Gradnja nuklearne elektrane Krško (NE Krško) započela je 1974., četiri godine nakon što su Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkom projektu. Elektrana je dobila dopuštenje za rad 1984. Bio je to tehnološki najsloženiji energetski objekt u bivšoj SFRJ. Temeljio se na nuklearnoj tehnologiji poznate američke tvrtke Westinghouse. Nuklearka, locirana 60 kilometara od Zagreba, trebala je biti prva od njih deset. Komunistička vlast time je željela dugoročno riješiti deficitarnu opskrbu električnom energijom u SFRJ.
Službe državne sigurnosti Hrvatske i Slovenije detaljno su „pokrivale“ taj važan projekt zbog brojnih američkih stručnjaka koji su sudjelovali u gradnji. To su činili preko ubačenih suradnika koji su imali različite funkcije u projektu ili drugim specifičnim metodama službe. Dva su cilja. Prvi, zaustaviti infiltraciju američkih i zapadnih obavještajnih službi u NE Krško tijekom i nakon završetka. I drugi cilj, koji je određen nakon što je elektrana postala operativna, pratiti i onemogućavati djelovanja zelenih aktivista i medija u stvaranju javnog otpora nuklearnom programu SFRJ. Pogotovo nakon poznate katastrofe u Černobilu. Taj tihi rat UDBA-e i aktivista trajao je od sredine 80-ih, a završio je službenim odustajanjem vlasti SFRJ od programa gradnje nuklearki.
Pisma u Ameriku: ovdje nije komunistički raj…
Projekt gradnje NE Krško bio je jako složen, i to ne samo u tehničkom smislu. Primjerice, američki izvođači iz megatvrtke Westinghouse slali su u svoju centralu u Pittsburgh izvještaje o statusu projekta gdje su otvoreno naglašavali niz poteškoća s kojima su se susretali. Dio tih internih dokumenata, koji su bili povjerljivi i namijenjeni samo šefovima Westinghousa u SAD-u, završio bi na stolovima tadašnjih visokih političara SR Hrvatske. Dijelovi američkog dokumenta „Ocjene Westinghousa o projektu“ upućenog izvjesnom Simonsu, iz listopada 1975., dostavljen je republičkom i partijskom vrhu: Milki Planinc, Dušanu Dragosavcu, Ivi Perišinu, Jakovu Sirotkoviću, Ivi Bautoviću. U njemu se spominju politički problemi koordinacije Slovenije i Hrvatske oko NE Krško, zatim različite strategije Ljubljane i Zagreba te, naravno, pozicija američke tvrtke koja je u središtu neočekivanih poslovnih običaja u socijalističkoj državi.
Nema nikakve sumnje da je projekt Krško pun teškoća. Činili smo mnoge pokušaje da se isprave brojni problemi na taj način što smo poduzimali mjere čim su se problemi pojavljivali ili kroz pokušaje da se problemi predvide, da se na njih unapred upozorava... Ovom je metodom postignut slab uspjeh i za nas je došlo vrijeme da preispitamo proteklu godinu rada i razvijemo plan za budućnost. Pokušali smo, ovdje, da podijelimo probleme u glavne grupe i da izbjegnemo ulaženje u detalje. Detalji jesu potrebni, ali o njima možemo diskutirati i kasnije, a na ovoj istoj okosnici.
Uključene su dvije republike. Stupanj kooperacije i razumijevanja na višim nivoima je diskutabilan (questionable). To je vrlo osjetljivo političko područje, gdje W. (Westinghouse, op. a.) ne bi mudro postupio kad bi pokušao bilo kakvu akciju za direktno rješavanje problema, ali unatoč tome, uvjeren sam da velik dio naših neprilika leži upravo ovdje.
