Hrvatska Židovka Slava Flesch rođena je 1904. godine u Tovarniku. Pripadnica imućne obitelji židovskih trgovaca i poduzetnika, živjela je u Sisku i u Beču, a u travnju 1941. posljednjim vlakom prije njemačkog napada na Jugoslaviju i uspostave ustaške NDH uspjela je s mužem i dvojicom sinova pobjeći iz zemlje. Preko Bugarske, Turske, Iraka, Pakistana i Južne Afrike dokopala se sigurnosti Sjedinjenih Država te izbjegla tragičnu sudbinu ogromne većine hrvatskih Židova ubijenih u ustaškim i nacističkim logorima smrti. Sljedećih pola stoljeća sretno je živjela u New Yorku - gdje je i umrla 1992. godine - premda je dio nje zauvijek ostao u Hrvatskoj. Trideset godina nakon njezine smrti zagrebački izdavač Profil i židovska zajednica Bet Israel objavili su njezinu životnu priču, koju je u visokoj životnoj dobi ispričala u diktafon svog njujorškog susjeda, poznatog američkog liječnika, znanstvenika i publicista Geoffreya Kabata.
Knjiga "Slava Flesch: život i riječi jedne hrvatske Židovke", koju je preveo i uredio Ivo Goldstein, nastala je na vrlo neuobičajen način, kao što je neuobičajen bio i životni put njezine protagonistice. Autor knjige, Geoffrey Kabat, pedesetih godina odrastao je u Washington Heightsu, četvrti na sjeveru Manhattana, gdje su živjeli mnogi židovski izbjeglice koji su pobjegli od nacizma. U njegovoj su zgradi stanovali i Fleschovi, Slava i Emil, sredovječni bračni par, koje bi povremeno susretao i s njima srdačno porazgovarao. Desetljećima kasnije, sredinom osamdesetih, posjetio ih je u njihovu stanu, gdje ga je Slava fascinirala svojom osobnošću i nevjerojatnom životnom pričom. Uskoro je počeo jedanput tjedno redovito posjećivati Slavu i Emila i tako nastavio sljedeće dvije godine. "Naši ručkovi ponedjeljkom postali su rutina. Istovremeno sam postajao svjestan čarolije njezine jake osobnosti i bogatstva njezina pripovijedanja. Slobodno je i energično razgovarala o svemu – o prijateljima i rođacima s kojima se nedavno čula, o onome što je vidjela na televiziji ili pročitala u novinama, o jelima koja je tog dana pripremila. Ali u izvjesnom je smislu njezina tema bila samo jedna – život u Hrvatskoj i Beču u godinama prije travnja 1941., kad su ona i njezina obitelj pred napadom Wehrmachta na Jugoslaviju posljednjim Orient Expressom izbjegli iz Jugoslavije i Europe. Priča je to o svijetu u kojem je 1904. rođena, u kojem je odrasla kao jedinica u prosperitetnoj židovskoj obitelji u malom gradu u Hrvatskoj. Taj svijet, tad vrlo daleko i u vremenu i prostoru, još je bio neobično živ u njezinim mislima i neprestano mu se vraćala i oživljavala ga u našim razgovorima", napisao je Kabat.
Geoffrey Kabat poznati je epidemiolog karcinoma, autor niza znanstvenih radova i znanstvenopopularnih članaka, a prije nego što se počeo baviti medicinom, doktorirao je na slavenskim jezicima i književnostima na Sveučilištu Columbia te je, između ostalog, objavio i knjigu o Dostojevskom. Slušajući Slavu Flesch kako iznosi svoje uspomene, shvatio je da bi njezinu životnu priču trebalo predstaviti široj javnosti. Zamolio ju je da mu dopusti da njihove razgovore snima - i potaknuo ju je da priča. Unatoč preseljenju u Ameriku, Slava je do smrti nastavila održavati kontakt s rodbinom i prijateljima u Jugoslaviji, Austriji i drugdje u Europi, kao i u Izraelu i Sjedinjenim Državama. Nakon rata posjetila je Hrvatsku i susrela se s brojnim prijateljima, nekima još iz djetinjstva. Kako piše Kabat, Slava Flesch dobrim je dijelom drugu, dulju polovicu svog života, provela razmišljajući o prvoj polovici provedenoj u onome što je nazivala "starim svijetom u kojem još živi u mislima". "Predloživši joj da mi priča o tom 'starom svijetu', slučajno sam otvorio vrata njezinih sjećanja. Primijetila je da desetljećima nije razmišljala o mnogim ljudima i događajima i čudila se uspomenama koje su joj se vratile. 'Odakle mi sve te priče? Ponekad se pitam gdje sam ih sve strpala'."
