Split nekada: Zaboravljeno foto blago Kamila Buja napokon ukoričeno

Splitska luka iz fotoarhiva obitelji Buj, katalog objavljen u izdanju Hrvatskog pomorskog muzeja Split, nije samo priča o splitskoj luci i brodovima koji su u Split uplovljavali u prvom razdoblju 20. stoljeća. Katalog zapravo donosi priču o uglednoj splitskoj, nekad trogirskoj obitelji, s bogatom poduzetničkom, posebno brodograditeljskom i glazbenom tradicijom, te o Kamilu Buju (1896. - 1970.), autoru staklenih fotonegativa, koje je dr. sc. Danka Radić, muzejska savjetnica interpretirala. Čak 158 fotonegativa čuvaju se u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Zavičajnoj zbirci Spalatina, a na njih ju je upozorio, kaže nam, Mladen Cukrov iz Muzeja sporta - Split u osnivanju. Skriveno blago otisnuto na staklu odmah ju je zaintrigiralo, ne samo zbog pomorske baštine koja se na njima krije, nego i zbog povijesne, kulturne, dokumentarne, pa i etnološkog te arhitektonskog značaja koji donose. 

- Primaran cilj bio je objaviti fotografije, vedute splitske luke i brodove koji su uplovljavali. Kad sam prvi put vidjela negative, bila sam fascinirana koliko tu ima pomorskih motiva. Ali nisu tu samo prizori splitske luke i brodova. Ima jako puno obiteljskih portreta, grupnih i pojedinačnih. Činilo mi se zgodno nekako zaokružiti priču i sve to objaviti. Ako već govorim o Kamilu Buju kao autoru staklenih negativa, trebalo je objasniti tko je on, iz koje obitelji potječe, te sam se potrudila donijeti barem neke osnovne podatke o obitelji i njezinoj povijesti – počinje nam priču Danka Radić, koju je čekao pravi istraživački, detektivski posao. 

- Kolekciju staklenih fotonegativa knjižnici je darovala Lorenza Baturina, rođena Buj. Gospođa je preminula, kao i njezine sestre, a njihov brat živi u inozemstvu te je bilo teško identificirati lica zbog stoljeća koje nas dijeli od nastanka fotonegativa. Nemamo više kome postaviti ta pitanja. Prvo je trebalo utvrditi tko je na fotografijama uopće Kamilo Buj. Bio je jedan portret na koji su me uputili da je Kamilov autoportret, ali istraživanjem sam utvrdila da to nije on. Kamilo je bio član Veslačkog kluba Gusar, taj podatak sam pronašla u knjizi Povijest športa u Splitu, i to mi je bio važan trag. 

U cjelini fotografija Veslački klub Gusar uspjela sam utvrditi tko je Kamilo, jer se isti lik pojavljuje i na obiteljskim skupnim portretima. Za portret na koji su me uputili, a koji je Kamilu jako sličan, pretpostavljam da je njegov brat Otto, otac gospođe Lorenze – opisuje nam Radić svoje istraživanje. 
Jedan dio obitelji Buj se, kaže nam, u Split doselio 1734. godine. Baš kao i u Trogiru, i splitska grana obitelji Buj bavila se brodogradnjom, sve do vremena kad se zbog probijanja željezničke pruge počela nasipavati obala. Te promjene značile su kraj brodogradilišne djelatnosti na Lučcu, ne samo za obitelj Buj, nego i za druge poznate splitske brodograditelje koji su tu gradili i radili: Košćina, Ivanko, Katalinić... Obitelj Buj se zatvaranjem brodogradilišta prebacila na drugu gospodarsku djelatnost. Otvorili su Tvornicu kože Buj i tako stekli ekonomsku moć te su postali ugledni i uvaženi građani Splita. 
- Gospođa Lorenza knjižnici je, osim fotonegativa, darovala i čitavu glazbenu ostavštinu svoje obitelji Buj i Cobenzl, koje su bile u rodbinskim vezama. Svi u obitelji su muzicirali, bili glazbeno nadareni, a ženski članovi obitelji imali su glazbenu naobrazbu. I gospođa Lorenza bila je profesorica u Glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu, podučavala je i svojeg nećaka Kemala Gekića, virtuoza i pijanista svjetskoga glasa. Autor fotografija Kamilo Buj bio je glazbenik, violinist i notograf, ali je bio i vrstan fotograf amater koji je imao urođenu likovnu senzibilnost. 