Ista je situacija i s „vlasnicima“ ovog projekta. Oni nužno imaju različite politike. Na primjer, Slovenija je našla za prikladno da grupira sve svoje električne centrale u „federaciju“, dok su u Hrvatskoj one zasebno. Valja primijetiti da su naš ugovor potpisale i Savske Elektrane iz Ljubljane i Slovenska grupa, dok u Hrvatskoj postoji samo Elektroprivreda...
U drugom dokumentu analiziraju američke zaposlenike i indicije o njihovim obavještajnim vezama. I nešto malo dodaju o privatnim dojmovima Amerikanaca o tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.
Američki stručnjaci Kerr, Besler i Denny bili su svojevremeno pripadnici američke ratne mornarice i članovi posade prve atomske podmornice Nautilus, što se treba shvatiti kao odredjena „pozitivna“ karakteristika ove trojice. Nikola Kopta, šef odjela za personalna pitanja, razvio je izuzetno brojne neformalne kontakte sa našim gradjanima u Krškom. Slično se postavlja i Weidl Robert, takodjer jedan od rukovodilaca iz Westinghousove ekipe. John Barkich, šef gradilišta, primijećeno je da pojedine gradjane u Krškom upozorava da čuvaju u diskreciji kako su s njim u kontaktu. Od marginalnog je značaja, ali ovdje iznosimo kao ilustraciju niz privatnih političkih zapažanja „o socijalizmu“ jednog američkog stručnjaka za kontrolu kvalitete izvedbe (Ernest Kuhn, inž.). On ocjenjuje, i o tome privatno piše u SAD, da nije točno kao što se proklamira da kod nas nema nezaposlenosti. To opisuje na primjeru svog osobnog prijatelja Jugoslavena, inženjera elektronike, koji ne može dobiti zaposlenja „jer ne pripada Savezu“ (Komunističkoj partiji, op. a.). Napominje da je njegov izbor da traži i čeka radnu vizu. Zatim ističe primjer prijatelja profesora na Zagrebačkom sveučilištu koji svoje prihode mora dopunjavati sviranjem klavira u hotelu. Piše i o svom prijatelju studentu koji, iako loš student, već ima četiri ponude za zaposlenje, jer je sam lokalni sekretar u Savezu, jer mu je otac stari partizan i jer „ima veze“. Nadalje, taj inženjer konstatira da program radničkog samoupravljanja u praksi ne radi. Glavni prigovor koji on nalazi jest da nadzorno osoblje u svim oblastima proizvodnje snosi veliku odgovornost, a istovremeno ima vrlo malo autoriteta i vlasti. Ovu tvrdnju naivno ilustrira primjerom nekih poslovodja čiji su se radnici unesrećili jer nisu slušali njegova upozorenja o zaštiti na radu, pa sada te poslovodje sjede u zatvoru. U cjelini uzevši može se konstatirati da ovi i ostali raspoloživi podaci samo ukazuju na potrebu za daljnjim radom na otkrivanju i dokumentiranju eventualnih klasičnih i drugih oblika obavještajnih aktivnosti američkih stručnjaka zaposlenih na ovom projektu.
Kako Hrvati vole dolar
Američki Westinghouse izdao je 1974. vodič za svoje radnike. Služba ga je analizirala te ističe da u njemu stoji kako je SFRJ sasvim stabilno društvo te nema rizika za američke državljane i njihovu imovinu. Situacija bi se mogla promijeniti ako bi se bilo što dogodilo predsjedniku Titu, dodaju. Navodi se da kasna noćna šetnja Zagrebom (neosvijetljenim ulicama) nije opasan pothvat, da teški zločini nisu ovdje tako česti kao u SAD-u i da se čini da ne postoji striktna civilna ili vojna kontrola. Kritični su oko razine skrbi u hrvatskim bolnicama.
Služba državne sigurnosti redovito je pratila postupke zapošljavanja ljudi na odgovornijim poslovima, kako to piše, s pozicija moralno-političke podobnosti. Na ovaj način spriječeno je prihvaćanje trojice kandidata iz SR Hrvatske (koji su bili aktivni na liniji eskalacije hrvatskog nacionalizma 1970. i 1971. godine), stoji u dokumentu. Primjećuju i manjak zaposlenika iz Slovenije i kažu da je 85 posto stručnjaka na projektu iz SR Hrvatske. Iznose još neka zapažanja oko zaposlenika.