Po čemu je, dakle, životna priča Slave Flesch posebna? Zašto je ona s mužem ostavila sve i otišla u Sjedinjene Države dok je većina Židova - uključujući članove njezine obitelji - ostala nadajući se da će ludilo nacizma proći? Kako piše Kabat, Slava se u svemu oslanjala samo na vlastiti sud i na ono što je mogla vidjeti vlastitim očima. Njezina nepokolebljiva neovisnost uma očitovala se još u dobi od devet godina, kad je odbila ikad više razgovarati sa svojom omiljenom učiteljicom iz osnovne škole u Sisku, kojoj se divila, nakon što je ova jednom prilikom židovsku djecu pogrdno nazvala "čifutima". Tu karakternu snagu pokazala je i tridesetih godina u Beču, gdje se suprotstavila svom stanodavcu koji je podržavao Hitlera. U austrijski glavni grad Slava se preselila nakon što se 1924. udala za Emila, također sisačkog Židova, koji je u Beču pokrenuo odvjetnički ured. "Posljednje godine u Beču", priča Slava, "živjeli smo u stanu koji smo unajmili u palači iz 18. stoljeća. Vlasnik je bio vojvoda od Ratibora, koji je pripadao najvišem njemačkom plemstvu. I bio je silno bogat. Kad je 1919. u Njemačkoj za predsjednika izabran Friedrich Ebert, oduzeli su aristokraciji sva velika imanja i bogatstva, tvornice te rudnike ugljena i željeza. Oduzeto im je sve što su imali. Ostao im je samo mali dio njihovih posjeda." Međutim, kad je Hitler došao na vlast u Njemačkoj, obećao je aristokraciji da će im sve vratiti. Zato su ga podržali i tako dobili svu imovinu natrag. "Vojvoda od Ratibora je preko supruge naslijedio palaču u kojoj smo stanovali. Bio je naš stanodavac. Bio je krasan čovjek! Bili su tako lijepi ti aristokrati. Htio je pomoći Hitleru da pripoji Austriju. Mi smo živjeli na najvišem, trećem katu. Oko cijele zgrade na svim su se katovima nalazile verande. S njih se mogla lijepo vidjeti okolina. Dakle, kad je stanodavac sve dobio natrag, dao je podršku nacistima i organizirao paravojnu organizaciju s princem Ernstom Rüdigerom Starhembergom, koji je poslije postao ministar. Oni su jasno najavljivali da žele deportacije Židova. Palača je bila vrlo solidno građena. Imala je duboki podrum na tri razine. Ondje su spremali, odnosno sakrivali, oružje, svakojako oružje. To je bila paravojna jedinica pod vodstvom princa Ernsta Starhemberga. Mi smo te stvari vidjeli, sve se događalo oko nas. Sa svoje galerije na trećem katu vidjeli smo kako se dostavljaju i uskladištavaju oružje i municija te medicinske potrepštine – sve za nadolazeći rat. Oni su se organizirali. Bilo je to 1933. godine. Kad smo to vidjeli, odlučili smo otići. Moj je suprug bio zdvojan – u Beču je imao ured, napravio je karijeru. No rekao je: 'Za šest mjeseci neću se moći baviti odvjetništvom. Ja sam židovski pravnik'. Zbog toga smo se 1934. preselili natrag u Sisak. I nastavili smo čitati bečke novine i pretplatili smo se na Basler National Zeitung, vrlo poznate novine. Austrija je 1938. pala. A onda, kad je izbio rat, u rujnu 1939., prvo što sam pročitala bilo je da je prvorođeni sin našeg vojvode ubijen u prvoj akciji u napadu na Poljsku. Zbog toga mi nije bilo previše žao. To je ljudski, znate."
Ipak, najsudbonosniji izbor Slava i Emil morali su napraviti 1941. godine: čekati naciste u Sisku ili otići u nepoznato. Odlučili su otići, u vrijeme kad se velik dio njihove obitelji i prijatelja nije mogao odlučiti napustiti sve što ima. Napokon, Slavina odlučnost i neovisnost očitovala se u njezinoj odluci, donesenoj u sekundi, o tome komu vjerovati i koga podmititi u vlaku koji je njezinu obitelj prevezao preko jugoslavensko-bugarske granice. Ali prije odlaska trebalo je nabaviti vize i prikupiti što više novca. "Odlučili smo emigrirati u Sjedinjene Američke Države. Dakle, morali smo izvući novac. Sjela sam za blagajnu u trgovini, ukrala vlastiti novac i stavila ga u džep. Svaki dan sam uzimala pola utrška, a pola ostavljala. Moj je muž otišao u Zagreb i kupio američke dolare i britanske funte, koje smo poslali u inozemstvo. Naravno, to je bilo protuzakonito. Međutim, to je bio moj novac, pa sam donijela svoj zakon. Kako smo u svemu tome bili uspješni, uspjeli smo pobjeći, da nismo bili, bili bismo ubijeni kao i svi drugi. Došli smo u Ameriku s 'kapitalističkom vizom'. Kad smo dolazili, imali smo 40.000 dolara. Amerikanci vam ne bi dali vizu ako State Department u Washingtonu ne biste uvjerili da imate 2500 dolara po osobi kao jamstvo da nećete biti teret za SAD. A imali smo i odvjetnika, koji je kontaktirao američkoga konzula. Dakle, nabavio nam je vize. Pripremajući se za odlazak, učili smo engleski. Neki nisu vjerovali da im se može dogoditi najgore, ostali su poput janjadi koju treba zaklati. Moje je mišljenje bilo drugačije. Rekla sam – moramo ići. Pa smo se i pripremali. Nisam bila pametnija od drugih, ali oni su nekako vjerovali u čovječanstvo. I ja sam vjerovala u čovječanstvo, ali sam shvatila da moramo otići. Nekolicina je otišla. Ne mogu vam reći kako to da se nisam pokolebala. Bila je to velika sreća."