Darovit i odmjeren promatrač, svojim je objektivom fotografski zabilježio brojne portrete, vedute splitske luke, brodove, ljude i njihovu svakodnevicu, neponovljive atmosferske trenutke i žanrovske prizore. Čini se da je imao osmišljen pristup fotografiranju te su neke fotografije odlično komponirane, promišljenih proporcija i kadrova. Ponegdje kao da se igrao slikara, pa je stvarao kompozicije koje očito nemaju primarnu portretnu ili dokumentarnu namjeru. Te su fotografije snimljene kao naprosto dobri prizori, panoramski prikazi splitske luke, kojima je Kamilo doživio najviši domet svoga fotografskog izričaja. Ja nisam u katalogu donijela svih 158 fotonegativa. Prezentaciju i obradu ostalih fotonegativa prepuštam ostalim istraživačima starih fotografija, povjesničarima, urbanistima, etnolozima, splitskim kroničarima.... Nažalost, fotografske građe obitelji Buj ima i po ostalim privatnim zbirkama. Naime, pojedini su staklene negative posudili od gospođe Lorenze, ali ih, prema njezinu kazivanju, nisu vratili. Nadam se da će ih ovaj katalog potaknuti, ako nisu uništeni, da ih pridruže zbirci - kaže nam Danka dodajući kako su fotografije snimljene od 1919. do 1927. godine. Svi negativi bili su spremljeni u kutije na kojima je zabilježeno kad su snimljeni. No kako nije poznato koliko se prvobitni red po kojem je autor arhivirao staklene fotonegative do danas poremetio, vrijeme nastanka nije bilo moguće određivati prema tim zapisima. Sve je trebalo provjeriti. Ali nije bilo samo teško ustanoviti tko su likovi na fotografijama, nego i koji su to brodovi koji su pristajali u splitsku luku.

- U procesu identificiranja brodova iščitavala sam splitske kronike i stare novine. Novo doba je u rubrici Gradska kronika donosio zanimljive crtice o pristizanjima i odlascima brodova u splitskoj luci. Pojedine brodove sam identificirala po imenu, odnosno čitljivom natpisu na brodu, po logu brodarske kompanije za koju je plovio ili pak usporedbom fotografija brodova objavljenima na internet-stranicama ili u različitoj literaturi. Riječ je uglavnom o parobrodima – kaže nam Danka Radić, koja je prije dvije godine priredila izložbu ovih fotografija, a onda počela prikupljati sredstva da objavi i katalog, jer izložba bez kataloga brzo padne u zaborav i kao da se nije dogodila. 

- Kamilo je snimao i zanimljive prizore iz svakodnevnog života: procesiju za blagdana Sv. Duje, djecu i odrasle u kostimima tijekom ceremonijala karnevala, kupanje na plaži Bačvice, veslače Veslačkog kluba Gusar... Kamilo je, naime, volio snimati različite slojeve društva, individualne i grupne portrete splitske imućne gospode odjevene po posljednjoj modi, i on je pripadao imućnijem građanskom rodu, što se vidi iz njegova držanja, kao i odjeće u kojoj je odjeven. Snimao je i svećenike, radnike u istrošenoj odjeći, ali i siromašne splitske težake. Njegova kamera zabilježila je tamnoputa lica naborane kože, s jakim rukama debelih prstiju i noktiju, napaćene majke i bake s bosonogom djecom koja djeluju zbunjeno pred fotografom. Tako je uspio dočarati klasne razlike u onodobnom Splitu, otmjeno držanje građanske klase, kao i prirodnost i jednostavnost radničke i težačke klase. U njegovim fotografijama osjeća se strast prema onom što je radio i sigurno ne zaostaje za profesionalnim fotografima tog doba. Kamilo nije imao svoj pravi zatvoreni atelje te je snimao gotovo sve vani, na otvorenom prostoru. Posebnu cjelinu njegova fotoopusa čini i željeznička stanica koju je snimao s prozora kuće u kojoj je živio na Lučcu. Kamilo je bio oduševljen brodovima. Brodove i osobe je snimao u pokretu, iako je tad bilo teško snimati osobu ili brod u pokretu. Obično su takve fotografije bile zamućene, ali on je na pojedinima uspio postići oštrinu - kaže nam Danka Radić, kojoj je bilo jako važno donijeti priču i o tome kako se mijenjala vizura grada Splita s mora. 

