Krateći vrijeme u američkom zatvoru - gdje “godina prođe, dan nikako” - Zvonko Bušić vodio je duge razgovore s Aldrichom Amesom, vrhunskim kadrom CIA, koji je pao kad je otkriveno da je radio za Sovjete. Bušić je u zatvor dospio zbog. kako je rekao, “pozajmice” putničkog zrakoplova i postavljanja bombe koja je usmrtila jednog policajca. Time je, prema vlastitim tvrdnjama, kojih se nije odrekao do kraja života, samo htio upozoriti kako se Hrvate bez razloga tretira kao teroriste iako je riječ o borcima za slobodu. Aldrich Ames nije negirao njegove tvrdnje o bombi. Bušić je Aldrichu, kako je prije 15 godina ispričao današnjem uredniku Expressa, spasio život, koji je 5. siječnja ove godine umro, poživjevši punih 85 godina, iako mu je život bio obilježen stresom, teškim alkoholizmom, izdajom i doživotnom robijom - bez mogućnosti pomilovanja.
“Pametan je to čovjek. Žena ga je upropastila. Bila je opsjednuta luksuzom, a on je bio papučar. U svemu joj je povlađivao. Rusi su mu ostali dužni novce, a on se još nada da će ga zamijeniti s nekim američkim špijunom. Sin mu dolazi u zatvor. Spasio sam mu život. Talijani iz zatvora htjeli su ga ubiti. U nekom trenutku su shvatili da je izdao Ruse koji su radili za CIA-u. I sad je to po mafijaškom kodeksu časti najgori mogući krimen. Rekao sam im da su ti isti Rusi, zapravo, izdajice svoje države pa su se smirili. Fascinantan je taj tip. Obrazovan, kulturan, svaki dan pročita jednu knjigu. Samo mu je falilo duha. Obožavao je Orhana Pamuka jer je Ames dugo radio za CIA-u u Turskoj. Mogao bih reći da je uvjereni komunist”, rekao je Bušić o Aldrichu Amesu.
Je li imao pravo?
To pitanje zacijelo nije mučilo Olega Antonovića Gordijevskog, koji je u srpnju 1985. dobio poziv da se iz Londona, gdje je bio dvostruki agent - vrhunski operativac sovjetskog KGB-a i duboko grlo engleskog MI6 - pozvan da se vrati u Moskvu. Tih godina, a i danas, u Moskvu nisu zvali na konzultacije. Ljudi koji su prokazani kao špijuni dobili bi čaj s novičokom, kuglu u glavu ili bi se, to je i moderna navika izdajica Ruske Federacije, poskliznuli na terasi. Bivši šef jugoslavenskih komunista, Titov prethodnik Milan Gorkić, dobio je 1938. takav poziv - i više se nije vratio. Staljin je Tita 1948. pozvao u Bukurešt “na konzultacije” oko Informbiroa, ali Zagorac je imao mnogo utakmica u nogama pa mu se nije odazvao. Gordijevski je to učinio vjerujući da će Zapadu tako biti još korisniji. Iako je njegov otac, baš kao i on, bio sovjetski obavještajac, Gordijevski je, ogorčen gradnjom Berlinskog zida, promijenio dres. Čim se vratio u Moskvu strpan je u zatvor, u kojemu je proživio ozbiljnu torturu - mučen je i drogiran, ali nije ništa priznao, pa nije strijeljan niti poslan u Sibir. Umjesto toga, smješten je na nepostojeći uredski posao u neoperativnom odjelu KGB-a na, danas bismo rekli, radno mjesto uhljeba. Pod sve većim nadzorom, ozbiljno osumnjičen da je dvostruki agent, uspio je u srpnju 1985. poslati unaprijed dogovoreni signal MI6, nakon čega je pobjegao u Veliku Britaniju. Od tada nadalje stalno se pitao tko ga je otkucao - a onda je jednoga dana dobio odgovor koji je šokirao ne samo njega, nego i cijeli zapad. Bio je to Bušićev zatvorski prijatelj Aldrich Ames, ženskar, pijanac i protuha, koji je, čini se, više volio žene i život na visokoj nozi nego komunizam.