Pojedini naši gradjani zaposleni u američkoj firmi postavljaju se otvoreno amerikanofilski, tendenciozno ističu visoka redovna primanja i različite materijalne kompenzacije, preferiraju američko društvo i u slobodno vrijeme i sl. Američka strana ne pokazuje baš nikakav zamjetljivi interes o ličnostima kursista za operatore NE postrojenja koji odlaze na izobrazbu u SAD. Nasuprot tome, kod inženjerskog kadra koji ide na specijalizaciju za vršenje nadzora nad kompletnim pogonom NE, pokazuju zanimanje i za sporednije detalje o tim licima. Potencijalno postoji rizik da će neki završeni kursisti preći na rad u inozemstvo, gdje će za isti posao moći dobiti znatno veća primanja. Uzima se da vrijednost takve jedne licence ide u red s licencama pilota putničkih mlažnjaka. Upoznati smo da je u novije vrijeme učestala pojava različitih priča i glasina koje kruže u redovima domaćih stručnjaka i drugog osoblja. Na primjer, uporno se pronosi tvrdnja da su troškovi reprezentacije pretjerani, da rukovodstvo vozi najluksuznije automobile, da je jedan direktor primio od Amerikanaca mercedes na poklon itd...
Ing. Hrvoje Šarinić: Ispitivanje Tuđmanova intimusa
Među dokumentima Službe državne sigurnosti o gradnji NE Krško nekoliko je zapisnika iz 1982. o ispitivanju inženjera Hrvoja Šarinića (1935. – 2017.) i zaposlenika francuske firme za nuklearnu energiju Framatom. Šarinić je poslije, od 1991. pa do kraja devedesetih, bio jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj i najbliži savjetnik predsjednika države dr. Tuđmana. Služba ga je ispitivala zbog njegove istaknute pozicije u francuskom nuklearnom lobiju, planova SFRJ o gradnji ukupno deset nuklearnih centrala i, konačno, širenja spoznaja SDS-a o djelovanju američkih obavještajnih službi u kontekstu gradnje Krškog.
Službenici III. odjela Službe državne sigurnosti u uvodu dokumenta navode biografske i profesionalne detalje. Šarinić se od 1964. g. nalazi na privremenom radu u Francuskoj i ima dvojno državljanstvo, jugoslavensko i francusko. Kao veoma ambiciozan i kvalitetan stručnjak 1975. g. postavljen je za direktora gradilišta dvije atomske centrale koje je Francuska gradila u Južnoafričkoj Republici. Nakon završetka tih atomskih centrala, znajući da Jugoslavija misli razviti program gradnje nuklearnih elektrana, Šarinić je postavljen za predstavnika Framatoma u Jugoslaviji...
Agenti SDS-a i autori izvješća, neki Radaković i Studen, tvrde kako inženjer Šarinić u SFRJ ne predstavlja samo tvrtku Framatom nego i cijelu francusku nuklearnu industriju. Dodaju i da je strategija nastupa Framatoma na jugoslavenskom tržištu veoma jednostavna. Naime, polazeći od činjenice da je američka firma Westinghouse u NE Krško ugradila potpuno novi tip parogeneratora (koji je teoretski imao bolje performanse od do tada ugradjivanih, ali nigdje u praksi nije bio isproban, op. a.), Framatom našem tržištu nudi tip koji funkcionira već u 32 takve NE u Francuskoj, odnosno u 60 NE širom svijeta.
Agenti s mnogo poštovanja pišu o Šariniću. Pokazalo se, kako stoji u izvještaju, da bolje poznaje problematiku čak i od nekih naših stručnjaka koji na njoj rade. Zaključak je da inženjer ima pristup jako upućenim izvorima.
