zdravstvene radnike. U lipnju su u istočnom Kongu ubijena i dvojica humanitarnih volontera koji su pomagali u osiguravanju pitke vode.
Zašto je toliko teško zaustaviti virus koji se ne širi lako poput respiratornih infekcija? Odgovor se velikim dijelom nalazi u uvjetima života na istoku Demokratske Republike Kongo. Riječ je o jednom od najsiromašnijih i sigurnosno najnestabilnijih područja svijeta. Ondje djeluju brojne naoružane skupine, a česti sukobi i raseljavanje stanovništva otežavaju dolazak liječnika i humanitarnih organizacija. U pojedinim područjima nema dovoljno bolničkih kreveta, laboratorija, sanitetskih vozila ni zaštitne opreme. Ljudi često žive daleko od zdravstvenih ustanova, a bolest prijavljuju tek kada simptomi postanu ozbiljni. Poseban problem predstavlja izrazita pokretljivost stanovništva. Tisuće ljudi putuju između rudarskih naselja, sela i većih gradova u potrazi za poslom. Takva kretanja otežavaju epidemiolozima praćenje kontakata zaraženih. Više od 90 posto oboljelih zarazilo se od osoba koje zdravstvene službe prethodno nisu uspjele identificirati kao izvor zaraze. Drugim riječima, virus se najvećim dijelom širi izvan sustava nadzora, što znatno otežava njegovo suzbijanje.
Trumpovo gašenje USAID-a dodatno otežalo borbu
Epidemija je razotkrila i posljedice smanjenja američke međunarodne humanitarne pomoći. Tijekom velike epidemije ebole u zapadnoj Africi između 2014. i 2016. američka agencija USAID imala je važnu ulogu u financiranju medicinskih timova, laboratorijske dijagnostike, zaštitne opreme i nadzora nad zaraznim bolestima. Nakon što je administracija Donalda Trumpa ugasila USAID i smanjila dio programa međunarodne pomoći, brojne humanitarne organizacije bile su prisiljene ograničiti svoje djelovanje u istočnom Kongu. Posljedice su se osjetile u programima praćenja zaraznih bolesti, opremanju bolnica i radu zdravstvenih službi na terenu.
Međunarodni donatori sada planiraju gotovo tri milijarde dolara pomoći za borbu protiv epidemije, od čega bi 887 milijuna dolara trebalo doći iz SAD-a. Postavlja se, međutim, pitanje koliko bi života bilo spašeno da su sredstva ranije bila uložena u prevenciju i zdravstvenu infrastrukturu.
Slučajevi zabilježeni i u Europi
Epidemija više nije ograničena samo na Demokratsku Republiku Kongo. U Ugandi je zabilježeno 20 slučajeva bolesti, a nakon lipnja nije bilo novih oboljelih. Tijekom listopada virus je potvrđen i u Keniji, gdje je prijavljeno devet slučajeva, te u Nigeriji, gdje je otkriven zaraženi putnik. WHO je 23. listopada potvrdio da je od početka epidemije slučajeva bilo u pet država: Demokratskoj Republici Kongu, Ugandi, Francuskoj, Keniji i Nigeriji.
Pojedini oboljeli evakuirani su radi liječenja u europske zemlje, uključujući Njemačku, Nizozemsku i Švicarsku. U Francuskoj je potvrđena infekcija kod osobe koja se vratila s humanitarne misije u Kongu. Međutim, stručnjaci naglašavaju da je rizik od širenja velike epidemije u Europi vrlo nizak. Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC) procjenjuje da je rizik za stanovništvo Europske unije i Europskoga gospodarskog prostora vrlo nizak. Razlog je način prijenosa virusa, kao i razvijeniji sustavi epidemiološkog nadzora, izolacije i liječenja.
Zašto još nema cjepiva?
Iako je ebola prvi put identificirana 1976. godine, razvoj učinkovitih cjepiva i lijekova traje desetljećima. Prvo odobreno cjepivo protiv bolesti koju uzrokuje ebolavirus Zaire pojavilo se 2019. godine. Međutim, Bundibugyo je zasebna vrsta virusa i nije potvrđeno da postojeće cjepivo pruža pouzdanu zaštitu protiv njega. Upravo to predstavlja jedan od najvećih izazova sadašnje epidemije.
Krajem listopada započela su klinička ispitivanja dvaju kandidata za cjepivo razvijenih za zaštitu od Bundibugyo virusa. U njihovu su razvoju sudjelovali Moderna i Sveučilište u Oxfordu, a prvi privremeni rezultati očekuju se početkom 2027. godine. Istodobno se ispituju različiti lijekovi, uključujući antivirusni remdesivir i monoklonska protutijela. Istražuje se i može li eksperimentalni lijek obeldesivir spriječiti razvoj bolesti kod osoba koje su već bile izložene virusu. Za sada, međutim, nema dovoljno dokaza da bi se bilo koji od tih lijekova mogao smatrati potvrđeno učinkovitim specifičnim liječenjem infekcije virusom Bundibugyo. Liječnici se zato oslanjaju na intenzivnu potpornu skrb: nadoknadu tekućine i elektrolita, održavanje krvnog tlaka, liječenje komplikacija te nadzor rada vitalnih organa. Pravodobno pružena medicinska pomoć može znatno povećati izglede za preživljavanje.
Zašto je ova epidemija toliko opasna?
Najveći problem nije samo visoka smrtnost virusa nego i okolnosti u kojima se širi. Zdravstveni sustavi u pogođenim područjima nemaju dovoljno resursa, dio stanovništva nepovjerljiv je prema liječnicima, a oružani sukobi otežavaju gotovo svaki pokušaj organiziranja ozbiljnog epidemiološkog odgovora. Bolest je otkrivena kasno, velik broj zaraženih ostao je izvan zdravstvenog nadzora, a za ovaj oblik ebole još nema odobrenog specifičnog cjepiva ni liječenja. Svjetska zdravstvena organizacija i međunarodni partneri pokušavaju proširiti testiranje, poboljšati praćenje kontakata i osigurati sigurnije liječenje oboljelih. No rezultati će uvelike ovisiti o tome mogu li zdravstveni radnici ponovno steći povjerenje lokalnog stanovništva i pristupiti područjima koja su već godinama zahvaćena nasiljem.
*Uz pomoć AI
