Top News
19326 prikaza

Smrt Jakuza - zašto nestaju zloglasni japanski kriminalci

1/4
Dreamstime
Na vrhuncu su imale oko 200.000 članova - do 2021. broj je pao na samo tridesetak tisuća. Filmski romantizam nedodirljivog mačizma ispostavio se mukom koju su ostali trpjeti rijetki. Ovo je njihova priča

Život je pun dobrih anegdota, ali neke od njih teško je samo tako ispričati jer akteri su živi, a sadržaj je škakljiv. Dovoljno da zagolica svijet organiziranog kriminala i industrije zabave, na što se prvi nimalo ne smiju, a drugima prisjedne ako prvima nije duhovito. I to nije samo usputna opservacija: podsjetnik iz bliske povijesti primjer je života i smrti Juze Itamija. Čovjek koji je prvi film režirao s 50 godina, do svoje 64. snimio ih je 11 i putem stekao titulu jednog od najvećih autora svoje generacije. Njegova “ramen vestern” hit komedija “Tampopo” (1988.) obilježila je dobar dio “krizne ere” japanskog filma 1980-ih, zguranog na marginu popularizacijom televizije. Nakon premijere Itamijeva šestog filma “Minbo: the Gentle Art of Japanese Extortion” 1992. godine, jakuzama se nije svidjela satira na njihov račun pa su redatelja razrezali noževima u sačekuši ispred kuće. Preživio je napad, ali je na kraju stradao 1997., dok je završavao novu komediju o gangsterima. Iako je zaključeno da je riječ o samoubojstvu, uz sumnje rodbine i prijatelja kasnije se pojavio i svjedok, član jakuza koji je tvrdio da je sudjelovao u bacanju Itamija s krova zgrade.

Stoga ću “škakljanje” probati “zaključati” u šifriranu općenitost: anegdota počinje epizodom iz života jednog stranog filmskog djelatnika, koji mi je pričao kako su ga pozvali da dođe raditi u Japan na igranom filmu, kasnije se ispostavilo popriličnom hitu za mlade. Ljubazno je odbio jer mu se kosilo s rasporedom. Kad su ga iz Tokija obavijestili da je bolje poziv prihvatiti - jer ako kaže ne, možda više neće biti u prilici ikad u miru i sigurnosti posjetiti Japan - bio je primoran pronaći mjesta u rasporedu. Otišao je i odradio posao. Nekoliko godina kasnije upoznao sam osobu koja je producirala isti taj film. Susreli smo se igrom slučaja na festivalu u Italiji. Predstavljao je jedan od japanskih medijskih konglomerata. Imao je skraćeno-frizirane obrve, tipične za styling pripadnika japanskog organiziranog kriminala. Nosio je sako sa slikom velikog šarenog zmaja na leđima. Njegove prve riječi bile su: “Možda izgledam kao jakuza, ali nisam”. Obojica smo se nasmijali. On više, ja manje. Ova anegdota je zapravo podsjetnik na to u kojoj je mjeri japanska industrija zabave u drugoj polovini 20. stoljeća postala isprepletena sa svijetom organiziranog kriminala, na gotovo svim razinama. Kad je 1990-ih nastala čitava scena zvana “V-Cinema” (“izravno-na-video”), mnogi su budžeti sastavljani zahvaljujući investicijama jakuza, baš kao što su brojni klasici na DVD-ima bile tzv. yakuza eige, jakuza filmovi.

 | Author:

Iako su s vremenom jakuze postale dijelom zapadnjačke popularne kulture, u filmskom mainstreamu našeg dijela planeta dominiraju američke vizije talijanske mafije, dok je egzotični svijet japanskog “mafijaškog filma” ostao rezerviran za filmofile sklone iskapanju naslova koji zaobilaze multiplekse. U njih su eventualno stizale holivudske interpretacije, poput “The Yakuza” (1975.) Sydneya Pollacka ili “Black Rain” (1989.) Ridleya Scotta. U Japanu, filmovi s jakuzama dobar su dio kičme nacionalne kinematografije još od 1950-ih, a svaki ih je studio u svakom novom valu tretirao na drugačiji način. Imali smo ninkyo eigu, filmove iz 1960-ih, u kojima su gangsteri definirani kao robinhudovski otpadnici, časni vitezi kriminala rastrgani između osjećaja dužnosti i osobnih demona. Tijekom 1970-ih pojavljuje se jitsuroku eiga, zaokret u oslikavanju modernih jakuza, kojima čast i samurajski kodeks znače manje od trčanja za pohlepom okupanom litrama krvi. Kinji Fukasaku je briljirao kao predvodnik ove revolucije, prije svega sa serijalom filmova “Battles Without Honor and Humanity”, puno prije nego što je šokirao svijet s adaptacijom mange “Battle Royale” (2000.) pa utabao put fenomenima kao što su “Igre gladi” i “Squid Game”.