Hrvoje Šarinić Snimio: Davorin Višnjić/PIXSELL
Pronicljivi Šarinić, koji dominira konverzacijom, pripadnike SDS-a navukao je na raspravu o manjkavoj kvaliteti parogeneratora iz Westinghousa za NE Krško. Istodobno, hvalio je proizvode vlastite tvrtke. Evo nekih važnih Šarinićevih stajališta o Krškom koji su ostali zapisani:
Šarinić kaže da je potpuno loš (paragenerator, op. a.) i da ga najvjerojatnije Westinghouse, s obzirom na iskustva koja imaju s NE Krško, neće ugraditi ni u jedan drugi projekt. (…) tvrdi da će NE Krško tek u narednom periodu imati ozbiljnih problema zbog manjkavosti Westinghousova projekta.
(…) do ovakvih ocjena o Westinghousovu parogeneratoru Framatom došao je posebnim ispitivanjima na modelu koji je u tu svrhu izgradjen u njihovom laboratoriju...
(…) s obzirom na sve to, ne mogu isključiti ni opasnosti po okolinu NE Krško, bez obzira što se tvrdi da je sve pod stalnom kontrolom.
Veze Framatoma s Westinghouseom su takve što je Framatomova bazna tehnologija ustvari licenca Westinghousea. Medjutim, sadašnja francuska tehnologija gradnje NE dosta je divergirala od te bazne tehnologije, s obzirom na snagu francuske industrije i želju Francuske da bude samostalna na području nuklearne tehnologije.
Pripadnici Državne sigurnosti bilježe dojam kako je Šarinić ambiciozan stručnjak, veoma je zainteresiran da njegova firma dobije posao na izgradnji NE Prevlaci (nakon Krškog bila je odredjena izgradnja druge nuklearne elektrane, prve na teritoriju u SR Hrvatske, op. a.), a i gradnje budućih NE.
”Nisam komunista, ali jesam patriota…”
Taj je prvi susret završen Šarinićevom izjavom, gotovo deklaracijom, da se nikada nije bavio politikom (agent kaže da se Šarinić nikad nije riješio obiteljske traume kada se njegov otac, gradonačelnik Rijeke, ubio), ali da se osjeća patriotom jer je Jugoslavija njegova zemlja. Na kraju razgovora obećao je da će nas diskretno obavijestiti ako bi mu netko ponudio da radi nešto što bi moglo štetiti Jugoslaviji, s obrazloženjem da on nije komunista, ali da je patriota.
Ovakva Šarinićeva reakcija, konačno i ponuda nekog oblika suradnje (nikad nećemo saznati je li ponuda bila iskrena ili tek igrokaz da bi se preporučio za buduće poslove op. a.) izazvala je dosta interesa šefova SDS-a. Procijenili su da se sa Šarinićem treba nastaviti kontakt, o čemu samo nekoliko dana nakon prvog razgovora izvještavaju načelnika Centra SDS-a u Zagrebu. Konačni cilj tajne službe bilo je vrbovanje Šarinića kao suradnika.
Cijenimo operativno vrlo korisnim da se sa Šarinić Hrvojem, predstavnikom francuske firme Framatom i dalje održava kontakt. U vezi s tim, predlažemo da za njega izvršite detaljnu provjeru podataka radi šireg sagledavanja ličnosti i ocjene podobnosti za eventualno angažiranje, za suradnju...
Od njega je u nekim budućim razgovorima trebalo izvući podatke o kontaktima sa službenicima Westinghousa (imena, državljanstvo i status u ovoj američkoj firmi), detalje o sadržaju razgovora, korisna zapažanja o eventualnim kontaktima s pripadnicima policijsko-sigurnosnih i vojnih struktura Francuske, korisna zapažanja i podatke o našim građanima u Francuskoj i operativno korisna saznanja o njihovu ponašanju...