Amesov otac je, kao i otac Gordijevskog, bio obavještajac. CIA ga je poslala u Ankaru, poslijeratnu Casablancu, s tadašnjom suprugom, Nancy Segebarth, kako bi regrutirao suradnike. No bog ga nije stvorio za skauta novih špijuna, pa je pozvan u sjedište CIA-e u Langleyu u Virginiji, na tečaj ruskog jezika. Kad je savladao ruski, zadužen je za podršku operacijama protiv sovjetskih dužnosnika u Washingtonu i New Yorku. Potom je 1981. poslan u Meksiko kako bi regrutirao sovjetske dužnosnike. No brak mu se u to vrijeme raspao pa je, kršeći protokol, započeo aferu s agenticom CIA-e unutar kolumbijskog veleposlanstva, Maríjom del Rosario Casas Dupuy. Sa ženama je imao više uspjeha nego s regrutiranjem novih agenata te je pozvan u Langley, gdje je bio zadužen za osiguranje sigurnosti svih sovjetskih agenata CIA-e, što će reći da je imao na uvid cijelu suradničku mrežu. Dva mjeseca nakon povratka u SAD oženio se s novom ženom, koja je u zajedničko kućanstvo utrpala i punicu - a obje su voljele život na visokoj nozi, što Ames, čak ni s pristojnom plaćom CIA-e, nije mogao financirati, a volio se i opijati. Kako bi financirao dvije skupe žene zadužio se preko mjere koju je mogao podnijeti pa je u travnju 1985. smislio “genijalan” plan. Otići će u sovjetsku ambasadu, od koje će užicati 50 tisuća dolara, koje će otplatiti drukanjem nekih sitnih riba. No ni Sovjeti nisu veslo sisali - rekli su mu kako informacije koje im je dao ne vrijede toliko novca. Ames je znao još Rusa na vezi - očito, puno imena - i trebao ih je isporučiti. Tu se slomio i potpisao ugovor s vragom koji, to danas znaju i djeca, uvijek dođe po svoje. Otkucao je sve što je znao o vrhunskom agentu MI6 unutar KGB-a. Nije znao njegovo ime, ali ono što je znao uperilo je prstom u Gordijevskog, koji je dva dana kasnije pozvan u Moskvu, a potom, nakon torture, prokrijumčaren u prtljažniku automobila u Finsku. Gordijevski je osoba važna za svjetsku povijest. Spriječio je potencijalni nuklearni sukob sa Sovjetskim Savezom 1983., kad su u Moskvi pogrešno protumačili NATO-ovu vježbu “Able Archer 83” kao pripremu za prvi udar. Nije manje važno ni njegovo identificiranje Mihaila Gorbačova kao kremaljskog prijestolonasljednika - davno prije nego što je “Gorby” postao poznat. Informacije koje je pružio Gordijevski pružile su prvi dokaz koliko je sovjetsko vodstvo postalo zabrinuto zbog mogućnosti NATO-ova nuklearnog prvog udara.
Drugi kapitalac, između njih 90-ak, kojega je Aldrich odao, bio je Dmitrij Poljakov. Časnica CIA-e Jeanne Vertefeuille ga je opisala: “Nije to činio za novac. Inzistirao je da ostane na mjestu kako bi nam pomogao. Bio je loš dan za nas kad smo ga izgubili.”
Poljakov je inzistirao na plaći od samo 3000 dolara godišnje i prihvaćao je tu isplatu uglavnom u obliku električnih alata, s opremom za ribolov i lov. Sandy Grimes rekla je da je Poljakov bio “najbolji izvor, barem koliko ja znam, koji je američka obavještajna služba ikad imala i rekla bih, iako sigurno ne mogu biti sigurna, ali najbolji izvor koji je bilo koja obavještajna služba ikad imala”.
Bivši direktor CIA-e James Woolsey rekao je: “Poljakov je bio dragulj u kruni”, a u intervjuu iz 2001. novinaru je rekao: “Ono što je general Poljakov učinio za Zapad nije nam samo pomoglo da pobijedimo u Hladnom ratu. Spriječilo je da Hladni rat postane vruć”.
Aldrich je mijenjao tijek svjetske povijesti, dokazujući kako je genijalni Napoleon bio u pravu kad je tvrdio da dobar špijun u pozadini može vrijediti kao 20 tisuća momaka na bojištu. Poljakov nije imao sreće. Strijeljan je. A sve je počelo od razuzdanog trošenja dviju žena te alkoholnim agonijama i ekstazama Aldricha Amesa.
Rusi su bili šokirani kad su vidjeli kakve im je dragocjenosti ustupio.
“Istrgnuo je stranicu i pružio mi je. Bio sam šokiran. Bio je to katalog gotovo cijele mreže CIA-e unutar Sovjetskog Saveza”, rekao je kasnije Viktor Čerkašin, rezident sovjetske službe u Londonu.
Aldrich je tom časniku KGB-a rekao: “Samo se pobrini da ti ljudi ništa ne saznaju o meni”.
Tijekom sljedećih 18 mjeseci u SSSR-u su zaredali nestanci američkih i britanskih agenata. Ubijani su s razmakom, da se stvari ne povežu. Akcija likvidacije će kasnije dobiti naziv “Veliko odlagalište otpada”. Poljakov, najvažniji agent CIA-e koji je pogubljen, uhićen je tek 7. srpnja 1986. Pogubljen je u ožujku 1988., upucan kao i svi ostali jednim metkom u potiljak.
FBI je stavio Amesa pod nadzor te su 21. veljače 1994. on i supruga Rosario uhićeni u svom domu u Arlingtonu u Virginiji. Dva mjeseca kasnije priznao je krivnju za davanje strogo povjerljivih informacija KGB-u i njegovu nasljedniku, ruskoj vanjskoj obavještajnoj službi, u zamjenu za blažu kaznu za suprugu te je osuđen na doživotni zatvor bez mogućnosti uvjetnog otpusta.
Na dan kad je Poljakov strijeljan, Ames Aldrich je bio u Rimu, gdje je trošio dio od 10.000 funti mjesečno koje mu je KGB plaćao za rabljeni Jaguar. Nije bio od velike pameti niti je imao visoku razinu obavještajne kulture. Pao je kao zadnji pacer. Otvorio je račun u Credit Suisseu u Zürichu.
“Kasnije je rekao suradnicima u CIA-i i FBI-u, bez ikakvog vidljivog osjećaja ironije, da je dok je vozio Jaguar preko Alpa u Švicarsku, sa suprugom uz sebe, zamišljao sebe kao novoga Jamesa Bonda”, kako je napisao Guardian u tekstu objavljenom povodom njegove smrti.
Nitko, osim Bušića, ne navodi komunizam kao motiv njegove promjene dresa - ali možda je Hrvat znao više. Konačno, proveli su sate i sate u razgovorima. Ames Aldrich nije bio James Bond, više njegova karikatura - što je glavom platilo puno ljudi. Ali špijunima je smrt u opisu radnog mjesta.