Osamdesetih, jakuze su na Itamijevu primjeru pokazale što misle o sprdnji na svoj račun, a onda se devedesetih transformirale u jedinstvene antijunake iz kataloga velikana japanske režije, kao što su Takashi Miike i Takeshi Kitano, koji su miješali akciju, humor i poeziju na način koji se svidio čak i pogledima ispod friziranih obrva. Kako se mijenjao život jakuza na ulici - modificiran promjenama na ulici samoj, u skladu s društvenim i ekonomskim, ali i kulturnim trendovima - tako su se mijenjali i filmovi o njima. Gangsterska drama “Yakuza and the Family” (2020.) najbolji je primjer toga koliko je promjena radikalna i dokle je dogurala. Novi film redatelja Michihita Fujiija u svojoj je srži priča o mladom kriminalcu koji je pronašao novog oca u vođi bande, no situacija se komplicira kad s godinama dobiva vlastitu obitelj pa više nije načistu koja mu treba biti prioritet. Ali iznad svega toga, “Yakuza and the Family” je putovanje kroz vrijeme, pa tako i povijest yakuza eige, film koji je najuzbudljiviji u adrenalinskom trčanju kroz devedesete, ne bi li parkiranjem u prezent postao dosadnjikava drama, u kojoj antijunak nakon povratka iz zatvora zatiče potpuno novu stvarnost, bandu koja se raspada, čast koja je nestala i nove zakone zbog kojih ga više nitko ne želi vidjeti u svom društvu. Svijet filmova o jakuzama promijenio se - nekoliko puta unutar jednog jedinog filma, baš kao što se promijenila i stvarnost.

 | Author: Dreamstime Dreamstime

”Ekstremni put” - Japanci to zovu gokudo, što je ujedno i drugi naziv za jakuze - put je nasilja i zločina - policija ih stoga naziva “boryokudan” (“nasilne grupe”), dok dosljedni tradicijskoj ideji alfa mužjaka koji pomažu slabijima same jakuze sebe vole etiketirati kao “ninkyo dantai”, tj. “viteške organizacije”. Riječ jakuza zapravo je izvedenica iz stare kartaške igre Oicho-Kabu, japanske verzije baccarata, u kojoj je cilj izvući tri karte čiji je ukupni zbroj devet. Dobije li kockar karte s brojevima 8-9-3 (“ja”, “ku” i “za” na japanskom), osudio se na propast, jer riječ je o najgorem dijeljenju igre. Jakuze su, dakle, rođeni gubitnici, s korijenima u kockarskom (bakuto) miljeu japanskog srednjeg vijeka. Moderna povijest veže ih i uz 17. stoljeće, tzv. tekiye, prodavače ukradene i polulegalne robe na štandovima šintoističkih festivala, koji su plaćali zaštitarske usluge snažnih i opasnih frajera. Iz kombinacije plaćanja zaštite, krađe, preprodaje i kockanja izrodila se nova kasta autsajdera s dna društvene ljestvice, muškaraca koji su žmirili na zakone, pa stjecali ugled i novac muljažama, šakama, toljagama i oštricama.