Na drugi razgovor s agentima SDS-a Šarinić je donio pisani izvještaj o kretanju cijena urana na svjetskom tržištu. Tome je dodao i rukom nacrtane sheme. Rekao je da je rudača koja se proizvodi u Žirovskom vrhu vrlo siromašna uranom i ta je proizvodnja neracionalna. Opravdana je samo u smislu političke autonomije koju Jugoslavija želi voditi na području nuklearne energije. Upozorio je da nema smisla investirati u postrojenja za preradu urana u SFRJ i da se obogaćeni uran isplati kupovati na spot-tržištu. U vezi s time izvoru je poznato da je kupljena rezervna količina urana za NE Krško od njemačkog dobavljača preko Slovenijalesa u okviru kompenzacijskog plana u vezi izgradnje - opremanja hotela u mjestu gdje se nalazi sjedište njemačke kompanije koja posluje s uranom (posao je poslije Šarinić proglasio debaklom jer je samo dva milijuna dolara plaćeno u namještaju, a ostalih 18 milijuna u gotovini, op. a.). Isto tako raspolaže svim ponudama za nabavku ove količine urana koje su tražene preko Astre iz Zagreba i Metalne iz Ljubljane.
U drugom dijelu razgovora sugovornik je iznio da se trenutno odlučuje u sjedištu Framatoma tko će nakon njega voditi predstavništvo. Kandidati su Vezmarčić Marijan (rodom iz Virovitice, živio u Francuskoj, oženjen Francuskinjom) i Benčić (s Hvara, arhitekta, živio u Francuskoj, bio oženjen Francuskinjom koja je jedna od sekretarica u Framatomu.
Prema Šariniću, uticaj francuske državne politike na odlučivanje u Framatomu je presudan jer država raspolaže većinom uloženog kapitala, te mu je u tom smislu jasno da Milka Planinc (na funkciji tadašnje premijerke SFRJ, op. a.), koja putuje u Francusku ide u obilazak uglavnom nuklearnih postrojenja, te na ručak s direktorom Framatoma. Spisak članova jugoslavenske delegacije bio je dan na čitanje i Šariniću, s time da da mišljenje o sastavu delegacije u svjetlu posla kojim se bavi. Rekao je da obzirom na funkciju posjeta u delegaciji nema pravih stručnjaka za nuklearni program.
Najave gradnje prve nuklearke u Hrvatskoj, NE Prevlaka te objave o pokretanju velikog programa gradnje još osam centrala u SFRJ, nisu dojmile upućene stručnjake. Šarinićeva tvrtka, recimo, procijenila je, a o tome je hrvatski SDS promptno izvijestio državne i partijske institucije, da se planovi izgradnje nuklearnih elektrana u Jugoslaviji neće realizirati u planiranoj dinamici te da na osnovu toga Jugoslaviju u 1993. godini očekuje veoma naglašena elektroenergetska kriza. Prema procjenama iste kompanije, ne očekuje se početak gradnje NE Prevlaka prije 1988. godine, a ni skori jugoslavenski dogovor u vezi s tipizacijom nuklearnih elektrana koje će se u budućnosti graditi.
Tipizacija, koja se spominje u izvještaju, postupak je po kojem su se sve tadašnje republike SFRJ, u kojima je bila planirana gradnja nuklearki, trebale odlučiti za uvođenje iste vrste tehnologije. Međutim, nije bilo tako. Dio republika odlučio se za zapadnu tehnologiju, a dio za onu iz bivšeg SSSR-a. Nije bilo službenih stajališta, ali su strani stručnjaci, prateći događaje u SFRJ, dobro znali tko se odlučio za što, zapisano je u dokumentima hrvatskog SDS-a. (...) Odgovorni u SR Hrvatskoj i SR Sloveniji već su se opredijelili za njemačku ili francusku tehnologiju, a u SR BiH sovjetsku. Prema Šarinićevom Framatomu, takvo opredjeljenje SR BiH javno je izraženo u odluci da se grade dvije nuklearne elektrane snage 410 MVA jer je proizvodjač NE takve snage jedino SSSR.