Najdramatičniji trenutak prilikom bijega dogodio se na bugarskoj granici kad je Slava u trenutku inspiracije uspjela podmititi graničnog policajca zlatnim satom International Watch Company, koji je naslijedila od oca, i spriječiti sigurnu deportaciju nazad u Jugoslaviju. "Ne znam kako mi je to uspjelo, nemam pojma što me spopalo, ali otvorila sam torbicu, samo malo, i pokazala sat bugarskom policajcu."
Njezina majka također je imala vizu za SAD, ali je odbila otići iz Siska. "Ne znam što je spriječilo moju majku da pođe s nama. Zajedno smo imali tih 40.000 dolara, ona i ja. Ali ona se nije mogla odlučiti za odlazak u nepoznatu zemlju. Kad smo trebali krenuti, u travnju 1941., našeg posljednjeg dana, bila je u šivi za svojom mamom. Došla sam joj i rekla: 'Mama, nema vremena za šivu. Pođi s nama.' Imala je vizu. No odgovorila mi je: 'Neće vam dopustiti da prođete. Otpratit ću vas do Broda na Savi'. I ona je pošla s nama, a kad smo stigli u Brod, dala mi je vrlo lijepo izrađenu svilenu torbicu u kojoj su Židovi čuvali zlato (zlato ste dobivali prilikom rođenja djeteta). Torbica je bila puna zlatnika, stotinu krunskih komada – svaki vrijedan stotinu dolara – to je bilo mnogo novca. Taj nam je novac bio dovoljan za cijelo putovanje." Slavina majka ostala je u Hrvatskoj, kao i gotovo svi drugi članovi Slavine šire obitelji. Deportirana je u Auschwitz. Ubijena je. Kao i gotovo svi drugi članovi Slavine šire obitelji.
Sjećanja Slave Flesch, za razliku od mnogih memoara preživjelih iz Holokausta, nisu fokusirana na tragična iskustva iz Drugog svjetskog rata. U njima nema pojedinosti o uhićenjima, transportima vlakovima smrti, ili masakrima Židova. Ipak, te su činjenice stalno prisutne u pozadini. Središnje mjesto Slavinih priča zauzima povijest njezine obitelji i šire židovske zajednice na području Hrvatske, odnosno bivše Austro-Ugarske krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Kako navodi Kabat, Slava Flesch takvim pristupom otvara nam širu perspektivu, pa vidimo intimnu, ljudsku sliku židovske zajednice i šire društvene okoline. U takvom okruženju odvijaju se posve neočekivani događaji. Iako je usredotočena na svakodnevni život, Slava se stalno vraća na pitanje, makar i posredno – kako su se ljudi među kojima je živjela i s kojima je imala korektne odnose mogli okrenuti protiv svojih susjeda? Istodobno primjećuje hrabrost pojedinaca koji su, usprkos velikom riziku, odbili izdati svoje susjede, piše Kabat.
Međutim, kad govori o deportaciji svoje majke u Auschwitz, Slava ne iskazuje ljutnju, pa čak ni tugu, nego naglašava bezumnost i brutalnost tog događaja. Odnosno, kad opisuje kako su majku njezina muža ustaše zatočili i usmrtili u Jasenovcu, gotovo da ne može sakriti čuđenje takvim neljudskim postupanjem: "To su učinili 85-godišnjakinji, ženi tako kulturnoj i profinjenoj!" To je perspektiva, piše Kabat, kojom ona uspijeva istodobno i prihvatiti te činjenice i izraziti odvratnost prema njima. Slavin stav prema onome što je proživjela sažet je u kratkoj rečenici: "To se doista dogodilo!" To je stav jednog uma koji je vodi prema iznošenju kronologije i opisa događaja u svoj njihovoj hirovitosti, ridikuloznosti i užasu. Međutim, ona sve to čini s distancom koja tim činjenicama omogućuje da govore same za sebe.
Odnosno, kako je u predgovoru napisao Ivo Goldstein, "u njezinu tekstu nema mržnje, nema želje za osvetom zbog toga što su mnogi njezini stradali, zbog toga što je svijet koji je ona do 1941. poznavala u Sisku i u Hrvatskoj nestao. Pa ipak, jedno od središnjih pitanja, koje se provlači cijelim tekstom, iako se vrlo rijetko izričito spominje, jest 'Zašto smo 1941. bili izdani?'. Slava Flesch ne referira se na zločince nego na obične ljude koji su vidjeli da se događa zločin, ali su stajali po strani ili su čak od tog zločina profitirali. To pitanje u ovih 80 godina u hrvatskoj javnosti nije nikad izravno postavljeno. No Slava ističe i one ljude koji su joj pomogli i koji je nisu izdali. I stalno govori o ljubavi za Hrvatsku".