- Splitska luka se jako mijenjala kroz povijest, a Kamilovi negativi s prizorima splitske luke upravo svjedoče o vremenu širenja luke i grada u cjelini. Prizorima dominiraju brodovi koji uplovljavaju i isplovljavaju iz luke ili su pak privezani uz njenu obalu, pristane i sidrišta na Istočnoj - Novoj obali i Zapadnoj obali, ali i kuće sagrađene u nizu, posebice one na splitskoj Rivi, tome malom dijelu splitske obale, tek potezom obale pred starom gradskom jezgrom, gdje se već u Kamilovo vrijeme više nije odvijao kao nekoć živi lučki promet, nego je to postalo mjesto okupljanja, šetnji, općenito društvenoga života na otvorenom. Tako je bilo i kad se na Rivi trgovalo pred nakrcanim lađama, što nije ometalo procesije, povorke, karnevale, ophodnje svih vrsta. Na fotografijama možemo vidjeti objekte kojih više nema, poput crkve sv. Petra, neorenesansne zgrade Režije duhana, Lazareta na Istočnoj obali, sv. Ante Tolomaša, ranije sv. Petar od Solurata, te Tvornice cementa Gilardi & Bettiza na Zapadnoj obali. Svaku fotografiju nastojala sam detaljno opisati. U katalogu nisam donijela neke novine jer su splitski povjesničari i kroničari sve to već ranije zabilježili, no smatram da je dobro ponavljati gradivo. Željela sam da promatrači, kojima baš i nije poznata splitska povijest, kad na fotografiji vide crkvu ili zdanje kojeg više nema i zapitaju se koja je to crkva ili objekt, da odmah dobiju odgovor. 

Najviše sam se bavila identifikacijom brodova. To su brodovi Carlo, Trieste D, Belvedere, Stella d’Italia, Anscensione, Asia, Atlanta, Jugoslaven Prvi, Zagreb, Araguaya... Osim imena broda, željela sam donijeti više podataka o njemu, kao i o njegovu vlasniku. Tako sam, primjerice, otkrila kako je parobrod Carlo fotografiran iste godine kad je potonuo naišavši na minu u blizini obale otoka Krka. Bio je vlasništvo istaknute bokeljske pomorske obitelji Tripković, koja je krajem 19. stoljeća svoje poslovanje preselila u Trst i tamo postigla golemi uspjeh. Unatoč burnoj povijesti, brodarska kompanija Tripković održala se do današnjih dana zahvaljujući potomcima Tripkovića te danas djeluje kao tvrtka koja je ujedinila sve pomorske aktivnosti Tripković Tripmare S.p.A. - Towage and Salvage, kao kompanija u sastavu talijanskog konzorcija Ocean, koja se bavi spašavanjem oštećenih i potonulih brodova diljem svijeta - kaže nam Danka dodajući kako je interes Splićana u to doba probudio brod Araguaya, kasnije poznat kao Kraljica Marija.

- U rubrici Gradska kronika tadašnjeg najvažnijeg splitskog i dalmatinskog lista Novo doba pretraživala sam podatke koji brod i kad je uplovio u splitsku luku ili isplovio. Te crtice sadržavaju podatke o brodu, kapetanu broda, broju putnika... Araguaya je bio luksuzni putnički parobrod za kružna putovanja, preteča današnjeg kruzing turizma. Kapetan broda priređivao je svečani ručak za predstavnike grada, vojnih i civilnih vlasti, brod su mogli razgledati i građani Splita. No putnički brodovi nisu prevozili samo turiste, mnogi su prevozili iseljenike u Južnu Ameriku, jer je nakon pojave peronospore i propadanja vinogradarstva zavladala velika neimaština - kaže nam Danka Radić, koja je u katalogu donijela kako su izgledali njihovi odlasci u tuđinu, novi i nepoznati svijet te kakve sve zamke i prevarantske igre agenata brodarskih kompanija su morali proći kako bi počeli novi život. 
Sve to zorno je opisao Marko Palada iz Dograda u općini Marina, iseljenik u Južnu Ameriku, koji je dvije godine kasnije emigrirao u Argentinu, u svom autobiografskom romanu “Zlonjiva”. 