Moskva je, naravno, bila zainteresirana za prodaju nuklearne tehnologije SFRJ. Federalne vlasti u Beogradu iz strateških interesa željele su da i tvrtke iz SSSR-a dobiju neki od ugovora. Interes SSSR-a nije bio javan. Oni su, kako stoji u dokumentu Državne sigurnosti, javno odbijali sudjelovati u nadmetanju/licitaciji s drugim zemljama – ponuđačima. Njegovo (SSSR, op. a.) eventualno učešće osigurano je posebnim medjudržavnim ugovorom koji predstavlja za sada državnu tajnu. Osnovni problem koji se javlja vezano za SSSR je politika SSSR-a unutar lagera gdje ne dozvoljava osamostaljenje zemalja lagera u manipulaciji gorivom. Prema našim zahtjevima od ovog principa trebalo bi odustati kada se radi o Jugoslaviji i o tome dosta ovisi naša odluka, jer nudi povoljne uvjete za uključivanje naše privrede u ove programe izgradnje NE.
Tajni atomski sporazum, ugovor o mitu i druge sitnice
Poseban međudržavni ugovor između SSSR-a i SFRJ, koji se spominje, nepoznat je hrvatskim povjesničarima. Isto tako je nepoznanica i za energetske stručnjake koji su izbliza pratili gradnju Krškog i pripremu za gradnju Prevlake. Znalo se da je Italija u to vrijeme nudila veliki zajam SFRJ za gradnju dviju nuklearki. Rim je, stoji u jednoj procjeni SDS-a, tražio da se novac vraća isporukama električne energije. Talijanska vlada željela je jeftinu električnu energiju iz nuklearnog reaktora bez rizika jer bi bio smješten daleko od njihova teritorija. Naravno, ponuda je odbijena.
Važan je detalj da je hrvatski SDS zbog pripreme za gradnju već spomenute NE Prevlaka otpočeo s operativnom akcijom Munja. Angažirani su znatni resursi i dostupni izvori da bi država i partija uspješno kontrolirale te procese. U tom je kontekstu i održan treći razgovor pripadnika zagrebačkog centra SDS-a s inženjerom Hrvojem Šarinićem. Datum je 18. lipnja 1986., a ovaj put u službenoj zabilješci zapisani su inicijali građanina Š. H. Naravno, iz konteksta je sasvim jasno o kome je riječ.
Na početku razgovora Šarinić izvještava agente da postoje, prema njegovim procjenama, samo tri ozbiljne ponude za gradnju NE Prevlaka. To su francuski konzorcij Framatoma, njemačka tvrtka Kraftwerk Union (KWU) i američki Westinghouse. Unatoč drukčijim predviđanjima, javio se i sovjetski Atom Energoexport, Talijani s Ansaldijem, argentinska Državna atomska komisija i japanski Mitsubishi. Njih Šarinić ignorira kao izgledne kandidate. SSSR neće doseći tehničko-tehnološku razinu za gradnju NE Prevlaka, ali Šarinić je uvjeren je da će to uspjeti za projekt poslije gradnje Prevlake. I zato će ga dobiti. Po njegovu mišljenju sasvim je izvjesno da će tvrtka iz SSSR-a imati prednost za posao gradnje nuklearke u SR Srbiji.
Inženjer Šarinić iznio je i svoju procjenu ukupnog troška za gradnju NE Prevlaka: 1,7 milijardi američkih dolara. Oko 800 milijuna trebalo bi, kaže on, pokriti kroz kompenzacijske poslove.
