Škoro, čovjek koji je sve svoje političke bitke izgubio

Što ako Miroslav Škoro izgubi još jedne izbore?
Izgubio je prije desetak godina izbore za gradonačelnika Osijeka, izgubio je izbore za predsjednika Republike, izgubio je utrku za premijera na parlamentarnim izborima, a sad najavljuje izlazak na izbore za gradonačelnika Zagreba. I riskira novi poraz.

Kako će to izgledati ako Škoro opet ne uspije?
Ostat će bez birača koji će biti sve manje voljni trošiti svoj glas na njega, ostat će bez stranke koja više neće na svom čelu trpjeti serijskoga gubitnika, ostat će bez financijera i sponzora koji će potražiti nekog sposobnog osvojiti neku izbornu bitku i dokopati se neke funkcije.

Pitanje Škorina najnovijeg izlaska na izbore, trećeg u nešto više od godinu dana, ubrzano se pretvara u kalkulacije o novom izbornom porazu, kao što poprima dimenzije spašavanja golog političkog života nekadašnje samozvane uzdanice političke desnice.
Umjesto snažnog lidera, Škoro bi se mogao pretvoriti u političkog slijepca koji pokušava napipati svoj put prema nekoj izbornoj pobjedi.
Nije bitno kojoj ili kakvoj ili pod kojim uvjetima. Bitno je da Škoro napokon negdje pobijedi. Nakon Pantovčaka i Banskih dvora, došao je red na Grad Zagreb. I to neposredno nakon iznenadne smrti Milana Bandića.

“Posao svakog političara jest da se kandidira na izborima”, objasnio je Škoro nakon ulaska u zagrebačke izbore. No što ako kandidiranje postane zapravo samo sebi svrhom?
Gomilati poraze znati snižavati si rejting, nabijati etiketu gubitnika i političkog svaštara koji ne može naći svoje mjesto, a ni svrhu u politici, pa nabada što god mu se pojavi pred nosom. Htio je biti predsjednik države s protokolarnim ovlastima, pa premijer s apsolutnim ovlastima, a sad želi biti gradonačelnik s komunalnim ovlastima. Premda, naravno, biti na čelu Zagreba znači uživati status drugog najsnažnijeg političara u izvršnoj vlasti u državi.

Jednu stvar ipak treba priznati, Škoro ima mnoge odlike bandićevskog kandidata: ideološki se kotrljao od ljevice do desnice, od socijalističke omladine do radikalne konzervativne opcije, on je populist i demagog, pitak koliko i plitak, uvezan s ruskim kapitalom, kao što je Bandić bio Putinov laureat, povezan je s interesnim skupinama, biznisom, financijerima... I s periferijom od koje je Bandić živio.

Za Škoru su na predsjedničkim izborima masovno glasali Bandićevi birači. On misli da će te glasove moći prisvojiti na izborima za Bandićeva nasljednika.

I prvi problem glasi: što ako Škoro pobijedi?
Zasjest će na čelo metropole u dugovima do grla, u ruševinama do koljena, praktički u bankrotu, zaostalu, zapuštenu i kontaminiranu Bandićevim stilom vladavine. Čemu se takav Zagreb može nadati od Miroslava Škore, čovjeka čije se veze s gradom svode na preskupi parking pred zagrebačkom bolnicom, koji se nije dokazao u nekoj od političkih dužnosti ili izvršnih funkcija i iza kojega ne stoji čak ni snažna stranka?
Da stvar bude gora, više nade u Škoru mogu polagati oni koji su izrasli i stasali na Bandiću, nego oni koji žele popraviti Zagreb nakon Bandića.

Bila bi to neka vrsta neočekivanog spasa za političara koji je ciljao na vrh Zagreba, tamo gdje je nekad stolovao Franjo Tuđman, pa se spustio nekoliko autobusnih stanica do Gornjega grada, a sad bi se mogao učahuriti u uredu preko puta spomenika Franji Tuđmanu. Ipak, ono što bi bio spas za Škoru, ne bi nužno bio spas za Zagreb.
A onda se pojavljuje i drugi problem: što ako Škoro izgubi?
Hoće li to značiti kraj jedne promašene političke karijere? Ili karijere ispunjene promašajima. Škorin slogan s predsjedničkih izbora “Sad il’ nikad” mogao bi se na zagrebačkim izborima pretvoriti u pitanje: ako nije sad, znači li to da više neće biti nikad?
Škoro bi time zatvorio svoj politički krug, nakon čega bi se taj krug slobodno mogao proglasiti ukletim. 

Politička desnica, ona na čijem čelu sad figurira Škoro, ne voli luzere, nego pobjednike, snažne vođe i beskompromisne lidere, pa bi mogla odustati od projekta Škoro i okrenuti se novim kadrovskim rješenjima. Birači bi mogli izgubiti interes za političara koji se kandidira za sve, od predsjednika do gradonačelnika, kao što bi sponzori shvatili da ne žele više bacati novac na tako lošu okladu kakva je Škoro.

Uostalom, Škoro je sad predsjednik stranke i trebao je pronaći najbolje kadrovsko rješenje koje bi bacio u vatru u Zagrebu. To šefovi stranaka obično i rade. Međutim, Škoro je odlučio sebe baciti u vatru. Ili u grotlo vulkana, što je danas Zagreb.
Ili on misli da je najbolje rješenje ili da je jedino rješenje. Što god bilo, to je još jedan njegov politički poraz.
A za osobu koja je političku karijeru pretvorila u hobi skupljanja poraza oni su postali luksuz koji si on više ne može priuštiti.