No osim putničkih i teretnih parobroda, na fotografijama Kamila Buja zabilježeni su i ratni brodovi koji su imali misiju, osigurati što ispravnije provođenje mirovnog ugovora nakon Prvog svjetskog rata te je dogovoreno da savezničke sile - Amerikanci, Englezi, Francuzi i Talijani - stacioniraju svoje flote u Dalmaciji - glavna luka međunarodnih snaga bila je u Splitu. Prvi brodovi su se pojavili 9. studenog 1918. godine, a bila su to dva francuska razarača, Sakalave i Tourage. Potom su počeli pristizati i drugi francuski, talijanski, britanski i američki ratni brodovi, sve kako bi se očuvao mir na Jadranu. Najbrojniji su bili američki brodovi, a posebnu pozornost Splićana privlačila je oklopna krstarica USS Olympia, inače stožerni brod admirala Philipa Andrewsa. Amerikanci su je nazivali perjanicom američke pomorske sile. 

- Govoreći o ratnim brodovima koji su tad dolazili u Split željela sam donijeti i priču koja se vezuje uz njih. O tome je opširno pisao Vjekoslav Perica u svojoj knjizi ‘Pax Americana na Jadranu i Balkanu. Mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja 1919.-2014.’. Posebno zanimljiva je Olympia, stožerni brod admirala Andrewsa, koji je zbog svojih zasluga 1924. godine proglašen ‘Počasnim građaninom Splita’. Posebno se istaknuo u posredovanju oko mirnog rješenja spornih pitanja između Kraljevine SHS i Italije. No slavensko-talijanski odnosi u Dalmaciji nisu mu bili prioritet, nego sprečavanje prodora socijalista iz Rusije i njihove revolucije na jadransku obalu. Da bi to prikrio, bavio se humanitarnim radom, otvarao bolnice, pomagao siromašne i bolesne, ustanove za nezbrinutu djecu... Bio je i veliki zaljubljenik u sport davajući veliku potporu sportašima, a za građane Splita američka vojna glazba često je priređivala koncerte... - prepričava nam Danka Radić dodajući kako nije bilo lako identificirati Olympiju na fotografijama. 

Osim brodova i putnika na njima, Kamilo Buj volio je fotografirati i događanja u splitskim uvalama. Tako je zabilježio u uvali Bačvice i natjecanje “republika”, organiziranih družina mladih ljudi željnih sporta i zabave. Te družine, odnosno “republike” u kojima su se razvijali zdravi oblici života, veliko prijateljstvo, borbenost, razne pomorske vještine, nastajale su u splitskim uvalama od 1913. do 1923. godine, pojedine s čudnim nazivima: Pušipalte, Baluni, Bačvice, Bagno polo, Mali puk, Sustipan, Smrt... 
- Mladi su organizirali razna natjecanja poput skokova u more, ronilačkih, plivačkih natjecanja, a ekipe su čistile i uvale, igrao se nogomet na pijesku... Svaka ‘republika’ imala je svoj statut, barjak, admirala i protokol, ambleme i jednake kupaće gaćice. Bili su pokretači svih sportskih događanja u Splitu - opisuje nam fotografiju uvale Bačvice i Firule snimljenu s Katalinića briga, koja prikazuje brodice i mnogo kupača, odnosno natjecatelja. 

Danka je dio kataloga posvetila popularnom kupalištu Bačvice i povijesti tog prepoznatljivog “komadića” Splita. Tako donosi kako je prvo privatno kupalište Košćina krajem svibnja 1905. godine otvorio Ivan Košćina. Jaka lebićada uništila ga je 1905. godine, no on ga je ponovno izgradio, uključujući i drvene kabine, posebno za muškarce, a posebno za žene. Kupalište je ponovno uništila oluja 1915. godine. Po završetku Prvog svjetskog rata kupalište se ponovno gradi i postaje Općinsko kupalište. Godine 1928. imalo je čak 300 drvenih kabina. Konačno je srušeno 1941. godine, kad je sagrađeno novo armirano-betonsko kupalište. 
Radić je u katalog uvrstila i fotografije Splita pod snijegom iz 1922. godine. Tako je Kamilo tad snimao Bačvice i željezničku stanicu pod snijegom, ali nije propustio snimiti i smrznute glavice kupusa u vrtu na Bačvicama.  
- Nažalost, više je negativa na kojima se vide tek pojedini tragovi snimke, ali se ne može razaznati cjelina, odnosno motiv. Gradska knjižnica Marka Marulića je digitalizirala fotoarhiv Buj tako da je dostupan svima te nema više potrebe vaditi staklene negative iz njihovih kutija. Ostavština Kamila Buja, njegova fotoarhiva, stakleni negativi - odnosno fotografije koje danas imaju povijesnu, dokumentarnu, kulturološku, pa možemo reći i umjetničku vrijednost obvezala me na objavljivanje - kaže nam za kraj Danka Radić.