Sve do 1990-ih, jakuze su bile potpuno legalni oblik “bratske organizacije”, nešto kao Rotary ili Kiwanis klub, s čak 22 “udruge” zavedene u državni registar. Uz humanitarne akcije i božićno dijeljenje slatkiša djeci, većinu svog postojanja ipak se bave s prodajom droge, reketom, prostitucijom, prijevarama, ucjenama te produkcijom i distribucijom dječje pornografije, na kojoj su znali zarađivati i do 50 milijardi dolara godišnje. Ali desetljećima su ih tolerirali kao nužno zlo, ojačano u eri poslijeratnog preživljavanja i izgradnje, respektabilnu silu koja je nasiljem rješavala poslove policije. Jakuze su kontrolirale ulični zločin, brinule se da pljačke, džeparenja, zlostavljanja i provale budu svedene na minimum, čime su pobrale simpatije jednog, uglavnom manjeg dijela građana. Iako će novcem i ljudstvom prvi pomoći žrtvama potresa, svejedno izostaje većinska potpora pa im je kroz ista desetljeća bio zabranjen ulaz u javne kupke. U njima bi momci razotkrili svoje tetovaže i identitet pa tako, ako već ne zgadili, onda svakako uplašili prosječne civile. Čime se ti tetovirani ljudi zapravo bave bilo je više od javne tajne, jednostavno opće prihvaćena stvar, s kojom obični građani posvećeni sljedbi nacionalnog kodeksa reda, rada i discipline nisu htjeli imati nikakve veze, a kamoli se praćakati u zajedničkim bazenčićima. Svejedno, jakuze su imale adrese, službene urede i vlastite logotipe iznad ulaznih vrata zgrada - doduše, unutrašnjost “klubova” uglavnom je dizajnirana kao tvrđava za obranu od napada suparničkih klanova ili nenajavljenih policijskih racija. Iznenadni upadi uniformi bili su rijetki, jer iako su svi znali da je riječ o kriminalnim organizacijama, nitko nije poduzimao ništa kako bi se tome stalo na kraj. Sve do 1992. godine, kad japanska vlada donosi prvi “antimafijaški” zakon pa eksplicitno stavlja jakuze u klasifikaciju “nasilnih grupa”. Bio je to prvi ozbiljni državni udar na blagostanje i slobodu skupina koje su se tad primarno bogatile brutalnim reketarenjem. Reket je postao teret pa su se jakuze brzo snašle i razgranale portfolio, okrenule se ulaganju u korporativne biznise, burzi i tržištu nekretninama. Kad bi lokalni političari u dosluhu s građevinskom mafijom trebali zemljište na kojima su živjeli ljudi, nerijetko bi poslali jakuze da ih teroriziraju i otjeraju, zapravo prisile na prodaju doma. Mlatili su lijeve studente još krajem šezdesetih, uvijek potpora desnici - rasističkoj i nacionalističkoj desnici, unatoč paradoksalnoj činjenici da golemi broj pripadnika jakuza uopće nisu Japanci, nego Korejci. Korejski doseljenici i njihovi potomci upravo su zbog diskriminacije i potlačenog imigrantskog statusa u homogenoj zajednici otočkog naroda nalazili utočište u jakuzama. Desetljećima, činjenica se tretira kao tabu o kojem se glasno ne govori, iako je početkom 1990-ih čak 18 od 90 najvećih šefova jakuza etnički pripadalo susjednoj Koreji.

 | Author:

LDP, japanska Liberalna demokratska stranka, na vlasti je, uz svega nekoliko godina trijumfa oporbe, praktički neprekidno od osnutka 1955. godine. Yoshio Kodama podržavao je LDP od najranijih dana i njemu se uvelike pripisuje ne samo uspjeh stranke, nego i njezina dugogodišnja povezanost s kriminalom. Prije nego što je postao CIA-in agent, Kodama je bio jedan od vladara japanskog podzemlja, praktički od 1930-ih do 1970-ih godina, biznismen koji je kapital gomilao krijumčarenjem. Bio je i ultradesničarski politički aktivist, industrijalac koji je pomogao financiranju odabrane političke opcije, most između LDP-a i tetovaža. Inagawa-kai, treća najveća kriminalna grupa u zemlji, sa sjedištem preko puta Ritz-Carltona u centru Tokija, nekoliko je svojih senatora na listi LDP-a poslala u visoku politiku, a djed bivšeg japanskog premijera Junichira Koizumija nosio je nadimak “tetovirani ministar” - bio je vođa jakuza zvanih Koizumi Gumi, a ujedno i ministar pošte i telekomunikacija. Yoshio Mori, japanski premijer 2000. i 2001. godine, devedesetih je fotografiran na vjenčanju sina vođe jakuza, okružen ozloglašenim gangsterima. Demokratska stranka Japana (DPJ), konkurencija LDP-u, osnovana je 1998., kao koalicija oporbe u pokušaju da svrgne nezaustavljivu vladavinu Liberalnih demokrata. Čudo se dogodilo 2007., kad je DPJ osvojio gornji dom japanskog parlamenta i uzrokovao prvu promjenu vlasti od uvođenja dvopartijskog sustava nakon Drugog svjetskog rata. Stranka je pobjedu dobrim dijelom mogla zahvaliti upravo podršci kriminalaca. U strahu za vlastiti opstanak, nakon što su političari LDP-a novim zakonodavstvom izveli udar na seksualnu i kockarsku industriju, dvije najveće jakuza formacije - Yamaguchi-gumi i Sumiyoshi-kai - svojim su političkim zaokretom i organiziranom podrškom novoj struji doslovno izabrale pobjednika. Kasnije je otkriven i deal - DPJ je obećao da će, ako pobijedi uz njihovu pomoć, odustati od donošenja novih zakona protiv “nasilnih grupa”. Nisu bili potpuno iskreni - istina, nije bilo novih zakona, ali bilo je uhićenja, a prva veća zatvaranja događaju se već 2009., s novim šefom policije i novim planom akcije. Vođe najvećih klanova završavaju iza rešetaka 2010., a do 2021. doživjeli smo i prvu presudu na smrt u povijesti nekad nedodirljivih jakuza bossova - Nomura Satoru, peti predsjednik grupe Kudo-kai, podnio je žalbu na smrtnu kaznu i usput prijetio sucu, a zbog ista tri ubojstva njegova desna ruka dobila je doživotnu robiju.


U zadnjih deset godina, ukratko, sve se promijenilo. Kad su revizije “Zakona o protumjerama organiziranih kriminalnih grupa” prošle u parlamentu 2012., čiju je većinu ponovno činio LDP, počela je neka vrsta revanša prema onima koji su ih izdali na parlamentarnim izborima. Konačni udar počeo je zakonom koji je policiji omogućio uhićenje pripadnika “iznimno opasnih grupacija” bez papirnatog naloga, svojevrsnim startom Nacionalne kampanje za protjerivanje organiziranog kriminala, pokrenute 2011. Nakon prvih pet mjeseci skeptični mediji pisali su kako se na terenu ne vide pretjerano pozitivni učinci. Ali do 2021. godine ispostavilo se da je nacionalna kampanja bila više od slogana i infografika - upalila je. Jakuze više nisu mogle skupljati novac, unajmiti hotelsku sobu i stan ili imati telefonsku liniju. Ako su se i prije od njih okretali kao da imaju kugu, sad su stvarno postali obilježeni otpadnici društva. Zabranili su im otvaranje bankovnih računa, a kako ne mogu ni do kreditne kartice ni do nekretnine, mnogi postaju beskućnici i preživljavaju u automobilima. Nekoć dominantni, monolitni Yamaguchi-gumi počeo se raspadati u brojne frakcije. One su odmah zaratile, što je 976 članova stajalo slobode, zbog sudjelovanja u čak 86 sukoba, uključujući i četiri ubojstva - i sve to u prvoj godini podjele. Oni koji su do sada odbijali trgovati drogom i pozivali se na tradicije pradjedova, više nisu mogli birati. Kodeks časti sveden je na - čisto preživljavanje. Brojevi su otkrili koliko je državna kampanja zapravo učinkovita: na vrhuncu jakuze su imale oko 200.000 članova - do 2021. broj je pao na samo tridesetak tisuća. Filmski romantizam nedodirljivog mačizma ispostavio se mukom koju su ostali trpjeti samo oni koji stvarno nisu imali kamo te koji su za osjećaj pripadanja i očinsku patronažu velikog vođe (oyabuna) spremni živjeti na stražnjem sjedalu vozila. U svijetu koji danas živi još samo u starim filmovima, takva bi sudbina bila spriječena časnim harakirijem, ali nove generacije ipak preferiraju iPhone u ruci od čelika u vlastitoj utrobi, makar mobitel bili primorani puniti na akumulator.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.