Dojmljiv je dio Šarinićeva iskaza oko institucije mita. On to, bez neke nervoze, proglašava uobičajenom poslovnom praksom i u njegovoj tvrtki. U ovako velikim poslovima, kao što je izgradnja nuklearnih elektrana, sve svjetske kompanije nastoje pridobiti ljude i davanjem mita. Mito se kreće u pravilu u iznosima od 3% na više od iznosa ugovorenog posla. S onim kojem se daje mito obično se sklapa ugovor o obavljanju odredjenih komercijalnih poslova, a novac se isplaćuje na konta obično u švicarskim bankama. Primjerci ugovora koriste se unutar kompanije za pravdanje isplata, a čuvaju se kao strogo povjerljivi dokumenti, a ponekad se deponiraju takodjer u švicarskim bankama. Izvor smatra da je takva politika Westinghousea bila prisutna i u izgradnji NE Krško, a da će ona biti prisutna i kod izgradnje NE Prevlaka, bez obzira koja zapadna kompanija dobije posao. Da im se nađe, Šarinić je pripadniku SDS-a donio i jedan ispunjeni primjerak ugovora o mitu između osobe u Maroku i tvrtke Framatom.
Rekao je Šarinić da će se svakako javiti Službi kada ponovo dođe u SFRJ. Otišao je i korak dalje. Piše da se ponudio, kada se definitivno vrati za četiri godine, da maksimalno pomogne u sigurnosnom pokrivanju gradnje nuklearnih elektrana. Takodjer smatra da služba, ukoliko želi ući u problem pokrivanja transakcija vezanih za mito i sl. mora pri vrhu organizacije izgradnje nuklearnih elektrana imati „svog čovjeka“, ali ne u formi policajca, već jačeg stručnjaka koji će se u osnovi baviti ovim problemom sigurnosti, napisao je agent o navodnoj Šarinićevoj poslovnoj preporuci za sebe samoga. Četiri godine kasnije Šarinić se zaista vratio u SFRJ koja je bila na rubu raspada. Nije bilo posla u nuklearnoj industriji, ali se namjestio u administraciji prvog predsjednika Tuđmana.
Studija o štetnosti
Dio dokumenata otkriva sukob SDS-a s dijelom medija u Hrvatskoj i Sloveniji koji ističu opasnosti zbog nuklearnih centrala. Glavni zaplet odnosi se na objavljivanje dijelova iz studije o štetnosti gradnje nuklearnih elektrana i mobiliziranje javnog mijenja u Hrvatskoj i Sloveniji protiv nuklearne energije. Kroz ovu aktivnost, pod plaštem brige za „zdravu okolinu“, želi se kompromitirati naš društveno-politički sistem, organe i tijela koji u tome sudjeluju, te dokazati nedemokratičnost sistema koji, po njima, onemogućava javnu raspravu i utjecaj gradjana na odlučivanje, te se svjesno manipulira podacima i odlukama. Cilj ukupne aktivnosti je i održavanje potrebnog, provociranog nivoa osjetljivosti gradjana na korištenje nuklearne energije, a na osnovu stalnog ponavljanja posljedica „černobilske katastrofe“, te na tom temelju, gradjenje takvog raspoloženja da javno mnijenje apriori odbacuje mogućnost korištenja nuklearne energije. Pri tome se tendenciozno koriste i sve informacije o eksploataciji NE Krško, problemi se predimenzioniraju, a pozitivni izvještaji dovode pod znak sumnje, dio je izvještaja Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH, Služba državne sigurnosti, III. odjela u Zagrebu iz travnja 1987.
Služba piše da je radnjama i mjerama potvrđena pretpostavka da redakcije Omladinskog radija 101 i tjednika Danas imaju spomenutu studiju. Podaci iz Studije korišteni su dana 2. 3. 1987. u emisiji „Krezubi trozubac“. Voditeljica emisije bila je Novak Hloverka, a novinar koji je obradjivao temu Tarabić Vlado. U prilogu vam dostavljamo reprodukciju navedene emisije. Poduzeli smo mjere da se zaustavi objavljivanje članka sa podacima iz studije u tjedniku Danas 24. 3. 1987., medjutim, s obzirom da je dana 20. 3. 1987. dio podataka korišten u NIN-u, ocijenili smo da objavljivanje članka u tjedniku Danas više ne treba sprečavati, objašnjava se u dokumentu.
Služba je pedantno rekonstruirala okolnosti pod kojima je studija iz Slovenije završila u Hrvatskoj, tko ju je ustupio novinarima, tko je trebao pisati članke u novinama, ali nije i zašto nije, a tko konačno jest...
Podatke iz Studije Š. je u Danas namjeravao plasirati preko Slavenke Ilić-Drakulić. Materijale je u Danasu objavila novinarka Lovrić Jelena, kojoj je najvjerojatnije materijal ustupila Slavenka Ilić Drakulić...
Analiza prikupljenih operativnih saznanja potvrdjuje da je objavljivanje podataka iz Studije dio šire aktivnosti pojedinaca i grupa u pravcu obustavljanja ili usporavanja realizacije jugoslavenskog nuklearnog programa – legendirana brigom za zaštitu čovjekove okoline.
U ovu aktivnost uključena su lica koja djeluju sa pozicija gradjanske desnice, locirana medju studentima i omladinom, s pokušajem da se aktivnost legalizira kroz neka tijela društveno-političkih organizacija i zajednica (SSRN i SSO – sekcije za zaštitu i unapredjenje čovjekove okoline). Centralnu, izvršnu grupaciju u Zagrebu čine lica u grupaciji SVARUN (Škorić Ivica, Perasović Benjamin, Teršelić Vesna i dr.). U aktivnosti prevladava pristup kojem je cilj stvaranje nepovoljne klime u širom masama, za prihvaćanje izgradnje nuklearnih elektrana. U tu se svrhu koriste sredstva javnog informiranja Omladinski radio 101, tjednik Danas, javne tribine, izrada i rasturanje letaka i štampanih brošura itd.
Benjamin Perasović
Karakteristično je da u grupaciji SVARUN, stvaranje antinuklearnog raspoloženja i aktivnosti u vezi s tim, predstavlja samo dio ukupne aktivnosti, jer se grupacija intenzivno bavi i drugim područjima društvenog, privrednog i političkog života u cilju traženja načina da se po svaku cijenu kompromitira i slabi naš politički sistem, pa je u aktivnosti grupacije prisutno i slijedeće: povezivanje sa alternativnim pokretima u SR Sloveniji, prije svega oko Mladine, podrška „civilnom služenju vojnog roka“, podrška stavovima Mladine u vezi Titove štafete, kontakti sa Matvejević Predragom (OO) u vezi peticije Fonda solidarnost, pokušaj da se jugoslavenski izvoz oružja prikaže kao licemjerna vanjska politika i dr. U ovim okvirima eksploatira se i slučaj sa institutom Rudjer Bošković, polazeći od toga „da neodgovorni u Institutu bez ikakvih skrupula grade tajanstveni deponij za nuklearni otpad u svom dvorištu“, s ciljem da se pred medjunarodnom javnošću kompromitira Jugoslavija kao zemlja koja želi tajno proizvesti nuklearno oružje, što može imati šire negativne posljedice za transfer nuklearne tehnologije u zemlji. U ovoj aktivnosti pojedinaca iz grupacije u Zagrebu ostvaruju se i kontakti sa stranim državljanima u Austriji i SR Njemačkoj (Schmidl Barbara, Schmidt Herber), nekim licima u Švedskoj (Olson Tomas i Wastende), te sa istomišljenicima u Ljubljani (Petrerič Mladen – Gido, Bekše Ingrid, Tomo Gregor, Zavrl Franc) i Beogradu (Matić Veran).
Nota bene, teški rat završio je pobjedom aktivista. Prije raspada SFRJ uveden je moratorij na gradnju nuklearnih centrala.
Kraj sedmog dijela
PRETHODNI NASTAVCI:
